Ne znam koliko sam puta Sa požutjelog papira pročitao priču O umiranju Čehova, u banji mjestašca Badenvajler. Papir zaturim s mnogim papirima, isječcima, bilješkama. Ali on sam izroni, i ja sve ostavljam i čitam. Ich sterbe, Natali Sarot, prevela Melina Pota. Na dva stupca, sasvim kratka, priča me odmah hvata, Uvlači mi se u dušu, drži me potom danima. U njoj umire Čehov, bespomoćan, 44 godina mu je, Izvan prostora i vremena – samotan u priči Koja je u meni kao što je umirući Čehov U Natali Sarot, kao što je ona u njemu, Gledaju svijet s kreveta, s koga se ne ustaje. Šta je ona, književnica, pravnica, stara žena? Židovskog porijekla, rođena u Rusiji, S mnogim jezicima u sebi, njihovo čedo. Ima li sada zavičaj, dok govori te dvije riječi, Posljednje što ih reče veliki pisac – Ich sterbe? Njemačke riječi koje zaključuju život, Gase pogled, odvode u vječnost, u čamcu Već punom svih nas koji u sebi govorimo Isto što je posljednje rekao doktor Čehov Banjskom doktoru i svojoj ženi, ostavljenoj Izvan čamca, da pospremi odlazište. Šta je to? Molitva, dozivanje, rastanak? Dijagnoza je data, ne na ruskom, ne na latinskom, Njemački, koji ne dopušta sumnju – Ja umirem! Šta je sa ovim svijetom, koji se rastače? Gdje je? Natali je u svijesti umirućeg, vodi svoj dijalog, S kojim je stvorena, koji je nosi, izdvojena, U tom zajedničkom čamcu, izvan koga Više nema ništa, kao da ga nikada nije ni bilo. Kroz ovu priču, tu smo sada svi, oko kreveta, U riječima Natali Sarot, da ne damo Čehovu Da se osami, da se ne izgubi u pomrčini smrti, U vrtlozima priče, zbog koje se umire. Samo to.
Ich sterbe
Ne znam koliko sam puta
Sa požutjelog papira pročitao priču
O umiranju Čehova, u banji mjestašca Badenvajler.
Papir zaturim s mnogim papirima, isječcima, bilješkama.
Ali on sam izroni, i ja sve ostavljam i čitam.
Ich sterbe, Natali Sarot, prevela Melina Pota.
Na dva stupca, sasvim kratka, priča me odmah hvata,
Uvlači mi se u dušu, drži me potom danima.
U njoj umire Čehov, bespomoćan, 44 godina mu je,
Izvan prostora i vremena – samotan u priči
Koja je u meni kao što je umirući Čehov
U Natali Sarot, kao što je ona u njemu,
Gledaju svijet s kreveta, s koga se ne ustaje.
Šta je ona, književnica, pravnica, stara žena?
Židovskog porijekla, rođena u Rusiji,
S mnogim jezicima u sebi, njihovo čedo.
Ima li sada zavičaj, dok govori te dvije riječi,
Posljednje što ih reče veliki pisac – Ich sterbe?
Njemačke riječi koje zaključuju život,
Gase pogled, odvode u vječnost, u čamcu
Već punom svih nas koji u sebi govorimo
Isto što je posljednje rekao doktor Čehov
Banjskom doktoru i svojoj ženi, ostavljenoj
Izvan čamca, da pospremi odlazište.
Šta je to? Molitva, dozivanje, rastanak?
Dijagnoza je data, ne na ruskom, ne na latinskom,
Njemački, koji ne dopušta sumnju – Ja umirem!
Šta je sa ovim svijetom, koji se rastače? Gdje je?
Natali je u svijesti umirućeg, vodi svoj dijalog,
S kojim je stvorena, koji je nosi, izdvojena,
U tom zajedničkom čamcu, izvan koga
Više nema ništa, kao da ga nikada nije ni bilo.
Kroz ovu priču, tu smo sada svi, oko kreveta,
U riječima Natali Sarot, da ne damo Čehovu
Da se osami, da se ne izgubi u pomrčini smrti,
U vrtlozima priče, zbog koje se umire. Samo to.