Jedan od najboljih francuskih pjesnika, njegova zbirka Kontemplacije navođena je kao vrhunac pjesničkog umijeća, pisao je i drame, vodio polemike, bio pasionirani crtač, imao utjecaja u političkom životu Francuske, ali je, eto, ponajviše poznat kao pisac dva romana Jadnici (na lokalnoj televiziji jedna mlada Japanka kroz smijeh izjavljuje da ne zna je li joj draža Mamma mia ili Jadnici, oba mjuzikla su divna) i Zvonar crkve Notre-Dame, koji je u nas više puta prevođen, a jedan od prijevoda je bio Tina Ujevića. Taj roman je nekad davno, prije pola stoljeća, bio u obaveznoj lektiri za srednje škole, pa ga većina nije čitala, a svi su ga hvalili. U kazivanju o toj povijesnoj, pomalo teatralno predočenoj panorami Pariza najčešće je spominjan Quasimodo, koji je postao sinonim za ružnu a osjetljivu osobu, dok je glavna junakinja priče bila lijepa, crnokosa romkinja Esmeralda, najčešće zamišljana kao Ava Gardner davnog doba (nije bila loša ni Gina Lollobrigida, ali mašta uvijek traži nešto drugo). Meni je bio zanimljiv i svećenik Claude Frollo, jer se bavio mističnim djelatnostima, čarobnjaštvom i alkemijom, bio tuđ svojim sugrađanima, a ja sam ga doživljavao kao nesretno zaljubljenu osobu, važno citirao svojoj nastavnici književnosti da “svatko ubija onoga koga najviše voli”, a pritom sam možda mislio na sebe sama, i na S., koja je sjedila u klupi ispred mene, imala crnu kosu, sve dobre ocjene, ali nije pokazivala veliki interes za književnost, za mene još manji.
Hugo, Victor
Jedan od najboljih francuskih pjesnika, njegova zbirka Kontemplacije navođena je kao vrhunac pjesničkog umijeća, pisao je i drame, vodio polemike, bio pasionirani crtač, imao utjecaja u političkom životu Francuske, ali je, eto, ponajviše poznat kao pisac dva romana Jadnici (na lokalnoj televiziji jedna mlada Japanka kroz smijeh izjavljuje da ne zna je li joj draža Mamma mia ili Jadnici, oba mjuzikla su divna) i Zvonar crkve Notre-Dame, koji je u nas više puta prevođen, a jedan od prijevoda je bio Tina Ujevića. Taj roman je nekad davno, prije pola stoljeća, bio u obaveznoj lektiri za srednje škole, pa ga većina nije čitala, a svi su ga hvalili. U kazivanju o toj povijesnoj, pomalo teatralno predočenoj panorami Pariza najčešće je spominjan Quasimodo, koji je postao sinonim za ružnu a osjetljivu osobu, dok je glavna junakinja priče bila lijepa, crnokosa romkinja Esmeralda, najčešće zamišljana kao Ava Gardner davnog doba (nije bila loša ni Gina Lollobrigida, ali mašta uvijek traži nešto drugo). Meni je bio zanimljiv i svećenik Claude Frollo, jer se bavio mističnim djelatnostima, čarobnjaštvom i alkemijom, bio tuđ svojim sugrađanima, a ja sam ga doživljavao kao nesretno zaljubljenu osobu, važno citirao svojoj nastavnici književnosti da “svatko ubija onoga koga najviše voli”, a pritom sam možda mislio na sebe sama, i na S., koja je sjedila u klupi ispred mene, imala crnu kosu, sve dobre ocjene, ali nije pokazivala veliki interes za književnost, za mene još manji.