Hotel je zatvoren, ali je još uvijek tu. I mi živimo preko puta.
Gosti ove zime su bili:
Žena, koja je htjela kupiti pekmez. A kako je bilo zatvoreno, zvonila je kod nas.
Bankar koji je ponovno procijenio vrijednost hotela
Žena koja bere visibabe iza hotela i prodaje ih na placi u Crikvenici.
Mačak Willis iz susjedstva koji je izgubio narančastu ogrlicu sa zvonom u hotelskom vrtu. (Apsolutno razumljivo: da sam ja mačak i da se zovem Willis, i ja bih se riješila te ogrlice.)
Tri divlje svinje
Jedna lisica
Mrtva zima
Kroz ovu strašnu buru ne hodaš, nego te ona gura i bičuje, vuče te naprijed ili dijeli vritnjake, šutne te odjednom pet koraka naprijed ili tri unazad. Tako luljajući se i jedva održavajući ravnotežu krećem prema hotelu na dan kada je ostala zemlja prekrivena snijegom, a kod nas od vjetra snijeg nema šanse da ostane na podu, samo lebdi u zraku, toliko gusto da svakim refulom ulaziš u čudnu sivo-bijelu zvjezdanu stazu.
Bura dere i galami dok se penjem prema ulazu, dok se probijam kroz nevidljivi zid tog orkana i u tom trenutku – valjda zbog hladnoće – mislim na novelu “Umiranje” Arthura Schnitzlera (1892).
U toj priči svaka je prirodna pojava savršeno u skladu s duševnim stanjem protagonista; u vremenskim uvjetima, u opisanoj okolini i u događajima flore i faune samo se vidi kako se čovjek osjeća.
I pitam se, je li ta bura možda samo proizvod jedne novele koja se razvija u mojoj glavi, je li ta gruba zimska atmosfera samo izmišljena ilustracija neke moje osobne priče?
Naime, u noveli Arthura Schnitzlera glavni lik Felix (koji se u jugoslavenskom prijevodu sigurno zove Feliks ili Srećko) dobiva zlokobnu dijagnozu da pati od tuberkuloze i da mu je ostalo još samo dvanaest mjeseca života. Priča prati njegovo umiranje i umiranje njegove ljubavne veze sa zaručnicom Marie, koja u prvom šoku nepromišljeno obećava umrijeti s njim, a poslije će ju Felix na to podsjetiti i skoro pa prisiliti da se drži svog obećanja. Tužna je to i dirljiva priča o tome koliko je čovjek sam na svijetu, taj koji umre i taj koji mora dalje živjeti.
Arthur Schnitzler, poznat po svojoj naklonosti psihološkom pripovijedanju, po svom interesu za ljudsku dušu i po pripovjedačkim tehnikama s kojima čitatelja smješta direktno u glave svojih likova, u ovoj noveli govori mnogo o Felixovim mislima i osjećajima. Puno toga doznajemo o tome kako se bori s bolešću i kako prolazi bolni proces opraštanja od ovoga svijeta. Ali u opisu prirode najviše saznajemo što se zapravo dešava u dušama likova. Tako će na primjer Felix na savršeni proljetni dan ući u liječničku ordinaciju gdje će mu doktor izgovoriti smrtnu dijagnozu, a već pri izlasku iz ordinacije, tamo u Augartenu gdje ga Marie čeka, vide se prvi mračni oblaci u sumraku i daju naslutiti da će se vrijeme i život glavnog lika jednako kvariti. Ta se pripovjedačka tehnika na njemačkome zove “Erlebte Rede” (doživljeni govor). Ono što me intrigira u priči je taj opis nečega što se događa izvan lika, i što govori više od svakog direktnog govora. Sviđa mi se ideja da se u književnosti, pa i u našim životnim pričama, istina o nama i o našim mislima može zrcaliti u vremenu ili u percepciji vanjske okolnosti. I zato je lako moguće da ova bura zapravo ne postoji, kao ni ta grobna hladnoća koja me odmah obuhvaća čim otvorim vrata službeno zatvorenog hotela. Lako je moguće da je drugima u susjedstvu dosta sunčano ili da im pada lagana kiša. Lako je moguće da je vjetar moj doživljeni govor koji nema nikakve veze sa stvarnošću.
Dobro, možda je patetična i malo jeftina analogija između gašenja našeg hotelskog projekta, za koji u tim zimskim danima nismo našli rješenja (ni dobrog, ni lošeg) i umiranja tog (iako fiktivnog) čovjeka. Ali nešto sam shvatila u tom trenutku, s jednom nogom još u vjetru i drugom u mrtvačnici naše recepcije: Schnitzler je bio liječnik i dobro je znao kakav proces umiranja čovjek mora proći prije smrti. Ako nije nasilna smrt u pitanju, onda čovjek ne umre tek tako. Ništa zapravo ne umire tek tako.
Treba proći kroz razne faze: faze bijesa i tuge, faze očaja i olakšanja, faze neprihvaćanja i konačno prihvaćanja. Tek onda se može otići.
A ponekad čovjek ostaje dok se ne nađe lijek za tu njegovu tuberkulozu.
Hotelski dnevnik/5
Hotel je zatvoren, ali je još uvijek tu. I mi živimo preko puta.
Gosti ove zime su bili:
Bankar koji je ponovno procijenio vrijednost hotela
Jedna lisica
Mrtva zima
Kroz ovu strašnu buru ne hodaš, nego te ona gura i bičuje, vuče te naprijed ili dijeli vritnjake, šutne te odjednom pet koraka naprijed ili tri unazad. Tako luljajući se i jedva održavajući ravnotežu krećem prema hotelu na dan kada je ostala zemlja prekrivena snijegom, a kod nas od vjetra snijeg nema šanse da ostane na podu, samo lebdi u zraku, toliko gusto da svakim refulom ulaziš u čudnu sivo-bijelu zvjezdanu stazu.
Bura dere i galami dok se penjem prema ulazu, dok se probijam kroz nevidljivi zid tog orkana i u tom trenutku – valjda zbog hladnoće – mislim na novelu “Umiranje” Arthura Schnitzlera (1892).
U toj priči svaka je prirodna pojava savršeno u skladu s duševnim stanjem protagonista; u vremenskim uvjetima, u opisanoj okolini i u događajima flore i faune samo se vidi kako se čovjek osjeća.
I pitam se, je li ta bura možda samo proizvod jedne novele koja se razvija u mojoj glavi, je li ta gruba zimska atmosfera samo izmišljena ilustracija neke moje osobne priče?
Naime, u noveli Arthura Schnitzlera glavni lik Felix (koji se u jugoslavenskom prijevodu sigurno zove Feliks ili Srećko) dobiva zlokobnu dijagnozu da pati od tuberkuloze i da mu je ostalo još samo dvanaest mjeseca života. Priča prati njegovo umiranje i umiranje njegove ljubavne veze sa zaručnicom Marie, koja u prvom šoku nepromišljeno obećava umrijeti s njim, a poslije će ju Felix na to podsjetiti i skoro pa prisiliti da se drži svog obećanja. Tužna je to i dirljiva priča o tome koliko je čovjek sam na svijetu, taj koji umre i taj koji mora dalje živjeti.
Arthur Schnitzler, poznat po svojoj naklonosti psihološkom pripovijedanju, po svom interesu za ljudsku dušu i po pripovjedačkim tehnikama s kojima čitatelja smješta direktno u glave svojih likova, u ovoj noveli govori mnogo o Felixovim mislima i osjećajima. Puno toga doznajemo o tome kako se bori s bolešću i kako prolazi bolni proces opraštanja od ovoga svijeta. Ali u opisu prirode najviše saznajemo što se zapravo dešava u dušama likova. Tako će na primjer Felix na savršeni proljetni dan ući u liječničku ordinaciju gdje će mu doktor izgovoriti smrtnu dijagnozu, a već pri izlasku iz ordinacije, tamo u Augartenu gdje ga Marie čeka, vide se prvi mračni oblaci u sumraku i daju naslutiti da će se vrijeme i život glavnog lika jednako kvariti. Ta se pripovjedačka tehnika na njemačkome zove “Erlebte Rede” (doživljeni govor). Ono što me intrigira u priči je taj opis nečega što se događa izvan lika, i što govori više od svakog direktnog govora. Sviđa mi se ideja da se u književnosti, pa i u našim životnim pričama, istina o nama i o našim mislima može zrcaliti u vremenu ili u percepciji vanjske okolnosti. I zato je lako moguće da ova bura zapravo ne postoji, kao ni ta grobna hladnoća koja me odmah obuhvaća čim otvorim vrata službeno zatvorenog hotela. Lako je moguće da je drugima u susjedstvu dosta sunčano ili da im pada lagana kiša. Lako je moguće da je vjetar moj doživljeni govor koji nema nikakve veze sa stvarnošću.
Dobro, možda je patetična i malo jeftina analogija između gašenja našeg hotelskog projekta, za koji u tim zimskim danima nismo našli rješenja (ni dobrog, ni lošeg) i umiranja tog (iako fiktivnog) čovjeka. Ali nešto sam shvatila u tom trenutku, s jednom nogom još u vjetru i drugom u mrtvačnici naše recepcije: Schnitzler je bio liječnik i dobro je znao kakav proces umiranja čovjek mora proći prije smrti. Ako nije nasilna smrt u pitanju, onda čovjek ne umre tek tako. Ništa zapravo ne umire tek tako.
Treba proći kroz razne faze: faze bijesa i tuge, faze očaja i olakšanja, faze neprihvaćanja i konačno prihvaćanja. Tek onda se može otići.
A ponekad čovjek ostaje dok se ne nađe lijek za tu njegovu tuberkulozu.