Zemlja bez privrede i ekonomije, a s puno vode i vjetra
Hrvatska je zemlja od četiri milijuna i tristo tisuća stanovnika, naseljenih na 56. 542 četvorna kilometra. Državni subjektivitet stekla je odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, 29. studenog 1943. u bosanskome gradiću Jajcu, a ostvarila ga oslobođenjem domovine, godinu i pol kasnije. Prvi predsjednik Hrvatske (tojest, predsjednik Prezidijuma Narodne Republike Hrvatske) bio je pjesnik Vladimir Nazor. Svoju samostalnost Hrvatska je stekla u borbi protiv fašizma, unutar partizanskih jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, zajedno s drugim narodima i narodnostima koji će sudjelovati u formiranju jugoslavenske federacije. Nakon što nije postignut dogovor o opstanku Jugoslavije, 25. lipnja 1991, odlukom svoga parlamenta, Hrvatska je proglasila nezavisnost. Prvi predsjednik nezavisne republike bio je Franjo Tuđman. Nakon što je bivša federalna armija pokušala spriječiti ostvarenje samostalnosti, uslijedio je rat. U tom ratu su se protiv deklarirane nezavisnosti, a za uspostavu vlastite države na značajnom dijelu hrvatskoga državnog teritorija – čije su granice zajedničkim dogovorom jugoslavenskih rukovodstava određene nakon Drugoga svjetskog rata – protiv Hrvatske vojske i policije, a na strani ostataka federalne armije, borili brojni hrvatski Srbi. Rat je dvaput završavao. Prvi put, sarajevskim primirjem od 3. siječnja 1992, nakon čega bivša jugoslavenska vojska više nije sudjelovala u ratu. Drugi put, rat je završen masivnom policijskom operacijom, u kolovozu 1995. Sudbina Srba, kao najveće manjinske zajednice u Hrvatskoj bila je dvojaka: dio njih je izbjegao ili je prognan (o čemu se ne slažu službeni hrvatski i srpski izvori), nakon čega su spaljena njihova sela, srušene bogomolje, opustošena zemlja. Drugi dio, nastanjen blizu granice sa Srbijom, uglavnom je ostao, jer je u tom dijelu Hrvatske rat završen primirjem, uz medijaciju Ujedinjenih naroda. Danas, u Hrvatskoj živi preko 90 posto Hrvata. Srba je oko 4 posto. Ostalo su druge nacionalne manjine i neopredijeljeni.
Hrvatska je zemlja neobičnog zemljopisnog oblika. Postoji sjeverna i južna, ili bolje rečeno – gornja i donja Hrvatska, dok se između nalazi druga država: Bosna i Hercegovina. Hrvatska je malena država, neobično dugih kopnenih granica. Još su zanimljiviji uvjeti u kojima je nastajala hrvatska nacija. Kako su imali svoj jezik, a jedno vrijeme i svoje pismo, Hrvati su se jasno razlikovali od imperija pod koje su za dugih stoljeća potpadali. Sa sjeverozapada, pod utjecajem Austro-Ugarske, formirali su se kao srednjoeuropski narod. Sa zapada i od mora, pod utjecajima Venecije, bivali su Mediteranci. A s istoka, i iz svoje bosanskohercegovačke unutrašnjosti, naseljene pravoslavcima, muslimanima i katolicima (koji će se i sami odrediti kao – Hrvati), oni će postajati balkanski narod, pod jakim orijentalnim i turskim utjecajima. Hrvatska tradicijska kultura i narodni folklor određeni su tom polivalentnošću, dijelom i izmiješanošću.
Kao što je to slučaj i kod svih njenih istočnih susjeda, hrvatske državne granice nisu granice njezinoga kulturnog, nacionalnog, a često ni političkog identiteta. Toponimi koji su značajni za hrvatsku kulturu ponekad se nalaze u drugim državama, gdje su se rađali i živjeli i mnogi znameniti Hrvati. To je razlog za sukobe i nerazumijevanje sa susjedima, uglavnom tokom dvadesetog stoljeća. Iako se obično smatra da balkanske mržnje i sukobi traju stoljećima, te da je riječ o zlim tradicijama, upisanim u nacionalni identitet, prije 1918. i uspostave zajedničke Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, među ovim narodima nije bilo sukoba, iako je bilo prisezanja za istim teritorijima. Recimo, i Srbi i Hrvati ispisali su čitave historiografske tomove, uglavnom zasnovane na legendama i teško provjerljivim činjenicama iz narodne epike, o srpskoj ili hrvatskoj pripadnosti Bosne i Hercegovine. Na kraju, zbog legendi se devedesetih godina na Balkanu i ratovalo. Iako europski promatrači i povjesničari te ratove u pravilu karakteriziraju kao građanske ratove, čega se Hrvati groze, jer svoj rat doživljavaju kao jugoslavensku agresiju na Hrvatsku i srpsku pobunu u Hrvatskoj, balkanski ratovi su se, u pravilu, vodili zbog – kulture. Dakle, zbog identiteta, jezika i pripadnosti.
Hrvatska je zemlja propale privrede, opustošena privatizacijom takozvanoga društvenog vlasništva, koja je započela dok je trajao rat i u kojoj su sudjelovali isključivo ljudi bliski vlastima. U prvih deset godina, radikalnoj desnici Franje Tuđmana, u sljedećih deset godina, lijevo-liberalnim koalicijama i reformiranom HDZ-u Ive Sanadera. Hrvatska je visoko zadužena država, koja već petu godinu ne izlazi iz ekonomske krize. Nacionalna valuta je trajno precijenjena, ali bi devalvacija, iz različitih razloga, dovela do potpunoga ekonomskog i društvenog sloma. Građani su godinama poticani da podižu stambene kredite, a bankama je dopušteno da njihovu vrijednost vezuju za stranu, a ne za domaću valutu, čime bi pad kune doveo do egzistencijalnog sloma većine gradskih domaćinstava u Hrvatskoj. Porezi u Hrvatskoj su vrlo visoki, porez na dodanu vrijednost drugi je po visini u Europi. Nezaposlenost je velika, komunalne režije i cijene telefonskih usluga su među najvišim u Europi.
Istovremeno, Hrvatska je bogata i vrlo raznolika zemlja. Onako kako je šaren njezin kulturni i nacionalni identitet, i ulijeva se u maticu iz više različitih izvora, i kako su Hrvati, sami po sebi, vrlo izmiješani sa susjednim slavenskim narodima, ali i s Talijanima, Austrijancima i Madžarima, tako je, nekim čudom, vrlo raznolika i kontradiktorna ljepota njihove zemlje. Većih rudnih bogatstava nemaju, osim kamena, koji je ponegdje vrlo kvalitetan. Hrvatska je, još uvijek, vrlo šumovita zemlja, a u kraškom području skupljaju se goleme količine čiste vode. To je zemlja vjetra, uglavnom sjevernog i južnog, u velikom broju varijacija, po smjeru i snazi. Njezine rijeke su, uglavnom, manje zagađene i pripadaju dvama slivovima: jadranskome i crnomorskom. Slabo su plovne.
U Hrvatskoj se rodio veliki američki znanstvenik, Srbin po podrijetlu i nacionalnom osjećaju: Nikola Tesla. Kada je umro, u zimu 1943. nad otvorenim grobom svirao mu je svjetski slavni violinist, Hrvat Zlatko Baloković, pjesmu srpske vojske iz Prvoga svjetskog rata “Tamo daleko”. U Hrvatskoj je živio, Čeh po rođenju, Hrvat po osjećaju, Slavoljub Penkala, čovjek koji je izumio kemijsku olovku. Ali najvažniji hrvatski izum je: karantena. Dubrovnik, maleni grad država, u Srednjem se vijeku štitio od kuge razrađenim sustavom karantene, u kojoj su morali proboraviti svi koji su htjeli ući u grad.
Hrvatska je lijepa mala zemlja, koju dugo nisu mogli pronaći. Kad bi je tražili na zapadu, nje tamo nije bilo. Okrenuli bi se prema istoku, nije je bilo ni tamo. Hrvatska je negdje tu, između.
Hrvatska u 1000 riječi/1
Zemlja bez privrede i ekonomije, a s puno vode i vjetra
Hrvatska je zemlja od četiri milijuna i tristo tisuća stanovnika, naseljenih na 56. 542 četvorna kilometra. Državni subjektivitet stekla je odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, 29. studenog 1943. u bosanskome gradiću Jajcu, a ostvarila ga oslobođenjem domovine, godinu i pol kasnije. Prvi predsjednik Hrvatske (tojest, predsjednik Prezidijuma Narodne Republike Hrvatske) bio je pjesnik Vladimir Nazor. Svoju samostalnost Hrvatska je stekla u borbi protiv fašizma, unutar partizanskih jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, zajedno s drugim narodima i narodnostima koji će sudjelovati u formiranju jugoslavenske federacije. Nakon što nije postignut dogovor o opstanku Jugoslavije, 25. lipnja 1991, odlukom svoga parlamenta, Hrvatska je proglasila nezavisnost. Prvi predsjednik nezavisne republike bio je Franjo Tuđman. Nakon što je bivša federalna armija pokušala spriječiti ostvarenje samostalnosti, uslijedio je rat. U tom ratu su se protiv deklarirane nezavisnosti, a za uspostavu vlastite države na značajnom dijelu hrvatskoga državnog teritorija – čije su granice zajedničkim dogovorom jugoslavenskih rukovodstava određene nakon Drugoga svjetskog rata – protiv Hrvatske vojske i policije, a na strani ostataka federalne armije, borili brojni hrvatski Srbi. Rat je dvaput završavao. Prvi put, sarajevskim primirjem od 3. siječnja 1992, nakon čega bivša jugoslavenska vojska više nije sudjelovala u ratu. Drugi put, rat je završen masivnom policijskom operacijom, u kolovozu 1995. Sudbina Srba, kao najveće manjinske zajednice u Hrvatskoj bila je dvojaka: dio njih je izbjegao ili je prognan (o čemu se ne slažu službeni hrvatski i srpski izvori), nakon čega su spaljena njihova sela, srušene bogomolje, opustošena zemlja. Drugi dio, nastanjen blizu granice sa Srbijom, uglavnom je ostao, jer je u tom dijelu Hrvatske rat završen primirjem, uz medijaciju Ujedinjenih naroda. Danas, u Hrvatskoj živi preko 90 posto Hrvata. Srba je oko 4 posto. Ostalo su druge nacionalne manjine i neopredijeljeni.
Hrvatska je zemlja neobičnog zemljopisnog oblika. Postoji sjeverna i južna, ili bolje rečeno – gornja i donja Hrvatska, dok se između nalazi druga država: Bosna i Hercegovina. Hrvatska je malena država, neobično dugih kopnenih granica. Još su zanimljiviji uvjeti u kojima je nastajala hrvatska nacija. Kako su imali svoj jezik, a jedno vrijeme i svoje pismo, Hrvati su se jasno razlikovali od imperija pod koje su za dugih stoljeća potpadali. Sa sjeverozapada, pod utjecajem Austro-Ugarske, formirali su se kao srednjoeuropski narod. Sa zapada i od mora, pod utjecajima Venecije, bivali su Mediteranci. A s istoka, i iz svoje bosanskohercegovačke unutrašnjosti, naseljene pravoslavcima, muslimanima i katolicima (koji će se i sami odrediti kao – Hrvati), oni će postajati balkanski narod, pod jakim orijentalnim i turskim utjecajima. Hrvatska tradicijska kultura i narodni folklor određeni su tom polivalentnošću, dijelom i izmiješanošću.
Kao što je to slučaj i kod svih njenih istočnih susjeda, hrvatske državne granice nisu granice njezinoga kulturnog, nacionalnog, a često ni političkog identiteta. Toponimi koji su značajni za hrvatsku kulturu ponekad se nalaze u drugim državama, gdje su se rađali i živjeli i mnogi znameniti Hrvati. To je razlog za sukobe i nerazumijevanje sa susjedima, uglavnom tokom dvadesetog stoljeća. Iako se obično smatra da balkanske mržnje i sukobi traju stoljećima, te da je riječ o zlim tradicijama, upisanim u nacionalni identitet, prije 1918. i uspostave zajedničke Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, među ovim narodima nije bilo sukoba, iako je bilo prisezanja za istim teritorijima. Recimo, i Srbi i Hrvati ispisali su čitave historiografske tomove, uglavnom zasnovane na legendama i teško provjerljivim činjenicama iz narodne epike, o srpskoj ili hrvatskoj pripadnosti Bosne i Hercegovine. Na kraju, zbog legendi se devedesetih godina na Balkanu i ratovalo. Iako europski promatrači i povjesničari te ratove u pravilu karakteriziraju kao građanske ratove, čega se Hrvati groze, jer svoj rat doživljavaju kao jugoslavensku agresiju na Hrvatsku i srpsku pobunu u Hrvatskoj, balkanski ratovi su se, u pravilu, vodili zbog – kulture. Dakle, zbog identiteta, jezika i pripadnosti.
Hrvatska je zemlja propale privrede, opustošena privatizacijom takozvanoga društvenog vlasništva, koja je započela dok je trajao rat i u kojoj su sudjelovali isključivo ljudi bliski vlastima. U prvih deset godina, radikalnoj desnici Franje Tuđmana, u sljedećih deset godina, lijevo-liberalnim koalicijama i reformiranom HDZ-u Ive Sanadera. Hrvatska je visoko zadužena država, koja već petu godinu ne izlazi iz ekonomske krize. Nacionalna valuta je trajno precijenjena, ali bi devalvacija, iz različitih razloga, dovela do potpunoga ekonomskog i društvenog sloma. Građani su godinama poticani da podižu stambene kredite, a bankama je dopušteno da njihovu vrijednost vezuju za stranu, a ne za domaću valutu, čime bi pad kune doveo do egzistencijalnog sloma većine gradskih domaćinstava u Hrvatskoj. Porezi u Hrvatskoj su vrlo visoki, porez na dodanu vrijednost drugi je po visini u Europi. Nezaposlenost je velika, komunalne režije i cijene telefonskih usluga su među najvišim u Europi.
Istovremeno, Hrvatska je bogata i vrlo raznolika zemlja. Onako kako je šaren njezin kulturni i nacionalni identitet, i ulijeva se u maticu iz više različitih izvora, i kako su Hrvati, sami po sebi, vrlo izmiješani sa susjednim slavenskim narodima, ali i s Talijanima, Austrijancima i Madžarima, tako je, nekim čudom, vrlo raznolika i kontradiktorna ljepota njihove zemlje. Većih rudnih bogatstava nemaju, osim kamena, koji je ponegdje vrlo kvalitetan. Hrvatska je, još uvijek, vrlo šumovita zemlja, a u kraškom području skupljaju se goleme količine čiste vode. To je zemlja vjetra, uglavnom sjevernog i južnog, u velikom broju varijacija, po smjeru i snazi. Njezine rijeke su, uglavnom, manje zagađene i pripadaju dvama slivovima: jadranskome i crnomorskom. Slabo su plovne.
U Hrvatskoj se rodio veliki američki znanstvenik, Srbin po podrijetlu i nacionalnom osjećaju: Nikola Tesla. Kada je umro, u zimu 1943. nad otvorenim grobom svirao mu je svjetski slavni violinist, Hrvat Zlatko Baloković, pjesmu srpske vojske iz Prvoga svjetskog rata “Tamo daleko”. U Hrvatskoj je živio, Čeh po rođenju, Hrvat po osjećaju, Slavoljub Penkala, čovjek koji je izumio kemijsku olovku. Ali najvažniji hrvatski izum je: karantena. Dubrovnik, maleni grad država, u Srednjem se vijeku štitio od kuge razrađenim sustavom karantene, u kojoj su morali proboraviti svi koji su htjeli ući u grad.
Hrvatska je lijepa mala zemlja, koju dugo nisu mogli pronaći. Kad bi je tražili na zapadu, nje tamo nije bilo. Okrenuli bi se prema istoku, nije je bilo ni tamo. Hrvatska je negdje tu, između.