Höje Å

Izađem iz stana, načinim par koraka u lijevu stranu i stupim na usku stazu-aleju, koja, s lijeva, ide od Idrottplatsa i Polhem škole, a s desna vuče, sužena i gola, bez asfalta, između krupnih lipa i jasena, dok ne izbije na malo širi asfaltni put. Preskoči taj put, savije ulijevo i zalazi u košmarnu, gustu zelen i sitnije listopade. Sa njima se spušta u usku dolinu.

Iz doline blješti sa dammara, minijaturnih jezeraca/močvara/lokava. Ima ih sedam i pune se pročišćnim otpadnim vodama.

Mogu krenuti uz njih i naviše i naniže. (Dan je ovdje uvijek lijep i nekako nema nikog.) Ako krenem naviše, stići ću do kuće pokrivene slamom (stara danska gradnja) i do puta koji vodi ka Lommi i morskoj obali. Ako krenem naniže, idući između jezeraca i potoka (Höje Å), stići ću do vrtnih kolonija koje se izdaju u zakup i do pružnog nadvožnjaka (tu smo ljetos našli dvije trešnje, jednu crnu, krupnu i malo nagorku, i jednu ružičastu, svijetlu vodnjikasto-svježega ukusa), a onda ću, otevši se šipurcima i trnjini, izbiti ispred uske, drvene ćuprije. Iza ove ćurpije započinje nešto nalik parku koji grade džinovske bukve crvenih krošanja. Ako zađem tamo, srešću, odmah po ulazu, zapušteno groblje sa humkama bez znamenja. Staza će se, ovdje, kao da se plaši, u memljive zasjene podvući. Bukve će se pogušćati, stamniće se, ali još se daju pročitati imena urezana u glatku koru njihovih stabala. Nastavim li dublje, obrešću se i stati ispred kapija Sankt Larsa, glasovite ovdašnje ludnice (Sankt Lars mentasjukhuset). Stajaću, tako, i gledati. Gledaću u svašta, a najduže u prozore spomen-sobe grofa Erica Hermelina.

Eric Hermelin (1860 – 1944), grof, alkoholist, legionar, lutalica, itd., proveo je ovdje trideset i pet godina života (1909. god. zatvorila ga je porodica kako bi ugled i bogastvo sačuvala, a 1944. smrt ga je oslobodila).

Ali za to vrijeme grof E. Hermelin nije dao na se, nije pao.

Za to vrijeme grof E. Hermelin, “vagabund i ludak”, bavio se prevođenjem klasične persijske sufi poezije (36 tomova, 10.000 stranica). Njegovi izvanredni prijevodi “neprocjenjivo su literarno i kulturno blago Skandinavije“, premda se odavno ne preštampavaju, ne čitaju. Ali to je tužna priča proizašla iz današnjeg odnosa Zapada spram islama. Ne valja je, ovdje, pominjati.

Ovu dionicu od kuće pod slamnim krovom/put za Lommu do bolnice Sant Lars/spomen-soba grofa E. Hermelina pređem za po sata. To je moj areal. To je moj dom, moja zbilja i moja sloboda.

Refik Ličina 11. 12. 2018.