Malo što nas se u vremenima duhovne oskudice i pustoši kojoj granice čini naš materinji, hrvatski, jezik moglo toliko ticati kao knjiga Hrvatski bog Mars. Prvi put s njom smo se susreli u svojim gimnazijama, među djelima iz obavezne lektire, uglavnom nečitljivim i neprilagođenim našemu uzrastu, ali i hormonalnom cinizmu i sarkazmu adolescentskoga doba. Tako da nam se moglo dogoditi da je već tada propustimo, kao što ćemo dalje propuštati da je pročitamo, cijeloga svog građanskog života, bez obzira na to što nam ta knjiga ostaje bliska u svakoj našoj životnoj, duhovnoj i povijesnoj mijeni, s Jugoslavijom kao i bez nje, u osamljenoj i suverenoj Hrvatskoj, tom ostvarenju svakoga Krležinog domobranskog sna. Evo kako je ta velika i tragična domobranska knjiga započinjala nekad i kako, uglavnom, započinje i danas: „Ova historija jednoga detalja bitke kod Bistrice Lesne napisana je u počast pokojnoga gospodina desetnika Peseka Mate i šestorice mrtvih domobrana drugoga bataljona druge satnije i to: Trdaka Vida, Blažeka Franje, Loborca Štefa, Lovreka Štefa, Pecaka Imbre i Križa Matije, koji su svi pali kod junačke navale na kotu broj tristotrinaest, prolivši tako svoju kr. ug. domobransku krv u slavu hiljadugodišnjega kraljevstva Sent Ištvana, u smislu madžarsko-hrvatske Nagodbe od godine 1868. Počivali u miru.”
Uobičajilo se, gotovo od samoga početka, ovu knjigu nazivati zbirkom domobranskih novela. I sam je Krleža tih šest, a zatim sedam tekstova – s pridodanom „Hrvatskom rapsodijom” – rad bio nazvati novelama. Taj termin je u ona doba, prije otkrića svih amerika i infekcije engleskim jezikom, značila, po prilici, ono što danas znači kratka priča. Ali Hrvatski bog Mars nije, zapravo, nikakva zbirka novela: to su fragmenti jednoga velikog, nikada napisanog romana, što ga je dvadesetšestogodišnji Krleža 1919. oglasom najavio u časopisu Plamen, već znajući koliki bi i kakav to roman trebao biti: „domobranski historički roman u četiri dela”, a obuhvaćao bi „50 štampanih araka” ili čak osamsto stranica. Ambiciozno, već za ljeto te 1919. najavio je prvi dio, pod naslovom: Hodna satnija. Ništa od toga.
Budućih godina, sve do 1946. kada će biti objavljena definitivna verzija Hrvatskog boga Marsa, Krleža je zaokruživao i uobličavao svoj domobranski ciklus. Od romana je, izgleda, odustao vrlo rano, iako je docnije, dvadesetih, izdavaču najavljivao Knjigu o ratu – u koju bi, vjerojatno, bile uklopljene domobranske novele, ali ni od toga ništa nije bilo. Nenapisani roman Miroslava Krleže kao da je bio stvar trenutka, onoga prvog poslijeratnog dana ili mjeseca kada mu se, kao i tolikim drugim mladim piscima – spomenimo, tako, Ernsta Tollera, Miloša Crnjanskog ili Remarquea – učinilo da imaju priču o ratu, koja je veća i strašnija od svih drugih priča, jer je upravo svršeni rat veći i strašniji od svih prethodnih ratova. Činilo se u tom trenutku, na dan primirja, pred novu 1919, da se ne može dogoditi ništa što bi moglo nadmašiti, potrošiti ili prekriti to veliko iskustvo. Kao u onoj klasičnoj pjesmi ražalovanoga austrougarskog podoficira iz Ilače: „Sad smo bezbrižni, laki i nežni…”
Ali sve je trajalo kratko, i kratak je bio zanos nad temom: Krleža je stigao napisati samo fragmente, koji će se pretvoriti u ciklus domobranskih novela, Crnjanski je sastavio Komentare uz Liriku Itake, efektne kratke proze, koje na izvanredan način svjedoče o danima raspada jedne velike armije, i moguće ih je čitati kao naličje Hrvatskog boga Marsa, a Remarque je ispisao cijelu jednu sentimentalnu biblioteku, u uzaludnom nastojanju da uvjeri svijet kako je rat jedna velika svinjarija. Postigao je Remarque samo to da desetljećima ostane bestseller pisac, koji se uskoro zatim više neće čitati, iako će mu se ime spominjati nakon svakoga sljedećeg, sve krvavijeg rata.
Za razliku od većine svojih vršnjaka, Krleža nije ratovao. Na frontu, u Galiciju, stigao je kao privatno lice – danas bi se, možda, reklo i kao istraživački novinar – nakon što se, uzaludno, u Srbiji prijavljivao kao dragovoljac. Nisu ga htjeli, bio im je sumnjiv, za razliku od nekih drugih jednako slavnih Hrvata, uključujući i jednoga skorog blaženika Katoličke crkve. S iskustvom Ludoviceuma i teorijskim vojnim znanjima koje je doživotno i fanatično nadopunjavao, ali i sa znanjem o atmosferi u zasmrđenim i ledenim vojničkim spavaonicama, špitalima i beskonačnim egzercir trakama oko vojarna na gradskim periferijama, Krleža je napisao Hrvatskog boga Marsa. Nema u toj knjizi puno prikaza s fronte: ona se događa po kasarnama i na vježbalištima, u lazaretima, stacionarima za venerične bolesti i u vlaku. Njegovi domobrani malo gdje su stvarno ratovali, oni su, poput regimenti iz Dobrog vojnika Švejka, putovali s jednoga na drugi kraj pruge, ne znajući ni kamo idu, ni zašto idu. Njihova tragika privatna je i sasvim nejunačka, ali to ju nipošto ne čini manje autentičnom. Zbir svih tih domobranskih sudbina, napisanih ili nenapisanih, činio je, u hrvatskome slučaju, sliku jednoga izgubljenog rata. Država u kojoj će fragmenti Hrvatskog boga Marsa biti tokom dvadesetih sukcesivno objavljivani, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, osim što je bila sastavljena od različitih naroda, ili kako se to karađorđevićevskom terminologijom govorilo, od različitih „plemena”, bila je sačinjena i od posve suprotnih kolektivnih, društvenih iskustava, iz kojih su onda proizlazile i suprotstavljene moralne i moralno-političke pretpostavke. Jedni su u Kraljevinu unijeli svoju veliku pobjedu i svoje solunaško i kajmakčalansko mučeništvo – sve to je svojim ranim kiparskim radom opjevao Ivan Meštrović – dok su drugi donijeli svoj poraz, a s porazom i gubitak prava na bilo kakvo mučeništvo. Znamo kako je takvo jedinstvo završilo, znamo kako se razbilo čim je uspostavljeno, ali zanimljivo je gledati kako je sve to izgledalo u južnoslavenskoj, a pogotovu hrvatskoj i srpskoj umjetničkoj prozi. Naime, dok je pobjeda mogla biti slavljena genijalnom kiparskom i likovnom gestom Meštrovićevom, u književnosti je trajno ostala inferiorna veličini i snazi poraza. Ne samo da je Hrvatski bog Mars ostao, sve do raspada svake Jugoslavije, najuspjelija, najmoćnija naša knjiga o Prvome svjetskom ratu, nego pobjednici nisu nadmašili ni Komentare uz Liriku Itake Krležinog ratnog druga Miloša Crnjanskog. Ako ostavimo božanski dar pripovijedanja i svjedočenja – po kojemu se obojica pisaca razlikuju od većine svojih književnih suvremenika – postoji i još nešto: o pobjedama se ne može pisati velika proza, sve dok se o pobjedama ne počne govoriti kao o porazima.
Kao što Miroslav Krleža nije bio na fronti, tako fronte nije vidio ni Isak Babelj, a napisao je Crvenu konjicu, jednu od najboljih, najintenzivnijih, novelističkih zbirki u književnosti dvadesetog stoljeća, te, valjda, i najvažniju rusku i sovjetsku knjigu na temu Prvoga svjetskog rata ili Oktobarske revolucije. Mnoge je književne kroničare potreslo kada je, skoro na rubovima tabloidnog interesa, definitivno razotkriveno da Babelj nije ratovao i da su novele iz Crvene konjice iz neke druge i drukčije vrste iskustva. Ili oni nikada nisu ni čitali Babeljevu knjigu, ili – što je još gore – ne razumiju logiku nastanka književnoga djela, te zašto je neka knjiga genijalna, a druga je slaba, bez obzira na to je li njezin autor svjedok nekoga događaja, ili je taj događaj sam kreirao. Istina Babeljeva, kao i istina Krležina dublje su i istinitije od svega što je neki ratnik u zbilji doživio.
Nikad poslije Miroslav Krleža neće pisati kao što je pisao u tom nikada napisanom domobranskom historičkom romanu od četiri dijela i pedeset araka. Tih šest novela u realističnom i hiperrealističnom ključu najavljivale su gestu velikoga, rasnog i raspusnog pripovjedača, koji je u jednoj rečenici u stanju promijeniti ton priče, mijenjati rakurse i pripovjedačke registre, pisati tako da očarava svoga čitatelja, mami ga i grabi u mašinu vlastite proze, u tu mašinu za mljevenje ljudskoga mesa, koja je savršeno proradila u Velikome ratu. U kasnijim, velikim Krležinim romanima, a onda i u Zastavama, tom nikada pročitanom romanu o Jugoslaviji i o razočaranju u Jugoslaviju, tekst će bujati od esejističkih pasaža i ekskursa, rečenice će se granati poput čudovišnih afrikanskih stabala, koja rastu s korijenjem prema nebu, a sam će Krleža, možda i iz prezira prema nekim suvremenicima, uključujući i onoga nagrađenog bosanskog pisca, kojega će, svjedoči Ivo Vejvoda, nazivati „naš Walter Scott”, izbjegavati ono čisto i starinsko pripovjedalaštvo, koje je nosilo Hrvatskog boga Marsa, a osjetit će se i u nekim pričama iz Hiljadu i jedne smrti, pisanim kad i domobranske novele. Njegovi priprosti i tužni domobrani nisu mogli biti nositelji velikih ideja, oko njih se nije mogla ispresti neka velika intelektualna intriga i mistifikacija, o njima se, malim i običnim, moralo dobro pripovijedati.
Način na koji je to činio Miroslav Krleža me je, gimnazijalca, opčinio. Kada „Kraljevsku ugarsku domobransku novelu”, „Bitku kod Bistrice Lesne”, „Smrt Franje Kadavera”… čitam danas, kada sam u godinama u kojima je Krleža, pred sam početak drugoga svog rata, bio pod bojkotom Partije i napušten od svih, doživljavam istu, adolescentsku fascinaciju. Mi smo, nije to nevažno reći, bili naraštaj koji je u gimnaziji – onoj sarajevskoj, koju su pohađali Andrić i Prelog – pod velikim odmorom ozbiljno raspravljali o tome tko nam je važniji i veći, Andrić ili Krleža. Godinama sam, poslije prvog čitanja Hrvatskog boga Marsa, znao odgovor na to pitanje. Nije me u to vrijeme dirala velika Krležina retorika, niti su me se ticale krležijanske teme – u osamdesetima vrlo mondene i na sve strane raznošene – nego me je osvojilo njegovo čisto i lako pripovijedanje.
U međuvremenu, na naše su se živote i na Miroslava Krležu navalila i velika povijesna iskustva, i privatna razočaranja – najprije samima sobom, jer smo od sebe i previše očekivali – te na kraju, dobili smo i mi svoj rat. On, istina, nije veliki i svjetski, nego je naš mali prljavi rat, ali za nas i za naše ljudske mjere i formate, i takav je bio prevelik. Samoostvarivši se na ukupnome svom državnom teritoriju Hrvatska je postala samostalna država, i postala je – pobjednica. Kako se dionici njezine pobjede osjećaju dok čitaju Hrvatskog boga Marsa? Ili bi, možda, tačnije bilo reći: dok govore o toj knjizi kao da su je čitali, iako, zapravo, i nisu.
Postoje književna djela koja, mimo svakoga kolektivnog sentimenta, razmahanog barjaka i simboličnog priznanja, djeluju kao čista, ničim oskvrnuta patriotska gesta. Recimo, ni u čemu nema toliko Slovenije, ništa nije toliko slovensko, kao poema Edvarda Kocbeka o lipicancima. Hrvatski bog Mars takva je hrvatska knjiga…
Hrvatski bog Mars
predgovor jednom izdanju
Malo što nas se u vremenima duhovne oskudice i pustoši kojoj granice čini naš materinji, hrvatski, jezik moglo toliko ticati kao knjiga Hrvatski bog Mars. Prvi put s njom smo se susreli u svojim gimnazijama, među djelima iz obavezne lektire, uglavnom nečitljivim i neprilagođenim našemu uzrastu, ali i hormonalnom cinizmu i sarkazmu adolescentskoga doba. Tako da nam se moglo dogoditi da je već tada propustimo, kao što ćemo dalje propuštati da je pročitamo, cijeloga svog građanskog života, bez obzira na to što nam ta knjiga ostaje bliska u svakoj našoj životnoj, duhovnoj i povijesnoj mijeni, s Jugoslavijom kao i bez nje, u osamljenoj i suverenoj Hrvatskoj, tom ostvarenju svakoga Krležinog domobranskog sna. Evo kako je ta velika i tragična domobranska knjiga započinjala nekad i kako, uglavnom, započinje i danas: „Ova historija jednoga detalja bitke kod Bistrice Lesne napisana je u počast pokojnoga gospodina desetnika Peseka Mate i šestorice mrtvih domobrana drugoga bataljona druge satnije i to: Trdaka Vida, Blažeka Franje, Loborca Štefa, Lovreka Štefa, Pecaka Imbre i Križa Matije, koji su svi pali kod junačke navale na kotu broj tristotrinaest, prolivši tako svoju kr. ug. domobransku krv u slavu hiljadugodišnjega kraljevstva Sent Ištvana, u smislu madžarsko-hrvatske Nagodbe od godine 1868. Počivali u miru.”
Uobičajilo se, gotovo od samoga početka, ovu knjigu nazivati zbirkom domobranskih novela. I sam je Krleža tih šest, a zatim sedam tekstova – s pridodanom „Hrvatskom rapsodijom” – rad bio nazvati novelama. Taj termin je u ona doba, prije otkrića svih amerika i infekcije engleskim jezikom, značila, po prilici, ono što danas znači kratka priča. Ali Hrvatski bog Mars nije, zapravo, nikakva zbirka novela: to su fragmenti jednoga velikog, nikada napisanog romana, što ga je dvadesetšestogodišnji Krleža 1919. oglasom najavio u časopisu Plamen, već znajući koliki bi i kakav to roman trebao biti: „domobranski historički roman u četiri dela”, a obuhvaćao bi „50 štampanih araka” ili čak osamsto stranica. Ambiciozno, već za ljeto te 1919. najavio je prvi dio, pod naslovom: Hodna satnija. Ništa od toga.
Budućih godina, sve do 1946. kada će biti objavljena definitivna verzija Hrvatskog boga Marsa, Krleža je zaokruživao i uobličavao svoj domobranski ciklus. Od romana je, izgleda, odustao vrlo rano, iako je docnije, dvadesetih, izdavaču najavljivao Knjigu o ratu – u koju bi, vjerojatno, bile uklopljene domobranske novele, ali ni od toga ništa nije bilo. Nenapisani roman Miroslava Krleže kao da je bio stvar trenutka, onoga prvog poslijeratnog dana ili mjeseca kada mu se, kao i tolikim drugim mladim piscima – spomenimo, tako, Ernsta Tollera, Miloša Crnjanskog ili Remarquea – učinilo da imaju priču o ratu, koja je veća i strašnija od svih drugih priča, jer je upravo svršeni rat veći i strašniji od svih prethodnih ratova. Činilo se u tom trenutku, na dan primirja, pred novu 1919, da se ne može dogoditi ništa što bi moglo nadmašiti, potrošiti ili prekriti to veliko iskustvo. Kao u onoj klasičnoj pjesmi ražalovanoga austrougarskog podoficira iz Ilače: „Sad smo bezbrižni, laki i nežni…”
Ali sve je trajalo kratko, i kratak je bio zanos nad temom: Krleža je stigao napisati samo fragmente, koji će se pretvoriti u ciklus domobranskih novela, Crnjanski je sastavio Komentare uz Liriku Itake, efektne kratke proze, koje na izvanredan način svjedoče o danima raspada jedne velike armije, i moguće ih je čitati kao naličje Hrvatskog boga Marsa, a Remarque je ispisao cijelu jednu sentimentalnu biblioteku, u uzaludnom nastojanju da uvjeri svijet kako je rat jedna velika svinjarija. Postigao je Remarque samo to da desetljećima ostane bestseller pisac, koji se uskoro zatim više neće čitati, iako će mu se ime spominjati nakon svakoga sljedećeg, sve krvavijeg rata.
Za razliku od većine svojih vršnjaka, Krleža nije ratovao. Na frontu, u Galiciju, stigao je kao privatno lice – danas bi se, možda, reklo i kao istraživački novinar – nakon što se, uzaludno, u Srbiji prijavljivao kao dragovoljac. Nisu ga htjeli, bio im je sumnjiv, za razliku od nekih drugih jednako slavnih Hrvata, uključujući i jednoga skorog blaženika Katoličke crkve. S iskustvom Ludoviceuma i teorijskim vojnim znanjima koje je doživotno i fanatično nadopunjavao, ali i sa znanjem o atmosferi u zasmrđenim i ledenim vojničkim spavaonicama, špitalima i beskonačnim egzercir trakama oko vojarna na gradskim periferijama, Krleža je napisao Hrvatskog boga Marsa. Nema u toj knjizi puno prikaza s fronte: ona se događa po kasarnama i na vježbalištima, u lazaretima, stacionarima za venerične bolesti i u vlaku. Njegovi domobrani malo gdje su stvarno ratovali, oni su, poput regimenti iz Dobrog vojnika Švejka, putovali s jednoga na drugi kraj pruge, ne znajući ni kamo idu, ni zašto idu. Njihova tragika privatna je i sasvim nejunačka, ali to ju nipošto ne čini manje autentičnom. Zbir svih tih domobranskih sudbina, napisanih ili nenapisanih, činio je, u hrvatskome slučaju, sliku jednoga izgubljenog rata. Država u kojoj će fragmenti Hrvatskog boga Marsa biti tokom dvadesetih sukcesivno objavljivani, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, osim što je bila sastavljena od različitih naroda, ili kako se to karađorđevićevskom terminologijom govorilo, od različitih „plemena”, bila je sačinjena i od posve suprotnih kolektivnih, društvenih iskustava, iz kojih su onda proizlazile i suprotstavljene moralne i moralno-političke pretpostavke. Jedni su u Kraljevinu unijeli svoju veliku pobjedu i svoje solunaško i kajmakčalansko mučeništvo – sve to je svojim ranim kiparskim radom opjevao Ivan Meštrović – dok su drugi donijeli svoj poraz, a s porazom i gubitak prava na bilo kakvo mučeništvo. Znamo kako je takvo jedinstvo završilo, znamo kako se razbilo čim je uspostavljeno, ali zanimljivo je gledati kako je sve to izgledalo u južnoslavenskoj, a pogotovu hrvatskoj i srpskoj umjetničkoj prozi. Naime, dok je pobjeda mogla biti slavljena genijalnom kiparskom i likovnom gestom Meštrovićevom, u književnosti je trajno ostala inferiorna veličini i snazi poraza. Ne samo da je Hrvatski bog Mars ostao, sve do raspada svake Jugoslavije, najuspjelija, najmoćnija naša knjiga o Prvome svjetskom ratu, nego pobjednici nisu nadmašili ni Komentare uz Liriku Itake Krležinog ratnog druga Miloša Crnjanskog. Ako ostavimo božanski dar pripovijedanja i svjedočenja – po kojemu se obojica pisaca razlikuju od većine svojih književnih suvremenika – postoji i još nešto: o pobjedama se ne može pisati velika proza, sve dok se o pobjedama ne počne govoriti kao o porazima.
Kao što Miroslav Krleža nije bio na fronti, tako fronte nije vidio ni Isak Babelj, a napisao je Crvenu konjicu, jednu od najboljih, najintenzivnijih, novelističkih zbirki u književnosti dvadesetog stoljeća, te, valjda, i najvažniju rusku i sovjetsku knjigu na temu Prvoga svjetskog rata ili Oktobarske revolucije. Mnoge je književne kroničare potreslo kada je, skoro na rubovima tabloidnog interesa, definitivno razotkriveno da Babelj nije ratovao i da su novele iz Crvene konjice iz neke druge i drukčije vrste iskustva. Ili oni nikada nisu ni čitali Babeljevu knjigu, ili – što je još gore – ne razumiju logiku nastanka književnoga djela, te zašto je neka knjiga genijalna, a druga je slaba, bez obzira na to je li njezin autor svjedok nekoga događaja, ili je taj događaj sam kreirao. Istina Babeljeva, kao i istina Krležina dublje su i istinitije od svega što je neki ratnik u zbilji doživio.
Nikad poslije Miroslav Krleža neće pisati kao što je pisao u tom nikada napisanom domobranskom historičkom romanu od četiri dijela i pedeset araka. Tih šest novela u realističnom i hiperrealističnom ključu najavljivale su gestu velikoga, rasnog i raspusnog pripovjedača, koji je u jednoj rečenici u stanju promijeniti ton priče, mijenjati rakurse i pripovjedačke registre, pisati tako da očarava svoga čitatelja, mami ga i grabi u mašinu vlastite proze, u tu mašinu za mljevenje ljudskoga mesa, koja je savršeno proradila u Velikome ratu. U kasnijim, velikim Krležinim romanima, a onda i u Zastavama, tom nikada pročitanom romanu o Jugoslaviji i o razočaranju u Jugoslaviju, tekst će bujati od esejističkih pasaža i ekskursa, rečenice će se granati poput čudovišnih afrikanskih stabala, koja rastu s korijenjem prema nebu, a sam će Krleža, možda i iz prezira prema nekim suvremenicima, uključujući i onoga nagrađenog bosanskog pisca, kojega će, svjedoči Ivo Vejvoda, nazivati „naš Walter Scott”, izbjegavati ono čisto i starinsko pripovjedalaštvo, koje je nosilo Hrvatskog boga Marsa, a osjetit će se i u nekim pričama iz Hiljadu i jedne smrti, pisanim kad i domobranske novele. Njegovi priprosti i tužni domobrani nisu mogli biti nositelji velikih ideja, oko njih se nije mogla ispresti neka velika intelektualna intriga i mistifikacija, o njima se, malim i običnim, moralo dobro pripovijedati.
Način na koji je to činio Miroslav Krleža me je, gimnazijalca, opčinio. Kada „Kraljevsku ugarsku domobransku novelu”, „Bitku kod Bistrice Lesne”, „Smrt Franje Kadavera”… čitam danas, kada sam u godinama u kojima je Krleža, pred sam početak drugoga svog rata, bio pod bojkotom Partije i napušten od svih, doživljavam istu, adolescentsku fascinaciju. Mi smo, nije to nevažno reći, bili naraštaj koji je u gimnaziji – onoj sarajevskoj, koju su pohađali Andrić i Prelog – pod velikim odmorom ozbiljno raspravljali o tome tko nam je važniji i veći, Andrić ili Krleža. Godinama sam, poslije prvog čitanja Hrvatskog boga Marsa, znao odgovor na to pitanje. Nije me u to vrijeme dirala velika Krležina retorika, niti su me se ticale krležijanske teme – u osamdesetima vrlo mondene i na sve strane raznošene – nego me je osvojilo njegovo čisto i lako pripovijedanje.
U međuvremenu, na naše su se živote i na Miroslava Krležu navalila i velika povijesna iskustva, i privatna razočaranja – najprije samima sobom, jer smo od sebe i previše očekivali – te na kraju, dobili smo i mi svoj rat. On, istina, nije veliki i svjetski, nego je naš mali prljavi rat, ali za nas i za naše ljudske mjere i formate, i takav je bio prevelik. Samoostvarivši se na ukupnome svom državnom teritoriju Hrvatska je postala samostalna država, i postala je – pobjednica. Kako se dionici njezine pobjede osjećaju dok čitaju Hrvatskog boga Marsa? Ili bi, možda, tačnije bilo reći: dok govore o toj knjizi kao da su je čitali, iako, zapravo, i nisu.
Postoje književna djela koja, mimo svakoga kolektivnog sentimenta, razmahanog barjaka i simboličnog priznanja, djeluju kao čista, ničim oskvrnuta patriotska gesta. Recimo, ni u čemu nema toliko Slovenije, ništa nije toliko slovensko, kao poema Edvarda Kocbeka o lipicancima. Hrvatski bog Mars takva je hrvatska knjiga…