Shortcuts iz hotela Balatura
(Četvrta sezona, 2011.)
***
Ljubo, Hrvat, soba Lavanda
Srebrni sportski automobil parkiran ispred Balature, pokraj smokve, nije u klasi Porschea, ali nije ni daleko od toga. To čak vidim i ja, a moji su sinovi odmah zapazili crvene diskove iza aluminijskih felga, avionski volan i ručicu mjenjača u obliku golf loptice. Zadarska registracija.
Vodim ih do recepcije, tražim ključeve. On je krupan, nabildan, očito boravi satima u teretani, nosi uske traperice i otkopčanu košulju. Po dlakavim prsima poskakuje srebrni križ na debelom lancu, poskakuje i lulja se po tom tepihu od crnih dlaka kao na trampolinu i nikako da dodirne kožu, koja je negdje duboko ispod te šume muškog ponosa. Pokraj njega stoji žena u minici i na štiklama. Svaki put kad podignem glavu, pogled mi pada na ispupčeni dekolte pod crnim čipkama. Ima dugu sjajnu crnu kosu, kao iz reklame za šampone.
Čuo je za nas, kaže on. Inače boravi u hotelima s pet zvjezdica, ovo je iznimka, htio je vidjeti što je to, etno hotel. Fino Vam je, baš fino.
Pogledom pretražujem njegove gole ruke i vrat. Mora biti negdje, mislim. Tetovirani hrvatski grb, sigurno je negdje ispod rukava koji se stežu oko bicepsa.
Ne stvarno, to ste lijepo uredili, kaže. Ona šuti.
Hoćete li najprije popiti kavu, pitam ga, kao svakog drugog gosta, ili želite odmah u sobu?
___
Sjedimo na terasi, on puno priča, pita me nešto o hotelu, pa zatim govori o sebi.
Vjerojatno je bio u ratu, sigurno se borio u nekim specijalnim brigadama, mislim. Tu ti trebaju mišići, moraš biti u formi, Gotovinu zna osobno, jasno mi je, a osim borbe bilo je i malo biznisa, otkud mu takav auto, ne želim ni znati koje je dubiozne ratnoprofiterske transakcije izvodio.
Izbjegavamo političke teme i govorimo o turizmu. Ona ništa ne kaže, samo prstima prebire po futroli za mobitel.
Bavi se nekretninama, kaže Ljubo, tamo dolje u Zadru.
Pitam se kakve su to nekretnine koje on prodaje, ali samo kimnem. Valjda trguje srpskim kućama, mora da je tako, vidi, kako već izgleda. Rukav i dalje steže mišićavu nadlakticu i nikako da otkrije potencijalnu tetovažu.
Pokazat ću vam sobu, našu Lavandu. Ona je na kat i ima veliku terasu, počinjem kao da sam sama ušla u neki biznis nekretninama.
Uđemo u sobu, i dok pokazujem donji dnevni boravak, ona gleda stepenice i odjednom se glasno nasmija i reče: “Ko će te, bre, po tim merdevinama nosit u krevet kad budeš pijan ko letva?”
___
U sebi potpisujem peticiju protiv same sebe. Protiv predrasuda i površnosti…
Bolje da šutim i tu priču da zadržim za sebe.
*
Lin i Xiaomeng, iz Hongkonga, soba Pelin
Prvi su put Lin i njegova supruga Xiaomeng u Europi. Prve stanice su bile Pariz, Rim, Neuschwanstein i Salzburg. Sada su došli u Tribalj. Ne znam koji im je touroperater složio ovo putovanje, koja ih je reklama za Hrvatsku vodila u našu dolinu, ali dobili smo upute da ih trebamo dočekati u Crikvenici na autobusnom kolodvoru. Kineski agent očito nije znao da se prometna mreža u Hrvatskom primorju malčice razlikuje od one u metropoloma. Nitko im nije rekao da trebaju unajmiti rent-a-car, nego su im preporučili da putuju vlakom i autobusom.
Naravno da sam pokupila taj simpatični bračni par, ne znajući da ću ih sljedećih dana voziti zbrda-zdola kroz Primorsku-goransku županiju. Ponekad bismo vozili ravno do turističkog odredišta, ponekad samo do trajekta ili busa. Lin je to sve slikao i objavljivao na nekom kineskom internetskom portalu. Stalno je nosio neku vrstu kineskog iPada sa sobom, na čijem su se ekranu zatim pojavila ta mjesta gdje smo bili.
Do Rijeke su ipak htjeli putovati ravno iz Triblja, autobusom. Sami. Bez mene.
Već je bilo mrak kad su na povratku izašli iz autobusa. Dok su se svjetla autobusa gubila u daljini, Lin je primijetio da u džepu više nema novčanika. Znao je da je ostao u autobusu. Vrlo uznemireni vratili su se u hotel. U novčaniku je bilo točno 2000 kuna, 600 eura i 300 dolara. Sve kartice i iskaznice. Bili su očajni.
Nazvala sam u Autotrans, gdje se javio hladni glas starije žene. “Prošlo je deset, vozač više nije dostupan. Zovite opet sutra. Laku noć.”
Lin i Xiaomeng gledaju me velikim očima. Za njih sam u prošlim danima bila vodič kroz hrvatski svijet, netko tko zna sva zanimljiva mjesta, gdje se dobro jede, gdje se može kupati i zabavljati, netko tko će sve, šta god to bilo, srediti.
“Što su rekli?”, pita Lin.
“Da za par minuta ponovno zovem…”
Nazvala sam opet, ispričala cijelu priču, opisala kako Xiaomeng plače, molila gospođu da nam pomogne, rekla kako na svijetu nema važnije osobe od nje i da nas samo ona može spasiti.
___
Dala nam je vozačev broj telefona.
On je već bio kod kuće, u Novom Vinodolskom. Da, ako je baš tako hitno, možemo doći. Našao je novčanik. Ne zna da li nešto fali, nije ga ni dirao.
Išli smo zajedno, Lin, Xiaomeng i ja.
Ništa nije falilo. Lin je bio presretan. Slikao je vozača i njegovu kuću. Slikao nas je sve zajedno. Slikao je kako Xiaomeng maše novčanikom.
Poslije, u hotelu, objavio je slike na kineskom portalu. Ispod slike je napisao i meni preveo: Hrvatska, najpoštenija zemlja na svijetu!
Ako mi to ne znamo, ako Europa ne zna, Kina sada zna.
*
Per i Ivana, Nizozemac i Hrvatica, soba Kuš
Gosti u našem hotelu ostanu prosječno 3,5 dana. I vraćaju se (ako se vrate) svake 2,4. godine. Prošla su stara vremena kada su Nijemci, Austrijanci i Nizozemci desetljećima dolazili svake godine po šest tjedana u “svoju” uvijek istu unajmljenu sobu, gdje su boravili više-manje zajedno s obiteljima-iznajmiteljima. To nije bio samo odmor, tu su djeca zajedno odrastala, godinama, u istoj ljetnoj zajednici. Tu se svaki dan zajedno doručkovalo, kartalo, pilo, roštiljalo u velikoj rundi…
Onda je došao rat, sve je stalo, dugo stajalo, pa još dulje stajalo, dok zapadnjaci nisu shvatili da je rat gotov (neki se još danas pitaju da li se već može u zemlje bivše Jugoslavije). U tim najgorim ratnim godinama vjerni su turisti, koji su se bili tako vezali sa svojim dalmatinskim i primorskim familijama, naravno nazivali, bar dva, tri puta. Čuli su da obale nisu toliko pogođene ratom, pa su bili mirniji. Ali ljeto je brzo došlo, trebali su naći novu destinaciju, dok se stara ne oporavi, onda će se valjda vratiti, pa će sve biti kao prije.
Dugo nitko nije došao. Jer su vidjeli da Egipat ima svoju Hurgadu, Španjolska svoju Costa del Sol i da u Tajlandu postoji Phuket. Pa su svake godine kretali u drugu zemlju. I to za 399 maraka (sada 399 eura), all inclusive.
I cimerfrajeri na obalama bivše Jugoslavije su morali ustanoviti da se turizam promijenio. Danas su zlatna vremena jugoslavenskog turizma skoro pa zaboravljena. Mi na recepcijama slavimo kad nam dolazi rezervacija za duže od sedam dana. Možda je to bila samo bajka ili legenda, mislim ponekad, ta priča o turizmu u sedamdesetima i osamdesetima, koja je već tako daleko.
No, nije bajka, ovaj vikend sam se mogla uvjeriti, jer su nam došli Ivana s otoka Krka i Per iz Nizozemske, koji trenutno živi u Švicarskoj. Ivana je rezervirala sobu, nazvala je s Krka, i bilo nam je pomalo čudno da netko tko živi u mjestu udaljenom dvadeset minuta (vožnje autom) dolazi u naš hotel. Ali onda, kad su stigli, ispričali su nam svoju priču. Perova obitelj je sedamdesetih godina – od prve godine njegovog života, i svih sljedećih sedamnaest – ljetovala na Krku. Svake godine u isto vrijeme, u istoj kući, s istim vlasnicima. U toj kući je živjela Ivana, stara točno kao Per. Svaki bi dan išla s gostima na plažu, dok su joj roditelji radili. Tamo je Per prohodao, malo nakon Ivane, zajedno s njom naučio plivati, sagradili su nebrojene kule od pijeska i kamena, skupljali školjke koje bi izlagali i prodavali navečer u gradu. Tih su ljeta pojeli tone sladoleda. Onda su došla dva, tri ljeta kad su se malo svađali, Per je Ivani išao na živce, onda je Ivana Peru išla na živce, na plaži bi bili maksimalno udaljeni jedno od drugoga. No u idućoj su se sezoni opet nalazili, ovaj put uglavnom navečer, Per i gazdina kći, pod noćnim nebom, uz prve bevande u sumraku. Prvi poljubac i svašta drugo dogodilo se u uvali kilometar i pol od glavne plaže.
Per se smije dok priča. Glas mu je nježan. Nakon pauze kaže da za vrijeme rata nije došao na Krk. Bilo je nekoliko pisama, počeo je studirati, dogodila se druga, nizozemska ljubav. Roditelji su počeli ljetovati u Francuskoj.
“Jednostavno smo se izgubili, roditelji i djeca.”
Našli su se ponovno negdje u Amsterdamu, ne sjećam se više je li Per nazvao Ivanu, ili Ivana Pera, nije ni bitno. Sad su zajedno, to je važno. Ovo im je prvi zajednički vikend u Hrvatskoj. Htjeli su da bude posebno, ne baš u Ivaninoj kući, ali dovoljno blizu da mogu ujutro skočiti na Krk i hraniti mačke.
Per ima firmu u Švicarskoj. Dobro mu ide, pa u budućnosti može stanovati dva tjedna mjesečno u Bernu i dva tjedna na Krku. Organizirat će to nekako. Ivana se ne želi seliti. Ona misli da je njihovoj ljubavi mjesto na otoku.
Hotelski dnevnik/3
Shortcuts iz hotela Balatura
(Četvrta sezona, 2011.)
***
Ljubo, Hrvat, soba Lavanda
Srebrni sportski automobil parkiran ispred Balature, pokraj smokve, nije u klasi Porschea, ali nije ni daleko od toga. To čak vidim i ja, a moji su sinovi odmah zapazili crvene diskove iza aluminijskih felga, avionski volan i ručicu mjenjača u obliku golf loptice. Zadarska registracija.
Vodim ih do recepcije, tražim ključeve. On je krupan, nabildan, očito boravi satima u teretani, nosi uske traperice i otkopčanu košulju. Po dlakavim prsima poskakuje srebrni križ na debelom lancu, poskakuje i lulja se po tom tepihu od crnih dlaka kao na trampolinu i nikako da dodirne kožu, koja je negdje duboko ispod te šume muškog ponosa. Pokraj njega stoji žena u minici i na štiklama. Svaki put kad podignem glavu, pogled mi pada na ispupčeni dekolte pod crnim čipkama. Ima dugu sjajnu crnu kosu, kao iz reklame za šampone.
Čuo je za nas, kaže on. Inače boravi u hotelima s pet zvjezdica, ovo je iznimka, htio je vidjeti što je to, etno hotel. Fino Vam je, baš fino.
Pogledom pretražujem njegove gole ruke i vrat. Mora biti negdje, mislim. Tetovirani hrvatski grb, sigurno je negdje ispod rukava koji se stežu oko bicepsa.
Ne stvarno, to ste lijepo uredili, kaže. Ona šuti.
Hoćete li najprije popiti kavu, pitam ga, kao svakog drugog gosta, ili želite odmah u sobu?
___
Sjedimo na terasi, on puno priča, pita me nešto o hotelu, pa zatim govori o sebi.
Vjerojatno je bio u ratu, sigurno se borio u nekim specijalnim brigadama, mislim. Tu ti trebaju mišići, moraš biti u formi, Gotovinu zna osobno, jasno mi je, a osim borbe bilo je i malo biznisa, otkud mu takav auto, ne želim ni znati koje je dubiozne ratnoprofiterske transakcije izvodio.
Izbjegavamo političke teme i govorimo o turizmu. Ona ništa ne kaže, samo prstima prebire po futroli za mobitel.
Bavi se nekretninama, kaže Ljubo, tamo dolje u Zadru.
Pitam se kakve su to nekretnine koje on prodaje, ali samo kimnem. Valjda trguje srpskim kućama, mora da je tako, vidi, kako već izgleda. Rukav i dalje steže mišićavu nadlakticu i nikako da otkrije potencijalnu tetovažu.
Pokazat ću vam sobu, našu Lavandu. Ona je na kat i ima veliku terasu, počinjem kao da sam sama ušla u neki biznis nekretninama.
Uđemo u sobu, i dok pokazujem donji dnevni boravak, ona gleda stepenice i odjednom se glasno nasmija i reče: “Ko će te, bre, po tim merdevinama nosit u krevet kad budeš pijan ko letva?”
___
U sebi potpisujem peticiju protiv same sebe. Protiv predrasuda i površnosti…
Bolje da šutim i tu priču da zadržim za sebe.
*
Lin i Xiaomeng, iz Hongkonga, soba Pelin
Prvi su put Lin i njegova supruga Xiaomeng u Europi. Prve stanice su bile Pariz, Rim, Neuschwanstein i Salzburg. Sada su došli u Tribalj. Ne znam koji im je touroperater složio ovo putovanje, koja ih je reklama za Hrvatsku vodila u našu dolinu, ali dobili smo upute da ih trebamo dočekati u Crikvenici na autobusnom kolodvoru. Kineski agent očito nije znao da se prometna mreža u Hrvatskom primorju malčice razlikuje od one u metropoloma. Nitko im nije rekao da trebaju unajmiti rent-a-car, nego su im preporučili da putuju vlakom i autobusom.
Naravno da sam pokupila taj simpatični bračni par, ne znajući da ću ih sljedećih dana voziti zbrda-zdola kroz Primorsku-goransku županiju. Ponekad bismo vozili ravno do turističkog odredišta, ponekad samo do trajekta ili busa. Lin je to sve slikao i objavljivao na nekom kineskom internetskom portalu. Stalno je nosio neku vrstu kineskog iPada sa sobom, na čijem su se ekranu zatim pojavila ta mjesta gdje smo bili.
Do Rijeke su ipak htjeli putovati ravno iz Triblja, autobusom. Sami. Bez mene.
Već je bilo mrak kad su na povratku izašli iz autobusa. Dok su se svjetla autobusa gubila u daljini, Lin je primijetio da u džepu više nema novčanika. Znao je da je ostao u autobusu. Vrlo uznemireni vratili su se u hotel. U novčaniku je bilo točno 2000 kuna, 600 eura i 300 dolara. Sve kartice i iskaznice. Bili su očajni.
Nazvala sam u Autotrans, gdje se javio hladni glas starije žene. “Prošlo je deset, vozač više nije dostupan. Zovite opet sutra. Laku noć.”
Lin i Xiaomeng gledaju me velikim očima. Za njih sam u prošlim danima bila vodič kroz hrvatski svijet, netko tko zna sva zanimljiva mjesta, gdje se dobro jede, gdje se može kupati i zabavljati, netko tko će sve, šta god to bilo, srediti.
“Što su rekli?”, pita Lin.
“Da za par minuta ponovno zovem…”
Nazvala sam opet, ispričala cijelu priču, opisala kako Xiaomeng plače, molila gospođu da nam pomogne, rekla kako na svijetu nema važnije osobe od nje i da nas samo ona može spasiti.
___
Dala nam je vozačev broj telefona.
On je već bio kod kuće, u Novom Vinodolskom. Da, ako je baš tako hitno, možemo doći. Našao je novčanik. Ne zna da li nešto fali, nije ga ni dirao.
Išli smo zajedno, Lin, Xiaomeng i ja.
Ništa nije falilo. Lin je bio presretan. Slikao je vozača i njegovu kuću. Slikao nas je sve zajedno. Slikao je kako Xiaomeng maše novčanikom.
Poslije, u hotelu, objavio je slike na kineskom portalu. Ispod slike je napisao i meni preveo: Hrvatska, najpoštenija zemlja na svijetu!
Ako mi to ne znamo, ako Europa ne zna, Kina sada zna.
*
Per i Ivana, Nizozemac i Hrvatica, soba Kuš
Gosti u našem hotelu ostanu prosječno 3,5 dana. I vraćaju se (ako se vrate) svake 2,4. godine. Prošla su stara vremena kada su Nijemci, Austrijanci i Nizozemci desetljećima dolazili svake godine po šest tjedana u “svoju” uvijek istu unajmljenu sobu, gdje su boravili više-manje zajedno s obiteljima-iznajmiteljima. To nije bio samo odmor, tu su djeca zajedno odrastala, godinama, u istoj ljetnoj zajednici. Tu se svaki dan zajedno doručkovalo, kartalo, pilo, roštiljalo u velikoj rundi…
Onda je došao rat, sve je stalo, dugo stajalo, pa još dulje stajalo, dok zapadnjaci nisu shvatili da je rat gotov (neki se još danas pitaju da li se već može u zemlje bivše Jugoslavije). U tim najgorim ratnim godinama vjerni su turisti, koji su se bili tako vezali sa svojim dalmatinskim i primorskim familijama, naravno nazivali, bar dva, tri puta. Čuli su da obale nisu toliko pogođene ratom, pa su bili mirniji. Ali ljeto je brzo došlo, trebali su naći novu destinaciju, dok se stara ne oporavi, onda će se valjda vratiti, pa će sve biti kao prije.
Dugo nitko nije došao. Jer su vidjeli da Egipat ima svoju Hurgadu, Španjolska svoju Costa del Sol i da u Tajlandu postoji Phuket. Pa su svake godine kretali u drugu zemlju. I to za 399 maraka (sada 399 eura), all inclusive.
I cimerfrajeri na obalama bivše Jugoslavije su morali ustanoviti da se turizam promijenio. Danas su zlatna vremena jugoslavenskog turizma skoro pa zaboravljena. Mi na recepcijama slavimo kad nam dolazi rezervacija za duže od sedam dana. Možda je to bila samo bajka ili legenda, mislim ponekad, ta priča o turizmu u sedamdesetima i osamdesetima, koja je već tako daleko.
No, nije bajka, ovaj vikend sam se mogla uvjeriti, jer su nam došli Ivana s otoka Krka i Per iz Nizozemske, koji trenutno živi u Švicarskoj. Ivana je rezervirala sobu, nazvala je s Krka, i bilo nam je pomalo čudno da netko tko živi u mjestu udaljenom dvadeset minuta (vožnje autom) dolazi u naš hotel. Ali onda, kad su stigli, ispričali su nam svoju priču. Perova obitelj je sedamdesetih godina – od prve godine njegovog života, i svih sljedećih sedamnaest – ljetovala na Krku. Svake godine u isto vrijeme, u istoj kući, s istim vlasnicima. U toj kući je živjela Ivana, stara točno kao Per. Svaki bi dan išla s gostima na plažu, dok su joj roditelji radili. Tamo je Per prohodao, malo nakon Ivane, zajedno s njom naučio plivati, sagradili su nebrojene kule od pijeska i kamena, skupljali školjke koje bi izlagali i prodavali navečer u gradu. Tih su ljeta pojeli tone sladoleda. Onda su došla dva, tri ljeta kad su se malo svađali, Per je Ivani išao na živce, onda je Ivana Peru išla na živce, na plaži bi bili maksimalno udaljeni jedno od drugoga. No u idućoj su se sezoni opet nalazili, ovaj put uglavnom navečer, Per i gazdina kći, pod noćnim nebom, uz prve bevande u sumraku. Prvi poljubac i svašta drugo dogodilo se u uvali kilometar i pol od glavne plaže.
Per se smije dok priča. Glas mu je nježan. Nakon pauze kaže da za vrijeme rata nije došao na Krk. Bilo je nekoliko pisama, počeo je studirati, dogodila se druga, nizozemska ljubav. Roditelji su počeli ljetovati u Francuskoj.
“Jednostavno smo se izgubili, roditelji i djeca.”
Našli su se ponovno negdje u Amsterdamu, ne sjećam se više je li Per nazvao Ivanu, ili Ivana Pera, nije ni bitno. Sad su zajedno, to je važno. Ovo im je prvi zajednički vikend u Hrvatskoj. Htjeli su da bude posebno, ne baš u Ivaninoj kući, ali dovoljno blizu da mogu ujutro skočiti na Krk i hraniti mačke.
Per ima firmu u Švicarskoj. Dobro mu ide, pa u budućnosti može stanovati dva tjedna mjesečno u Bernu i dva tjedna na Krku. Organizirat će to nekako. Ivana se ne želi seliti. Ona misli da je njihovoj ljubavi mjesto na otoku.
U našem hotelu su ostali točno 3,5 dana.