Je li Homer Simpson glasao za Donalda Trumpa? Ne pitam zato što je Homer glup. Krivo je misliti da su glupi skrivili diktatore ili da se zbog ljudske gluposti u vođe pretvaraju oni koji vjeruju da se mržnjom uspostavlja red u društvu ili da će se mržnjom gospodarstvo učiniti efikasnijim. Nešto bi drugo Homera Simpsona moglo preporučiti za Trumpova glasača, nešto što je ovaj vrlo dobro prepoznao, pa skoro da se Homeru i obratio, kada je u svom inauguracijskom govoru progovorio o ljudima iz predgrađa, o autsajderima ili o lumpenproletarijatu, kako se taj soj i sloj ljudi imenovao u vrijeme kada je Adolf Hitler – istina tijesno – u zimu 1933. pobijedio na izborima.
Homer je dijete iz disfunkcionalne obitelji, od koje bježi još kao dječak. Neredovno se ili nikako školuje, lišen socijalnih i intelektualnih talenata ima samo jednu, ali vrlo značajnu ljudsku kvalitetu: silna je dobričina. To amortizira njegovu glupost, čini ga dragim i simpatičnim, kod bližnjih i prijatelja budi specifičnu vrstu sažaljenja, a kod nadređenih na poslu budi osjećaj vlastite važnosti. Homer Simpson savršen je zupčanik u mehanizmu svakoga uređenog društva, onoga liberalno-demokratskog, u kojemu je Homer živio i u kojemu je postao slavan, ili onoga postdemokratskog i postčinjeničnog, koje je nastupilo s Donaldom Trumpom. Takvim ga, opet da naglasimo, ne čini njegova glupost. Mnogo je važnije to što je Homer Simpson dobričina. Tek u kombinaciji s glupošću to ga čini junakom naših dana.
On radi u atomskoj centrali. Ali nitko, zapravo, ne zna što Homer tamo radi. Osim što drijema na poslu, ide na gablec i s vremena na vrijeme izazove omanji nuklearni incident. Znana je epizoda u kojoj se poigrava komadom radioaktivnog uranijuma. Ta stvar zrači s ekrana, ždere živu tvar kao što ju je žderao Černobil – i kao što će ju žderati sljedećih tisućinjak godina, ali imaginarni junaci, pogotovu u crtanim filmovima, imaju tu moć autoregeneracije i preporoda već u sljedećoj epizodi da će Homer Simpson lako preživjeti susret s radioaktivnim uranijumom. Kao što će preživjeti i sve drugo: liberalni kapitalizam, eru rialiti programa, američki san, teror političke korektnosti, Billa Clintona i njegove seksualne avanture, Georgea W. Busha i njegove ratove… Samo junaci crtanih filmova u stanju su da prelaze iz jedne epohe u drugu, da istovremeno žive u prošlosti i u budućnosti, da istovremeno budu svoji preci i potomci. Junaci crtanih filmova neranjivi su i uglavnom besmrtni. Po tome su slični onome famoznom malom čovjeku, prosječnom građaninu koji nikada ni za što nije kriv i uvijek ga se, na kraju svake etape u izvjesnom i već drugotrajnom propadanju čovječanstva, proglašava za žrtvu povijesti. Homer Simson je metafora te žrtve. Naš čovjek, premda Amerikanac.
I onda, je li on glasao za Donalda Trumpa? Što vam se čini? Marge sigurno nije glasala za Trumpa. Ipak je ona studirala novinarstvo i jednom davno je bila društveno angažirana. Ned Flanders pogotovu nije glasao za Trumpa. Njegova bogobojaznost je u nesporazumu sa svim što taj čovjek predstavlja. Ali Homer? On je, ipak, to potajice učinio. I naravno da nikome nije priznao.
Važno je, međutim, imati na umu to da je Homer Simpson, vjerojatno, upravo tako postupio. Dobričine iz predgrađa, ljudi velikih srca i male pameti, čija se lica vihore na vjetru kao zastave, anonimni su pokrovitelji cjelokupne demokratske povijesti čovječanstva. I glavni uzročnici njezina diskontinuiteta.
Homer Simpson
Imaginarni prijatelj/26
Je li Homer Simpson glasao za Donalda Trumpa? Ne pitam zato što je Homer glup. Krivo je misliti da su glupi skrivili diktatore ili da se zbog ljudske gluposti u vođe pretvaraju oni koji vjeruju da se mržnjom uspostavlja red u društvu ili da će se mržnjom gospodarstvo učiniti efikasnijim. Nešto bi drugo Homera Simpsona moglo preporučiti za Trumpova glasača, nešto što je ovaj vrlo dobro prepoznao, pa skoro da se Homeru i obratio, kada je u svom inauguracijskom govoru progovorio o ljudima iz predgrađa, o autsajderima ili o lumpenproletarijatu, kako se taj soj i sloj ljudi imenovao u vrijeme kada je Adolf Hitler – istina tijesno – u zimu 1933. pobijedio na izborima.
Homer je dijete iz disfunkcionalne obitelji, od koje bježi još kao dječak. Neredovno se ili nikako školuje, lišen socijalnih i intelektualnih talenata ima samo jednu, ali vrlo značajnu ljudsku kvalitetu: silna je dobričina. To amortizira njegovu glupost, čini ga dragim i simpatičnim, kod bližnjih i prijatelja budi specifičnu vrstu sažaljenja, a kod nadređenih na poslu budi osjećaj vlastite važnosti. Homer Simpson savršen je zupčanik u mehanizmu svakoga uređenog društva, onoga liberalno-demokratskog, u kojemu je Homer živio i u kojemu je postao slavan, ili onoga postdemokratskog i postčinjeničnog, koje je nastupilo s Donaldom Trumpom. Takvim ga, opet da naglasimo, ne čini njegova glupost. Mnogo je važnije to što je Homer Simpson dobričina. Tek u kombinaciji s glupošću to ga čini junakom naših dana.
On radi u atomskoj centrali. Ali nitko, zapravo, ne zna što Homer tamo radi. Osim što drijema na poslu, ide na gablec i s vremena na vrijeme izazove omanji nuklearni incident. Znana je epizoda u kojoj se poigrava komadom radioaktivnog uranijuma. Ta stvar zrači s ekrana, ždere živu tvar kao što ju je žderao Černobil – i kao što će ju žderati sljedećih tisućinjak godina, ali imaginarni junaci, pogotovu u crtanim filmovima, imaju tu moć autoregeneracije i preporoda već u sljedećoj epizodi da će Homer Simpson lako preživjeti susret s radioaktivnim uranijumom. Kao što će preživjeti i sve drugo: liberalni kapitalizam, eru rialiti programa, američki san, teror političke korektnosti, Billa Clintona i njegove seksualne avanture, Georgea W. Busha i njegove ratove… Samo junaci crtanih filmova u stanju su da prelaze iz jedne epohe u drugu, da istovremeno žive u prošlosti i u budućnosti, da istovremeno budu svoji preci i potomci. Junaci crtanih filmova neranjivi su i uglavnom besmrtni. Po tome su slični onome famoznom malom čovjeku, prosječnom građaninu koji nikada ni za što nije kriv i uvijek ga se, na kraju svake etape u izvjesnom i već drugotrajnom propadanju čovječanstva, proglašava za žrtvu povijesti. Homer Simson je metafora te žrtve. Naš čovjek, premda Amerikanac.
I onda, je li on glasao za Donalda Trumpa? Što vam se čini? Marge sigurno nije glasala za Trumpa. Ipak je ona studirala novinarstvo i jednom davno je bila društveno angažirana. Ned Flanders pogotovu nije glasao za Trumpa. Njegova bogobojaznost je u nesporazumu sa svim što taj čovjek predstavlja. Ali Homer? On je, ipak, to potajice učinio. I naravno da nikome nije priznao.
Važno je, međutim, imati na umu to da je Homer Simpson, vjerojatno, upravo tako postupio. Dobričine iz predgrađa, ljudi velikih srca i male pameti, čija se lica vihore na vjetru kao zastave, anonimni su pokrovitelji cjelokupne demokratske povijesti čovječanstva. I glavni uzročnici njezina diskontinuiteta.