Napisao je odličan prvi roman, Ugursuz. Poslije sam sebe više nije mogao dostići. Napisao je, doduše, još nekoliko dobrih priča, i u romanima je na momente bio odličan, no više ne dostiže snagu svog prvog romana. Bavio se i kiparstvom, a i tu htio dostići nemoguće, napraviti u kamenu sjenu. Nedžad se znao nositi sa svojim opsesijama, živjeti s njima, od njih stvarati svoja djela. Često sam ga sretao, volio s njim porazgovarati, radovao se njegovim britkim opaskama. U mnogo toga smo se slagali, iako s različitih polazišta. On bi rekao: “Ista škola, isto obrazovanje.” Jednom sam mu dojavio da je izašla knjiga Povijest ljudske gluposti. Nedžad prasnu u smijeh: “Mora da je to jako debela knjiga.”
Bio je ponosan čovjek, najčešće bez novaca, a uvijek gospodin, nikada nije dao da njegove nevolje drugi vide. Njegov stvaralački moto je bio da osoba koja hoće biti piscem ništa ne smije lagati. Jedino tako može postati pisac. Nedžad je bio visok, imao dubok glas, u kazivanju bio uvijek dramatičan, sam je sebe jako ozbiljno shvaćao, a opet s dozom humora, koji ga je spašavao od svih nedaća s kojima se suočavao. U svakom pogledu primjetan, markantan, dojmljiv, ponekad ugodan i iskričav, ponekad mrk i težak. U pisanju je bio iskren, on bi rekao pošten. U svojoj prvoj knjizi iskazao je svoju muku, u onoj najopširnijoj, na način Borgesova Besmrtinika napisanoj, svoju ambiciju. Nedžad je bio pisac čija je pojava nadilazila njegov dar, a njegov dar ono što je napisao.
Ibrišimović, Nedžad
Napisao je odličan prvi roman, Ugursuz. Poslije sam sebe više nije mogao dostići. Napisao je, doduše, još nekoliko dobrih priča, i u romanima je na momente bio odličan, no više ne dostiže snagu svog prvog romana. Bavio se i kiparstvom, a i tu htio dostići nemoguće, napraviti u kamenu sjenu. Nedžad se znao nositi sa svojim opsesijama, živjeti s njima, od njih stvarati svoja djela. Često sam ga sretao, volio s njim porazgovarati, radovao se njegovim britkim opaskama. U mnogo toga smo se slagali, iako s različitih polazišta. On bi rekao: “Ista škola, isto obrazovanje.” Jednom sam mu dojavio da je izašla knjiga Povijest ljudske gluposti. Nedžad prasnu u smijeh: “Mora da je to jako debela knjiga.”
Bio je ponosan čovjek, najčešće bez novaca, a uvijek gospodin, nikada nije dao da njegove nevolje drugi vide. Njegov stvaralački moto je bio da osoba koja hoće biti piscem ništa ne smije lagati. Jedino tako može postati pisac. Nedžad je bio visok, imao dubok glas, u kazivanju bio uvijek dramatičan, sam je sebe jako ozbiljno shvaćao, a opet s dozom humora, koji ga je spašavao od svih nedaća s kojima se suočavao. U svakom pogledu primjetan, markantan, dojmljiv, ponekad ugodan i iskričav, ponekad mrk i težak. U pisanju je bio iskren, on bi rekao pošten. U svojoj prvoj knjizi iskazao je svoju muku, u onoj najopširnijoj, na način Borgesova Besmrtinika napisanoj, svoju ambiciju. Nedžad je bio pisac čija je pojava nadilazila njegov dar, a njegov dar ono što je napisao.