Ovdi usrid luke naša mlada plavca
Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
Gre prez kog vojvode al zakonodavca.
Budi da smo virni krivovirna pravca,
Ništar manje čtîmo (koko i zemlja ova)
– Kî va versih libar množ harvacki skova –
Marulića Marka, splitskog začinjavca.
U lipom jaziku, gdi “ča” slaje zvoni,
Mi dobročasimo garb slovućeg greba
I tokoj ti napis dijački i stari.
Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni
Žaju imimo velu sunčenoga neba:
Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!
I koje drugo slovo, nego Tinovo slovo oproštaja, za naš oproštaj od Mirka Kovača, koji je znao cijeloga Tina; stajao je Mirko egzilant u svojen istarsken azilu, na rovinjskoj rivi, ribari su tornivali punih kašet, Zaninijev gabian Feleipo lipo nan je piva gori z Empireja, a Mirko, srčanoga smiješka i srdačnoga, u kameru je govorio Tina:
Nisam vrebao meki glas mujezina
s uboda tankih munara u nebo.
Ni miris vjetrića s lipa i žena i tmina
haljinskih u ovo mrtvo veče nisam vrebo…
U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobovi
i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo.
U ovom glasu kao da preklinju robovi:
“O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!”…
Put u se – van sebe, uvijek ista šetnja.
Njom je svima dana iskupnička svota.
Nemir usred mira, u mramoru kretnja,
kružna cesta duše, taj je hod divota:
Sreća, to je golem zaborav života…
Govorio je Mirko Tina, nujan i odlučan, prebjeg s tromeđe na drugu tromeđu, dok su orkani i krmače i zvončići i kame raščinjali njegovu vjeru, njegovu ljudsku mjeru, njegove ljude trovjerne s one tromeđe, u surovome hajdučkom, mahnitom konačnom svođenju računa, “do istrage vaše ili naše”, “pa da vidimo ko će čiju majku i čibukaškoga li mu oca boga”, što se strovalila s njegovih brda na jadranske krajolike…
Kovač je Mirko ovan predvodnik moje spisateljske generacije, svih nas, sviju svojih i njihovih naroda, a o narodnostima da i ne govorimo; vrhunski romansijer i narator, surovi naturalist i izgubljeni u sanjama tinovski lirski sanjar; urezao je u vječnost krv i suze i znoj balkanskih gudura, prkosni hidalgo, u inat sekretarima, u prkos ovim novim pljačkaškim žrecima. Ali o tome će još biti mnoge riječi. Hoću ovdje Mirka Kovača reći i upisati u libar istarski, gdje mu je mjesto, jer tu je našao konačni zavičaj, čovjeka po svojoj mjeri, slio se u nj, stalio s nama u slitinu zdravog razbora, oprosta i kajanja i smiješka.
Kad je riva’, smo kantali družina vesela u Medaki “ay ninetinine and kiss me”, jili pili i počinuli; gledam te kako spavaš na svojoj zemlji, nasmija mi se Mirko. Sad si ti na mojoj zemlji, na svojoj zemlji, Mirko Kovač, među svojima, mi ćemo te čuvati i pamtiti i zvizda Danica z vrhu Učke će ti namignuti i sunce, kad je splaši ča, će ti se smijati i potepliti i rasvitliti ti besidu da je bolje moremo proštiti i zapoštati.
Adio, Meštre!
(Stihovi iz pjesama Tina Ujevića: Čin sputanih ruku, Augiustovska noć, Kružna cesta sreće)
Hoću ovdje Mirka Kovača reći i upisati u libar istarski
Tin Ujević, Oproštaj
Ovdi usrid luke naša mlada plavca
Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
Gre prez kog vojvode al zakonodavca.
Budi da smo virni krivovirna pravca,
Ništar manje čtîmo (koko i zemlja ova)
– Kî va versih libar množ harvacki skova –
Marulića Marka, splitskog začinjavca.
U lipom jaziku, gdi “ča” slaje zvoni,
Mi dobročasimo garb slovućeg greba
I tokoj ti napis dijački i stari.
Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni
Žaju imimo velu sunčenoga neba:
Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!
I koje drugo slovo, nego Tinovo slovo oproštaja, za naš oproštaj od Mirka Kovača, koji je znao cijeloga Tina; stajao je Mirko egzilant u svojen istarsken azilu, na rovinjskoj rivi, ribari su tornivali punih kašet, Zaninijev gabian Feleipo lipo nan je piva gori z Empireja, a Mirko, srčanoga smiješka i srdačnoga, u kameru je govorio Tina:
Nisam vrebao meki glas mujezina
s uboda tankih munara u nebo.
Ni miris vjetrića s lipa i žena i tmina
haljinskih u ovo mrtvo veče nisam vrebo…
U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobovi
i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo.
U ovom glasu kao da preklinju robovi:
“O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!”…
Put u se – van sebe, uvijek ista šetnja.
Njom je svima dana iskupnička svota.
Nemir usred mira, u mramoru kretnja,
kružna cesta duše, taj je hod divota:
Sreća, to je golem zaborav života…
Govorio je Mirko Tina, nujan i odlučan, prebjeg s tromeđe na drugu tromeđu, dok su orkani i krmače i zvončići i kame raščinjali njegovu vjeru, njegovu ljudsku mjeru, njegove ljude trovjerne s one tromeđe, u surovome hajdučkom, mahnitom konačnom svođenju računa, “do istrage vaše ili naše”, “pa da vidimo ko će čiju majku i čibukaškoga li mu oca boga”, što se strovalila s njegovih brda na jadranske krajolike…
Kovač je Mirko ovan predvodnik moje spisateljske generacije, svih nas, sviju svojih i njihovih naroda, a o narodnostima da i ne govorimo; vrhunski romansijer i narator, surovi naturalist i izgubljeni u sanjama tinovski lirski sanjar; urezao je u vječnost krv i suze i znoj balkanskih gudura, prkosni hidalgo, u inat sekretarima, u prkos ovim novim pljačkaškim žrecima. Ali o tome će još biti mnoge riječi. Hoću ovdje Mirka Kovača reći i upisati u libar istarski, gdje mu je mjesto, jer tu je našao konačni zavičaj, čovjeka po svojoj mjeri, slio se u nj, stalio s nama u slitinu zdravog razbora, oprosta i kajanja i smiješka.
Kad je riva’, smo kantali družina vesela u Medaki “ay ninetinine and kiss me”, jili pili i počinuli; gledam te kako spavaš na svojoj zemlji, nasmija mi se Mirko. Sad si ti na mojoj zemlji, na svojoj zemlji, Mirko Kovač, među svojima, mi ćemo te čuvati i pamtiti i zvizda Danica z vrhu Učke će ti namignuti i sunce, kad je splaši ča, će ti se smijati i potepliti i rasvitliti ti besidu da je bolje moremo proštiti i zapoštati.
Adio, Meštre!
(Stihovi iz pjesama Tina Ujevića: Čin sputanih ruku, Augiustovska noć, Kružna cesta sreće)
Govor na komemoraciji u Rovinju