Novi roman Yanna Martela zove se Beatrice and Virgil. Roman je prilično neuvjerljiva rasprava o holokaustu i čitanje bi bilo čisti gubitak vremena da nije dodatka na kraju knjige s naslovom Igre za Gustava; trinaest ultrakratkih bilješki od kojih svaka čitaoca smješta u imaginarnu situaciju u kojoj je na ispitu sam život, i traži od njega izbor.
Evo jedna: “Ti si berberin. Radiš u brijačnici punoj ljudi. Nakon što ih ošišaš, oni budu odvedeni i likvidirani. Radiš to cijeli dan, i radiš to svakog dana. Dovedena je nova grupa. Prepoznao si suprugu i sestru dragog prijatelja. One su se obradovale susretu s tobom. Grliš ih. A onda pitaju šta će im se dogoditi. Šta ćeš im reći?”
Druga: “Naoružani čuvar ti naređuje da pjevaš. Ti pjevaš. Naređuje ti da plešeš. Ti plešeš. Naređuje ti da oponašaš svinju. Ti oponašaš svinju. Naređuje ti da ližeš njegove čizme. Ti ližeš njegove čizme. Naređuje ti da ‘________’ i to je izgovorio na stranom jeziku koji ti ne razumiješ. Šta ćeš uraditi?” Itd.
Ono što me u Igrama privlači je forma bihuzura. Martel uznemirava tako što čitaoca uključuje svojim pitanjem. Nemoguće je golom deskripcijom prevesti tragičnu stvarnost u živote onih koji to iskustvo nemaju. Pitanje na kraju svake igre otvara treću dimenziju teksta. Može li književnost doći do stepena na kojem čitalac postaje učesnik, lik u priči?
Čitajući Igre za Gustava sjetio sam se Y. B. Ona je psiholog. Rođena u Auschwitzu, cijeli život je posvetila onim koji su preživjeli koncentracione logore, ali su (zbog posljedica stresa) oboljeli od kancera. Jedan od njenih metoda je pozorišni, u jednočinkama koje ponavljaju tipske scene iz logora, bivši zatvorenici bi uzimali uloge, nekada logoraša, nekada čuvara. Prolazeći još jednom kroz poznate situacije, ali ovaj put tako da stiču i iskustvo druge strane, gledajući iz perspektive čuvara logora, njihovo zdravsteveno stanje se popravljalo. Ali u procesu njihovog liječenja Y. B. je dobila kancer.
Igre za Gustava
Novi roman Yanna Martela zove se Beatrice and Virgil. Roman je prilično neuvjerljiva rasprava o holokaustu i čitanje bi bilo čisti gubitak vremena da nije dodatka na kraju knjige s naslovom Igre za Gustava; trinaest ultrakratkih bilješki od kojih svaka čitaoca smješta u imaginarnu situaciju u kojoj je na ispitu sam život, i traži od njega izbor.
Evo jedna: “Ti si berberin. Radiš u brijačnici punoj ljudi. Nakon što ih ošišaš, oni budu odvedeni i likvidirani. Radiš to cijeli dan, i radiš to svakog dana. Dovedena je nova grupa. Prepoznao si suprugu i sestru dragog prijatelja. One su se obradovale susretu s tobom. Grliš ih. A onda pitaju šta će im se dogoditi. Šta ćeš im reći?”
Druga: “Naoružani čuvar ti naređuje da pjevaš. Ti pjevaš. Naređuje ti da plešeš. Ti plešeš. Naređuje ti da oponašaš svinju. Ti oponašaš svinju. Naređuje ti da ližeš njegove čizme. Ti ližeš njegove čizme. Naređuje ti da ‘________’ i to je izgovorio na stranom jeziku koji ti ne razumiješ. Šta ćeš uraditi?” Itd.
Ono što me u Igrama privlači je forma bihuzura. Martel uznemirava tako što čitaoca uključuje svojim pitanjem. Nemoguće je golom deskripcijom prevesti tragičnu stvarnost u živote onih koji to iskustvo nemaju. Pitanje na kraju svake igre otvara treću dimenziju teksta. Može li književnost doći do stepena na kojem čitalac postaje učesnik, lik u priči?
Čitajući Igre za Gustava sjetio sam se Y. B. Ona je psiholog. Rođena u Auschwitzu, cijeli život je posvetila onim koji su preživjeli koncentracione logore, ali su (zbog posljedica stresa) oboljeli od kancera. Jedan od njenih metoda je pozorišni, u jednočinkama koje ponavljaju tipske scene iz logora, bivši zatvorenici bi uzimali uloge, nekada logoraša, nekada čuvara. Prolazeći još jednom kroz poznate situacije, ali ovaj put tako da stiču i iskustvo druge strane, gledajući iz perspektive čuvara logora, njihovo zdravsteveno stanje se popravljalo. Ali u procesu njihovog liječenja Y. B. je dobila kancer.