Prije nego što je Dragana došla u naš hotel, završila je akademiju za kinesku medicinu. Ona, znači, može, čim se vrati u Njemačku, otvoriti ordinaciju za kinesku medicinu, može službeno liječiti svoje pacijente tehnikama kao što su akupunktura, shiatsu ili tuina masaža, ili biljnim terapijama s Dalekog istoka. Već je morala asistirati liječnicima u praksi, pričala je o tome na terasi Balature. Na svako zdravstveno pitanje ima neki odgovor, premda mi je bilo teško u kratkom vremenunjezina boravka razumjeti sve to što je godinama studirala. Objasnivši pojedinosti nekog slučaja koristilabi kineske stručne pojmove koji bi pretvorili ono meni koliko-toliko poznato ljudsko tijelo u azijatsku umjetnost nalik origamiju. Organizam, to sam naučila i još malo dalje na svoju ruku istraživala, izuzetno je kompleksan sklop brojnih Qi-struktura. A taj Qi, to je energija, može se reći, nešto slično pojmu pneuma u grčkoj medicini. Podsjeća me i na pojam anima u mesmerizmu, odnosno animalnom magnetizmu. Uglavnom, podsjeća me na nešto drevno, nešto puno starije od mene. Kada bih razgovarala s Draganom o njezinoj struci, bilo je očito da je još u modusu studentice koja je sve to tek napamet naučila, jer je tek jučer odgovarala na pitanja profesora. S druge strane, u tom je svijetu bila već dugo kod kuće i sve što je govorila imalo je svoju logiku. Najimpresivnija je, doduše, njezina pojava, ona ne sliči nekom doktorskomautoritetu, nego je vedra, ali sitna i krhka osoba s dubinom čovjeka koji je već svašta prošao. Ima malo lice s pažljivim očima i naočalama koje to naglašavaju.
Zamišljam kako bih u slučaju neke bolesti voljela imati takvu liječnicu uza se. Netko u čijem će jeziku svaka zloćudna bolest postati čudesna kineska riječ, ili će postati priča nalik “Dušne gore” Gaoa Xingjiana. Željela bih imati takvu “Heilerin” (namjerno koristim njemačku riječ, jer su hrvatske imenice “iscjelitelj/ica” ili “izlječitelj/ica” već kontaminirane radom neozbiljnih ezoteričnih profitera, na štetu ozbiljnih i poštenih liječnika, i tako nemaju istu konotaciju kao njemački naziv). Dragana u ulozi kineske liječnice osoba je koja će mi svojom smirenošću ponovno poredati energije, izgovorivši imena mojih simptoma svojim će iglama potaknuti one odlutale točke, ili će nekimdrevnim zahvatom rukom srediti relokalizaciju tjelesnih meridijana. Liječit će me, sigurna sam, nepoznatom i meni nerazumljivom poezijom.
Marko, soba Cibor, iz Berlina
U književnosti volim glavne likove koji imaju posebne sposobnosti. Još iz ranog djetinjstva obožavam likove kao što su Pipi Dugačarapa, Jim Knopf, Momo i tko sve ne. To se nije mijenjalo ni kada sam odrasla. Divim se književnom liku, dječaku Georgija Gospodinova koji se može drugima uvlačiti u misli i na taj način saznati biografske detalje iz prošlosti i kroz takve mentalne izlete ispričati cijelu povijest Bugarske u 20. stoljeću. U svojoj dječjoj radoznalosti čuje toliko zaboravljenih, potiskivanih i prešućenih detalja da ubrzo doseže tajna i zaštićena mentalna područja svojih sugovornika, ali jednako i ponore njihovih biografija. Kao što neki vole crtane junake sa supersnagom, meni su bliski likovi Petera Hoega, likovi kao što je Smilla, kći Inuita i danskog liječnika, znanstvenica koja može čitati tragove u snijegu, ili kao što je Kaspar Krone iz knjige “Tiha djevojčica”, koji ima dar nevjerojatnog sluha. Ili ta Susan (odnosno njezina cijela obitelj) iz Hoegove najnovije knjige u čijem se prisustvu svaki čovjek pretvara u potpuno iskrenu, poštenu osobu.
Kad bih pisala takav roman, moj bi glavni lik bio Marko, harmonikaš i hotelski gost Balature s izraženom sposobnošću za empatiju. Jasno mi je da je pojam empatija u zadnje vrijeme pomodan. U svijetu čiji se stanovnici vrte u egomanskoj spirali prema vlastitom uništenju, gdje se svaki (pogotovo zapadni) ego usavršava na intelektualnoj, fizičkoj i psihičkoj razini kako bi svojim “Ja” obasjao sve oko sebe, u takvom svijetu i sama potraga za izlazom iz kapitalističkog, korupcijskog i egocentričkog vrtloga postaje utrka prosvjećivanja i samoformiranja, a empatija do neke mjere biva samo prazni šlagvort.
Činjenica da se sve više govori o tome kako je potrebno i nužno uvesti ili naučiti empatijsko ponašanje, jer je zaista samo u tome spas, često ostaje prazno aludiranje na nešto što u srži zapravo ne možemo ni shvatiti. Na kraju smo sami s našim “egima”, koliko god radili na tome.
Empatija je sposobnost, spremnost ili čin uočenja i razumijevanja tuđih misli, emocija, motiva ili karakteristika. Posljedica toga može biti reagiranje na osjećaje drugih u obliku tuge, suosjećanja, boli ili impulsa pomaganja. Empatija je, u drugim definicijama, stanje emocionalne otvorenosti, znači, nije sposobnost čovjeka niti radnja, nego emocionalno stanje koje omogućava percepciju i prilagođavanje tuđem stanju. Jednostavno rečeno, empatija je sposobnost osjećanja onog što se u drugome dešava (na kognitivnoj, ali pogotovo na emocijonalnoj razini). Teško je reći kada je čovjek i u kojoj mjeri empatičan. Niti je to nešto što je u svakom slučaju dobro, jer naravno postoje i ljudi koji svoju empatiju koriste u manipulativne svrhe.
Slušala sam Marka i njegovo sviranje u raznim prilikama. Onda kada je kao učitelj svojim učenicima pokazivao finese neke tehnike, onda kada se pojavio blues gitarist s nekog otoka na večeri u hotelu i kada je s njim svirao onako kako si je taj gitarist zamislio. Slušala sam ga na cd-u u profesionalnoj pratnji nekog poznatog glazbenika i konačno zajedno s majstorom arapske lutnje. Gledala sam kako se na licima tih glazbenika pojavio osmijeh iznenađenja čim bi zasvirao, kako bi dizali sa svoga instrumenta i okretali se prema Marku. Što su god drugi izveli, on bi harmonikom odgovorio na to i nikada ih nije prevazišao, dominirao ili stavio vlastitu umjetnost u prvi plan. Pričao bi instrumentom, započeo bi dijalog na koji bi drugi muzičari najprije oprezno, pa onda glasnije i odlučnije odgovorili. Razgovarao bi s njima o tuzi i radosti, o strahu i ljubavi i o mnogim drugim temama koje su postojale samo u glavama slušatelja. Dizao bi svakoga u auditoriju iz njegove ograničene kože u neke više sfere izvan ovog svijeta. Voljela bih stvarno pisati o takvom liku. O liku čija se empatija može čuti.
To što Marka čini poželjnim likom s posebnom karakteristikom u mojoj fiktivnoj knjizi i to što se u zvuku njegove usne harmonike saznaje, u njegovom pustinjskom bluesu, u toj židovskoj pjesmi, u njegovom američkom bluesu ili u nekom orijentalnom glazbenom komadu jedna je vrlo rijetka i dirljiva stvar: Slutnja da postoji mogućnost da ipak nismo sami na svijetu.
Hotelski dnevnik/7
Srpanj 2015
Short cuts iz hotela Balatura
*
Dragana, soba Cibor, iz Berlina
Prije nego što je Dragana došla u naš hotel, završila je akademiju za kinesku medicinu. Ona, znači, može, čim se vrati u Njemačku, otvoriti ordinaciju za kinesku medicinu, može službeno liječiti svoje pacijente tehnikama kao što su akupunktura, shiatsu ili tuina masaža, ili biljnim terapijama s Dalekog istoka. Već je morala asistirati liječnicima u praksi, pričala je o tome na terasi Balature. Na svako zdravstveno pitanje ima neki odgovor, premda mi je bilo teško u kratkom vremenu njezina boravka razumjeti sve to što je godinama studirala. Objasnivši pojedinosti nekog slučaja koristila bi kineske stručne pojmove koji bi pretvorili ono meni koliko-toliko poznato ljudsko tijelo u azijatsku umjetnost nalik origamiju. Organizam, to sam naučila i još malo dalje na svoju ruku istraživala, izuzetno je kompleksan sklop brojnih Qi-struktura. A taj Qi, to je energija, može se reći, nešto slično pojmu pneuma u grčkoj medicini. Podsjeća me i na pojam anima u mesmerizmu, odnosno animalnom magnetizmu. Uglavnom, podsjeća me na nešto drevno, nešto puno starije od mene. Kada bih razgovarala s Draganom o njezinoj struci, bilo je očito da je još u modusu studentice koja je sve to tek napamet naučila, jer je tek jučer odgovarala na pitanja profesora. S druge strane, u tom je svijetu bila već dugo kod kuće i sve što je govorila imalo je svoju logiku. Najimpresivnija je, doduše, njezina pojava, ona ne sliči nekom doktorskom autoritetu, nego je vedra, ali sitna i krhka osoba s dubinom čovjeka koji je već svašta prošao. Ima malo lice s pažljivim očima i naočalama koje to naglašavaju.
Zamišljam kako bih u slučaju neke bolesti voljela imati takvu liječnicu uza se. Netko u čijem će jeziku svaka zloćudna bolest postati čudesna kineska riječ, ili će postati priča nalik “Dušne gore” Gaoa Xingjiana. Željela bih imati takvu “Heilerin” (namjerno koristim njemačku riječ, jer su hrvatske imenice “iscjelitelj/ica” ili “izlječitelj/ica” već kontaminirane radom neozbiljnih ezoteričnih profitera, na štetu ozbiljnih i poštenih liječnika, i tako nemaju istu konotaciju kao njemački naziv). Dragana u ulozi kineske liječnice osoba je koja će mi svojom smirenošću ponovno poredati energije, izgovorivši imena mojih simptoma svojim će iglama potaknuti one odlutale točke, ili će nekim drevnim zahvatom rukom srediti relokalizaciju tjelesnih meridijana. Liječit će me, sigurna sam, nepoznatom i meni nerazumljivom poezijom.
Marko, soba Cibor, iz Berlina
U književnosti volim glavne likove koji imaju posebne sposobnosti. Još iz ranog djetinjstva obožavam likove kao što su Pipi Dugačarapa, Jim Knopf, Momo i tko sve ne. To se nije mijenjalo ni kada sam odrasla. Divim se književnom liku, dječaku Georgija Gospodinova koji se može drugima uvlačiti u misli i na taj način saznati biografske detalje iz prošlosti i kroz takve mentalne izlete ispričati cijelu povijest Bugarske u 20. stoljeću. U svojoj dječjoj radoznalosti čuje toliko zaboravljenih, potiskivanih i prešućenih detalja da ubrzo doseže tajna i zaštićena mentalna područja svojih sugovornika, ali jednako i ponore njihovih biografija. Kao što neki vole crtane junake sa supersnagom, meni su bliski likovi Petera Hoega, likovi kao što je Smilla, kći Inuita i danskog liječnika, znanstvenica koja može čitati tragove u snijegu, ili kao što je Kaspar Krone iz knjige “Tiha djevojčica”, koji ima dar nevjerojatnog sluha. Ili ta Susan (odnosno njezina cijela obitelj) iz Hoegove najnovije knjige u čijem se prisustvu svaki čovjek pretvara u potpuno iskrenu, poštenu osobu.
Kad bih pisala takav roman, moj bi glavni lik bio Marko, harmonikaš i hotelski gost Balature s izraženom sposobnošću za empatiju. Jasno mi je da je pojam empatija u zadnje vrijeme pomodan. U svijetu čiji se stanovnici vrte u egomanskoj spirali prema vlastitom uništenju, gdje se svaki (pogotovo zapadni) ego usavršava na intelektualnoj, fizičkoj i psihičkoj razini kako bi svojim “Ja” obasjao sve oko sebe, u takvom svijetu i sama potraga za izlazom iz kapitalističkog, korupcijskog i egocentričkog vrtloga postaje utrka prosvjećivanja i samoformiranja, a empatija do neke mjere biva samo prazni šlagvort.
Činjenica da se sve više govori o tome kako je potrebno i nužno uvesti ili naučiti empatijsko ponašanje, jer je zaista samo u tome spas, često ostaje prazno aludiranje na nešto što u srži zapravo ne možemo ni shvatiti. Na kraju smo sami s našim “egima”, koliko god radili na tome.
Empatija je sposobnost, spremnost ili čin uočenja i razumijevanja tuđih misli, emocija, motiva ili karakteristika. Posljedica toga može biti reagiranje na osjećaje drugih u obliku tuge, suosjećanja, boli ili impulsa pomaganja. Empatija je, u drugim definicijama, stanje emocionalne otvorenosti, znači, nije sposobnost čovjeka niti radnja, nego emocionalno stanje koje omogućava percepciju i prilagođavanje tuđem stanju. Jednostavno rečeno, empatija je sposobnost osjećanja onog što se u drugome dešava (na kognitivnoj, ali pogotovo na emocijonalnoj razini). Teško je reći kada je čovjek i u kojoj mjeri empatičan. Niti je to nešto što je u svakom slučaju dobro, jer naravno postoje i ljudi koji svoju empatiju koriste u manipulativne svrhe.
Slušala sam Marka i njegovo sviranje u raznim prilikama. Onda kada je kao učitelj svojim učenicima pokazivao finese neke tehnike, onda kada se pojavio blues gitarist s nekog otoka na večeri u hotelu i kada je s njim svirao onako kako si je taj gitarist zamislio. Slušala sam ga na cd-u u profesionalnoj pratnji nekog poznatog glazbenika i konačno zajedno s majstorom arapske lutnje. Gledala sam kako se na licima tih glazbenika pojavio osmijeh iznenađenja čim bi zasvirao, kako bi dizali sa svoga instrumenta i okretali se prema Marku. Što su god drugi izveli, on bi harmonikom odgovorio na to i nikada ih nije prevazišao, dominirao ili stavio vlastitu umjetnost u prvi plan. Pričao bi instrumentom, započeo bi dijalog na koji bi drugi muzičari najprije oprezno, pa onda glasnije i odlučnije odgovorili. Razgovarao bi s njima o tuzi i radosti, o strahu i ljubavi i o mnogim drugim temama koje su postojale samo u glavama slušatelja. Dizao bi svakoga u auditoriju iz njegove ograničene kože u neke više sfere izvan ovog svijeta. Voljela bih stvarno pisati o takvom liku. O liku čija se empatija može čuti.
To što Marka čini poželjnim likom s posebnom karakteristikom u mojoj fiktivnoj knjizi i to što se u zvuku njegove usne harmonike saznaje, u njegovom pustinjskom bluesu, u toj židovskoj pjesmi, u njegovom američkom bluesu ili u nekom orijentalnom glazbenom komadu jedna je vrlo rijetka i dirljiva stvar: Slutnja da postoji mogućnost da ipak nismo sami na svijetu.