Ime mi je Vladimir, prezime Radman. Kao dvadesetsedmogodišnjak s ocem i majkom preselio sam 1993. iz Sarajeva u Zagreb, očev rodni grad, u kojemu sam i dandanas. Sada imam pedeset i tri godine. Ovo je moja priča o čitatelju i jednom piscu, Sarajliji, vršnjaku, koji je iste godine, kao i ja s roditeljima, zauvijek promijenio životnu sredinu. I otac i majka, oboje profesori, od malih nogu su mi savjetovali da čitam, da ću vremenom samo tako sa sigurnošću saznati i svoju i vrijednost svoga pisca. Zahvaljujući njihovom savjetu, svoje svjetske pisce sam pronašao u ranoj mladosti, a novog, vršnjaka, još dok je rat bjesnio i u mojoj i u maminoj i u očevoj zemlji.
Do preseljenja u Zagreb, kao čitatelj, izuzimajući one iz gimnazijske lektire, mogao sam se pohvaliti velikim spiskom svojih više puta pročitanih pisaca: Borges, Márques, Strindberg, Hamsun, Heminguay, Melville, T. Wolfe, Faulkner, Krleža, Andrić, Tolstoj, Dostojevski, Dos Passos, Selimović, Kiš, Salinger, Pasternak, Platonov, Babelj, Sartre, Camus, V. Hugo, Zola, Baudelaie, Flaubert, Proust, Gide, Beckett, Cocteau, Kundera, Orwel, Huxley, J. Conrad, Boccaccio, Pirandello, Moravia, Leopadi, Da Vinci, J. Joyce, Cervantes, Lope de Vega, M. de Unamuno… Uz enciklopedije mojih roditelja, već 1992. godine, “za svaki slučaj”, sve ove knjige preselile su u stričevom “opelu” iz Sarajeva u Zagreb. Očev brat, neženja, dugo nas je nagovarao na to, u njegovoj kući s ocem živim i danas kao u svojoj. Majka je iznenada umrla, i stric je iznenada umro. Sami smo. Zakasnili na povratak u moju i rodnu zemlju moje majke, sahranjene sa stricem u Mirogoju.
Kada sam pročitao prvi tekst svog pisca, vršnjaka, osjetio sam da on i moj duh na neki čudan način širi. Tko je on, tada nisam znao, iako smo u to vrijeme živjeli u istom gradu. Govorilo se da je vrlo mlad i vrlo darovit početnik. U sebi sam oporicao i jedno i drugo: niti je mlad niti je početnik. U Zagrebu sam nastavio čitati ne samo tekstove objavljivane u raznim listovima već i njegove knjige. Taj je autor pisao o svemu: o svakodnevici sredine u kojoj je djelovao, književnosti, slikarstvu, estradi, kleru, politici, društvu, najviše i najopširnije o svojoj obitelji, djedu, baki, tetki, ocu, ujaku, majci, njihovom porijeklu… Pisao je i pjesme, i priče, romane, putopise, eseje… Sve ga je zanimalo i mnogo je čitao. Kao i ja (tada još nisam i pisao!). Pisao je o svemu što je pamtio i doživljavao, sa znanjem i emocijom, melankolično, pametno, nekim blagim i mekanim jezikom u kojem je svaki detalj opisane teme bio uvjerljiv i duboko proživljen. U svojim tekstovima nije lagao, niti je izmišljao, jest se u njima znao narugati i podsmjehnuti glupim, zaslijepljenim, skučenim i uskotračnim mozgovima. Ako to nije neskromno reći, bio sam i u tome sličan njemu.
Začudo, mome je autoru godio otpor sredine prema njegovoj povremenoj kritici društva u cjelini, iako je i njegova kritika imala i blagost i mekoću. Bila je sva oslonjena na intelektualnu snagu. Zaobilazile su ga nagrade zemlje u koju ga je iz Sarajeva preselio rat, osporavan je i njegov neporeciv i raskošan dar, ismijavan je i njegov sve veći opus… Skriboman, dijelili su mu svakojake atribute, pa i taj, najuvredljiviji. On se ni na takve uvrede, međutim, nije uopće osvrtao, uvijek je bio iznad njih, štoviše, kao da je svoje kritičare i poticao na napade. Zašto piše i protiv sebe, zašto sve laži, podlosti, niske udarce svojih napadača stalno prešućuje, na to pitanje nisam imao pouzdan odgovor. Nemam ga ni danas. Kao da je želio biti žrtva zatucanih, uskogrudnih, staromodnih, osvetoljubivih, vjerski zaslijepljenih… Taj je moj autor, zato, u svemu bio veći od svojih napadača, snažne vjere samo u moć riječi, ironičan prema dogmatima ustoličenim u vjeri koje je povremeno opominjao kao zločestu djecu… Dobronamjerno je upozoravao, prvi zlo otkrivao… Izrastao je u pisca mnogih, svih koji su se borili za ravnopravnost različitih, protiv jednoumlja, za defašizaciju društva. Bio je vrlo hrabar, a ja vrlo oprezan i suzdržan sve dok tu fazu nisam prevladao prihvaćajući i njega kao svog pisca.
Nisam odustajao od čitanja njegovih žanrovski različitih tekstova, od njegova opusa koji je iz godine u godinu narastao i dobivao vrijednosti klasika. Čitanju njegovih djela bio sam sve odaniji, nizale su se godine, stario sam kao i taj moj autor. Vremenom je njegovo ime i prezime sasvim preraslo i same sadržaje njegovih tekstova, dovoljno je bilo samo izgovoriti ga pa da se odmah prepozna čiji su. Dok sam ih čitao, netko mi je stalno šaptao u uho: Prihvati i njega kao svog, zauvijek. On je i tvoj pisac. Moraš to konačno i javno reći. S tim se riječima i moj duh iz dana u dan sokolio, širio i ohrabrivao, u svemu se izjednačavao s imenom tog pisca. Napokon, jednoga dana, oslobodio se od mog urođenog opreza, zamahnuo je krilima i ispunjen srećom odletio prema čitateljima s vlastitim tekstom. Priznanjem da je i moj. Postao sam konačno autor riječi kojima sam javno branio svog pisca. On je tek tada saznao moje ime, ja sam sve o njemu znao prije toga. U najzrelijim godinama života, prema davnim uputama oca i majke, tako sam se konačno približio i svojoj i njegovoj pravoj vrijednosti. Ali, onaj glas je šapatom u uho zahtijevao i njegovo ime. Neću napisati i njegovo ime, bio sam odlučan. Jer, ne samo ja, i svijet je tada već znao ime moga pisca, gotovo na svim kontinentima. Uslijedili su napadi i na mene samo zato što sam ga pridodao onom spisku književnih velikana; ma, neka su! Svim napadačima sam odgovorio: On nije samo moj, on je pisac i mog oca, bio je i pokojne majke. Svih generacija. I jest, s pravom, to je živa istina.
Zapisano u glavnom gradu zemlje koju su oduvijek najviše voljeli njezini neprijatelji.
I on je moj pisac
Ime mi je Vladimir, prezime Radman. Kao dvadesetsedmogodišnjak s ocem i majkom preselio sam 1993. iz Sarajeva u Zagreb, očev rodni grad, u kojemu sam i dandanas. Sada imam pedeset i tri godine. Ovo je moja priča o čitatelju i jednom piscu, Sarajliji, vršnjaku, koji je iste godine, kao i ja s roditeljima, zauvijek promijenio životnu sredinu. I otac i majka, oboje profesori, od malih nogu su mi savjetovali da čitam, da ću vremenom samo tako sa sigurnošću saznati i svoju i vrijednost svoga pisca. Zahvaljujući njihovom savjetu, svoje svjetske pisce sam pronašao u ranoj mladosti, a novog, vršnjaka, još dok je rat bjesnio i u mojoj i u maminoj i u očevoj zemlji.
Do preseljenja u Zagreb, kao čitatelj, izuzimajući one iz gimnazijske lektire, mogao sam se pohvaliti velikim spiskom svojih više puta pročitanih pisaca: Borges, Márques, Strindberg, Hamsun, Heminguay, Melville, T. Wolfe, Faulkner, Krleža, Andrić, Tolstoj, Dostojevski, Dos Passos, Selimović, Kiš, Salinger, Pasternak, Platonov, Babelj, Sartre, Camus, V. Hugo, Zola, Baudelaie, Flaubert, Proust, Gide, Beckett, Cocteau, Kundera, Orwel, Huxley, J. Conrad, Boccaccio, Pirandello, Moravia, Leopadi, Da Vinci, J. Joyce, Cervantes, Lope de Vega, M. de Unamuno… Uz enciklopedije mojih roditelja, već 1992. godine, “za svaki slučaj”, sve ove knjige preselile su u stričevom “opelu” iz Sarajeva u Zagreb. Očev brat, neženja, dugo nas je nagovarao na to, u njegovoj kući s ocem živim i danas kao u svojoj. Majka je iznenada umrla, i stric je iznenada umro. Sami smo. Zakasnili na povratak u moju i rodnu zemlju moje majke, sahranjene sa stricem u Mirogoju.
Kada sam pročitao prvi tekst svog pisca, vršnjaka, osjetio sam da on i moj duh na neki čudan način širi. Tko je on, tada nisam znao, iako smo u to vrijeme živjeli u istom gradu. Govorilo se da je vrlo mlad i vrlo darovit početnik. U sebi sam oporicao i jedno i drugo: niti je mlad niti je početnik. U Zagrebu sam nastavio čitati ne samo tekstove objavljivane u raznim listovima već i njegove knjige. Taj je autor pisao o svemu: o svakodnevici sredine u kojoj je djelovao, književnosti, slikarstvu, estradi, kleru, politici, društvu, najviše i najopširnije o svojoj obitelji, djedu, baki, tetki, ocu, ujaku, majci, njihovom porijeklu… Pisao je i pjesme, i priče, romane, putopise, eseje… Sve ga je zanimalo i mnogo je čitao. Kao i ja (tada još nisam i pisao!). Pisao je o svemu što je pamtio i doživljavao, sa znanjem i emocijom, melankolično, pametno, nekim blagim i mekanim jezikom u kojem je svaki detalj opisane teme bio uvjerljiv i duboko proživljen. U svojim tekstovima nije lagao, niti je izmišljao, jest se u njima znao narugati i podsmjehnuti glupim, zaslijepljenim, skučenim i uskotračnim mozgovima. Ako to nije neskromno reći, bio sam i u tome sličan njemu.
Začudo, mome je autoru godio otpor sredine prema njegovoj povremenoj kritici društva u cjelini, iako je i njegova kritika imala i blagost i mekoću. Bila je sva oslonjena na intelektualnu snagu. Zaobilazile su ga nagrade zemlje u koju ga je iz Sarajeva preselio rat, osporavan je i njegov neporeciv i raskošan dar, ismijavan je i njegov sve veći opus… Skriboman, dijelili su mu svakojake atribute, pa i taj, najuvredljiviji. On se ni na takve uvrede, međutim, nije uopće osvrtao, uvijek je bio iznad njih, štoviše, kao da je svoje kritičare i poticao na napade. Zašto piše i protiv sebe, zašto sve laži, podlosti, niske udarce svojih napadača stalno prešućuje, na to pitanje nisam imao pouzdan odgovor. Nemam ga ni danas. Kao da je želio biti žrtva zatucanih, uskogrudnih, staromodnih, osvetoljubivih, vjerski zaslijepljenih… Taj je moj autor, zato, u svemu bio veći od svojih napadača, snažne vjere samo u moć riječi, ironičan prema dogmatima ustoličenim u vjeri koje je povremeno opominjao kao zločestu djecu… Dobronamjerno je upozoravao, prvi zlo otkrivao… Izrastao je u pisca mnogih, svih koji su se borili za ravnopravnost različitih, protiv jednoumlja, za defašizaciju društva. Bio je vrlo hrabar, a ja vrlo oprezan i suzdržan sve dok tu fazu nisam prevladao prihvaćajući i njega kao svog pisca.
Nisam odustajao od čitanja njegovih žanrovski različitih tekstova, od njegova opusa koji je iz godine u godinu narastao i dobivao vrijednosti klasika. Čitanju njegovih djela bio sam sve odaniji, nizale su se godine, stario sam kao i taj moj autor. Vremenom je njegovo ime i prezime sasvim preraslo i same sadržaje njegovih tekstova, dovoljno je bilo samo izgovoriti ga pa da se odmah prepozna čiji su. Dok sam ih čitao, netko mi je stalno šaptao u uho: Prihvati i njega kao svog, zauvijek. On je i tvoj pisac. Moraš to konačno i javno reći. S tim se riječima i moj duh iz dana u dan sokolio, širio i ohrabrivao, u svemu se izjednačavao s imenom tog pisca. Napokon, jednoga dana, oslobodio se od mog urođenog opreza, zamahnuo je krilima i ispunjen srećom odletio prema čitateljima s vlastitim tekstom. Priznanjem da je i moj. Postao sam konačno autor riječi kojima sam javno branio svog pisca. On je tek tada saznao moje ime, ja sam sve o njemu znao prije toga. U najzrelijim godinama života, prema davnim uputama oca i majke, tako sam se konačno približio i svojoj i njegovoj pravoj vrijednosti. Ali, onaj glas je šapatom u uho zahtijevao i njegovo ime. Neću napisati i njegovo ime, bio sam odlučan. Jer, ne samo ja, i svijet je tada već znao ime moga pisca, gotovo na svim kontinentima. Uslijedili su napadi i na mene samo zato što sam ga pridodao onom spisku književnih velikana; ma, neka su! Svim napadačima sam odgovorio: On nije samo moj, on je pisac i mog oca, bio je i pokojne majke. Svih generacija. I jest, s pravom, to je živa istina.
Zapisano u glavnom gradu zemlje koju su oduvijek najviše voljeli njezini neprijatelji.