U šetnji parkom, da bih se odmorio, sjedam na klupu blizu mjesta gdje se igraju djeca. Tu već sjedi stariji čovjek, vjerojatno umirovljenik kao i ja. Gledamo dječju igru. Moj susjed mi kaže: “Pogledajte onog dječaka što stoji sa strane. Promatra djecu, a izraz mu je ozbiljan, veoma ozbiljan, rekao bih čak žalostan.”
Gledam i ja tog dječaka. Djeca se veselo i bučno igraju, ali pozornost mog susjeda i moju privlači usamljeni dječak čiji izraz ostaje jednako turoban.
“Što mislite, zašto je žalostan?” pita me susjed.
“Teško je reći zašto su djeca žalosna”, odgovaram. “Postoje tisuće razloga. Neka djeca nisu ni u stanju osjetiti ono što uobičajeno zovemo žalošću, jer gladuju, čak i umiru od gladi, i od toga nema ničega žalosnijeg. A neka pak tuguju možda zato što su iz bilo kog razloga ostala bez nekog roditelja. Neka zato što im nitko ne poklanja potrebnu brigu i nježnost. Neka naprosto zato što su izložena nasilju bilo koje vrste – u obiteljskom domu, u školi, ili drugdje. A neka, inteligentnija i senzibilnija, čak i zato što već u toj ranoj dobi osjećaju stanovit nesklad između svijeta u kojemu žive i sebe, svojih misli, svojih osjećanja. Ovaj mališan ovdje očito se zbog nečega ne može uklopiti u to dječje društvo, a želio bi to.”
“Ispričat ću vam priču o jednom dječaku kojega ne mogu zaboraviti”, kaže mi susjed. “Tada sam bio prodavač u odjelu za igračke jedne velike robne kuće. Cijeli jedan prostrani kat bio je prepun svih mogućih igračaka. Usluživao sam skoro isključivo odrasle; oni su kupovali poklone za svoju djecu koju su rijetko dovodili, jer onda bi nastao problem izbora. Uz to, poklon je obično morao biti iznenađenje. Kad bi se, veoma rijetko, pojavilo neko dijete, ono je, dakle, bilo u pratnji mame ili tate. Ali jednog dana ugledao sam dječaka koji je u moj odjel ušao sâm. Stao je kod vrata i pogled mu je dugo lutao po cijeloj prostoriji, ali nisam imao dojam da traži nešto određeno. Zatim je ušao među igračke i veoma usredsređeno promatrao svaku od njih, jednu po jednu. Pošto je tu bilo veliko mnoštvo igračaka, to njegovo razgledanje potrajalo je veoma dugo. Nisam mu smetao, jer svatko je imao pravo ući u robnu kuću i u njoj ostati koliko želi. Ali pozorno sam pratio njegovo kretanje, pomislivši da on možda namjerava nešto ukrasti. Ni govora o tome: poslije više od sat vremena izašao je a da tijekom cijele te svoje šetnje nije ni dotakao bilo što od tog blaga kojim je bio okružen. Međutim, pravo iznenađenje čekalo me je sutradan: dječak se opet pojavio, pa se i cijela njegova šetnja po mom odjelu ponovila kao prethodnog dana. Tako je bilo i sljedećih dana. Samo je gledao; nikad nije uzeo u ruke nijedan od tih predmeta koji su ga opčinjavali. Jednog dana, riješen da stavim točku na te njegove svakodnevne posjete, odlučio sam zadovoljiti njegovu veliku želju i pokloniti mu, na svoj račun, jednu od tih igračaka – automobilčić čijim se kretanjem moglo daljinski upravljati. Ali dječak je odrečno zamahao rukama. Upitao sam ga, u čudu, zašto ne prihvaća tako lijep poklon. Tada je objema rukama napravio pokret kojim kao da mi je nešto htio kazati. Shvatio sam da je nijem, a shvatio sam i smisao tog kružnog pokreta: dječak bi u stvari htio obuhvatiti sve to, učiniti na svoj način svojim to neusporedivo carstvo dječjih snova, uživati u cijelom tom čarobnom svijetu, a ne samo u jednom predmetu. Zato sam ga i dalje puštao da dolazi i tumara među lutkama, vozovima, kulama od kockica, olovnim vojnicima… Dolazio je sve do onog dana kad su mene premjestili iz tog odjela, a onda ga je moj nasljednik na tom radnom mjestu otjerao. Poslije toga, zamišljajući tugu tog dječaka, uvijek bih se i sam rastužio.”
“Taj vaš dječak”, rekao sam, “dok je tumarao među svim tim igračkama, bio je u svom svijetu, i možda je tu vidio sebe kao nekog vladara, junaka bajke, a to znači da je tada vjerojatno bio sretan. Ja ću vam ispričati nešto o jednoj djevojčici, kćeri jednog od mojih najboljih prijatelja u čijem sam stanu često boravio. Djevojčica je bolovala od urođene srčane mane i uglavnom je ležala u krevetu, u uglu sobe kroz čiji je prozor mogla vidjeti, pod rubom krova susjedne kuće, u prostoru zaštićenom od padavina i jakih vjetrova, veliko lastavičje gnijezdo do kojega su ptice stalno dolijetale ili iz njega izlijetale. Kad bih se našao u toj sobi, nisam morao gledati gnijezdo da bih znao da li je tu i lastavica; o pojavi ptice govorile su oči djevojčice, široko otvorene kao da žele upiti taj prizor. Život gnijezda mogao se pratiti na tom dječjem licu čiji se izraz mijenjao shodno kretanju lastavice; a najveći stupanj ushićenja pokazivalo je kad bi se iz gnijezda pomolili široko otvoreni kljunovi ptićâ kojima su mama-lasta ili tata-lasta donosili hranu. Djevojčica je ne manje snažno od tih ptića željela pojavu lastavice, i činilo se da živi samo za te trenutke. Ali to je potrajalo do jeseni, kad je gnijezdo opustjelo, a lice djevojčice postalo je slika najdublje tuge, mada bez suza. Roditelji su je tješili govoreći joj da su laste morale odletjeti u toplije krajeve, jer ovdje ne bi mogle preživjeti zimu, i da će se na proljeće vratiti. Kad se to početkom proljeća doista dogodilo, radosti djevojčice nije bilo kraja. Kao da je i njeno bolesno srce počelo bolje i veselije kucati. Zatim se sve to ponovilo tijekom još jednog godišnjeg ciklusa, ali poslije toga, jednog neobično hladnog i kišovitog proljeća, lastavice se nisu pojavile. Gnijezdo je ostalo prazno. Djevojčica je čekala, upirala poglede ka četverokutu prozora posivjelog od tmurnog neba, a njeno lice bilo je isto tako sivo i tmurno. Prolazili su mjeseci, gnijezdo je ostajalo prazno i napušteno, a djevojčicu je napuštao život. Njeno srce je svakim danom bivalo sve slabije i na kraju je prestalo kucati. Da li samo od bolesti, ili i od duboke tuge, to ne bih mogao sa sigurnošću reći. Ali ja veću žalost u životu nisam vidio.”
Igračke i laste
U šetnji parkom, da bih se odmorio, sjedam na klupu blizu mjesta gdje se igraju djeca. Tu već sjedi stariji čovjek, vjerojatno umirovljenik kao i ja. Gledamo dječju igru. Moj susjed mi kaže: “Pogledajte onog dječaka što stoji sa strane. Promatra djecu, a izraz mu je ozbiljan, veoma ozbiljan, rekao bih čak žalostan.”
Gledam i ja tog dječaka. Djeca se veselo i bučno igraju, ali pozornost mog susjeda i moju privlači usamljeni dječak čiji izraz ostaje jednako turoban.
“Što mislite, zašto je žalostan?” pita me susjed.
“Teško je reći zašto su djeca žalosna”, odgovaram. “Postoje tisuće razloga. Neka djeca nisu ni u stanju osjetiti ono što uobičajeno zovemo žalošću, jer gladuju, čak i umiru od gladi, i od toga nema ničega žalosnijeg. A neka pak tuguju možda zato što su iz bilo kog razloga ostala bez nekog roditelja. Neka zato što im nitko ne poklanja potrebnu brigu i nježnost. Neka naprosto zato što su izložena nasilju bilo koje vrste – u obiteljskom domu, u školi, ili drugdje. A neka, inteligentnija i senzibilnija, čak i zato što već u toj ranoj dobi osjećaju stanovit nesklad između svijeta u kojemu žive i sebe, svojih misli, svojih osjećanja. Ovaj mališan ovdje očito se zbog nečega ne može uklopiti u to dječje društvo, a želio bi to.”
“Ispričat ću vam priču o jednom dječaku kojega ne mogu zaboraviti”, kaže mi susjed. “Tada sam bio prodavač u odjelu za igračke jedne velike robne kuće. Cijeli jedan prostrani kat bio je prepun svih mogućih igračaka. Usluživao sam skoro isključivo odrasle; oni su kupovali poklone za svoju djecu koju su rijetko dovodili, jer onda bi nastao problem izbora. Uz to, poklon je obično morao biti iznenađenje. Kad bi se, veoma rijetko, pojavilo neko dijete, ono je, dakle, bilo u pratnji mame ili tate. Ali jednog dana ugledao sam dječaka koji je u moj odjel ušao sâm. Stao je kod vrata i pogled mu je dugo lutao po cijeloj prostoriji, ali nisam imao dojam da traži nešto određeno. Zatim je ušao među igračke i veoma usredsređeno promatrao svaku od njih, jednu po jednu. Pošto je tu bilo veliko mnoštvo igračaka, to njegovo razgledanje potrajalo je veoma dugo. Nisam mu smetao, jer svatko je imao pravo ući u robnu kuću i u njoj ostati koliko želi. Ali pozorno sam pratio njegovo kretanje, pomislivši da on možda namjerava nešto ukrasti. Ni govora o tome: poslije više od sat vremena izašao je a da tijekom cijele te svoje šetnje nije ni dotakao bilo što od tog blaga kojim je bio okružen. Međutim, pravo iznenađenje čekalo me je sutradan: dječak se opet pojavio, pa se i cijela njegova šetnja po mom odjelu ponovila kao prethodnog dana. Tako je bilo i sljedećih dana. Samo je gledao; nikad nije uzeo u ruke nijedan od tih predmeta koji su ga opčinjavali. Jednog dana, riješen da stavim točku na te njegove svakodnevne posjete, odlučio sam zadovoljiti njegovu veliku želju i pokloniti mu, na svoj račun, jednu od tih igračaka – automobilčić čijim se kretanjem moglo daljinski upravljati. Ali dječak je odrečno zamahao rukama. Upitao sam ga, u čudu, zašto ne prihvaća tako lijep poklon. Tada je objema rukama napravio pokret kojim kao da mi je nešto htio kazati. Shvatio sam da je nijem, a shvatio sam i smisao tog kružnog pokreta: dječak bi u stvari htio obuhvatiti sve to, učiniti na svoj način svojim to neusporedivo carstvo dječjih snova, uživati u cijelom tom čarobnom svijetu, a ne samo u jednom predmetu. Zato sam ga i dalje puštao da dolazi i tumara među lutkama, vozovima, kulama od kockica, olovnim vojnicima… Dolazio je sve do onog dana kad su mene premjestili iz tog odjela, a onda ga je moj nasljednik na tom radnom mjestu otjerao. Poslije toga, zamišljajući tugu tog dječaka, uvijek bih se i sam rastužio.”
“Taj vaš dječak”, rekao sam, “dok je tumarao među svim tim igračkama, bio je u svom svijetu, i možda je tu vidio sebe kao nekog vladara, junaka bajke, a to znači da je tada vjerojatno bio sretan. Ja ću vam ispričati nešto o jednoj djevojčici, kćeri jednog od mojih najboljih prijatelja u čijem sam stanu često boravio. Djevojčica je bolovala od urođene srčane mane i uglavnom je ležala u krevetu, u uglu sobe kroz čiji je prozor mogla vidjeti, pod rubom krova susjedne kuće, u prostoru zaštićenom od padavina i jakih vjetrova, veliko lastavičje gnijezdo do kojega su ptice stalno dolijetale ili iz njega izlijetale. Kad bih se našao u toj sobi, nisam morao gledati gnijezdo da bih znao da li je tu i lastavica; o pojavi ptice govorile su oči djevojčice, široko otvorene kao da žele upiti taj prizor. Život gnijezda mogao se pratiti na tom dječjem licu čiji se izraz mijenjao shodno kretanju lastavice; a najveći stupanj ushićenja pokazivalo je kad bi se iz gnijezda pomolili široko otvoreni kljunovi ptićâ kojima su mama-lasta ili tata-lasta donosili hranu. Djevojčica je ne manje snažno od tih ptića željela pojavu lastavice, i činilo se da živi samo za te trenutke. Ali to je potrajalo do jeseni, kad je gnijezdo opustjelo, a lice djevojčice postalo je slika najdublje tuge, mada bez suza. Roditelji su je tješili govoreći joj da su laste morale odletjeti u toplije krajeve, jer ovdje ne bi mogle preživjeti zimu, i da će se na proljeće vratiti. Kad se to početkom proljeća doista dogodilo, radosti djevojčice nije bilo kraja. Kao da je i njeno bolesno srce počelo bolje i veselije kucati. Zatim se sve to ponovilo tijekom još jednog godišnjeg ciklusa, ali poslije toga, jednog neobično hladnog i kišovitog proljeća, lastavice se nisu pojavile. Gnijezdo je ostalo prazno. Djevojčica je čekala, upirala poglede ka četverokutu prozora posivjelog od tmurnog neba, a njeno lice bilo je isto tako sivo i tmurno. Prolazili su mjeseci, gnijezdo je ostajalo prazno i napušteno, a djevojčicu je napuštao život. Njeno srce je svakim danom bivalo sve slabije i na kraju je prestalo kucati. Da li samo od bolesti, ili i od duboke tuge, to ne bih mogao sa sigurnošću reći. Ali ja veću žalost u životu nisam vidio.”