Hoje O, VII

Kreditori

 

23/11

Biciklistička staza koja vodi prema školi na Nöbelovu, prolazi kroz naselje Gunnesbo u kojem smo, po dolasku u Lund, prvo stanovali. Od tog vremena pa do danas jednako ga mrzim.

Naselje je, vidim, malo našminkano. U blizini je Nova – tržni centar, apoteka, pet-šet zabavišta i osnovno – Systembolaget (prodavnica alkohola) te je postalo prihvatljivo i domaćem življu.  

Petospratna zgrada od crvene cigle, u obliku kifle, okružena limenim garažama i kontejnerima za otpatke. Naš stan je bio u prizemlju, mračan i tijesan poput jame. Sa ulazne strane, uz sami prozorčić, raslo je neko masno šiblje koje nije ni cvjetalo ni listalo.

*

Sjećam se dubokog očaja, straha i hrvanja sa lokalnim imigrantskim aparatom. SFI (švedski za strance), socijalna pomoć – koja uvijek kasni, tuga djece koja ne mogu napolje, nemaju drugova, nemaju ništa.

*

Sredina je novembra 1994. godine. Idemo na večernji kurs švedskog jezika. Kurs je obavezan – ako napraviš više od tri izostanka, odbiju ti od socijale i ne možeš platiti kiriju. Jednog jutra kažu: narednoga dana, 16. 11. neće biti nastave. Neće raditi biblioteka, kafe-klub, sale za čitanje. Neće zapravo raditi ništa. Strancima se peporučuje da ostanu u kućama. Da se ne pojavljuju na ulicama Lunda. Posebice ne u centru.

  1. je novembar 1994. godine, nordijski crnokošuljaši slave kralja Karla XII.

I to slavlje, šapuće se po hodniku, izgleda stravično.

*

Nacistički veterani, nacistička mladeš stiže u Lund sa svih strana. Okupljanje regulišu, štite snažni kordoni policije. Prijetnja dolazi od grupica antinacista koje čine srednjoškolci (većinom druga generacija stranaca) i lijevi studenti. Oni redovno dobijaju batine i hapse ih, kao danas ove koji protestuju protiv paljenja Kur’ana.

Te 1994. godine dešava se čudo. Mladim antinacistima stižu u pomoć veće lijeve grupe iz susjednih zemalja. Iskusne su, vične uličnim borbama.

Ulice Lunda veoma su uske poput onih naših sokočića, pritiješnjene slavnim zidinama i krupnom kaldrmom. Tamo policiji ne pomaže mnogo oprema, konjica, dimne bombe i ostala pirotehnika – nema vjetra i izlaza – pa kad sve to prospe i sebe nakvasi.

Proslava se završila tako što su nordijski nacisti (a i policija) dobili obuhvatne i teške batine.

I od tada u Lundu više nije bilo naci-slavlja u čast Karla XII. Može biti da će ove nove vlasti po tome pitanju nešto učiniti. Počeli su dobro – uvode se vizit zone, oduzimaju stalne boravišne dozvole, spaljuju se knjige, muslimani guraju u prazne kalupe iz 1936. Bilo kako bilo, tad sam prvi put čuo za kralja Karla XII i smjesta sam ga omrzao.

2021. godine, negdje ovako s jeseni, opet sam se zakačio za njegovu sudbinu. Za sudbinu njegovih kreditora. Kralj Karl XII, čini mi se, nije bio baš onakav kakvim su ga mitološki apendiksi napravili. Proveo je, na primjer, teško vrijeme u egzilu, svojim prisilnim gostima – muslimanim i jevrejima, dozvolio je – uprkos crkvi – praktikovanje njihove vjere i adeta. Nekako su, mislim, ti rasisti uvijek popliće pameti. Od toliko krvavih kraljeva, baš su ovog “pacifistu” uzeli da slave.

 

24- 25/11

Kreditori

Švedski kralj Karl XII, njegova pratnja i ostaci vojske nakon bitke i pokolja kod Poltave, dobijaju utočište/egzil u osmanskoj carevini (od 1709. do 1714. godine). Njihov boravak se u velikoj mjeri održavao zajmovima. Karl XII i njegovi karolinci dugovali su osmanskom sultanu, kao i nizu privatnih kreditora ogromne sume novca. Od njegovog plana da okupi vojsku i uništi Ruse, nije takođe bilo ništa. Nakon pobune u Benderu (sukoba janičara i kraljeve pratnje) Visoka porta izgoni Karla XII iz svog carstva.

I on se, “prejahavši Evropu za 14 dana”, vraća u Švedsku. Za njim kreće i šezdesetak ovih zajmodavaca – otomanskih muslimana, jevreja i hrišćana – kojima je obećano kako će im po prispjeću dugovi biti namireni i vraćeni.

Većina će biti smještena u Karlshamnu, dok je jedna grupa stigla u Lund, gdje se Karl XII smjestio i odavde zemljom upravljao.

Kreditori su iz carske riznice dobijali srebrnjak po osobi i besplatni smještaj. Neki su radili i za kralja. Kako su živjeli, gdje su i kako su završili, o tome nema mnogo pouzdanih (i pisanih) podataka.

*

Poljski jevrejin M. Betzel bio je tumač kralja Karla XII. Sa sobom je teglio devetočlanu familju i petoro slugu. Ženskinje iz njegove famlije i sluge izlaze van grada, sakupljaju jestivo bilje oko Verpinga i Hoje potoka, mijenjaju nakit, svilu i kadifu za živinu i žitnu prekrupu.

 

Petak, 25/11 

Halil (Ali) Paša

“U popisu smještaja iz novembra 1717. možemo pročitati da su “dva Turčina sa svojim tumačem” bili smješteni kod P. Hanssona, a četiri Turčina kod H. Baggea.

Kod izvjesnog J. S. Klensmedha, smješten je Turčin Ali Basha zajedno s tumačem po imenu Maitre Schack.”

O ovom Ali Bashi, ili Halil Paši, izvori kažu da je često posjećivao lundsku Univezitetsku biblioteku kako bi čitao turske knjige koje su se tamo nalazile. “Bio tako velik bibliofil da je bio spreman oprostiti novac koji je kralju pozajmi, ako bi za uzvrat dobio nekoliko knjiga koje je pronašao, na šta akademske vlasti razumljivo nisu mogle pristati.”

Nažalost arhiv knjižnice ne sadrži podatke o tome koje je knjige Halil-paša čitao, premda to moraju biti spisi uključeni u zbirke/legate koje orijentalista Gustafa Lillieblada (1651.–1710.) i Johana G. Sparfwenfeldta (1655–1727). U ovim zbirkama nalaze se stariji primjerci Kur’ana, Kalilah wa Diwan, Hafizovog Diwana…” 

Hadži Jusuf, čadordžija

 

Među kreditorima Karla XII bio je i hadži Jusuf, učeni Arap iz Jeruzalema koji pravi čadore i sedla, prošivena srmom, kožne naprsnice, vreće i mešine. Ovdašnja vlastela ludi za čadorima i sedlima, pa hadži Jusuf „razvija posao“ i uzima u službu još sedam kreditora. U dostpunim izvorima, nisam mogao pronaći njihova imena. Pronašao sam, međutim, zapis o biranju i otkupu konja od seljaka za ergelu kralja Karla XII pri kojem je Jusuf čadordžija imao važnu ulogu.

Postojao je do skora kamen-binjoš, ispred ovih restorana na Velikom trgu, pred koji su seljaci dogonili svoje životinje. Otkup konja održavao se uz prisustvu kralja Karla XII, a njihov odabir vršio je hadži Jusuf. Konji nisu smjeli biti niži od 170 cm ni stariji od pet godina. Boja dlake morala je biti smeđa ili crna. Konji su dijeljeni iskusnim jahačima, a ovi su ih izgonili izvan Lunda u močvarna polja i glibišta kako bi se svikli na terene slične onim moskovitkim (ruskim, ukrajiniskim).

Švedska se priprema za ulazak u Nato. Dignuta je već rezerva (sin mi priča) i poslana na visoki sever, u ledenu Laponiju na kaljenje.) Ko zna, možda će se ići na Rusiju. Sad bi mi mogli, kao nekad Ibrahim, izvoditi vojno-policijske konje na pripreme oko Hojea i damarni.

*

Je li Halil Paša izlazio i šetao po Hoju. Čitao svoje knjige i bilješke u kakvome hladu. Je li ostalo nešto iza njega. Neka misao, čežnja, želja, koja kao vilin konjic, titra u vazduhu. Ako mu duša nije u dženetu, a morala bi biti tamo, uprkos tome što je bio zajmodavac, onda bi je, sa proljeća, valjalo tražiti u beharu. U beharu trešanja (onih sitnih, nagorkih i crnih) dole oko nadvožmjaka.

(Trešnje. Voćnjak u St. Larsu. Trešnje koje su sadili sišavi sa uma. Pa Dodo i drugi torbari i njihovi kalemovi. Pitome trešnje na Verpingu. Ima nekoliko i na našoj kolonoji. Ali to su mlade i hibridne sorte i njih, ima Idun pravo, nije dobro u voćke brojati.

*

Jusuf čadordžija. Dušu Jusufa čadordžije sigurno je na hagenu (pašnjaku) sa konjima, premda to ne mogu provjeriti jer se bojim konja.

Lako je za duše, Bog brine o njima. Ali gdje su tijela ovih kreditora? Budući da crkva nije dozvoljavala ukop neznabošcima, mislimanima i jevrejima, šta su kreditori radili sa mrtvim tijelima? Gdje su ih kopali. Gdje su im grobovi. Možda su ih slali na istok lađama. Ili kopnom, na konjima. Možda su ih, krišom, bacali u more. U glibišta i trstiku na Hojeu. Ove stare voćke znaju nešto više, ko zna šta kriju pod korijenjem.

Platiti bager pa kopati.

 

26/11.

Rijetki su kreditori koji su dočekali da im se dugovi namire. Imam negdje zapisano koje je to godine bilo, koliki je novac bio u pitanju i koliko “glava” na koje je taj novac podijeljen, ali ne mogu da ustanem. Nisam siguran da imam koronu, ali imam zapaljenje pluća. To bi im bilo drugo “gorenje” ove jeseni. Šta je daje, bila mu rabota. Moja pluća više ništa ne valjaju.

*

Kadiz

1724. godine sklopljen je sporazum
između Švedske i Osmanskog carstva
o refundaciji duga
koji je kralj Karl XII
u Konstantinopolu načinio.

 Al njegovi zajmodavci
(već prorijeđeni i prestari)
očamiće još četrnaest zima
i tek onda napustiti
ovdašnju zvizgu i samštinu:

 „12. 10. 1738. jedrenjak ‘Sverige’
pun veselih osmanlija
isplovljava iz Karlskrune
i dva dana iza toga
biva potopljen pred Kadizom.“

 

Refik Ličina 02. 01. 2024.