Ikar

Umirovljeni vojni pilot iz onoga rata. Zvali su ga Ikar, jer mu se nije smjelo znati koji je, sve dok su mu žena i djeca bili na neprijateljskom teritoriju, u malom gradu uz aerodrom, s kojeg je on u svom avionu prebjegao na našu stranu. 

Neprijatelj vjerovao da se survao u more. Govorili da je poludio i da je to bilo samoubojstvo. U sve su vjerovali, osim u to da je prešao na našu stranu.

Zato smo ga morali zvati Ikar.

Ikar mu je bilo zanimanje.

Otac njegov bio je neprijatelj.

Mati bila naša.

Rečeno je i to da je nemoguće, i da naša žena ne može zanijeti s njihovim mužem, kao što ni naš muž neće začeti njihovu ženu, taman i da je triput dnevno obilazi. Tako su govorili biolozi, fiziolozi, antropolozi, poznavaoci ljudskog organizma, koji su proniknuli u sve razlike između nas i njih.

Međutim, dogodilo se tako. Ikareva je mati rodila dijete s njegovim ocem, a priča se da su živjeli u ljubavi, da su se grijali jedno uz drugo, kao dva u molbu priljubljena dlana, i da je tako bilo sve do njihova kraja.

Ljudi vazda sumnjali: ili on nije njihov, ili ona nije naša.

Ali nikako ne može biti da se nešto tako nađe jedno s drugim kao što se ona našla s njim, ako je jedno drugom tako tuđe. 

Roda ne zanese s magarcem!, govorile su stare i mudre žene.

Roda ne zanese s magarcem!, potvrđivali su akademici.

Kromosom neće jedan s drugim, potvrđivali su biolozi.

Ali njima su se, eto, protivno svim ljudskim i prirodnim zakonima rađala djeca:

Prvi se rodio on, koji će biti pilot. Pogine li, nije šteta, jer je napola njihov. Preživi li, velika je radost, jer je napola naš. Tako je neprijatelj mislio, pa je tako i bilo.

Druga se rodila kći. Sišla je s uma čim je progovorila. I tako cijeloga života, luda.

Ne može drukčije ni biti, govorile su stare i mudre žene, jer roda ne zanese s magarcem!

U onome ratu, za one opsade, znalo se da jedino on može skršiti naš otpor. Takav junak i pilot, u onakvom će avionu, dovršiti opsadu našeg grada. I onda će njihova vojska krenuti u posljednji juriš, poklat će sve naše vojnike, povalit će sve naše žene – koje zatim neće rađati kopilad, jer roda ne zanese s magarcem i jer će ih svaku zaklati, upravo kad budu na vrhuncu ljubavnog užitka. Jer mrtvo ne zanese sa živim.

I tako će, govorilo se u onome ratu, pasti naš opsađeni grad.

Nije pao, jer je Ikar preletio na našu stranu.

Samo on mogao je raskinuti opsadu grada. S Ikarom u onom ratu došla je sloboda.

Poslije je živio povučenim životom, u kući bez vrata i prozora, sa staklenim krovom koji je gledao u nebo. Ali nije on odmah prešao na našu stranu, nego je najprije ubijao i rušio grad. Morao je tako postupati, jer bio je vojnik, pilot, junak. I mi mu to nismo zamjerili. Broji se samo ono što je učinio na kraju.

Ali to što je ubijao i rušio grad u kojem sad živi, i u kojem mu žive žena i djeca, ali ne u toj kući bez vrata i prozora, nego u jednoj drugoj, bio je razlog da ostane trajno zamišljen. I da s nama ne razgovara.

Mi ne znamo, kao što ni neprijatelj ne zna.

Samo on zna kako mu je.

Starac, kada je počeo novi rat, a nas stegnula nova opsada, još gora od opsade iz prošloga rata.

Drhtav, obolio od neke staračke bolesti, gleda u stakleni strop i krov, kako neprijateljski avioni bombardiraju grad. Broji mine i granate koje prelijeću njegovu kuću.

I dok tako drhti i gleda, desna mu se odvaja od lijeve strane tijela, po nevidljivoj osi koja ga presijeca po sredini čela i spušta se naniže, silom gravitacije i zemljine teže, tako da lijeva ladvica ode na jednu, a desna na drugu stranu, lijevo mudo na jednu, desno na drugu stranu. 

A falus mu se rascijepi kao stari i bolesni dub kad u njega udari grom.

I jedna polovica ode na jednu stranu kuće, smije se i ruga.

A druga polovica ode na drugu, plače i pati, jer ne može pomoći svome narodu, a ovome ratu kraja nema, niti će ga ikad biti.

Jedino što nikad ne znamo je li lijeva ili je desna strana naša, pa ne možemo znati kome ide Ikarevo srce.

Miljenko Jergović 05. 08. 2022.