Bio je kraj juna ili prvi dani jula (2013. godine), spremao sam se za put na jug (Srbija, Novi Pazar), ali bez želje i takata. Bio sam na bolovanju, napala me jaka depresija i u februaru, nakon „opsežnih pretraga“ jedan simpatični ljekar obrijane, krupne glave i krupnih vodenih očiju – i sam invandrare (stranac), porijeklom sa Islanda na koji se upravo spremao vratiti – zaključio je da sam „u duhu“ nakupio svega i svačega i da sada, slično starom kompjuteru, primam ali ne reagujem na komande.
Odredio mi je šest mjeseci bolovanja i ja sam se tome radovao. Eto, najzad, vakta za pisanje. Ali čim sam izašao vani, spopala me čudna neugoda. Nešto nalik strahu i očaju suntalo se u stomaku i pelo uz prsa ka glavi i pretvaralo se u paniku.
Nisam mogao da se sjetim gdje sam ostavio ranac, gdje bicikl, treba li nekuda da krenem ili sam se odnekud vratio.
Od svih njenih zâla, ovo je najgore: Služi se zaboravom kao gumicom, umrlja i izbriše sve što nađe u pamćenju. Bilo je dana kada nisam mogao da se sjetim datuma rođenja, imena bliže porodice; kad sam bio nepokretan i kad mi je krajnji vidik bio ćilimasta deka na krevetu.
Prvih dana i nedjelja, da Bog sačuva, veliku sam vatru progutao. I sad to preskačem, o tome sam već pisao (Ariman, II).
*
Po jednoj kontroli dobro sam se zabrinuo šta ću i kako ću dalje. I donio odluku: ustajati prije sedam sati. Iza sedam sati ne smije me biti u postelji. Tačka. Nema drugo.
Išao sam, s prva, u grad, najčešće u Ariman, na terasu Arimana, ali mi je brzo dojadio. Tu sam i ranije truhnuo, ono čega sam se prisjećao samo mi je verem podizalo. A onda sam pronašao Hoje O i dammarne. U isto to vrijeme upoznao sam i H., doduše “napremase”, tek smo započeli mejl prepisku. Mahnito se vežući za nju, pisao sam i brisao mejl za mejlom, jedva shvatajući da ću, tako, prenijeti na nju svoju tjeskobu i samštinu i odbiti je od sebe. Nekako sam se dozvao pameti. Pa sam sveo mjeru na tri-četiri mejla dnevno. Izjutra, na podne i dva uveče – kad uzimam i lijekove.
*
Jedno jutro krenem gornjom, dužom stazom. Ta je staza iznešena, nema krupnoga rastinja, osim niske bobinje: aronije, ribizli, malina. Osjetim, odjednom, da mi ledi u lubini, da se noge krate. I strah koji je teško opisati. Nije zemni, Bog zna šta je. Samo čekaš prasak koji će teu prah rasijati.
Siđem nekako do prvog jezerca. S lijeve strane u vodu zalaze visoki držači, sa rešetkastom, metalnom platfornom. Dole ispod, vidjeću docnije, huči i klokoće sistem koji reguliše prelivanje vode. Pomislim kako se trebam ukloniti s očiju drugih prolaznika – i popnem se na platformu. Sjednem na rešetku, dogorijevam, trpim. Još mi se pogled nije ugasio, još sam svjestan onog u šta sam gledao.
Uz ševarje s lijeve strane – taman ispod reda mladih joha, vidim dva labuda. Klize onde, kao da klize po ulju, bez pokreta, bez šuma. Jedan se odvaja i zaplovi pravo k meni. Prišao mi je na po metra blizu. Tu se, onda, utajio. Vidio sam mu crne zaliske nad kljunom i veoma sitne, crne oči. Jedna baka koja je, pomažući se sa dva štapa, prolazila pored, zastala je i dovikivala da se čuvam, da se vratim na stazu, jer su labudovi opaki i mogu me napasti. Ja sam je čuo, ali se nisam pomjerao. Baka nas je – sve grdeći „pijanu budalu“ razminula i ja prolaznike više nisam opažao.
Adem, 24.10. 2013.
Prisustvo ptice smirlilo me, otkravilo. Kao kada sa studeni uđeš u toplu odaju. Eto, dumao sam, našao si druga. (Mogao sam ga dodirnuti samo da sam ispružio ruku.)
To nije, vjerujem, poduže trajalo.
Vratio sam se u stan, potražio na internetu malo podataka o svom prijatelju. Negde je pisalo da se labud zna vezati za osobu koju češće sreće. To me radovalo. Otišao sam do mrznog Netta i kupio zeleni (karfiol, brokoli) i mrežica sa mljevenim zrnjem i krenuo na Hoje.
Labuda sam pronašao na drugoj damarni. On je, stvarno, čim me opazio, zaplovio ka obali duž koje sam koračao. Spustio sam zeleniš u vodu. Samo ga je kljunom promuljao, i mirno se udaljio. To se ponovaljalo nekoliko dana. Kako je bio Ramazan, to sam ja pravilno zaključio (i prenio H.) da se radi o labudu-muslimanu i dao sam mu ime Adem.
*
Da privodim zgodu kraju: Oktobar je mjescec, 2022. Maloprije sam Adema vidio. Ušao je u godine, pa caruje mirno, bez sile i huke. Ranije je bio “tanak na živcima” i znao je, naročito za zimskih mrtvila zaprašiti krilima i zagnati da istjera s voda i najmanju pticu. Ponekad bi izašao na stazu, raširio se onde i niko živ nije smio proći. Čak se oni odvratni psi pitbuli sa ružičastim glavurdama pred njim koče i sijedaju na stražnjice.
Ademu sam zahvalan za ovo: tražeći ga i idući za njim, otkrio sam Hoje O i njegovu floru i faunu (H. predlaže da dodam i ovo: da Adema nema, da ga nije bilo, ja se ovdje, na severu svijeta, ni jedanput ne bih ljudski nasmijao.).
Hoje O, III
Adem
(12. 6. 2013 – 25.10. 2022)
Bio je kraj juna ili prvi dani jula (2013. godine), spremao sam se za put na jug (Srbija, Novi Pazar), ali bez želje i takata. Bio sam na bolovanju, napala me jaka depresija i u februaru, nakon „opsežnih pretraga“ jedan simpatični ljekar obrijane, krupne glave i krupnih vodenih očiju – i sam invandrare (stranac), porijeklom sa Islanda na koji se upravo spremao vratiti – zaključio je da sam „u duhu“ nakupio svega i svačega i da sada, slično starom kompjuteru, primam ali ne reagujem na komande.
Odredio mi je šest mjeseci bolovanja i ja sam se tome radovao. Eto, najzad, vakta za pisanje. Ali čim sam izašao vani, spopala me čudna neugoda. Nešto nalik strahu i očaju suntalo se u stomaku i pelo uz prsa ka glavi i pretvaralo se u paniku.
Nisam mogao da se sjetim gdje sam ostavio ranac, gdje bicikl, treba li nekuda da krenem ili sam se odnekud vratio.
Od svih njenih zâla, ovo je najgore: Služi se zaboravom kao gumicom, umrlja i izbriše sve što nađe u pamćenju. Bilo je dana kada nisam mogao da se sjetim datuma rođenja, imena bliže porodice; kad sam bio nepokretan i kad mi je krajnji vidik bio ćilimasta deka na krevetu.
Prvih dana i nedjelja, da Bog sačuva, veliku sam vatru progutao. I sad to preskačem, o tome sam već pisao (Ariman, II).
*
Po jednoj kontroli dobro sam se zabrinuo šta ću i kako ću dalje. I donio odluku: ustajati prije sedam sati. Iza sedam sati ne smije me biti u postelji. Tačka. Nema drugo.
Išao sam, s prva, u grad, najčešće u Ariman, na terasu Arimana, ali mi je brzo dojadio. Tu sam i ranije truhnuo, ono čega sam se prisjećao samo mi je verem podizalo. A onda sam pronašao Hoje O i dammarne. U isto to vrijeme upoznao sam i H., doduše “napremase”, tek smo započeli mejl prepisku. Mahnito se vežući za nju, pisao sam i brisao mejl za mejlom, jedva shvatajući da ću, tako, prenijeti na nju svoju tjeskobu i samštinu i odbiti je od sebe. Nekako sam se dozvao pameti. Pa sam sveo mjeru na tri-četiri mejla dnevno. Izjutra, na podne i dva uveče – kad uzimam i lijekove.
*
Jedno jutro krenem gornjom, dužom stazom. Ta je staza iznešena, nema krupnoga rastinja, osim niske bobinje: aronije, ribizli, malina. Osjetim, odjednom, da mi ledi u lubini, da se noge krate. I strah koji je teško opisati. Nije zemni, Bog zna šta je. Samo čekaš prasak koji će te u prah rasijati.
Siđem nekako do prvog jezerca. S lijeve strane u vodu zalaze visoki držači, sa rešetkastom, metalnom platfornom. Dole ispod, vidjeću docnije, huči i klokoće sistem koji reguliše prelivanje vode. Pomislim kako se trebam ukloniti s očiju drugih prolaznika – i popnem se na platformu. Sjednem na rešetku, dogorijevam, trpim. Još mi se pogled nije ugasio, još sam svjestan onog u šta sam gledao.
Uz ševarje s lijeve strane – taman ispod reda mladih joha, vidim dva labuda. Klize onde, kao da klize po ulju, bez pokreta, bez šuma. Jedan se odvaja i zaplovi pravo k meni. Prišao mi je na po metra blizu. Tu se, onda, utajio. Vidio sam mu crne zaliske nad kljunom i veoma sitne, crne oči. Jedna baka koja je, pomažući se sa dva štapa, prolazila pored, zastala je i dovikivala da se čuvam, da se vratim na stazu, jer su labudovi opaki i mogu me napasti. Ja sam je čuo, ali se nisam pomjerao. Baka nas je – sve grdeći „pijanu budalu“ razminula i ja prolaznike više nisam opažao.
Adem, 24.10. 2013.
Prisustvo ptice smirlilo me, otkravilo. Kao kada sa studeni uđeš u toplu odaju. Eto, dumao sam, našao si druga. (Mogao sam ga dodirnuti samo da sam ispružio ruku.)
To nije, vjerujem, poduže trajalo.
Vratio sam se u stan, potražio na internetu malo podataka o svom prijatelju. Negde je pisalo da se labud zna vezati za osobu koju češće sreće. To me radovalo. Otišao sam do mrznog Netta i kupio zeleni (karfiol, brokoli) i mrežica sa mljevenim zrnjem i krenuo na Hoje.
Labuda sam pronašao na drugoj damarni. On je, stvarno, čim me opazio, zaplovio ka obali duž koje sam koračao. Spustio sam zeleniš u vodu. Samo ga je kljunom promuljao, i mirno se udaljio. To se ponovaljalo nekoliko dana. Kako je bio Ramazan, to sam ja pravilno zaključio (i prenio H.) da se radi o labudu-muslimanu i dao sam mu ime Adem.
*
Da privodim zgodu kraju: Oktobar je mjescec, 2022. Maloprije sam Adema vidio. Ušao je u godine, pa caruje mirno, bez sile i huke. Ranije je bio “tanak na živcima” i znao je, naročito za zimskih mrtvila zaprašiti krilima i zagnati da istjera s voda i najmanju pticu. Ponekad bi izašao na stazu, raširio se onde i niko živ nije smio proći. Čak se oni odvratni psi pitbuli sa ružičastim glavurdama pred njim koče i sijedaju na stražnjice.
Ademu sam zahvalan za ovo: tražeći ga i idući za njim, otkrio sam Hoje O i njegovu floru i faunu (H. predlaže da dodam i ovo: da Adema nema, da ga nije bilo, ja se ovdje, na severu svijeta, ni jedanput ne bih ljudski nasmijao.).