Čekamo li možda još na okret zemljin terminalni,
Da drobina se izvrati i postane sjajna kora;
Sremze su se rascvasle, april je i šećer glazurni
Rastapa se s vrhova, ispija ga betonska grota.
A pod nebulama ološ olovo trga od zida,
Na rpi kandelabri, sagovi, srebreni relikti,
Vjeruje li ćorav kad strvinar raspomamlog krika
pet prstiju podiže – kolona nestaje u marmalji?
A djeca se bave sa kamenjem šarenim ko šljunkom,
Popođena čaršija c’jela razvalinom svetišnom;
Štembiljaju kundure, jame r’jevaju mozaikom,
Šalom, Šalom! – beči se konobar ogrnut taletom.
Bakar truni se s kupole – e kad ruke se slože pune alata,
Svašta se može – i nestane kupole – no čija je gratakaža
što izribala mrlje je sa zagasite rožnjače?
Čekamo li možda da probije neko svjetlo jarkije?
Da vremeplov se izgradi, il’ da Kain se pokaje?
Čekamo li, dušo, da kuršum vrati se u ležište?
Da palimpsest se satvori od talmudskoga gareža?
Da izapiše se nanovo neka ratna hronika?
Da budeš Jeremija, da plačeš ispred svoga klateža?
Da sapere te nevakat? Da golgota je samonikla?
I da baš nijednim prstom nisi ciljao u oko
bogu zelenookom – dok žad mu virka iz vitraža
poliedra – a caklići se sipaju kao orzo?
Možda je i vječna tvoja armirana kamuflaža
u vremenika hrama – skoro da i vidim tvoj kovčeg pol’vakantan:
Vadiš kad ushtiš, nemajuć’ da dodaš – s kupole je saguljen bakar.
Il Kal Grandi
Čekamo li možda još na okret zemljin terminalni,
Da drobina se izvrati i postane sjajna kora;
Sremze su se rascvasle, april je i šećer glazurni
Rastapa se s vrhova, ispija ga betonska grota.
A pod nebulama ološ olovo trga od zida,
Na rpi kandelabri, sagovi, srebreni relikti,
Vjeruje li ćorav kad strvinar raspomamlog krika
pet prstiju podiže – kolona nestaje u marmalji?
A djeca se bave sa kamenjem šarenim ko šljunkom,
Popođena čaršija c’jela razvalinom svetišnom;
Štembiljaju kundure, jame r’jevaju mozaikom,
Šalom, Šalom! – beči se konobar ogrnut taletom.
Bakar truni se s kupole – e kad ruke se slože pune alata,
Svašta se može – i nestane kupole – no čija je gratakaža
što izribala mrlje je sa zagasite rožnjače?
Čekamo li možda da probije neko svjetlo jarkije?
Da vremeplov se izgradi, il’ da Kain se pokaje?
Čekamo li, dušo, da kuršum vrati se u ležište?
Da palimpsest se satvori od talmudskoga gareža?
Da izapiše se nanovo neka ratna hronika?
Da budeš Jeremija, da plačeš ispred svoga klateža?
Da sapere te nevakat? Da golgota je samonikla?
I da baš nijednim prstom nisi ciljao u oko
bogu zelenookom – dok žad mu virka iz vitraža
poliedra – a caklići se sipaju kao orzo?
Možda je i vječna tvoja armirana kamuflaža
u vremenika hrama – skoro da i vidim tvoj kovčeg pol’vakantan:
Vadiš kad ushtiš, nemajuć’ da dodaš – s kupole je saguljen bakar.