Marija Magdalena, soba Lavanda, došla iz Magdale, današnjeg Migdala na Genezaretskom jezeru
Svake godine na 22. srpnja ista gošća dolazi u naš hotel. Svetica je zaštitnica našeg sela Malog Sušika, pa je samo po sebi prirodno da odsjedne u najboljem i jedinom hotelu svoga mjesta. U selu naručimo misu u crkvi, kada nam svećenik čestita blagdan Svete Magdalene, blagdan koji samo mi slavimo, a svi smo mi, vjernici ili ne, nekako ponosni na to što imamo takvu krasnu sveticu. Nisam se začudila, kada sam je upoznala, da stvarno izgleda kao na slici Huguesa Merlea (“Marie Madeleine dans la grotte”, 1868), uživo nije toliko otuđena kao na slici, ali jest uvijek nekako odsutna. Ima tu divnu crvenu kosu i sva je mekana i bijela i lijepa. Naša je svetica, jer je spasila naše selo od kuge, dok su ljudi dolje u Triblju umirali od te bolesti. Spriječila je, kaže legenda, da kuga stigne do nas.
Nakon mise idemo na zajedničku kavu, cijelo susjedstvo bude u kafiću pored crkve, dok se ona drži malo sa strane. Moglo je to biti veselo slavlje da se prije 15 godina na taj dan nije dogodilo nešto strašno. Sin naših prvih susjeda, tada šesnaestogodišnjak, poginuo je na motoru. Usred bijeloga sunčanog dana, u tri poslijepodne, 22. srpnja. Sada nakon crkve malo manje mislimo na Magdalenu i nešto više na ovog dječaka. Idemo i na groblje.
Kasnije ležim u ležaljci u vrtu hotela, pogled mi je na terasu sobe “Lavanda”, i vidim kako Marija Magdalena navlači zavjese na staklenim vratima, da joj sunce ne ulazi. Gledam kako od svoje sobe pravi špilju nalik onoj u Provansi, iz koje je možda došla. Nisam je pitala, naravno, nisam pitala gdje je bila pred petnaest godina. Nemamo navike postavljati gostima takva pitanja. Ma, nismo mi ni jedino selo čija je ona zaštitnica. Ali, opet….
Zapravo, ona nije ni izabrala da bude naša svetica, nego su zajedničke energije tadašnjih seljaka, molitve i želje u 19. stoljeću, kada je harala “bijela kuga”, odredile da će imati tu ulogu. I sada je kao prikovana u našem selu. Kada je prihvatila tu odluku (ukoliko ju je prihvatila) pristala je na to da bude odgovorna za sve što se tog dana desi u Malom Sušiku, a onda i tijekom cijele godine. Ono lijepo i ono strašno. Hoće-neće. A sigurno je osjetila svu tugu, bijes i optužbe iz naših kuća, jasno upućene njoj, tada prije petnaest godina. Nitko to nije naglas rekao, pa neću ni ja, ali opet… Zašto kuga, ali ne i motori? Čemu to?
Subjektivni osjećaji sigurnosti (na što sveci i zaštitnici svake vrste utječu) nemaju veze s objektivnom rizikom, kažu studije. Svaki stanovnik našeg sela (ako računamo prosječni životni vijek od sto godina) ima vjerojatnost od 1: 36.500 da umre na blagdan Svete Magdalene. To nije malo. Teže je, na primjer, dobiti samo tri pogotka na lotu. Statistički se lako može umrijeti na dan 22. 7., i sveci u statistici ne igraju nikakvu ulogu.
Nakon večere ona će, kao i svake godine, otići. Nije joj lako.
Dižem se sa ležaljke i odlazim do recepcije. Otvorim program rezervacija i upišem za dan 22. srpnja sljedeće godine rezervaciju na ime M.M. Soba “Lavanda”.
Neka opet dođe. I neka soba bude spremna.
Janek, soba Ružmarin, Nijemac
Janek je glumac i živi u Berlinu. Ali ima angažmane na raznim mjestima. Ove jeseni, kaže, glumit će Kafku u jednom austrijskom gradu. Janekovo ime razotkriva češke pretke, a njegovo prezime ima hrvatsko (ali i češko) značenje. Svako jutro išao je na trčanje, kao i ja, ali nismo išli zajedno. Ja trčim sa psima i zato se mičem od ceste, idem skroz u divljinu, najprije se malo vozim autom da bih stigla do mjesta gdje nikome ne smetamo. Janek je samo istrčao iz hotela i krenuo cestama, livadama i šumama kako ga god vjetar nosi. Jednog jutra smo se ipak sreli na jednoj livadi, nisam ga ni primijetila kako je dojurio i kako me prestigao, kao da je nabrijani Audi na autocesti, a ja stara Buba. Prolazio je tako brzo da nisam imala vremena pozvati pse koji su ga odmah prepoznali kao hotelskog gosta i pratili ga, sretni što su konačno naišli na trkača njihovog kova. U prolazu se okrenuo prema meni, nešto je možda rekao, vjerojatno je htio biti pristojan, ali smo oboje istovremeno shvatili da se u trkačkom smislu krećemo u različitim svjetovima, da ne kažem u drugim dimenzijama, i da je komunikacija tu posve nemoguća. Nastavio je, zajedno s mojim psima, do skretanja staze gdje su me oni ipak sačekali, a on je sam trčao dalje. Gledala sam snagu u njegovim nogama dok se udaljavao, kako je pravio ogromne korake, rukama i nogama tijelo gurao naprijed, svaki mišić mu je bio napet, ali je, premda je očito davao sve od sebe, svejedno doslovno lebdio. U njegovom trčanju bilo je neke neopozivosti, krajnje odlučnosti koja se nije mogla zaustaviti.
Odjednom, kada je bio možda 500 metara od mene, Janek je pao. Ne znam je li se spotaknuo, stao u rupu, ili se namjerno bacio na tlo, možda ga je moja prisutnost izbacila iz takta, i tako je kratko ostao na zemlji, onako četveronoške, nagnute glave. Već minutu poslije skočio je na noge i nastavio u istoj brzini kao prije pada. “Pravi put ide preko užeta, koje nije razapeto na visini, nego tik iznad tla”, piše Kafka u dnevniku 19. listopada 1917. godine, “Čini se da mu je namjena više da se saplićemo o njega, nego da po njemu hodamo.”
Kako je Janek ponovno protrčao, nije bilo vidljivog prilagođavanja ritma, nikakvo ubrzavanje, nego direktni prijelaz iz kompletne nepomičnosti u maksimalnu brzinu. Tako mi se činilo. Kao da mu se žuri do nekog mjesta, ili kao da je to mjesto odavno našao.
A Kafkin zapis 20. listopada iste godine glasi: “Iza određene tačke ne postoji mogućnost povratka. Do te tačke treba doći.”Da se Franz Kafka umjesto pisanjem bavio trčanjem, on bi izgledao kao Janek, savršen u svojoj kretnji, potpuno pri sebi, istovremeno svjestan ili bar osjetljiv na neki njemu nedostižni vanjski svijet i potpuno odcijepljen od njega.
Svaka čast onima u tom austrijskom kazalištu što su to pri podjeli uloga odmah prepoznali.
Hotelski dnevnik/8
Srpanj/ kolovoz 2015.
Short cuts iz hotela Balatura
*
Marija Magdalena, soba Lavanda, došla iz Magdale, današnjeg Migdala na Genezaretskom jezeru
Svake godine na 22. srpnja ista gošća dolazi u naš hotel. Svetica je zaštitnica našeg sela Malog Sušika, pa je samo po sebi prirodno da odsjedne u najboljem i jedinom hotelu svoga mjesta. U selu naručimo misu u crkvi, kada nam svećenik čestita blagdan Svete Magdalene, blagdan koji samo mi slavimo, a svi smo mi, vjernici ili ne, nekako ponosni na to što imamo takvu krasnu sveticu. Nisam se začudila, kada sam je upoznala, da stvarno izgleda kao na slici Huguesa Merlea (“Marie Madeleine dans la grotte”, 1868), uživo nije toliko otuđena kao na slici, ali jest uvijek nekako odsutna. Ima tu divnu crvenu kosu i sva je mekana i bijela i lijepa. Naša je svetica, jer je spasila naše selo od kuge, dok su ljudi dolje u Triblju umirali od te bolesti. Spriječila je, kaže legenda, da kuga stigne do nas.
Nakon mise idemo na zajedničku kavu, cijelo susjedstvo bude u kafiću pored crkve, dok se ona drži malo sa strane. Moglo je to biti veselo slavlje da se prije 15 godina na taj dan nije dogodilo nešto strašno. Sin naših prvih susjeda, tada šesnaestogodišnjak, poginuo je na motoru. Usred bijeloga sunčanog dana, u tri poslijepodne, 22. srpnja. Sada nakon crkve malo manje mislimo na Magdalenu i nešto više na ovog dječaka. Idemo i na groblje.
Kasnije ležim u ležaljci u vrtu hotela, pogled mi je na terasu sobe “Lavanda”, i vidim kako Marija Magdalena navlači zavjese na staklenim vratima, da joj sunce ne ulazi. Gledam kako od svoje sobe pravi špilju nalik onoj u Provansi, iz koje je možda došla. Nisam je pitala, naravno, nisam pitala gdje je bila pred petnaest godina. Nemamo navike postavljati gostima takva pitanja. Ma, nismo mi ni jedino selo čija je ona zaštitnica. Ali, opet….
Zapravo, ona nije ni izabrala da bude naša svetica, nego su zajedničke energije tadašnjih seljaka, molitve i želje u 19. stoljeću, kada je harala “bijela kuga”, odredile da će imati tu ulogu. I sada je kao prikovana u našem selu. Kada je prihvatila tu odluku (ukoliko ju je prihvatila) pristala je na to da bude odgovorna za sve što se tog dana desi u Malom Sušiku, a onda i tijekom cijele godine. Ono lijepo i ono strašno. Hoće-neće. A sigurno je osjetila svu tugu, bijes i optužbe iz naših kuća, jasno upućene njoj, tada prije petnaest godina. Nitko to nije naglas rekao, pa neću ni ja, ali opet… Zašto kuga, ali ne i motori? Čemu to?
Subjektivni osjećaji sigurnosti (na što sveci i zaštitnici svake vrste utječu) nemaju veze s objektivnom rizikom, kažu studije. Svaki stanovnik našeg sela (ako računamo prosječni životni vijek od sto godina) ima vjerojatnost od 1: 36.500 da umre na blagdan Svete Magdalene. To nije malo. Teže je, na primjer, dobiti samo tri pogotka na lotu. Statistički se lako može umrijeti na dan 22. 7., i sveci u statistici ne igraju nikakvu ulogu.
Nakon večere ona će, kao i svake godine, otići. Nije joj lako.
Dižem se sa ležaljke i odlazim do recepcije. Otvorim program rezervacija i upišem za dan 22. srpnja sljedeće godine rezervaciju na ime M.M. Soba “Lavanda”.
Neka opet dođe. I neka soba bude spremna.
Janek, soba Ružmarin, Nijemac
Janek je glumac i živi u Berlinu. Ali ima angažmane na raznim mjestima. Ove jeseni, kaže, glumit će Kafku u jednom austrijskom gradu. Janekovo ime razotkriva češke pretke, a njegovo prezime ima hrvatsko (ali i češko) značenje. Svako jutro išao je na trčanje, kao i ja, ali nismo išli zajedno. Ja trčim sa psima i zato se mičem od ceste, idem skroz u divljinu, najprije se malo vozim autom da bih stigla do mjesta gdje nikome ne smetamo. Janek je samo istrčao iz hotela i krenuo cestama, livadama i šumama kako ga god vjetar nosi. Jednog jutra smo se ipak sreli na jednoj livadi, nisam ga ni primijetila kako je dojurio i kako me prestigao, kao da je nabrijani Audi na autocesti, a ja stara Buba. Prolazio je tako brzo da nisam imala vremena pozvati pse koji su ga odmah prepoznali kao hotelskog gosta i pratili ga, sretni što su konačno naišli na trkača njihovog kova. U prolazu se okrenuo prema meni, nešto je možda rekao, vjerojatno je htio biti pristojan, ali smo oboje istovremeno shvatili da se u trkačkom smislu krećemo u različitim svjetovima, da ne kažem u drugim dimenzijama, i da je komunikacija tu posve nemoguća. Nastavio je, zajedno s mojim psima, do skretanja staze gdje su me oni ipak sačekali, a on je sam trčao dalje. Gledala sam snagu u njegovim nogama dok se udaljavao, kako je pravio ogromne korake, rukama i nogama tijelo gurao naprijed, svaki mišić mu je bio napet, ali je, premda je očito davao sve od sebe, svejedno doslovno lebdio. U njegovom trčanju bilo je neke neopozivosti, krajnje odlučnosti koja se nije mogla zaustaviti.
Odjednom, kada je bio možda 500 metara od mene, Janek je pao. Ne znam je li se spotaknuo, stao u rupu, ili se namjerno bacio na tlo, možda ga je moja prisutnost izbacila iz takta, i tako je kratko ostao na zemlji, onako četveronoške, nagnute glave. Već minutu poslije skočio je na noge i nastavio u istoj brzini kao prije pada. “Pravi put ide preko užeta, koje nije razapeto na visini, nego tik iznad tla”, piše Kafka u dnevniku 19. listopada 1917. godine, “Čini se da mu je namjena više da se saplićemo o njega, nego da po njemu hodamo.”
Kako je Janek ponovno protrčao, nije bilo vidljivog prilagođavanja ritma, nikakvo ubrzavanje, nego direktni prijelaz iz kompletne nepomičnosti u maksimalnu brzinu. Tako mi se činilo. Kao da mu se žuri do nekog mjesta, ili kao da je to mjesto odavno našao.
A Kafkin zapis 20. listopada iste godine glasi: “Iza određene tačke ne postoji mogućnost povratka. Do te tačke treba doći.”Da se Franz Kafka umjesto pisanjem bavio trčanjem, on bi izgledao kao Janek, savršen u svojoj kretnji, potpuno pri sebi, istovremeno svjestan ili bar osjetljiv na neki njemu nedostižni vanjski svijet i potpuno odcijepljen od njega.
Svaka čast onima u tom austrijskom kazalištu što su to pri podjeli uloga odmah prepoznali.