Koliko je slutnje i mile tišine u nježnosti glasa toliko je u sevdalinki čeznuća i žestine osjećaja. Još kada u jednom pjevaču poput one “dva su cv’jeta u bostanu rasla” nestanu sve granice u činu kreacije smisla i slobode, tada čovjek ne samo da povjeruje Alice Herz-Sommer da je muzika bog. On to osjeti i zna svim svojim bićem. I nije moć ta koja implicira odgovore i legitimira braću Moriće kao metaforu kritičkog mišljenja bosanskog bića. Nego je zazor od gubitka vlastitosti.
Bila ona proživljena u ljubavnom, etičkom, patrijarhalnom ili iskustveno-kolektivnom. A ta je proživljenost i dramatska napetost utišana nježnošću interpretacije i mirnoćom tonova i opet, nečim iz najdublje dubine uspijeva joj bivati dominantnom naspram zadane i uglavnom vrlo stroge kulturološke forme. Pa i onda kada sevdalinke pišu pjesnici poput Šantića, Osmana Đikića, Muse Ćazima Ćatića, Hamza Hume ili Safvet beg Bešagića.
Sevdalinka je prije svega paradoks i složenost, epska i lirska stvarnost u isprepletenosti; ona je čuvar neprolaznih tajni— posebno ženskog prkosa i slobode! Koliko je patrijarhalna kultura model za sevdalinku toliko je model (ako ne i više) i otpor ženski u njoj.
“Ali-beg se s ljubom zavadio prvu noćcu na meku dušeku. Svezao joj ruke aspurlijom od lakata do bijelih nokata; iz nokata crna krvca kapa. – Kazuj, ljubo, ko te je ljubio, – Pusti, beže, pravo ću ti kazat’: dva pašića, tri dizdarevića. Dizdarići za redak dukata, a pašići za zlatnu feredžu. On zamahnu, odsječe joj glavu, od zla roda, nek nije poroda! Poskakujuć glava govorila: Volim biti mrtva dizdarićka, nego živa Alibegovica!”
Moja je majka, Biljana Vuković, pjevala sevdalinke (a sevdalinka kao primarni autoritet u sebe uvodi upravo majku!) i činila je to u “ona” doba u kojima se savršeno dobro znalo što radijski pjevač sadržajno, autentično i recepcijski mora biti. “Karađoz” (u kojem pjeva i glumi Zumbul) izvorna je “enciklopedija” minucioznog seciranja estetskog i patrocentrističkog zanatstvom ljudskim kakvo je nedostižno evo do današnjega dana. Serija je to dragocjene, koloritne jezično-scensko-glazbene energije i ljepote koja naprosto žudi i uspijeva obuhvatiti SVE: iskustveno, lokalno, tradicijsko, erotsko, imaginativno, recitativno, estetsko, humorno, etičko, melodijsko-ritamsko, arhaično, dijalektalno-jezično (semantička nedefiniranost glagola, imenica, pridjeva…knjiga=pismo /gledanje=ljubav/ pusta=sama/stade =poče), kulturno, patološko.
U “Karađozu” (kao i u sevdalinki) identitetska je suština žene preispit(iv)ana i interpretirana očima suvremena čovjeka. U njem žena sa margine patrijarhalnog svijeta, iz nepotentna objekta postaje aktivan subjekt. Iz nebivanja dospijeva u središte čiju bit prema vlastitosti oblikuje; emancipira se od svoje podređene uloge na način da zauzima prostor suštine upravljajući dramskom radnjom i pričom samom.
“Ja sam mlada u Boga iskala: – Daj mi, Bože, đerđef od merđana, Daj mi, Bože, iglu od biljura, Daj mi, Bože, svilu iz Misira Da navezem jorgan od behara, Da pokrijem sebe i bećara, Da ja vidim kako bećar spava, Kako spava, kako alčak ljubi? Bećar spava, oči ne zatvara! Bećar ljubi kad god se probudi!”
I nema šutnji pred autoritetom. Kontekst jest neupitan i moćan ali glas uvijek ide u pravcu njegove destabilizacije.
“Ne čudim se mraku nit’ oblaku, nit’ Vrbasu što se često muti, već dragome što se na me ljuti, jer sam drugog okom pogledala. Ako sam ga okom pogledala, ja ga nisam srcem sevdisala; ako sam ga srcem sevdisala, ja ga nisam u dvore uvela; ako sam ga u dvore uvela, ja mu nisam bijelo lice dala; ako sam mu bijelo lice dala i njemu sam dosta ostavila.”
Ženskog je “nama” toliko da pomiče norme (hej “Imala sam devet ašik! I malo mi bi!”). On je pobuna i polifoničnost ženskog identiteta preko uobičajenog, toleriranog, prihvatljivog. Pa i preko ljubavi, preko spoznaje o tome što paradigma oslobođenja duše, tijela i uma ženskog jest.
“Ja sam ona iz Šehera, haj vaj Ja sam ona iz Šehera, haj vaj Suljagina kći, haj vaj Suljagina kći
Imala sam Devet ašik, haj vaj I malo mi bi, haj vaj I malo mi bi
A kad dođe Onaj pravi, haj vaj A kad dođe Onaj pravi, haj vaj I dosta mi bi, haj vaj I dosta mi bi!”
Kao folklorna tradicija prenošena već od sredine 16. stoljeća sevdalinka se pjevala i jednoglasno i višeglasno, desetercem, osmercem i trinaestercem, simetričnim dvanaestercem i četrnaestercem, pjevala se bez pratnje i uz pratnju instrumenata, plakala se i izdisala; proklinjala i prijetila:
“Ljuto kune skoro dovedena: “Svekre, babo, izjeli te vuci, a svekrvu odveli hajduci!
Nisam došla da vam vodu nosim, Ja sam došla da vam sina ljubim!”
Dijaloškog, grubog i milog, svega sevdah u sebe prima. Od toga raste i od toga ve(h)ne.
“Akšam mrače, moj pobogu brate,
a jacijo, moja posestrimo!
Pola noći, pola dobra moga, eto zore, dušmanina moga!
Da zna zora što je milovanje, ne b’ svanula za nedjelju dana!”
Ljubavna misao od muškarčeve volje jači fatum biva, i kada je prigušenost i kada transformirana u prkosu vrisne:
“Ali-paša na Hercegovini, lijepa Mara u Bišču kamenu. Koliko su na daleko bili, jedno drugom jade zadavali. Knjigu piše paša Ali-paša: Lijepa Maro, bi li pošla za me? S Bišča Mara njemu poručuje: – Ali-pašo, koliko te kažu, da me prosiš, ne bih pošla za te, a da umreš, bih se otrovala, da s’ oženiš, bih se objesila o javoru prema tvome dvoru.”
“Nešto se ružno desilo među nama, i nisam siguran da sam ostao potpuno čist” rečenica je šejha Ahmeta Nurudina koja lomi roman “Derviš i smrt” (u nenagonsku već mišljenu potrebu za izbavljenjem duše ispred tijela). O njoj mislim i kada se dešava u inverziji. Jer “bili smo”, još kako smo “bili u zavjeri” slušajući sevdah Vrećin. I nešto se duboko i uglato, tako da ožiljak pod grudima stvara— desilo među nama. Izmijenjeni, misli transponiranih u tamnu, “crnu žuč” (»sevdah« u turskom jeziku označava ljubavnu čežnju i zanos, a ishodište nalazi u arapskom izrazu »säwda«, koji obuhvaća i imenuje pojam »crna žuč«/ M. Rizvić, 1969.) kretali smo se u rasponu njegova glasa u svim smjerovima, po onim finim rubovima dizdarevskim:
“preko slutnje preko sumnje iza šutnje iza tmače I još huđe i još luđe Iza uma iza boga”
…po šapatu sa svijetom neizmirenim, po stilu i plesu štikle što njome, namirisan dušom Aska Božo pod nama Vukovima zemlju ritmom iz mrtvila budi. Vrećo tamo Nurudin u derviškoj kretnji živ pleše, okrećući se brže od zemlje spašava svu našu braću, sve naše mrtve i sve ljubavi koje su ostale življe u našoj unutarnjosti od nas samih kakvi se prikazujemo svijetu.
“Propio se Dujčin Petar Varadinski ban I on propi sto dukata Sve za jedan dan Grdio ga knez Matija Zemlje gospodar Što ti propi sto dukata Sve za jedan dan Da ti ljubiš ono zlato Koje ljubim ja Propio bi cijelu Peštu I sav Budim grad.”
Pa nek nije Vrećo jedan, neka i Zehre, Selimovićke, Mamule, Zore, Kristića, Zaima, Polovine, Zekerijaha, Isovića, Salkovića… Sofke i Cicvarić. Al’ je Vrećo svi oni i sve one i oni. Suptilnost u metafori, glumac i glumica u priči, slojevitost dijaloga muškog i ženskog principa što pred nama pjeva, igra i kazuje. Raščlaniti sevdalinku kao poetsku kreaciju i možemo ali doseći mnogostrukost sevdalinke Vrećine zahtijeva svestraniji prodor u suštine ova dva principa. I nije čuđenje a čudo jest. I nije mir a da nemir nema. Lapidaran i detaljan u sve do jednoj nježnosti note istina je kojoj kraja nema. Osim u nama samima.
“Rasla jela da je više nema, pod njom dragi da ga ljepšeg nema. Kakve su mu oči i obrve, smamio bi iz oblaka vile, kamol’ ne bi mene od matere!
Čelo mu je altun hamajlija, dva obraza dva đula rumena, a dva oka dva vrela studena, usta su mu kutija sećera, zubi su mu dizija bisera. Da je meni mladoj poživjeti da poučim altun hamajiju, da otkinem dva đula rumena, da popijem dva vrela studena, da pozobljem kutiju sećera, da raznižem diziju bisera da je nižem po crvenoj svili, da raznižem po bijelu vratu.”
Sevdah je ljepota iznad izrečenog, povratak sebi u drugome, sramota i prokletstvo iz sebe, prkosna suptilnost:
“- Dođi, dragi, doveče sam sama. – Što si sama, ja kamo ti mama? – Ja sam majci večericu dala da mi stara do zorice spava. Kada budeš na avlijska vrata, čuvaj, dragi, da ne škrinu vrata, jer je babo mučna tabijata. Da ne vidi kad se milujemo, ne zna babo da ašikujemo.”
Ima sevdalinke i u prozi pa uz Andrićevu Maru milosnicu najljepšu priču bosanskohercegovačke književnosti ispisuje Jergović u Inšallah, Madona, inšallah (po autorovoj napomeni “sve priče su prozni remiks bosanskih sevdalinki, osim priča Misir, Jid i Lepant, koje su nastale od dalmatinskih klapskih pjesama). Gurbet je (a tu su i Mejtaš, Akrap…) sevladinka bez muzičke pratnje. Pisana u slovu, čitana uhom njezina se narativna ekspresivnost utiskuje u prošlost u jednakoj mjeri u kojoj se iz prošlosti nanovo oživotvoruje u samoći neispisana papira.
Gurbet je (notno) pamćenje u formi teksta. A na posve sličan, gotovo identično neinhibitoran način i Vrećo misli, interpretira i drhti sevdalinku. On je ispjevava glasom žene. A ja uvijek čujem i muškarca. “Znaš, majko”, reći će moja treća, najmlađa kćer s kojom sam u Lisinskom slušala (ili bi preciznije bilo reći “slušali smo se”) Božu “ja to gledam baš po glasu. A glas je ženski. I za mene je on tada žena.” Ako je sevdalinka ljubavna čežnja i meditativni bljesak žudnje u spoznaji čija bol ne izmiče jeziku što u dijaloškom i monološkom kopa po našem unutarnjem biću koliko je tek sevdalinka usložnjena i senzualna u stanju biti ukoliko je donosi androgina pjevač- pjevačica? Umjetnička vrijednost sevdalinke koju promišlja dijete? Ili odrasla osoba? I koliko je točno pjevača na pozornici? Gledamo li okom ili dušom? Nije li višeglasje? Kakve je muzičare okupio Božo! A kakve Vrećinica! Sve su etičnosti neminovno složenije estetičnosti u entitetu dvojnosti. A Vrećo upravo takva dvojnost jest.
“Jesam li ti govorila dragi Ne ašikuj ne veži sevdaha Od sevdaha goreg jada nema Ni bolesti od ašikovanja”
“Doći će kraj i nevolji što me prati. Dohvatiću i ja jednog dana dugu samo noćas da zaboravim tugu”
Sevdah je Hali Gali Halida koji nit je bolest niti metafora. On je naprosto najljepši hommage napisan, odsviran (kao da ga svira električni sazlija Simeunović) i otpjevan (sve to učinio je Bare sam) sevdahu u formi rugalice. A i tada, bilo je ruganje (po Baretovim riječima) “glupavim bendovima poput Jabuke i Orgazma, Iliću, Breni…” a ne narodnoj muzici koju smatra iskrenijom, “onom koja govori puno više istine”. Sevdah je i Kultur Shock, Štulić je a što nego i “sevdalija električni”, sevdah je beskrajna Amira Medunjanin i nepomirena sa svijetom harmonika Merime Ključo koju nazvah samim Bogom, sevdah su Boško Jović i Mustafa Šantić, Damir Imamović i Mostar Sevdah Reunion koji i u “najbanalnijoj” evokaciji defa i udarcu dlana po butini zvuči kao čitav orkestar.
Sevdah naime pripada onome tko ga živi odnosno “svakome tko ga želi pjevati i svirati”. Pripada eto i drugom i drugačijem:
“Đaurko mila tuga me mori Za oči tvoje što suze rone Ustašca tvoja prepuna baja Ah, dođi dođi, sred zagrljaja”
Pripada onom koji ga tek (nanovo) treba ispjevati. I onom koji ga je ispjevao davno i od kojeg više niti kosti, osim one u glasu sačuvane— ostalo nije. Sevdalinka je središte, sama suština bosanskog bića. Ona je upravo ona Bosna koju je nemoguće osvojiti, poništiti, zatrti. U njoj je (još) jedino sigurna, svoja i po izreci “mirna”. Po tome je sevdah lutajuća, neprolazna zemljica. Čudo gdje je sve ima.
“A po čemu da se prepoznamo, Bosno moje mladosti i sna, Zar mi više pjevati ne znamo Drage pjesme što ih srce zna?”
A Vrećo? Vrećo je sevdah sam. On se obznanjuje kao sevdalinka i na drugačiji, imaginativni način njezino je ishodište i medij u jeziku i vokalu. On je tama i svjetlo, prožimanje muškog i ženskog principa očima, versima, drhtajima; jedinstvom suprotnosti. Njegov glas ne možete “prećutati“. On je ljubav bez uvjeta, on je hipnotičnost bez molitve, želja u vrtlogu, aksiološka kretnja koja se razrješava upravo u trenutku u kojem se dešava– pred publikom i u publici.
“Sve sam dertli, sve kaharli Sama s’ razgovaram Dertli žene, dertli ljudi Ne znaju mi ćudi Niko ne zna, niko ne zna Mojih teških jada”
Sevdalinka Vrećina melopoetski je, zgusnutiji je intenzitet osjećajno-misaonog i pred takvom potpunošću, pa i nadžidžanošću suptilne erotičnosti gotovo da vidimo kako pokreće se svijet. Čovjek. I život u njem.
“Oj djevojko, džidžo moja Džidžala te majka tvoja Nadžidžanu meni dala Dala, pa se pokajala”
Jer on(a) miriše. Poput duše, Božin glas miriše! I utiskuje se ljepotom svojom samo u one kojima je dato da duše omirisati mogu.
“Vezak vezla Mejrima djevojka na pendžeru na debelom hlatku; za glavom joj dva rumena đula. Al’ besjedi Mejrima djevojka: — Đul miriše, moja mila majko, đul miriše oko našeg dvora, čini mi se Omerova duša. —
Al’ besjedi l’jepe Mejre majka: — Muč ne luduj, Mejrima djevoiko! sad tvoj Omer drugu dragu ljubi, a za tebe mladu i ne mari.
Al’ besjedi Mejrima djevojka: — Đul miriše, moja mila majko, đul miriše, Omerova duša.”
Hoće li sevdalinka “umeti da peva” kao što je Vrećo “pevao o njoj”…
Koliko je slutnje i mile tišine u nježnosti glasa toliko je u sevdalinki čeznuća i žestine osjećaja. Još kada u jednom pjevaču poput one “dva su cv’jeta u bostanu rasla” nestanu sve granice u činu kreacije smisla i slobode, tada čovjek ne samo da povjeruje Alice Herz-Sommer da je muzika bog. On to osjeti i zna svim svojim bićem. I nije moć ta koja implicira odgovore i legitimira braću Moriće kao metaforu kritičkog mišljenja bosanskog bića. Nego je zazor od gubitka vlastitosti.
Bila ona proživljena u ljubavnom, etičkom, patrijarhalnom ili iskustveno-kolektivnom. A ta je proživljenost i dramatska napetost utišana nježnošću interpretacije i mirnoćom tonova i opet, nečim iz najdublje dubine uspijeva joj bivati dominantnom naspram zadane i uglavnom vrlo stroge kulturološke forme. Pa i onda kada sevdalinke pišu pjesnici poput Šantića, Osmana Đikića, Muse Ćazima Ćatića, Hamza Hume ili Safvet beg Bešagića.
Sevdalinka je prije svega paradoks i složenost, epska i lirska stvarnost u isprepletenosti; ona je čuvar neprolaznih tajni— posebno ženskog prkosa i slobode! Koliko je patrijarhalna kultura model za sevdalinku toliko je model (ako ne i više) i otpor ženski u njoj.
“Ali-beg se s ljubom zavadio prvu noćcu na meku dušeku.
Svezao joj ruke aspurlijom od lakata do bijelih nokata;
iz nokata crna krvca kapa.
– Kazuj, ljubo, ko te je ljubio,
– Pusti, beže, pravo ću ti kazat’: dva pašića, tri dizdarevića.
Dizdarići za redak dukata, a pašići za zlatnu feredžu.
On zamahnu, odsječe joj glavu, od zla roda, nek nije poroda!
Poskakujuć glava govorila:
Volim biti mrtva dizdarićka, nego živa Alibegovica!”
Moja je majka, Biljana Vuković, pjevala sevdalinke (a sevdalinka kao primarni autoritet u sebe uvodi upravo majku!) i činila je to u “ona” doba u kojima se savršeno dobro znalo što radijski pjevač sadržajno, autentično i recepcijski mora biti. “Karađoz” (u kojem pjeva i glumi Zumbul) izvorna je “enciklopedija” minucioznog seciranja estetskog i patrocentrističkog zanatstvom ljudskim kakvo je nedostižno evo do današnjega dana. Serija je to dragocjene, koloritne jezično-scensko-glazbene energije i ljepote koja naprosto žudi i uspijeva obuhvatiti SVE: iskustveno, lokalno, tradicijsko, erotsko, imaginativno, recitativno, estetsko, humorno, etičko, melodijsko-ritamsko, arhaično, dijalektalno-jezično (semantička nedefiniranost glagola, imenica, pridjeva…knjiga=pismo /gledanje=ljubav/ pusta=sama/stade =poče), kulturno, patološko.
U “Karađozu” (kao i u sevdalinki) identitetska je suština žene preispit(iv)ana i interpretirana očima suvremena čovjeka. U njem žena sa margine patrijarhalnog svijeta, iz nepotentna objekta postaje aktivan subjekt. Iz nebivanja dospijeva u središte čiju bit prema vlastitosti oblikuje; emancipira se od svoje podređene uloge na način da zauzima prostor suštine upravljajući dramskom radnjom i pričom samom.
“Ja sam mlada u Boga iskala:
– Daj mi, Bože, đerđef od merđana,
Daj mi, Bože, iglu od biljura,
Daj mi, Bože, svilu iz Misira
Da navezem jorgan od behara,
Da pokrijem sebe i bećara,
Da ja vidim kako bećar spava,
Kako spava, kako alčak ljubi?
Bećar spava, oči ne zatvara!
Bećar ljubi kad god se probudi!”
I nema šutnji pred autoritetom. Kontekst jest neupitan i moćan ali glas uvijek ide u pravcu njegove destabilizacije.
“Ne čudim se mraku nit’ oblaku,
nit’ Vrbasu što se često muti,
već dragome što se na me ljuti,
jer sam drugog okom pogledala.
Ako sam ga okom pogledala,
ja ga nisam srcem sevdisala;
ako sam ga srcem sevdisala,
ja ga nisam u dvore uvela;
ako sam ga u dvore uvela,
ja mu nisam bijelo lice dala;
ako sam mu bijelo lice dala
i njemu sam dosta ostavila.”
Ženskog je “nama” toliko da pomiče norme (hej “Imala sam devet ašik! I malo mi bi!”). On je pobuna i polifoničnost ženskog identiteta preko uobičajenog, toleriranog, prihvatljivog. Pa i preko ljubavi, preko spoznaje o tome što paradigma oslobođenja duše, tijela i uma ženskog jest.
“Ja sam ona iz Šehera, haj vaj
Ja sam ona iz Šehera, haj vaj
Suljagina kći, haj vaj
Suljagina kći
Imala sam
Devet ašik, haj vaj
I malo mi bi, haj vaj
I malo mi bi
A kad dođe
Onaj pravi, haj vaj
A kad dođe
Onaj pravi, haj vaj
I dosta mi bi, haj vaj
I dosta mi bi!”
Kao folklorna tradicija prenošena već od sredine 16. stoljeća sevdalinka se pjevala i jednoglasno i višeglasno, desetercem, osmercem i trinaestercem, simetričnim dvanaestercem i četrnaestercem, pjevala se bez pratnje i uz pratnju instrumenata, plakala se i izdisala; proklinjala i prijetila:
“Ljuto kune skoro dovedena:
“Svekre, babo, izjeli te vuci, a svekrvu odveli hajduci!
Nisam došla da vam vodu nosim,
Ja sam došla da vam sina ljubim!”
Dijaloškog, grubog i milog, svega sevdah u sebe prima. Od toga raste i od toga ve(h)ne.
“Akšam mrače, moj pobogu brate,
a jacijo, moja posestrimo!
Pola noći, pola dobra moga,
eto zore, dušmanina moga!
Da zna zora što je milovanje,
ne b’ svanula za nedjelju dana!”
Ljubavna misao od muškarčeve volje jači fatum biva, i kada je prigušenost i kada transformirana u prkosu vrisne:
“Ali-paša na Hercegovini,
lijepa Mara u Bišču kamenu.
Koliko su na daleko bili,
jedno drugom jade zadavali.
Knjigu piše paša Ali-paša:
Lijepa Maro, bi li pošla za me?
S Bišča Mara njemu poručuje:
– Ali-pašo, koliko te kažu,
da me prosiš, ne bih pošla za te,
a da umreš, bih se otrovala,
da s’ oženiš, bih se objesila
o javoru prema tvome dvoru.”
“Nešto se ružno desilo među nama, i nisam siguran da sam ostao potpuno čist” rečenica je šejha Ahmeta Nurudina koja lomi roman “Derviš i smrt” (u nenagonsku već mišljenu potrebu za izbavljenjem duše ispred tijela). O njoj mislim i kada se dešava u inverziji. Jer “bili smo”, još kako smo “bili u zavjeri” slušajući sevdah Vrećin. I nešto se duboko i uglato, tako da ožiljak pod grudima stvara— desilo među nama. Izmijenjeni, misli transponiranih u tamnu, “crnu žuč” (»sevdah« u turskom jeziku označava ljubavnu čežnju i zanos, a ishodište nalazi u arapskom izrazu »säwda«, koji obuhvaća i imenuje pojam »crna žuč«/ M. Rizvić, 1969.) kretali smo se u rasponu njegova glasa u svim smjerovima, po onim finim rubovima dizdarevskim:
“preko slutnje preko sumnje
iza šutnje iza tmače
I još huđe i još luđe
Iza uma iza boga”
…po šapatu sa svijetom neizmirenim, po stilu i plesu štikle što njome, namirisan dušom Aska Božo pod nama Vukovima zemlju ritmom iz mrtvila budi. Vrećo tamo Nurudin u derviškoj kretnji živ pleše, okrećući se brže od zemlje spašava svu našu braću, sve naše mrtve i sve ljubavi koje su ostale življe u našoj unutarnjosti od nas samih kakvi se prikazujemo svijetu.
“Propio se Dujčin Petar
Varadinski ban
I on propi sto dukata
Sve za jedan dan
Grdio ga knez Matija
Zemlje gospodar
Što ti propi sto dukata
Sve za jedan dan
Da ti ljubiš ono zlato
Koje ljubim ja
Propio bi cijelu Peštu
I sav Budim grad.”
Pa nek nije Vrećo jedan, neka i Zehre, Selimovićke, Mamule, Zore, Kristića, Zaima, Polovine, Zekerijaha, Isovića, Salkovića… Sofke i Cicvarić. Al’ je Vrećo svi oni i sve one i oni. Suptilnost u metafori, glumac i glumica u priči, slojevitost dijaloga muškog i ženskog principa što pred nama pjeva, igra i kazuje. Raščlaniti sevdalinku kao poetsku kreaciju i možemo ali doseći mnogostrukost sevdalinke Vrećine zahtijeva svestraniji prodor u suštine ova dva principa. I nije čuđenje a čudo jest. I nije mir a da nemir nema. Lapidaran i detaljan u sve do jednoj nježnosti note istina je kojoj kraja nema. Osim u nama samima.
“Rasla jela da je više nema,
pod njom dragi da ga ljepšeg nema.
Kakve su mu oči i obrve,
smamio bi iz oblaka vile,
kamol’ ne bi mene od matere!
Čelo mu je altun hamajlija,
dva obraza dva đula rumena,
a dva oka dva vrela studena,
usta su mu kutija sećera,
zubi su mu dizija bisera.
Da je meni mladoj poživjeti
da poučim altun hamajiju,
da otkinem dva đula rumena,
da popijem dva vrela studena,
da pozobljem kutiju sećera,
da raznižem diziju bisera
da je nižem po crvenoj svili,
da raznižem po bijelu vratu.”
Sevdah je ljepota iznad izrečenog, povratak sebi u drugome, sramota i prokletstvo iz sebe, prkosna suptilnost:
“- Dođi, dragi, doveče sam sama.
– Što si sama, ja kamo ti mama?
– Ja sam majci večericu dala
da mi stara do zorice spava.
Kada budeš na avlijska vrata,
čuvaj, dragi, da ne škrinu vrata,
jer je babo mučna tabijata.
Da ne vidi kad se milujemo,
ne zna babo da ašikujemo.”
Ima sevdalinke i u prozi pa uz Andrićevu Maru milosnicu najljepšu priču bosanskohercegovačke književnosti ispisuje Jergović u Inšallah, Madona, inšallah (po autorovoj napomeni “sve priče su prozni remiks bosanskih sevdalinki, osim priča Misir, Jid i Lepant, koje su nastale od dalmatinskih klapskih pjesama). Gurbet je (a tu su i Mejtaš, Akrap…) sevladinka bez muzičke pratnje. Pisana u slovu, čitana uhom njezina se narativna ekspresivnost utiskuje u prošlost u jednakoj mjeri u kojoj se iz prošlosti nanovo oživotvoruje u samoći neispisana papira.
Gurbet je (notno) pamćenje u formi teksta. A na posve sličan, gotovo identično neinhibitoran način i Vrećo misli, interpretira i drhti sevdalinku. On je ispjevava glasom žene. A ja uvijek čujem i muškarca. “Znaš, majko”, reći će moja treća, najmlađa kćer s kojom sam u Lisinskom slušala (ili bi preciznije bilo reći “slušali smo se”) Božu “ja to gledam baš po glasu. A glas je ženski. I za mene je on tada žena.” Ako je sevdalinka ljubavna čežnja i meditativni bljesak žudnje u spoznaji čija bol ne izmiče jeziku što u dijaloškom i monološkom kopa po našem unutarnjem biću koliko je tek sevdalinka usložnjena i senzualna u stanju biti ukoliko je donosi androgina pjevač- pjevačica? Umjetnička vrijednost sevdalinke koju promišlja dijete? Ili odrasla osoba? I koliko je točno pjevača na pozornici? Gledamo li okom ili dušom? Nije li višeglasje? Kakve je muzičare okupio Božo! A kakve Vrećinica! Sve su etičnosti neminovno složenije estetičnosti u entitetu dvojnosti. A Vrećo upravo takva dvojnost jest.
“Jesam li ti govorila dragi
Ne ašikuj ne veži sevdaha
Od sevdaha goreg jada nema
Ni bolesti od ašikovanja”
“Doći će kraj
i nevolji što me prati.
Dohvatiću i ja
jednog dana dugu
samo noćas
da zaboravim tugu”
Sevdah je Hali Gali Halida koji nit je bolest niti metafora. On je naprosto najljepši hommage napisan, odsviran (kao da ga svira električni sazlija Simeunović) i otpjevan (sve to učinio je Bare sam) sevdahu u formi rugalice. A i tada, bilo je ruganje (po Baretovim riječima) “glupavim bendovima poput Jabuke i Orgazma, Iliću, Breni…” a ne narodnoj muzici koju smatra iskrenijom, “onom koja govori puno više istine”. Sevdah je i Kultur Shock, Štulić je a što nego i “sevdalija električni”, sevdah je beskrajna Amira Medunjanin i nepomirena sa svijetom harmonika Merime Ključo koju nazvah samim Bogom, sevdah su Boško Jović i Mustafa Šantić, Damir Imamović i Mostar Sevdah Reunion koji i u “najbanalnijoj” evokaciji defa i udarcu dlana po butini zvuči kao čitav orkestar.
Sevdah naime pripada onome tko ga živi odnosno “svakome tko ga želi pjevati i svirati”. Pripada eto i drugom i drugačijem:
“Đaurko mila tuga me mori
Za oči tvoje što suze rone
Ustašca tvoja prepuna baja
Ah, dođi dođi, sred zagrljaja”
Pripada onom koji ga tek (nanovo) treba ispjevati. I onom koji ga je ispjevao davno i od kojeg više niti kosti, osim one u glasu sačuvane— ostalo nije. Sevdalinka je središte, sama suština bosanskog bića. Ona je upravo ona Bosna koju je nemoguće osvojiti, poništiti, zatrti. U njoj je (još) jedino sigurna, svoja i po izreci “mirna”. Po tome je sevdah lutajuća, neprolazna zemljica. Čudo gdje je sve ima.
“A po čemu da se prepoznamo,
Bosno moje mladosti i sna,
Zar mi više pjevati ne znamo
Drage pjesme što ih srce zna?”
A Vrećo? Vrećo je sevdah sam. On se obznanjuje kao sevdalinka i na drugačiji, imaginativni način njezino je ishodište i medij u jeziku i vokalu. On je tama i svjetlo, prožimanje muškog i ženskog principa očima, versima, drhtajima; jedinstvom suprotnosti. Njegov glas ne možete “prećutati“. On je ljubav bez uvjeta, on je hipnotičnost bez molitve, želja u vrtlogu, aksiološka kretnja koja se razrješava upravo u trenutku u kojem se dešava– pred publikom i u publici.
“Sve sam dertli, sve kaharli
Sama s’ razgovaram
Dertli žene, dertli ljudi
Ne znaju mi ćudi
Niko ne zna, niko ne zna
Mojih teških jada”
Sevdalinka Vrećina melopoetski je, zgusnutiji je intenzitet osjećajno-misaonog i pred takvom potpunošću, pa i nadžidžanošću suptilne erotičnosti gotovo da vidimo kako pokreće se svijet. Čovjek. I život u njem.
“Oj djevojko, džidžo moja
Džidžala te majka tvoja
Nadžidžanu meni dala
Dala, pa se pokajala”
Jer on(a) miriše. Poput duše, Božin glas miriše! I utiskuje se ljepotom svojom samo u one kojima je dato da duše omirisati mogu.
“Vezak vezla Mejrima djevojka
na pendžeru na debelom hlatku;
za glavom joj dva rumena đula.
Al’ besjedi Mejrima djevojka:
— Đul miriše, moja mila majko,
đul miriše oko našeg dvora,
čini mi se Omerova duša. —
Al’ besjedi l’jepe Mejre majka:
— Muč ne luduj, Mejrima djevoiko!
sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
a za tebe mladu i ne mari.
Al’ besjedi Mejrima djevojka:
— Đul miriše, moja mila majko,
đul miriše, Omerova duša.”