Kupili smo lani u decembru dva bicikla Monark i sve do juče ležali su zaključani u podrumu. H. je slobodna dva dana te će, mojom voljom, biciklanje trenirati. Zujimo iznad Hojea duž ravne staze koja ide pored reda privatnih kuća sa baštama. H. se malo oslobodila, ali malo, pa ako joj pokušam dati neki savjet, ona kaže „eto padoh“, siđe s bicikla i ukoči se pored njega. Hajd sad je pokreni. Taman kada skupi hrabrost, naiđe neko sa kučetom koje, kao za inat, trmsi povodac i zalaje, i H. koja je upravo uzjahala, sprtlja se i sjaše. No, dobro je kako je počelo.
Ja sam cijelo jutro divanio kako ćemo danas do sela Borgeby. Leži malo prije Lomme, puteljak ide kroz ravnice, osim rijetkih gazdinstva i još rjeđih srna, nema živa džana.
1904. god. u Borgebyu, u privatnom zamku boravio jeR. M. Rilke. Kanio sam nekoliko puta da posjetim zamak. Tamo je imalo nešto kao spomen soba, pa je prometnuto u kafeteriju koja radi samo ljeti, a juče sam na stranici Borgebya pročitao: “… mjesto gdje možete održavati konferencije, planirati i biti kreativni. Uzbudljiva i raznolika historija zamka takođe nudi mnoge zanimljive mogućnosti i inspiraciju za nove projekte.” I ovo: “Zamak Borgeby u zelenom ljetnom sjaju daje vašem vjenčanju prekrasan ambijent. Recite ‘da’ u parku zamka ili u obližnjoj crkvi. Krenite od crkve putem ljubavi do svečane sale u zamku Borgeby…”
Ništa onda, vozićemo malo oko Clemens trga i popiti kafu u Arimanu ili onu tursku s rahatlokumom unovom lokalu kod Stadhusa.
*
Vrbaci, mace, johovaci. Johovaci u sutonu.
“Ispod mladih joha, tvrde oni koji znaju, ne valja se zadesti. Jer te mlade johe, nisu johe nego vile i božice. Kome se ukažu, omaju ga i svuku s pameti (iz “ Träd i nordisk folktro/Drveće u nordijskom vjerovanju”). Isto ovo slušao sam kao dijete pored rijeka Ljudske, Raške, Jošanice, zalazio često u johovak, osjećao nečije prisustvo i mekanu čežnju u stomaku ali nikog nikog nisam opazio.
*
Vunjeni džemperi, koje mi je plela bijača. Predivo je potapala u vodu sa korama/lišćem mlade johe. Nosio sam ih u sedmoj, osmoj godini, bili su jake crno-crvene boje i zadugo odisali na taloge jeze uz letnje bumbake.
30/9.
U proljeće 1904. godine Rilke je boravio u Rimu. U pismima Ellen Key žali se na žegu koja je te godine počela već u aprilu, ima glavobolju i ne može se sabrati/posvetiti bilo kakvom kreativnom radu. Čezne da vrelinu Rima zamijeni severom, severnom caklinom.
Ellen Key, “koja ima odlične kontakte”, u aprilu mjesec drži u Lundu predavanje o Rilkeu i preko pjesnika Andersa Österlinga stupa u vezu sa bračnim parom Ernstom Norlindom i Hanom Larsson, vlasnicima zamka u Borgebyu. E. Norlind je čitao Rilkeovu ranu zbirku Traumgekrönt (Krunisan snom) našavši je slučajno na polici. Dopao mu se njen svježi ton i mladog pjesnika smatra obećavajućim. Pročitao je i Buch der Bilder (Knjigu slika) koja ga je, piše, duboko potresla.
Poziva pjesnika u posjetu i ovaj već 25. juna stiže u Borgeby.
*
“Dani brzo prolaze, Rilke kreće u duge šetnje parkom, uglavnom ide gologlav”, napominje Norlind, “i hoda polako kao u procesiji, zaustavljajući se tu i tamo, slušajući nešto ili nekoga. Izgleda kao srednjovjekovni paž rastrzan bolnim vizijama.”
*
Rilke: “… u maloj štali bik koji nikad ne smije ići odvezan. Planina/brijeg sa grmljavinom u svojoj nutrini. Pun ‘iskonske moći’ kako je rekao Norlind. Zatim konji; plavi, mnogo plavih, svijetlih, a i tamnih, smeđih.”
Norlind: “On se, međutim, uplaši kad mu veliki, pušteni konj priđe blizu. Ostaje okamenjen i ne usuđuje se dotaknuti veliku životinju koja frkće ispred njega. Spašava ga neko od baštenske posluge. Poštuje i velike pse i jedva se usuđuje da umoči dva prsta u njihovo krzno.”
Euridika
Jedne večeri dolazi švedska slikarka, mlada Tora Vega Holmström, koja je živjela i studirala u Njemačkoj (Norlind koji u kući jedini govori njemački na putu je, pa je pozvao Toru V.H. da Rilkeu pravi društvo).
Tora V. H. potiha je, staložena žena. Bila je, prema vlastitom računu, previše trijezna, previše daleka od svakog zanosa i ekstaze. Poticala je iz intelektualne porodice, bila je vrlo načitana, “njezini su jezički talenti”, po pjesniku A. Osterlinu, “toliko visoki da jednako tako može biti i izvrsna književnica.” Do duboko u noć razgovaraju o J.W. Goetheu. Rilke koji još nije otkrio Goethea (tek ga je malo i ovlaš čitao) iznosi o njemu omalovažvajuće sudove. “Tora V.H. je zapanjena. Naime, Tora V. H. bila je veliki poznavatelj Goethe-a. On je, da se tako izrazimo, njen duhovni Bog. ‘Kasno je’ kaže, okreće se i odlazi.”
Izjutra je više nije bilo.
“Orfej&Euridike”. Jedna od najvećih lirskih gradnji u modernoj evropskoj poeziji. Bilo bi utješno i inspirativno, mislio sam, da je Rilke to ovdje napisao. Da je tajanstvena Tora V. H. poslužila kao model za Euridiku. Ovaj pejzaš, mislio sam, Rilke nije mogao vidjeti u Rimu:
“Stenje beše tu i behu šume duše lišene Mostovi nad prazninam i ono veliko, sivo, slepo jezero što visi iznad svog dalekog dna ko kišno nebo iznad predela …” (prev. B. Živojinović)
Mogao je, bio sam u krivu. U Borgeby zamku R. M. Rilke poeziju nije ni pisao.
Hoje O, V
Bicikl Monarh, Borgeby
29/30. 9.
Kupili smo lani u decembru dva bicikla Monark i sve do juče ležali su zaključani u podrumu. H. je slobodna dva dana te će, mojom voljom, biciklanje trenirati. Zujimo iznad Hojea duž ravne staze koja ide pored reda privatnih kuća sa baštama. H. se malo oslobodila, ali malo, pa ako joj pokušam dati neki savjet, ona kaže „eto padoh“, siđe s bicikla i ukoči se pored njega. Hajd sad je pokreni. Taman kada skupi hrabrost, naiđe neko sa kučetom koje, kao za inat, trmsi povodac i zalaje, i H. koja je upravo uzjahala, sprtlja se i sjaše. No, dobro je kako je počelo.
Ja sam cijelo jutro divanio kako ćemo danas do sela Borgeby. Leži malo prije Lomme, puteljak ide kroz ravnice, osim rijetkih gazdinstva i još rjeđih srna, nema živa džana.
1904. god. u Borgebyu, u privatnom zamku boravio je R. M. Rilke. Kanio sam nekoliko puta da posjetim zamak. Tamo je imalo nešto kao spomen soba, pa je prometnuto u kafeteriju koja radi samo ljeti, a juče sam na stranici Borgebya pročitao: “… mjesto gdje možete održavati konferencije, planirati i biti kreativni. Uzbudljiva i raznolika historija zamka takođe nudi mnoge zanimljive mogućnosti i inspiraciju za nove projekte.” I ovo: “Zamak Borgeby u zelenom ljetnom sjaju daje vašem vjenčanju prekrasan ambijent. Recite ‘da’ u parku zamka ili u obližnjoj crkvi. Krenite od crkve putem ljubavi do svečane sale u zamku Borgeby…”
Ništa onda, vozićemo malo oko Clemens trga i popiti kafu u Arimanu ili onu tursku s rahatlokumom u novom lokalu kod Stadhusa.
*
Vrbaci, mace, johovaci. Johovaci u sutonu.
“Ispod mladih joha, tvrde oni koji znaju, ne valja se zadesti. Jer te mlade johe, nisu johe nego vile i božice. Kome se ukažu, omaju ga i svuku s pameti (iz “ Träd i nordisk folktro/Drveće u nordijskom vjerovanju”). Isto ovo slušao sam kao dijete pored rijeka Ljudske, Raške, Jošanice, zalazio često u johovak, osjećao nečije prisustvo i mekanu čežnju u stomaku ali nikog nikog nisam opazio.
*
Vunjeni džemperi, koje mi je plela bijača. Predivo je potapala u vodu sa korama/lišćem mlade johe. Nosio sam ih u sedmoj, osmoj godini, bili su jake crno-crvene boje i zadugo odisali na taloge jeze uz letnje bumbake.
30/9.
U proljeće 1904. godine Rilke je boravio u Rimu. U pismima Ellen Key žali se na žegu koja je te godine počela već u aprilu, ima glavobolju i ne može se sabrati/posvetiti bilo kakvom kreativnom radu. Čezne da vrelinu Rima zamijeni severom, severnom caklinom.
Ellen Key, “koja ima odlične kontakte”, u aprilu mjesec drži u Lundu predavanje o Rilkeu i preko pjesnika Andersa Österlinga stupa u vezu sa bračnim parom Ernstom Norlindom i Hanom Larsson, vlasnicima zamka u Borgebyu. E. Norlind je čitao Rilkeovu ranu zbirku Traumgekrönt (Krunisan snom) našavši je slučajno na polici. Dopao mu se njen svježi ton i mladog pjesnika smatra obećavajućim. Pročitao je i Buch der Bilder (Knjigu slika) koja ga je, piše, duboko potresla.
Poziva pjesnika u posjetu i ovaj već 25. juna stiže u Borgeby.
*
“Dani brzo prolaze, Rilke kreće u duge šetnje parkom, uglavnom ide gologlav”, napominje Norlind, “i hoda polako kao u procesiji, zaustavljajući se tu i tamo, slušajući nešto ili nekoga. Izgleda kao srednjovjekovni paž rastrzan bolnim vizijama.”
*
Rilke: “… u maloj štali bik koji nikad ne smije ići odvezan. Planina/brijeg sa grmljavinom u svojoj nutrini. Pun ‘iskonske moći’ kako je rekao Norlind. Zatim konji; plavi, mnogo plavih, svijetlih, a i tamnih, smeđih.”
Norlind: “On se, međutim, uplaši kad mu veliki, pušteni konj priđe blizu. Ostaje okamenjen i ne usuđuje se dotaknuti veliku životinju koja frkće ispred njega. Spašava ga neko od baštenske posluge. Poštuje i velike pse i jedva se usuđuje da umoči dva prsta u njihovo krzno.”
Euridika
Jedne večeri dolazi švedska slikarka, mlada Tora Vega Holmström, koja je živjela i studirala u Njemačkoj (Norlind koji u kući jedini govori njemački na putu je, pa je pozvao Toru V.H. da Rilkeu pravi društvo).
Tora V. H. potiha je, staložena žena. Bila je, prema vlastitom računu, previše trijezna, previše daleka od svakog zanosa i ekstaze. Poticala je iz intelektualne porodice, bila je vrlo načitana, “njezini su jezički talenti”, po pjesniku A. Osterlinu, “toliko visoki da jednako tako može biti i izvrsna književnica.” Do duboko u noć razgovaraju o J.W. Goetheu. Rilke koji još nije otkrio Goethea (tek ga je malo i ovlaš čitao) iznosi o njemu omalovažvajuće sudove. “Tora V.H. je zapanjena. Naime, Tora V. H. bila je veliki poznavatelj Goethe-a. On je, da se tako izrazimo, njen duhovni Bog. ‘Kasno je’ kaže, okreće se i odlazi.”
Izjutra je više nije bilo.
“Orfej&Euridike”. Jedna od najvećih lirskih gradnji u modernoj evropskoj poeziji. Bilo bi utješno i inspirativno, mislio sam, da je Rilke to ovdje napisao. Da je tajanstvena Tora V. H. poslužila kao model za Euridiku. Ovaj pejzaš, mislio sam, Rilke nije mogao vidjeti u Rimu:
“Stenje beše tu
i behu šume duše lišene
Mostovi nad prazninam i ono
veliko, sivo, slepo jezero
što visi iznad svog dalekog dna
ko kišno nebo iznad predela …”
(prev. B. Živojinović)
Mogao je, bio sam u krivu. U Borgeby zamku R. M. Rilke poeziju nije ni pisao.