Ako bi mi ovo bilo prvi put, bilo bi jednostavnije govoriti o Hrvatskoj u 1000 riječi. Ali, nije prvi put. Vrijeme i starost podjednako obvezuju na zaborav, ali i na pamćenje.
Evo što su me naučili i pokazivali mi drugi. Odveli su me od Kipa slobode do vrha Empire State Buildinga (New York). I od Golden Gatea do Fisherman’s Warfa (San Francisco). S jednim Amerikancima imao sam sastanak urečen pod Eiffelovim tornjem. I tamo, u Parizu, stekao sam dojam – ali, to je bio samo dojam – da bih im trebao govoriti o Leonardu da Vinciju, ili o gradnji Saint Chapelle. Zato što su oni s drugog kontinenta, a ja s ovog istog. Kao da pripadnost uvijek obvezuje na poznavanje i na zagovor.
U Rimu sam obišao Forum , zatim fontane, pa Palaču Venecija. U Veneciji Markov trg; u Beču katedralu Sv. Stjepana; u Pragu Hradčane; u Jeruzalemu Zid plača itd. Sve su to, tako reći, slavna mjesta globalnog sela, proslavljena u filmovima, knjigama, i prospektima. Neka su stoljećima pripadala tzv. grand tour, „velikom obilasku“ na kojemu su se druge nacije obrazovale. U njih je uložen novac, pa veća i manja darovitost pojedinaca-umjetnika.
Naša Hrvatska je mlada je država, od svoga osnutka bila je više godina, najmanje četiri, u ratu. Danas joj najveću reklamu daje Haaški sud, procesi za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Što, dakle, govoriti strancu o njoj, o mojoj zemlji?
Nedavno sam se družio s jednom starijom gospođom iz Italije. Ove 2013. nju je oduševilo isto ono što i moje Amerikance prije skoro 4 desetljeća: tržnica Dolac. Bilo bi najbolje vratiti Dolac na Trg bana Jelačića, pomislio sam, tamo gdje se nalazio i tijekom II. svjetskog rata. Uostalom, sir i vrhnje ostali su znak gradskog i hrvatskog identiteta, barem za pokojnog pisca Branimira Donata.
Ali, što ja to brbljam i tražim. Stranci ne mogu određivati domaćinski život. Istovremeno, kao njihov domaćin nemam im pravo zadati nešto što im se mora svidjeti. Povedem li bilo koga u bilo kakav obilazak on će pokazivati svoj odnos prema njemu, sklonost ili nesklonost, bez obzira na kućni odgoj i taktičnost. S tim se moram pomiriti, čak i onda kada mu se moja zemlja ne sviđa.
Hrvatsku sam predstavljao u određenom broju riječi, u određenom opsegu, još u bivšoj domovini. Moji američki prijatelji doputovali su u Zagreb davne 1975. Putovali smo doslovce od izvora Save do Skoplja u unajmljenom autu – opel-kadetu, u kome se moj Amerikanac, naučen na automatski prijenos, zdušno mučio. Putovali smo uz Jadransku obalu od Pule, preko Splita do Dubrovnika. I obišli sva nezaobilazna ili “nezaobilazna” mjesta, kao što su pulska Arena, Dioklecijanova palača, srednjovjekovne zidine Dubrovnika. Kao i aktualnoj Talijanki, najviše im se sviđao Dolac. Prepoznali su ga u barkama iz kojih su nam Dalmatinci nudili na plaži grožđe, lubenice itd.
Da svojedobno nisam snimao TV dokumentarce, ne bih ni vidio Hrvatsku koju sam zavolio. Pritom mislim na zaboravljene zaljeve Brača sa starohrvatskim crkvicama, na zaljeve otoka Krka. Mislim i na tursko kupalište i turbe u Iloku, na turski han kod Vranskog jezera. Na ostatke stare Aserije kod Benkovca, pa na rimske mozaike nadomak Bribirske Glavice. Na “mala mjesta srca moga”, kao što to pjeva Arsen, na mala mjesta moje prošlosti. Tu, u njima se očituje velika povijest o kojoj je moguće naširoko raspredati, iako su joj ostaci vrlo skromni, no meni jedini, i dragocjeni. Nekako je lakše pripovijedati iz glave o Hrvatskoj, nego li na licu bilo koga mjesta o kome je riječ. To nije njena posebnost, već općenito uvažen odnos riječi i stvari. Kao da su riječi nježnije od svakog mogućeg prizora.
Već duže vrijeme zanima me veza između Lepoglave i Svetog Petra u Šumi početkom XVII. stoljeća. Prije svih onih Jozefina, Karolina, prije cestovnih poveznica Zagreba i Karlovca s morem. Jalovo zamišljam kako je to pavlin Ivan Belostenec putovao od Hrvatskog Zagorja do Istre, i kako je skupljao hrvatske riječi – kajkavske, čakavske i štokavske – za svoj “Gazofilacij”. Njegovo putovanje moralo je trajati najmanje 2-3 tjedna samo u jednom smjeru, a putovao je pješice, vrlo rijetko na konju, koji je bio dragocjenost. Sjećam se, usput, da je slavni kanonik Franjo Rački putovao, još polovicom XIX. stoljeća, 10-ak dana od Zagreba do Senja.
Trebam li, uopće, govoriti strancu o Pavlinskome redu, srednjoeuropskoj pojavi koja je toliko obogatila Hrvatsku, posebno u kulturi i umjetnosti, kako bi red potom bio ukinut Bečkim dekretom, a njegovo bogatstvo prenijeto u Budimpeštu.
Bolje je pričati gostu o prohodnosti zemlje, o putnim pravcima i vezama. O onome o čemu pišu Lara Černicki i Stašo Forenbaher, o “Starim cestama do mora”. O tome kako su hrabri ratnici poput Filipa Vukasovića bili ništa manje hrabri graditelji. Ili, kako je Napoleonov osvajač maršal Marmont doprinio povezanosti mediteranske i kontinentalne Hrvatske. No, i priča o putnoj povezanosti Hrvatske opet obiluje jalovim projektima i snovima, što zbog neimaštine, što zbog podijeljenosti koju su strani vlastodršci poticali među domaćim stanovništvom.
Pritom mislim na plovnost rijeke Save, i na nedosanjanu riječnu luku u Zagrebu, koju su planirali ilirski prvaci Hrvatskog narodnog preporoda. Čini mi se da je baš Ambroz Vranyczany kupio parobrod u inozemstvu, poslao ga od Siska prema Zagrebu da bi ovaj – potonuo. Zvao se „Sloga“. Danas ta riječna luka nije niti san Zagrepčana, no tko zna, budućnost je dovitljivija od nas, prolaznih stanovnika sadašnjosti.
Vjerojatno sam sklon skromnim ostacima, i izjalovljenim snovima, to je moja pogreška. Istovremeno, oni odslikavaju kako slabosti tako i snagu ove zemlje da preživi pogibelji, i da ide dalje. Sjećam se drevne hrvatske prošlosti iz čitanki i povjesnica, one što govori o kraljevima Zvonimiru i Tomislavu, pa odmah zatim profesorice Nade Klaić u kuti od glota, koja mi govori da je svoje neumrle radove napisala u kuhinji jedne višekatnice. Trebam li iz pristojnosti tajiti vlastito siromaštvo, ili ga jednako spominjati kao i druge istine, čuvajući s istom pomnjom povijesne činjenice i legende.
Očito je, opredijelio sam se za usporedno pokazivanje i pričanje o Hrvatskoj. Lakše bi mi bilo samo pripovijedati, posebno ono za što mislim da je vrijedno i istinito reći. Ali, za pokazivanje “terena” moram znati podnosi li moj stranac, primjerice, visinu. Bilo bi lijepo kad bi se popeo na zvonik sv. Duje u Splitu, do vrha, i zagledao otoke pred gradom, iznad Dioklecijanovog zida. Tamo ga više ne bih mogao pratiti, zbog vrtoglavice. Na vrh Biokova po ljetu bih još, vjerojatno, mogao. Zato da mu pokažem kamene, napuštene kuće, zato da vidi pred kakvom su beskonačnom prirodom izdržali naši stari, pružajući utočište redovniku Albertu Fortisu.
Dubrovnik bih mu najradije pokazivao u veljači, kad je pust, njegove zidine, stube i Orlandov stup. Potom bismo sjeli u avion i vratili se u Zagreb zameten snijegom. On bi nosio mimoze i gledao kako po njima prši snijeg, a ja bih se hvalio kako je moja zemlja velika, najveća na svijetu.
Možda bih, ipak, odustao od pokazivanja čitave zemlje, i ograničio se samo na jedan njen dio. Privlače me, na primjer, dvorci Hrvatskog zagorja. Za razliku od kamenih kuća na Jadranu, ili u sv. Vidu, blizu ušća Neretve, pokrivene kolibe zagorskih kmetova i seljaka više ne postoje – postoji etno-selo blizu Kumrovca. A blizu njega ona ruševna kuća u kojoj se rodila Sidonija Erdoedy Rubido, koja je prva otpjevala Lijepu našu. Trebalo bi samo malo potegnuti do Novih Dvora Klanječkih, i pronaći u dubokoj sjeni starog stabla Mihanovićev grob.
Tko zna što se danas događa s Kajfežovom Miljanom. Tamo sam snimao TV seriju „Kroz Hrvatsko zagorje“, prema istoimenoj knjizi Gjure Szabe. Takve građevine stalno traže još. Temelji povijesnih dvoraca i starih građevina progone nas baš kao i vlastiti, po stanovima i kućama. Siromašni preci često su ih gradili jedino onako kako su mogli. (Tu bih umetnuo, kako jedino hrvatski plemići nisu dobili obeštećenje od Beča prilikom ukidanja kmetstva.) Prošlost i povijest odražavaju se na izgledu starih gradina i dvorova više no što znamo, i više no što bismo željeli znati. Učitelj Janko Leskovar prozvao ih je propalim dvorima.
Uvijek, i na sreću, muke pradjedova postaju muke praunuka, i s njima se moramo nositi, pa makar danas graditi onako kako treba. Ne slijede nas samo loše stvari, već i one lijepe i dobre. Sve to čini cjelinu, i mladost i starost, i blještavost i oronulost, moje zemlje i mene samog.
Hrvatska u 1000 riječi/2
Dolac bi trebalo spustiti na Jelačić plac
Ako bi mi ovo bilo prvi put, bilo bi jednostavnije govoriti o Hrvatskoj u 1000 riječi. Ali, nije prvi put. Vrijeme i starost podjednako obvezuju na zaborav, ali i na pamćenje.
Evo što su me naučili i pokazivali mi drugi. Odveli su me od Kipa slobode do vrha Empire State Buildinga (New York). I od Golden Gatea do Fisherman’s Warfa (San Francisco). S jednim Amerikancima imao sam sastanak urečen pod Eiffelovim tornjem. I tamo, u Parizu, stekao sam dojam – ali, to je bio samo dojam – da bih im trebao govoriti o Leonardu da Vinciju, ili o gradnji Saint Chapelle. Zato što su oni s drugog kontinenta, a ja s ovog istog. Kao da pripadnost uvijek obvezuje na poznavanje i na zagovor.
U Rimu sam obišao Forum , zatim fontane, pa Palaču Venecija. U Veneciji Markov trg; u Beču katedralu Sv. Stjepana; u Pragu Hradčane; u Jeruzalemu Zid plača itd. Sve su to, tako reći, slavna mjesta globalnog sela, proslavljena u filmovima, knjigama, i prospektima. Neka su stoljećima pripadala tzv. grand tour, „velikom obilasku“ na kojemu su se druge nacije obrazovale. U njih je uložen novac, pa veća i manja darovitost pojedinaca-umjetnika.
Naša Hrvatska je mlada je država, od svoga osnutka bila je više godina, najmanje četiri, u ratu. Danas joj najveću reklamu daje Haaški sud, procesi za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Što, dakle, govoriti strancu o njoj, o mojoj zemlji?
Nedavno sam se družio s jednom starijom gospođom iz Italije. Ove 2013. nju je oduševilo isto ono što i moje Amerikance prije skoro 4 desetljeća: tržnica Dolac. Bilo bi najbolje vratiti Dolac na Trg bana Jelačića, pomislio sam, tamo gdje se nalazio i tijekom II. svjetskog rata. Uostalom, sir i vrhnje ostali su znak gradskog i hrvatskog identiteta, barem za pokojnog pisca Branimira Donata.
Ali, što ja to brbljam i tražim. Stranci ne mogu određivati domaćinski život. Istovremeno, kao njihov domaćin nemam im pravo zadati nešto što im se mora svidjeti. Povedem li bilo koga u bilo kakav obilazak on će pokazivati svoj odnos prema njemu, sklonost ili nesklonost, bez obzira na kućni odgoj i taktičnost. S tim se moram pomiriti, čak i onda kada mu se moja zemlja ne sviđa.
Hrvatsku sam predstavljao u određenom broju riječi, u određenom opsegu, još u bivšoj domovini. Moji američki prijatelji doputovali su u Zagreb davne 1975. Putovali smo doslovce od izvora Save do Skoplja u unajmljenom autu – opel-kadetu, u kome se moj Amerikanac, naučen na automatski prijenos, zdušno mučio. Putovali smo uz Jadransku obalu od Pule, preko Splita do Dubrovnika. I obišli sva nezaobilazna ili “nezaobilazna” mjesta, kao što su pulska Arena, Dioklecijanova palača, srednjovjekovne zidine Dubrovnika. Kao i aktualnoj Talijanki, najviše im se sviđao Dolac. Prepoznali su ga u barkama iz kojih su nam Dalmatinci nudili na plaži grožđe, lubenice itd.
Da svojedobno nisam snimao TV dokumentarce, ne bih ni vidio Hrvatsku koju sam zavolio. Pritom mislim na zaboravljene zaljeve Brača sa starohrvatskim crkvicama, na zaljeve otoka Krka. Mislim i na tursko kupalište i turbe u Iloku, na turski han kod Vranskog jezera. Na ostatke stare Aserije kod Benkovca, pa na rimske mozaike nadomak Bribirske Glavice. Na “mala mjesta srca moga”, kao što to pjeva Arsen, na mala mjesta moje prošlosti. Tu, u njima se očituje velika povijest o kojoj je moguće naširoko raspredati, iako su joj ostaci vrlo skromni, no meni jedini, i dragocjeni. Nekako je lakše pripovijedati iz glave o Hrvatskoj, nego li na licu bilo koga mjesta o kome je riječ. To nije njena posebnost, već općenito uvažen odnos riječi i stvari. Kao da su riječi nježnije od svakog mogućeg prizora.
Već duže vrijeme zanima me veza između Lepoglave i Svetog Petra u Šumi početkom XVII. stoljeća. Prije svih onih Jozefina, Karolina, prije cestovnih poveznica Zagreba i Karlovca s morem. Jalovo zamišljam kako je to pavlin Ivan Belostenec putovao od Hrvatskog Zagorja do Istre, i kako je skupljao hrvatske riječi – kajkavske, čakavske i štokavske – za svoj “Gazofilacij”. Njegovo putovanje moralo je trajati najmanje 2-3 tjedna samo u jednom smjeru, a putovao je pješice, vrlo rijetko na konju, koji je bio dragocjenost. Sjećam se, usput, da je slavni kanonik Franjo Rački putovao, još polovicom XIX. stoljeća, 10-ak dana od Zagreba do Senja.
Trebam li, uopće, govoriti strancu o Pavlinskome redu, srednjoeuropskoj pojavi koja je toliko obogatila Hrvatsku, posebno u kulturi i umjetnosti, kako bi red potom bio ukinut Bečkim dekretom, a njegovo bogatstvo prenijeto u Budimpeštu.
Bolje je pričati gostu o prohodnosti zemlje, o putnim pravcima i vezama. O onome o čemu pišu Lara Černicki i Stašo Forenbaher, o “Starim cestama do mora”. O tome kako su hrabri ratnici poput Filipa Vukasovića bili ništa manje hrabri graditelji. Ili, kako je Napoleonov osvajač maršal Marmont doprinio povezanosti mediteranske i kontinentalne Hrvatske. No, i priča o putnoj povezanosti Hrvatske opet obiluje jalovim projektima i snovima, što zbog neimaštine, što zbog podijeljenosti koju su strani vlastodršci poticali među domaćim stanovništvom.
Pritom mislim na plovnost rijeke Save, i na nedosanjanu riječnu luku u Zagrebu, koju su planirali ilirski prvaci Hrvatskog narodnog preporoda. Čini mi se da je baš Ambroz Vranyczany kupio parobrod u inozemstvu, poslao ga od Siska prema Zagrebu da bi ovaj – potonuo. Zvao se „Sloga“. Danas ta riječna luka nije niti san Zagrepčana, no tko zna, budućnost je dovitljivija od nas, prolaznih stanovnika sadašnjosti.
Vjerojatno sam sklon skromnim ostacima, i izjalovljenim snovima, to je moja pogreška. Istovremeno, oni odslikavaju kako slabosti tako i snagu ove zemlje da preživi pogibelji, i da ide dalje. Sjećam se drevne hrvatske prošlosti iz čitanki i povjesnica, one što govori o kraljevima Zvonimiru i Tomislavu, pa odmah zatim profesorice Nade Klaić u kuti od glota, koja mi govori da je svoje neumrle radove napisala u kuhinji jedne višekatnice. Trebam li iz pristojnosti tajiti vlastito siromaštvo, ili ga jednako spominjati kao i druge istine, čuvajući s istom pomnjom povijesne činjenice i legende.
Očito je, opredijelio sam se za usporedno pokazivanje i pričanje o Hrvatskoj. Lakše bi mi bilo samo pripovijedati, posebno ono za što mislim da je vrijedno i istinito reći. Ali, za pokazivanje “terena” moram znati podnosi li moj stranac, primjerice, visinu. Bilo bi lijepo kad bi se popeo na zvonik sv. Duje u Splitu, do vrha, i zagledao otoke pred gradom, iznad Dioklecijanovog zida. Tamo ga više ne bih mogao pratiti, zbog vrtoglavice. Na vrh Biokova po ljetu bih još, vjerojatno, mogao. Zato da mu pokažem kamene, napuštene kuće, zato da vidi pred kakvom su beskonačnom prirodom izdržali naši stari, pružajući utočište redovniku Albertu Fortisu.
Dubrovnik bih mu najradije pokazivao u veljači, kad je pust, njegove zidine, stube i Orlandov stup. Potom bismo sjeli u avion i vratili se u Zagreb zameten snijegom. On bi nosio mimoze i gledao kako po njima prši snijeg, a ja bih se hvalio kako je moja zemlja velika, najveća na svijetu.
Možda bih, ipak, odustao od pokazivanja čitave zemlje, i ograničio se samo na jedan njen dio. Privlače me, na primjer, dvorci Hrvatskog zagorja. Za razliku od kamenih kuća na Jadranu, ili u sv. Vidu, blizu ušća Neretve, pokrivene kolibe zagorskih kmetova i seljaka više ne postoje – postoji etno-selo blizu Kumrovca. A blizu njega ona ruševna kuća u kojoj se rodila Sidonija Erdoedy Rubido, koja je prva otpjevala Lijepu našu. Trebalo bi samo malo potegnuti do Novih Dvora Klanječkih, i pronaći u dubokoj sjeni starog stabla Mihanovićev grob.
Tko zna što se danas događa s Kajfežovom Miljanom. Tamo sam snimao TV seriju „Kroz Hrvatsko zagorje“, prema istoimenoj knjizi Gjure Szabe. Takve građevine stalno traže još. Temelji povijesnih dvoraca i starih građevina progone nas baš kao i vlastiti, po stanovima i kućama. Siromašni preci često su ih gradili jedino onako kako su mogli. (Tu bih umetnuo, kako jedino hrvatski plemići nisu dobili obeštećenje od Beča prilikom ukidanja kmetstva.) Prošlost i povijest odražavaju se na izgledu starih gradina i dvorova više no što znamo, i više no što bismo željeli znati. Učitelj Janko Leskovar prozvao ih je propalim dvorima.
Uvijek, i na sreću, muke pradjedova postaju muke praunuka, i s njima se moramo nositi, pa makar danas graditi onako kako treba. Ne slijede nas samo loše stvari, već i one lijepe i dobre. Sve to čini cjelinu, i mladost i starost, i blještavost i oronulost, moje zemlje i mene samog.