U Sarajevu je uoči Olimpijade ’84. niknulo nešto veliko, luksuzno i žuto. Promatrajući to s Trebevića, raja je bila složna tih dana, izgledalo je ko veliko jaje u srcu Sarajeva. Bio je to hotel Holiday inn koji je mnogim Sarajlijama, pa tako i mome ocu, koji to istina nije po rođenju jer je rođen u Zagrebu, već po dvostrukom izboru; onog mog dede da se preseli u Sarajevu dok mi je otac imao jedva dvije godine, te njegova vlastitog da se, evo, već više od šest desetljeća tako deklarira, mnogima je, pa tako i njemu, bio prvi kontakt s nečim tako “svjetskim”.
Služio je stoga taj hotel svima na čast, divili su mu se i štovali ga.
Možete onda samo zamisliti kako su se osjećali uvrijeđeno kada je predsjednik Olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch po dolasku u Sarajevo i smještanjem u najluksuzniji hotel koji smo ikada vidjeli, a ne samo imali na raspolaganju u vlastitom gradu, zahtijevao da mu se odmah preuredi soba, zamijene tapete, pločice u kupaoni i donese novi krevet.
Čak mu ni pritisak vode u tuševima – po toj priči koju sam toliko puta čuo iz raznih izvora da više ne bih u nju posumnjao ni kada bi mi je Samaranch osobno demantirao – nije bio po volji…
Osjećali su se, da vam malo pomognem, poprilično posrano!
—
Otac je ’89. službeno otputovao u Ameriku. Grad je bio Washington, a smještaj u Arlingtonu. Hotel, naravno, Holiday inn.
Ocu je Amerika možda bila velika novost i nepoznanica, ali Holiday inn je, jebatga, dobro znao. Imao ga je, naime, i sam – u svom Sarajevu!
Tu je osjećao određenu sigurnost sve dok nije sjeo u taksi na aerodromu te se na jedan sasvim neočekivan način suočio se s realnosti koja će ga za svega par godina sustići još mnogo neočekivanije i brutalnije.
‘Kamo?’, upitao ga je taksist. (U mojoj glavi, dok sam slušao priču kao dijete, pa i sada dok je pišem kao odrasli čovjek, to je bio Robert De Niro).
‘U Holiday inn!’, odvratio mu je moj otac s dozom ponosa.
‘U koji?’, pitao je taksista dalje, valjda ne shvaćajući da mu je moj otac na to pitanje upravo odgovorio.
‘Pa, u Holiday inn…’, objasnio je stari toj papčini za volanom koji vjerojatno nikada nije ni čuo za taj sjajni hotelski lanac koji, eto, već pet godina i mi imamo.
‘Da, gospodine’, rekao je zatim vozač nekim tonom iz kojega se jasno, bez obzira što je na stranom jeziku, moglo razaznati da ovo ‘gospodine’ ne misli ozbiljno…
‘Ali, koji Holiday inn?’
‘Imamo ih, naime, preko pedeset!’, zaključio je taksist tu priču, ali i svaku daljnu raspravu.
Nakon toga stari je ostao, što bi rekli Ameri – speechless!
Srušio mu se cijeli svijet koji je do tada poznavao i u koji je, nota bene, ne znajući za bolji, vjerovao.
Nije mi točno znao reći što je odgovorio taksistu te da li je naposljetku završio u pravom hotelu, ili sam ja to možda već i zaboravio jer život koji živimo ima tu tendenciju da nas okupira nekim drugim, sasvim beznačajnim temama, uslijed čega zaboravimo neke ovako historijski monumentalne događaje, ali nekako zamišljam da je ova priča završila tako da se on vozaču fino zahvalio, izašao iz auta i vratio se na aerodrom, kupujući kartu za prvi let koji ide natrag u Jugu.
Hotel Holiday inn
U Sarajevu je uoči Olimpijade ’84. niknulo nešto veliko, luksuzno i žuto. Promatrajući to s Trebevića, raja je bila složna tih dana, izgledalo je ko veliko jaje u srcu Sarajeva. Bio je to hotel Holiday inn koji je mnogim Sarajlijama, pa tako i mome ocu, koji to istina nije po rođenju jer je rođen u Zagrebu, već po dvostrukom izboru; onog mog dede da se preseli u Sarajevu dok mi je otac imao jedva dvije godine, te njegova vlastitog da se, evo, već više od šest desetljeća tako deklarira, mnogima je, pa tako i njemu, bio prvi kontakt s nečim tako “svjetskim”.
Služio je stoga taj hotel svima na čast, divili su mu se i štovali ga.
Možete onda samo zamisliti kako su se osjećali uvrijeđeno kada je predsjednik Olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch po dolasku u Sarajevo i smještanjem u najluksuzniji hotel koji smo ikada vidjeli, a ne samo imali na raspolaganju u vlastitom gradu, zahtijevao da mu se odmah preuredi soba, zamijene tapete, pločice u kupaoni i donese novi krevet.
Čak mu ni pritisak vode u tuševima – po toj priči koju sam toliko puta čuo iz raznih izvora da više ne bih u nju posumnjao ni kada bi mi je Samaranch osobno demantirao – nije bio po volji…
Osjećali su se, da vam malo pomognem, poprilično posrano!
—
Otac je ’89. službeno otputovao u Ameriku. Grad je bio Washington, a smještaj u Arlingtonu. Hotel, naravno, Holiday inn.
Ocu je Amerika možda bila velika novost i nepoznanica, ali Holiday inn je, jebatga, dobro znao. Imao ga je, naime, i sam – u svom Sarajevu!
Tu je osjećao određenu sigurnost sve dok nije sjeo u taksi na aerodromu te se na jedan sasvim neočekivan način suočio se s realnosti koja će ga za svega par godina sustići još mnogo neočekivanije i brutalnije.
‘Kamo?’, upitao ga je taksist. (U mojoj glavi, dok sam slušao priču kao dijete, pa i sada dok je pišem kao odrasli čovjek, to je bio Robert De Niro).
‘U Holiday inn!’, odvratio mu je moj otac s dozom ponosa.
‘U koji?’, pitao je taksista dalje, valjda ne shvaćajući da mu je moj otac na to pitanje upravo odgovorio.
‘Pa, u Holiday inn…’, objasnio je stari toj papčini za volanom koji vjerojatno nikada nije ni čuo za taj sjajni hotelski lanac koji, eto, već pet godina i mi imamo.
‘Da, gospodine’, rekao je zatim vozač nekim tonom iz kojega se jasno, bez obzira što je na stranom jeziku, moglo razaznati da ovo ‘gospodine’ ne misli ozbiljno…
‘Ali, koji Holiday inn?’
‘Imamo ih, naime, preko pedeset!’, zaključio je taksist tu priču, ali i svaku daljnu raspravu.
Nakon toga stari je ostao, što bi rekli Ameri – speechless!
Srušio mu se cijeli svijet koji je do tada poznavao i u koji je, nota bene, ne znajući za bolji, vjerovao.
Nije mi točno znao reći što je odgovorio taksistu te da li je naposljetku završio u pravom hotelu, ili sam ja to možda već i zaboravio jer život koji živimo ima tu tendenciju da nas okupira nekim drugim, sasvim beznačajnim temama, uslijed čega zaboravimo neke ovako historijski monumentalne događaje, ali nekako zamišljam da je ova priča završila tako da se on vozaču fino zahvalio, izašao iz auta i vratio se na aerodrom, kupujući kartu za prvi let koji ide natrag u Jugu.
Ništa drugo, naime, ne bi imalo smisla.