(putopis iz naseljâ, imenâ i historijâ Jugoslavije)
Najveće jugoslavenske luke
Potrefilo se tako da smo ovog ljeta Ivana, Morna i ja posjetili dva mjesta na istočnoj obali Jadrana, u Hrvatskoj, koja se može smatrati najvećim lukama u doba posljednje Jugoslavije. Ne, nismo bili ni u Kopru, ni u Rijeci, Splitu ili Pločama, ni u Baru. Posjetili smo, naime, prvo Fažanu, u zapadnoj Istri, kraj Pule, a potom Sveti Juraj, kraj Senja, na fluidnom prijelazu između Hrvatskog primorja i Velebitskog podgorja.
Ta mjestašca svojim su dimenzijama i napučenošću manja od desetina ili stotina istočnojadranskih mjesta. U Fažani je u posljednjih sto godina broj stanovnika varirao između 1500 i 2000, a u Svetom Jurju između 500 i 700. Ni njihove luke ne fasciniraju svojom veličinom; sasvim su prosječne, nevelike. Fažanu i Sveti Juraj stoga bi bilo pogrešno, pa i bizarno, u bilo kakvoj usporedbi nazivati „najvećima“. No ne činim to po kriteriju ove ili one materijalne veličine, nego zbog onoga u što Fažana i Sveti Juraj gledaju i kamo se iz njih svojevremeno plovilo.
Fažani su to Brijuni ili Brioni, otočje koje je vazda služilo za odmor i uživanje raznim moćnicima ili kao vojna utvrda moćnih država te je rijetko kada u povijesti imalo stanovništvo koje je tamo stalno živjelo, a autohtonih Brijunjana, Brionaca ili Brioneza (ako je itko igdje „autohton“, samonikao i čist od pamtivijeka) nikada nije bilo, barem ne u novom vijeku. Na Brijunskim otocima duže su se i trajnije zadržavali uglavnom oni koji su opsluživali uglednike i topove. Nakon ilirskih Histrâ, Brijuni su, dakle, služili za ladanje i ratovanje, tj. turizam i militarizam, Rimljanima, Mlečanima, habsburškim Austrijancima, fašističkim Talijanima i nacističkim Nijemcima, socijalističkim Jugoslavenima i suverenim Hrvatima. U najvećem dijelu svoje povijesti otočje je bilo rezervat za vlastodršce i bogataše, a i za egzotičnu divljač, posebno u eri maršala i predsjednika socijalističke Jugoslavije, Josipa Broza Tita, „najdražeg gosta“, koji je tamo provodio mnogo vremena, za čije su se potrebe Brijuni od 1947. godine nadalje pregrađivali, nadograđivali i izgrađivali, i koji je Brijune zapravo i proslavio diljem svijeta jer je tamo provodio dosta vremena i ugošćivao jugoslavensku i svjetsku političku i kulturnu elitu. Neki od ključnih i kultnih događaja socijalističke Jugoslavije vezani su uz Brijune: sastanak Tita, Gamala Abdela Nasera i Džavaharlala Nehrua 1956., kojim je inicirano osnivanje Pokreta nesvrstanih, te „Brijunski plenum“, na kojemu je smijenjen potpredsjednik Jugoslavije Aleksandar Ranković, što je predstavljalo i određeni zaokret u unutrašnjoj politici države. Nakon Tita i Jugoslavije, rezidencijalni dio koriste ili barem smiju koristiti predsjedavajući Republike Hrvatske, a tradicionalni elitizam Brijuna čuva i današnji elitni turizam, kao i izabrani umjetnici kojima, brodom iz Fažane, u pohod dolazi obični i neobični puk.
Selo Sveti Juraj ili Jurjevo proslavilo se, pak, kao luka iz koje su nedobrovoljni putnici i putnice otpremani trajektom na Goli otok i na susjedni mu otok Sveti Grgur, gdje su se od 1949. godine nalazile okrutne kaznionice, prvo za političke zatvorenike (osobito „informbiroovce“ nakon razlaza Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, tj. Staljina i Tita), a kasnije, sve do 1989. godine, i za „obične kriminalce“ (ponajviše one koji su počinili teške zločine).
Ironično, u godini kada je osnovan golootočki logor, 1949., Brijuni su postali Titova rezidencija. U isto se vrijeme na dvjema otočkim destinacijama, međusobno udaljenima manje od sto kilometara, intenzivno radilo i gradilo, namještalo i smještalo. Samo se radilo o drugačijim elitama, tj. drugačijim izabranicima.
Između Fažane i Svetog Jurja, odnosno Brijuna i Golog otoka, razapeta je povijest Jugoslavije, njezin sjaj i njezina bijeda. S jedne je strane utopija „socijalizma s ljudskim licem“, makar licem Tita kao „prosvijećenog apsolutista“, i pogotovo utopija „svjetskosti“ onih naroda koji su, prema Friedrichu Engelsu, „nepovijesni“ i „reakcionarni“, pa bi trebali biti usisani od strane historijski definiranih i progresivnih nacija te „nestati s lica zemlje“, što bi, kako kaže Engels u dosluhu s Karlom Marxom, bio povijesni napredak. S druge je strane distopija logora za „narodne neprijatelje“, gdje je trijumfiralo ono što je Giorgio Agamben, na tragu Hanne Arendt, tumačio kao „laboratorij za eksperimentiranje s totalnom dominacijom“ nad životom kao „golim životom“, te nazivao koncentracijski logor „biopolitičkom paradigmom moderne“, a što je u golootočkoj praksi značilo amorfni gulaš zlostavljača i zlostavljanih, izvrsnu kopiju staljinističkih gulaga. (Šteta je što Giorgio Agamben nije upoznat s Golim otokom, njegovim imenom i historijatom, jer bi time zasigurno mogao obogatiti pojam i metaforu „golog života“, barem u nekoj fusnoti.)
Između Brijuna i Golog otoka razapeti su također (kvazi)historiografski pogledi na socijalističku Jugoslaviju: glorificiranja i sotoniziranja, gotovo bez mogućnosti za „objektivno sagledavanje“ koje bi barem pokušalo da se odlijepi od oktroiranih i isključivih ideoloških narativa, a u kojem bi „male povijesti“ i „povijest svakodnevice“ mogli doći do riječi.
Između Brijuna i Golog otoka razapeti su, naposljetku, životi i imaginariji onih koji su bili, a mnogi i danas jesu – bilo s afirmativnom nostalgijom ili s gadljivim negiranjem – građani Jugoslavije. Ti Jugoslaveni, voljni i nevoljni, plovili su i još uvijek plove između Fažane i Svetog Jurja, sa svim svojim srećama i nesrećama, radostima i žalostima, ushitima i očajima, uspjesima i propastima, borbom i utučenošću, pobjedama i porazima, priznanjima i nepriznavanjima, oslobođenjem i neslobodom, godišnjim odmorima i godišnjim mukama.
Posjetiti Fažanu i Sveti Juraj u isto vrijeme, istoga dana ili tjedna – s mislima o Brijunima i Golom otoku – ne garantira bolje razumijevanje Jugoslavije kao političke, socijalne i kulturne tvorevine. Prije će nam to supostavljanje i suprotstavljanje izazvati šumove u kognitivnim i interpretativnim kanalima. No to je možda ipak dobar početak za refleksiju o iskustvu zvanom „Jugoslavija“ i o svim post-jugoslavenskim iskustvima, pogotovo ako onu Jugoslaviju sagledavamo inzularno, zamišljajući je kao neobičan otok između kontinenata Zapada i Istoka, sa specifičnom florom i faunom.
S ovogodišnjim pogledom na skrivene Brijune u blagoj i dragoj ljetnoj noći i na ostrvljenu golotinju Golog otoka usred nemilosrdnog zvizdana, i sa svim mislima prethodno izloženim, prisjećao sam se krhotina pjesme „Ostrva“ Maka Dizdara, a kad sam se vratio kući, policama i knjigama te Makovim ostrvima, ustanovio sam da je moja slutnja bila opravdana:
Sprva su ostrva bila od perja crvenog i biserja Bila su ostrva od pitkog domaha i bliskog dna Od lišća su bila ukusnog Od vjetra Konačnog raskršća Ostrva bijela od sunca Slatka od sna
Sada su ostrva na naše stope skrvila Ako nas i ne bi možda u čeljusti mržnje smrvila Ne bi nas ostrva kao nekad Od samih nas više skrila
Ostrva pod prstima čudnog buđenja Ostrva za našim kamenim plačem Ostrva oko našeg stalnog čuđenja Ostrva na klatnu sata i pod otiračem Ostrva koja će biti i koja su bila Ostrva Ostrva Ostrva
Ostrva svuda oko nas
Ostrva blaga i draga
Ostrva ova Što su se Ostrvila
Imenovanje i onomanija
Goli otok zapravo se ne zove „Goli otok“, nego je to otok koji se zove „Goli“, ali se uvriježilo (pogotovo na vrhuncu njegove „slave“) zvati ga „Goli otok“, pa su i oni koji otoke inače nazivaju ostrvima Goli zvali „Goli otok“, a ponekad čak i začudno „ostrvo Goli otok“.
Brijuni su, iako službeno nikad nisu prestali biti „Brijuni“, u socijalističkoj Jugoslaviji uglavnom zvani po talijanski, „Brioni“, protiv čega je onomastičar Petar Šimunović argumentirano protestirao u jednome članku iz 1983. godine, ne odbacujući tadašnju inicijativu da se otočje nazove Titovim imenom, ali da to budu „Titovi Brijuni“, a ne „Titovi Brioni“.
Oko Fažane nije bilo i još uvijek nema dvojbi, nego je samo postojalo, kao i danas, hrvatsko-talijansko dvojstvo Fažana/Fasana, kao i u drugim istarskim mjestima.
Sveti Juraj preimenovan je u socijalizmu u „Jurjevo“, ne bi li se ublažila opijatska svojstva njegovog religioznog imena, a isto je bilo i sa „ženskim golim otokom“ Svetim Grgurom, koji je ozvaničen kao „Grgur“. Lokalci su ga i dalje nesmetano zvali „Šagargur“, a takvi lokalni oblici svetačkih imena, koji su vjerojatno bili nerazumljivi političarima i ćatama iz zagrebâ i beogradâ, ponegdje nisu ni bili oficijelno mijenjani: hvarski Sućuraj (Sveti Juraj) vazda je bio Sućuraj, kao što je brački Supetar (Sveti Petar) preživio kao Supetar, a ima i ekstremnijih primjera nedosljednosti pravovjernih socijalističkih preimenovatelja, primjerice, istarski Sveti Petar u Šumi, omiljeni primjer iz naših pravopisa, koji je iz nepoznatog razloga ostao „svet“ i u socijalizmu, premda bi se naziv „Petar u Šumi“ dobro uklapao u partizansku mitologiju. Ispod ideološkog radara prošla su i „nenarodna“ imena mnogih drugih mjesta kao što su Karlovac i Karlobag, oba nazvana po austrijskom nadvojvodi Karlu II. Štajerskom.
Onomastika, znanost koja proučava vlastita imena, neizmjerno mi je zabavna. Ne bavim se njome, čak ni hobistički, ali malo-malo pa zalutam u onomastičke labirinte. Tako sam jednom saznao da moje ime, „Hrvoje“, nema veze sa Hrvatskom i Hrvatima, nego je to srednjovjekovno bosansko ime koje dolazi od „hrvanja“, borbe, pa je srodno s onim imenima koja se izvode iz starogrčke riječi „andreia“ (hrabrost), kao što su Andrija, Andrea, Andreas, Andrew, i tako dalje. A onomastika mi je još interesantnija kada se usmjeri na toponimiju, imena mjestâ, pa postane toponomastika, osobito tamo gdje ideološki i politički aspekti usmjeravaju one lingvističke.
No toponomastička povijest nije samo interesantna, nego je i bolna, osobito za stanovnike onih mjesta čija se imena preko noći mijenjaju. Njih se državnom, birokratsko-administrativnom samovoljom tjera u socijalne neuroze i psihoze, čak i kada promjene nazivâ mjestâ nisu praćene ratnim i demografskim lomovima. Uzmimo samo Ploče, na jugu Hrvatske, mjesto koje se izvorno zvalo singularno – Ploča, a koje je u monarhističkoj Jugoslaviji, 1927., preimenovano u Aleksandrovo, u čast kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Tokom Drugog svjetskog rata mjestu se vraća naziva Ploča, uz što se koristi i talijanski naziv Porto Tolero (u značenju „luka za prekrcaj“), zbog savezništva Nezavisne Države Hrvatske s fašističkom Italijom. Nakon rata, do 1950., Ploča ostaje Ploča, ali se 1954. preimenuje u Kardeljevo, prema slovensko-jugoslavenskom socijalističkom funkcionaru Edvardu Kardelju. Budući da je tada bio živ, a vlast je bila zaključila da se mjesta ne smiju imenovati prema živima, osim u slučaju maršala Tita, grad je od 1954. do 1980. dobio novo ime, tj. staro ime u novom ruhu – pluralno Ploče. A ubrzo nakon Kardeljeve smrti (1979.), Ploče su 1980. drugi put preimenovane u Kardeljevo, da bi se 1990. stabilizirale kao Ploče. Nasreću, ne kao Tuđmanovo, Šuškovo, Genschershafen, Porto Vaticano ili Port NATO. Za sada.
Među bolnim promjenama najbolnije su mi, ne samo zbog zavičajnih razloga, one toponomastičke revolucije koje su bosansko-srpske vlasti provodile tokom posljednjeg rata, od Bosanskog Novog (Novigrada) do Foče (Srbinja). Ali ne bih sada o tome, nego bih malo o jednom mirnodopskom toponimijsko-ideološkom fenomenu iz razdoblja socijalističke Jugoslavije, a to su – Titovi gradovi. Ako titoističko tituliranje gradova ne spada u onomastiku, što ovako nestručan ne mogu zaključiti, onda zasigurno spada u onomaniju, tj. ideološki i politički motivirano te psihotično (pre)imenovanje gradova.
Prva je bila Korenica u Hrvatskoj; već krajem 1945. godine postala je „Titova“. Sljedeće, 1946. godine „titoizirali“ su se Užice u Srbiji, Veles u Makedoniji i, najradikalnije, Podgorica u Crnoj Gori, koja je postala i četrdeset i četiri godine ostala „Titograd“ (premda izvorna odluka kaže „Titovgrad“, ali se uobičajilo ono kraće ili elegantnije ime). A nakon Titove smrti (1980.), drugi je val „titovanja“ pogodio bosanski Drvar (1981.), slovensko Velenje (1981.) te autonomne pokrajine Srbije, Kosovo (Kosovska Mitrovica, 1981.) i Vojvodinu (Vrbas, 1983.). Bilo bi interesantno istražiti, ako se netko već nije toga poduhvatio, kako su se ti procesi odvijali, zašto su baš ti gradovi bili izabrani, a ne neki drugi (primjerice, u Vojvodini se biralo između Vrbasa i Vršca), da li je to bilo po zaslugama iz Narodnooslobodilačke borbe ili po nekim drugim, aktualno-političkim kriterijima; tko je inicirao i s kojim argumentima njihovo preimenovanje i kasnije „razimenovanje“, i tako dalje. Bilo bi zanimljivo istražiti i odnos pred-titovskih imena s onim titovskim: krajnje južni Titov Veles očuvao je ime boga iz slavenske mitologije, koji se udružio sa jugoslavensko-socijalističkim „bogom“ Titom; krajnje sjeverno Velenje je, naizgled, također velesovsko, ali neki onomastičari kažu da je korijen ipak u pojmu kojim se označava pašnjak ili krčevina; ime „Mitrovica“ slavi svetog Dimitrija, Dmitra ili Mitra koji se u Jugoslaviji udružio sa „svetim“ Titom, premda bi bilo logičnije da je „Mitrovica“ postala „Titovica“; Drvar je neosporno u NOB-u postao Titov, čak je dobio Orden narodnog heroja, ali jednako je Titov u NOB-u postao i Bihać, a pogotovo Jajce u kojemu se 1943. rodila nova Jugoslavija, samo je „Titovo Jajce“, kako je govorio i onodobni vic, bilo vrlo nezgodno ime.
Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća – jednako onomanično – ispravljana je, kaže se, „povijesna nepravda“ i u slučaju „Kardeljeva“ i u slučaju „Titovih gradova“ i u nekim drugim slučajevima. Ali što je tradicija na koju se pritom pozivalo? Ako je Korenica pedesetak godina bila Titova, nije li i taj naziv već tradicionalan? Nakon koliko godina neki novitet postaje tradicionalnim?
I što bi bilo da 2022. godine – baš pod zastavom tradicije – građanstvo i uprava Kumrovca (demokratski, nego kako!) odluče preimenovati mjesto i općinu u „Titov Kumrovec“? Ili da se zatraži povratak Siska na tradicionalni „Sisek“, Bjelovara na „Belovar“, a Osijeka na „Osik“ ili, nedajbože, „Osek“, za što se u tradiciji mogu pronaći opravdanja. Pravo je čudo da se u pohodu novohrvatskog tradicionalističkog birokratizma nikad nije postavilo pitanje preimenovanja Splita u „Spljet“ ili Belog Manastira u „Bijeli Samostan“.
Ali ti „promašaji“, kao i ostvareni „uspjesi“, lako su objašnjivi ako uzmemo u obzir da su i politički glavešine i birokrati, kao i njihova pastva, vrlo površni i uglavnom neupućeni u ono o čemu rado govore. I generalno, imaju plitko sjećanje i još pliće razumijevanje, odnosno lažno sjećanje i pogrešno razumijevanje, ali to ne znaju ili ih za to nije briga. Neotklonjive historijske diskontinuitete, praznine i neizvjesnosti nadoknađuje se „historiorejom“, tj. nekontroliranim izljevima kvazi-historiografskih pripovijesti, mitova i legendi, čime se stvaraju nove oficijelne historije, i tako ukrug.
Identitet kao bolest i lijek
U blizini Fažane nalazi se mjesto Peroj, u kojemu smo i odsjeli kada smo bili u Istri. Ovo selo, koje nije na obali, ali je nedaleko od mora, svojom se veličinom i izgledom ne bi razlikovalo od mnogih drugih manjih istarskih i jadranskih naselja da usred njega ne stoji pravoslavna crkva te da uz crkvu nije groblje s mahom ćiriličnim nadgrobnim pločama, a prekoputa crkve i groblja također ćirilični spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata. Neobično za krajnji zapad Hrvatske i Istru. A razlog je to što u Peroju obitavaju Crnogorci koji su tu došli 1657. godine iz crmničke oblasti kod Skadarskog jezera, a milošću Mletačke Republike, na čijoj su se strani u starom kraju borili protiv Osmanlija. Petnaest familija i sedamdeset i sedam duša, do kojih današnji perojski Crnogorci mogu unatrag pratiti svoje porijeklo.
I aktivnostima Društva perojskih Crnogoraca „Peroj 1657“, kao i samim životom, Perojci su sačuvali i čuvaju crnogorski identitet, premda o njima duhovno skrbi Srpska pravoslavna crkva, a crnogorski im se jezik i govor, koliko sam uspio čuti, a kasnije i u nekim publikacijama pročitati, prepliću s jezikom i govorom okolnih čakavskih i čakavsko-štokavskih Hrvata, s podosta talijanizama u leksiku.
I nakon 365 godina, daleko od matice s kojom se osjećaju povezanima, okruženi onima koji su drugačiji po imenu, jeziku i vjeri, te se nužno miješajući s njima, crnogorski su Perojci ostali Crnogorci, i to ponosni Crnogorci kojima je do crnogorstva stalo vjerojatno više nego mnogim Crnogorcima u Crnoj Gori. A to nije ništa novo: filozofija, psihologija, sociologija, politologija, kulturologija, religiologija, antropologija, etnologija i filologija davno su apsolvirale problematiku individualnog i kolektivnog identiteta kao konstrukta koji se izgrađuje i održava ponajprije u odnosu i opreci s drugim i drugačijim. I usprkos drugom i drugačijem, što može značiti i – u inat drugom i drugačijem. A opet, s težnjom da se bude tu gdje se biva, da se bude domaći, zajedno s onim drugima i drugačijima, u jedinstvu s njima, što gradi treći identitet ili nad-identitet, u ovom slučaju perojski i istarski. Na njihovu sreću, perojske Crnogorce danas nitko ne smatra „uljezima“; naziva ih se i smatra „autohtonima“. A kako bi drugačije i bilo? (Istina, istarske Bošnjake-muslimane, koji su od pedesetih godina dvadesetog stoljeća dolazili u Rašu, Labin i Potpićan kao rudari, kovari, ne smatra se „autohtonima“, kao ni brijunske zebre i cedrove, što sâm koncept autohtonosti dovodi u pitanje. Jer: koliko godina, stoljeća ili tisućljeća treba proteći da bi neka ljudska zajednica ili neka biljna i životinjska vrsta postala autohtonom? Ne vjerujem da postoje neke „egzaktne“ tvrdnje o tome.)
Kako god bilo, knjige bi se mogle napisati o svemu onome što su perojski Crnogorci činili (obiteljski, seoski, društveno, politički) da bi sačuvali svoj identitet. Premda se čini da im je danas mnogo lakše nego prije, kad su kontakti s Crnom Gorom bili teže ostvarivi, rekao bih da je autentično istarsko, perojsko crnogorstvo danas u većoj opasnosti nego ikad u posljednjih tristotinjak godina, ali ne zbog asimilacije pod utjecajem dominantnog istarskog hrvatstva ili pravoslavnog srpstva, nego zbog crnogorstva iz Crne Gore. Ako se oni danas, u doba mas-medija i virtualne svedostupnosti i vazdadostupnosti, prilagođavaju bilo kojoj varijanti „zvaničnog crnogorstva“ (što im je zasigurno privlačno ako žele biti „pravi Crnogorci“), moglo bi im se dogoditi da svoje autentično crnogorstvo, koje je nastajalo i opstajalo u burnome moru ne-crnogorstva, zamijene navodno „istinskim“ crnogorstvom, a zapravo dajdžest-verzijom crnogorstva, koja je namijenjena ideološkim nadgornjavanjima i političkim potkusurivanjima.
U mnogo većim i tragičnijim razmjerima taj problem može se vidjeti i pratiti u slučaju bosanskih Hrvata-katolika. Neću dublje ulaziti u povijest formiranja hrvatske etnije ili nacije u Bosni, gdje bismo, među ostalima, susreli Ivana fra Franu Jukića koji je bosanske katolike, koji govore bosanski jezik, razlikovao od „Hrvaćana“, tj. katolika iz Hrvatske, a na putu u Carigrad naišao je u kosovskom Janjevu na katolike koji „govore bosanski, a sebe Hrvati nazivlju“, što ga je, izgleda, malo i iznenadilo. Neću, u ovoj usputnoj bilješci, ulaziti ni u novije pokušaje kroatiziranja bosanskih Hrvata kao što su oni u vrijeme starojugoslavenske Banovine Hrvatske ili Nezavisne Države Hrvatske. Za istarsko-crnogorski slučaj, u onom smislu u kojem sam naznačio jedan njegov potencijalni identitetski problem, bosanski su Hrvati relevantni zato što svoje specifično hrvatstvo nikome ne trebaju dokazivati, a ipak to stalno čine, i to uglavnom po uzoru na sliku Hrvatske koju primaju putem masovnih medija. To je najvidljivije i najčujnije u onim bosanskohercegovačkim medijima koji nastoje (ili moraju) uključiti hrvatski jezik kao jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine, nerijetko na tragikomičan način, neuko aplicirajući pravila „razlikovnih rječnika“ i hrvatsko-medijske pogrešne akcentuacije na „prirodni jezik“ bosanskih Hrvata, što eutanazira autentični i lokalno razvedeni hrvatski (ili bosansko-hrvatski) jezik.
Elem, kada sam rekao da su perojski Crnogorci morali „činiti“ nešto da bi „sačuvali“ identitet, implicirao sam da oni svoj identitet nisu naprosto živjeli i životnim praksama repetirali, nego su ga, još intenzivnije negoli istarski Hrvati i Talijani, čija je povijest također bila turbulentna, morali neprekidno (re)producirati, (pre)porađati. Da budu ono što žele biti, da ostanu ono što jesu – morali su to permanentno postajati. Identitet je stvar izbora, više ili manje svjesnog, i samo oni koji biraju da ne razmišljaju ili su za razmišljanje nesposobni mogu individualni i kolektivni identitet uzimati „zdravo za gotovo“. Uzimanje identiteta „zdravo za gotovo“ izaziva identitetske bolesti, kako kod pojedinaca, tako i na društvenom planu.
Budući da je svaki kolektivni identitet koji pojedinac prihvaća opterećenje individui i odnosima među individuama, identitet je neiscrpan izvor bolesti. Ali ima identitet i terapijsku dimenziju. Frojdovski, prihvaćanje i interioriziranje nekog kulturnog identiteta težnja je pojedinca za spajanjem s nekom cjelinom kako bi taj izdvojeni atom ljudskog roda stekao osjećaj zaštićenosti na vjetrometini svijeta. Riječ je, prema Freudu, o „iluzornom postizanju sreće“, ali to ne znači da ta iluzija nije korisna. Kulturni (naravno, ne samo etno-nacionalni ili religijski) identiteti mogu pomoći osmišljavanju individualne egzistencije, a uza sve svoje mane, nužan su uvjet osmišljavanja kolektivne egzistencije i održavanja zajednica, jer svaka je ljudska zajednica krhka biljka, sklona odumiranju i izumiranju.
Time se mogu objasniti i čudnovate transgeneracijske identitetske storije. U jednu sam se uputio dok sam čačkao internetsku mečku tražeći neke informacije o otoku Pagu, kojim sam također ovog ljeta prošao. Priča kaže da je tamošnja familija Badurina (izvorno: Baturan), iz Luna na sjeveru otoka, armenskoga porijekla. Ti su Armenci preko Grčke došli u Crnu Goru, odnosno Boku kotorsku, a odatle je jedan odvjetak došao i na Pag. I premda znaju odakle su i kada došli na Pag te što su u „prošlom životu“ roda bili, danas su, bez ikakve sumnje, paški Hrvati.
A takvih priča ima valjda u svakom hrvatskom mjestu, da ne idemo dalje od Hrvatske. Recimo, na otoku Cresu upoznao sam nekoliko ljudi istoga prezimena, što znači da su iz istoga „plemena“, ali jedni na kraju pišu „ć“, a drugi „ch“, i oni prvi su Hrvati, dok su drugi Talijani. Također, neki su creski Petrisi/Petrići i Bandere Hrvati, a neki od njih su bili Talijani, i to ne bilo kakvi, primjerice, dvojica talijanaša, iredentista i fašista – Stefano Petris i Domenico Bandera.
Mnogi, poput mene, mogu i u svojim familijama pronaći primjere takvih „sluđenih“ identiteta. Moja baka Irma, pola Čehinja – pola Austrijanka, koja je, s iznimkom nekoliko ratnih godina, svoj sedamdesetdevetogodišnji vijek proživjela u Bosni, u Bihaću, deklarirala se, pa i osjećala kao Hrvatica.
Identitet je stvar pamćenja, povijesnog pamćenja, ali je jednako tako i stvar zaborava, odnosno preispisivanja povijesti. I stvar stvaralaštva – kreativnosti i imaginacije – pri čemu je ponekad, ako ne i uvijek, teško razdvojiti historiografiju od mitologije.
U tom smislu, perojski Crnogorci nipošto nisu unikatni. Takvih enklava ima u svakoj bivšejugoslavenskoj republici. Bez posebnog reda, osim onog sjeverno-južnog, izvlačim iz „opće kulture“ Srbe iz selâ u slovenskoj Beloj Krajini, zapadnoslavonske Talijane iz Ploština kraj Pakraca u Hrvatskoj, Grke iz Buljkesa/Maglića u Bačkoj, u Srbiji, odnosno Vojvodini, Slovake iz Bijeljine u bosanskoj Semberiji, Hrvate iz Janjeva i Letnice na Kosovu, Egipćane iz crnogorskog Tivta, Gorance iz makedonskih sela Urvič i Jelovjane, a njima bi se moglo pridružiti i bilo koju romsku ili židovsku zajednicu iz naših zemalja.
O svakom tom mjestu i svakoj zajednici i porodici u njemu mogli bi se pisati jergovićevski Rodovi. Jedan bih takav roman mogao napisati i ja samo kad bih bio romanopisac. A kad bi priča o mom rodu bila film o jednoj bosanskoj vukojebini, Drenovu Tijesnu na Grabežu ponad Bihaća, gdje su neki moji preci živjeli početkom dvadesetoga vijeka, u soundtracku bi se smjenjivale sjetne muslimanske sevdalinke, napadna srpska ojkanja te brněnské písně i Wienerlieder, veseli napjevi češkog i austrijskog proletarijata. Tako bi turobne strane priče o izmještenosti, smještanju, gubicima, traženjima i nalaženjima mogle biti nadvladane radošću neočekivanih spajanja koja su između nekoliko tradicionalnih kultura stvarala novu kulturu i „novu tradiciju“.
Historija i histeriografija
Romansirane biografije južnoslavenskih naroda i njihovih velikana rijetko su kada bile vjerne faktografiji, ali to se može razumjeti i to se razumijevanje može faktografski potkrijepiti, jer naša historija – koja više liči na zbirku kratkih priča nego na roman – jedva da je ikada zabilježila više od deset godina bez ratova, političkih prevrata, ekonomskih kriza i socijalnih katastrofa. Svaka ta promjena bila je značajan prekid koji je proizvodio povijesne rupe koje je trebalo nekako ispuniti (uglavnom mitovima i legendama), e da bi se kod zajednica i pojedinaca stvorio umirujući utisak o povijesnom kontinuitetu i o „logičnosti povijesti“. Ali potiskivanje očiglednoga nikada nije prolazilo bez negativnih posljedica. Ono potisnuto uvijek se vraćalo, često u izvitoperenom i opasnom obliku.
Oni kojima je kritičnost posao i poziv, tzv. akademski građani, intelektualci i slični, moraju te oblike kolektivne svijesti i života kolektivâ raskrinkavati, demistificirati i dekonstruirati. No moraju imati i razumijevanja za to; u najmanju ruku uspostavljati veze između uzrokâ i posljedicâ određenih povijesnih događaja i dogodovština.
Za takvo je razumijevanje dovoljno već da se baci pogled na spisak državnih vlasti koje su se penjale na grbaču Južnih Slavena i padale s nje. Na primjer, u jednoj maloj sredini, u mom rodnom Bihaću (a da se grad nije pomaknuo s mjesta, osim što je porastao) u posljednjih 150 godina izmijenilo se dvanaest država i poludržava, priznatih i nepriznatih: Osmansko Carstvo, pa Austro-Ugarska Monarhija, pa Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca te Kraljevina Jugoslavija, pa Nezavisna Država Hrvatska i Bihaćka republika, pa Demokratska federativna Jugoslavija, Federativna Narodna Republika Jugoslavija i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, pa Republika Bosna i Hercegovina i na kraju Bosna i Hercegovina bez „republike“ u nazivu. A uz to još i sandžaci, kadiluci, okruzi, kotari, srezovi, kantoni, banovine, entiteti, župe, županije, opštine, općine… Što bi Goran Bregović rekao, ko ne poludi nije normalan! A ludi se svako malo, to je sigurno, i naša povijest umnogome jest „povijest ludila“. U skladu s psihologijsko-psihijatrijskim definicijama, našu bi se historiju, ali i historiografiju, moglo dijagnosticirati i opisati uz pomoć nekih pojmova koji se tiču psihičkih poremećaja i bolesti. Histerija (danas uglavnom zvana „konverzijskim poremećajem“) jedan je od tih pojmova. Naša je historija, želim reći, prilično histerična, pa je i njezina historiografija onda histeriografija.
Uz to (premda nisam siguran da se to psiho-profesionalno može povezati s histerijom) dolazi i opsesivno-kompulzivni poremećaj: neodoljiva opsjednutost historijom, zbog koje su, ako zastanemo na Hrvatskoj, svi povijesni događaji prisutni u svakom momentu: „stoljeće sedmo“ bilo je prekjučer, „1941.“ i „1945.“ bile su jučer, a „Oluja“ iz 1995. bila je, evo, jutros. Takva opsesija historijom mogla bi nas navesti na krivi zaključak: da je našim narodima i narodnostima stalo do tradicije i da je pažljivo čuvaju. No, suprotno površnim – bilo priglupim ili licemjernim – narativima, koji oduvijek i neprestance naplavljuju naše umove i osjećanja, i usprkos emfatičkim deklaracijama moćnika i poslušnih nemoćnika, našem narodu i njegovim vođama nije stalo do tradicije. Jer da jest, ne bi svaka nova vlast, sa svojom vojno-političkom moći i ideologijom, čiji je produkt i prethodno tematizirana onomanija, mogla provoditi, bez ikakva otpora, toponimijsko nasilje, niti bi to nasilje nad „nomenima toposâ“ moglo rezultirati nasiljem nad ljudima, odnosno strastvenim zlostavljanjem, protjerivanjem i ubijanjem onih „drugih“ s kojima se stoljećima (upravo tradicionalno!) suživjelo i živjelo. Da je puku i pukovođama stalo do tradicije, opreznije bi se odnosili i prema imenima i prema ljudima. A to toponimijsko nasilje, čim bi se neka vlast vojno-policijskom silom utvrdila na nekom prostoru, bilo je jedna od prvih njezinih akcija. U takvoj perspektivi, perspektivi moći, to je sasvim logično i ispravno jer, znamo, „u početku bijaše riječ“: nikad se ne smije podcijeniti snagu, moć i vlast riječî i imenâ te njihov utjecaj na formiranje i deformiranje svijesti, na ono što se naziva „osvješćivanjem“, premda se najčešće radi o onesvješćivanju maljem ideologije.
Istinsko osvješćivanje bilo bi posvješćivanje činjenice da „čuvanje tradicije“ nije nekakav autoput kojim se umjerenom brzinom i pravocrtno vozi od zamišljene točke A u zacrtanu točku B. To je prije kao lokalna cesta ili čak šumski put, bez određenog početka i izvjesnog ishoda, što zahtijeva više truda, ali je putovanje mnogo zanimljivije, pa i ugodnije nego na autostradi. Tradicija ili predaja jest neprestana translacija ili prevođenje prošloga u sadašnjost s pogledom na budućnost. Ovaj tekst nije mjesto za ozbiljno razmatranje etimologijâ i za igranje s njima, ali moram barem podsjetiti na dvoznačnost tog tradicijskog i translacijskog prenošenja: u talijanskom se kaže „traduttore, traditore“, prevodilac je izdajnik, što nam sugerira da je predaja uvijek i svojevrsna izdaja „originala“, ali može biti usmjerena i nečem boljem.
Kao što je rečeno vezano za perojske Crnogorce i njima slične mediteransko-srednjoeuropsko-balkanske kuriozitete, tradicija nije naprosto dana ili „bogomdana“, tako da bi ju se moglo zauvijek konzumirati kao neko neiscrpno i nezagadivo vrelo. Tradiranje je proizvođenje, a to što nazivamo tradicijom proizvod je rada kolektivne i individualne imaginacije u konformiranju s okolnim uvjetima i u opreci spram njih. Zato je svaka tradicija i imaginirana i imaginarna. Takozvano „čuvanje tradicije“ nije konzerviranje nečeg postojećeg, nego neprestano izmišljanje, izumljivanje, u najmanju ruku prilagođavanje i ugođavanje, a navodna konzervativnost zapravo je tek tankim nitima vezana uz prošlost i prvenstveno se tiče sadašnjosti i budućnosti. Oni, pak, koji nastupaju neskriveno revolucionarno, s prekretničkim namjerama, da bi raskinuli s „mračnom prošlošću“, čine se dosljednijima u odnosu spram tradicije, ali ni oni ne uspijevaju izbjeći zamke tradicije: ili nanovo ispisuju pisanu i nepisanu povijest, kako bi ono što je bilo ranije prilagodili svojoj ideologiji, ili ubrzo nakon prevrata stvaraju nove narative, pripovijesti, imaginarije i tradicije, za koje zahtijevaju jednaku pravovjernost i poslušnost kao i oni „bivši“.
Nema bijega iz prošlosti. Ono što nam se čini kao linearni tročlani niz ili kao piramidalna hijerahijska trijada prošlosti/sadašnjosti/budućnosti tek je circulus vitiosus, začarani, zli krug, vrtnja u neizbježnom, i samo je pitanje kako ćemo se postaviti spram toga jer o tome ovise naša sloboda, naše djelovanje i mogućnost promjena usmjerenih na dobrobit ljudi koji, doduše, radije bivaju objektima negoli subjektima života. Naravno, poželjno je da taj stav bude kritički, ironijski, čak humoristički, te da osvijestimo činjenicu da ništa nije ni oduvijek, ni zauvijek, osim ljudske težnje i čežnje za boljim i dobrim životom, što je i individualno i kolektivno stvar budućnosti čije najbolje projekcije, uz malo pameti i sreće, i mnogo vjere i nade, mogu poboljšati i uljepšati nezadovoljavajuću sadašnjost.
Kada bismo s takvim odmakom pristupali sebi samima i svemu što smatramo svojim, a onda i drugima i onome što smatramo tuđim, pažljivije bismo koračali po ovoj zemlji i njezinim putevima i stranputicama. Više bismo pazili i na vidljivo i na nevidljivo. Biologijskim i mikologijskim rječnikom rečeno, pažljivije bismo se odnosili i prema pojedinim gljivama na koje naletimo i prema njihovim micelijima kao vrlo kompleksnim i prilično misterioznim podzemnim sistemima iz kojih gljive nastaju. Ili – da ostanemo na terenu biologijske metaforike – trebali bismo se pažljivije odnositi prema tradiciji i prošlosti jer povijest je nalik na teško prohodnu prašumu bogate flore i faune, a ne na podšišan travnjak koji krase pokoji topijar i leptirić.
Histeriografija i onomanija
(putopis iz naseljâ, imenâ i historijâ Jugoslavije)
Najveće jugoslavenske luke
Potrefilo se tako da smo ovog ljeta Ivana, Morna i ja posjetili dva mjesta na istočnoj obali Jadrana, u Hrvatskoj, koja se može smatrati najvećim lukama u doba posljednje Jugoslavije. Ne, nismo bili ni u Kopru, ni u Rijeci, Splitu ili Pločama, ni u Baru. Posjetili smo, naime, prvo Fažanu, u zapadnoj Istri, kraj Pule, a potom Sveti Juraj, kraj Senja, na fluidnom prijelazu između Hrvatskog primorja i Velebitskog podgorja.
Ta mjestašca svojim su dimenzijama i napučenošću manja od desetina ili stotina istočnojadranskih mjesta. U Fažani je u posljednjih sto godina broj stanovnika varirao između 1500 i 2000, a u Svetom Jurju između 500 i 700. Ni njihove luke ne fasciniraju svojom veličinom; sasvim su prosječne, nevelike. Fažanu i Sveti Juraj stoga bi bilo pogrešno, pa i bizarno, u bilo kakvoj usporedbi nazivati „najvećima“. No ne činim to po kriteriju ove ili one materijalne veličine, nego zbog onoga u što Fažana i Sveti Juraj gledaju i kamo se iz njih svojevremeno plovilo.
Fažani su to Brijuni ili Brioni, otočje koje je vazda služilo za odmor i uživanje raznim moćnicima ili kao vojna utvrda moćnih država te je rijetko kada u povijesti imalo stanovništvo koje je tamo stalno živjelo, a autohtonih Brijunjana, Brionaca ili Brioneza (ako je itko igdje „autohton“, samonikao i čist od pamtivijeka) nikada nije bilo, barem ne u novom vijeku. Na Brijunskim otocima duže su se i trajnije zadržavali uglavnom oni koji su opsluživali uglednike i topove. Nakon ilirskih Histrâ, Brijuni su, dakle, služili za ladanje i ratovanje, tj. turizam i militarizam, Rimljanima, Mlečanima, habsburškim Austrijancima, fašističkim Talijanima i nacističkim Nijemcima, socijalističkim Jugoslavenima i suverenim Hrvatima. U najvećem dijelu svoje povijesti otočje je bilo rezervat za vlastodršce i bogataše, a i za egzotičnu divljač, posebno u eri maršala i predsjednika socijalističke Jugoslavije, Josipa Broza Tita, „najdražeg gosta“, koji je tamo provodio mnogo vremena, za čije su se potrebe Brijuni od 1947. godine nadalje pregrađivali, nadograđivali i izgrađivali, i koji je Brijune zapravo i proslavio diljem svijeta jer je tamo provodio dosta vremena i ugošćivao jugoslavensku i svjetsku političku i kulturnu elitu. Neki od ključnih i kultnih događaja socijalističke Jugoslavije vezani su uz Brijune: sastanak Tita, Gamala Abdela Nasera i Džavaharlala Nehrua 1956., kojim je inicirano osnivanje Pokreta nesvrstanih, te „Brijunski plenum“, na kojemu je smijenjen potpredsjednik Jugoslavije Aleksandar Ranković, što je predstavljalo i određeni zaokret u unutrašnjoj politici države. Nakon Tita i Jugoslavije, rezidencijalni dio koriste ili barem smiju koristiti predsjedavajući Republike Hrvatske, a tradicionalni elitizam Brijuna čuva i današnji elitni turizam, kao i izabrani umjetnici kojima, brodom iz Fažane, u pohod dolazi obični i neobični puk.
Selo Sveti Juraj ili Jurjevo proslavilo se, pak, kao luka iz koje su nedobrovoljni putnici i putnice otpremani trajektom na Goli otok i na susjedni mu otok Sveti Grgur, gdje su se od 1949. godine nalazile okrutne kaznionice, prvo za političke zatvorenike (osobito „informbiroovce“ nakon razlaza Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, tj. Staljina i Tita), a kasnije, sve do 1989. godine, i za „obične kriminalce“ (ponajviše one koji su počinili teške zločine).
Ironično, u godini kada je osnovan golootočki logor, 1949., Brijuni su postali Titova rezidencija. U isto se vrijeme na dvjema otočkim destinacijama, međusobno udaljenima manje od sto kilometara, intenzivno radilo i gradilo, namještalo i smještalo. Samo se radilo o drugačijim elitama, tj. drugačijim izabranicima.
Između Fažane i Svetog Jurja, odnosno Brijuna i Golog otoka, razapeta je povijest Jugoslavije, njezin sjaj i njezina bijeda. S jedne je strane utopija „socijalizma s ljudskim licem“, makar licem Tita kao „prosvijećenog apsolutista“, i pogotovo utopija „svjetskosti“ onih naroda koji su, prema Friedrichu Engelsu, „nepovijesni“ i „reakcionarni“, pa bi trebali biti usisani od strane historijski definiranih i progresivnih nacija te „nestati s lica zemlje“, što bi, kako kaže Engels u dosluhu s Karlom Marxom, bio povijesni napredak. S druge je strane distopija logora za „narodne neprijatelje“, gdje je trijumfiralo ono što je Giorgio Agamben, na tragu Hanne Arendt, tumačio kao „laboratorij za eksperimentiranje s totalnom dominacijom“ nad životom kao „golim životom“, te nazivao koncentracijski logor „biopolitičkom paradigmom moderne“, a što je u golootočkoj praksi značilo amorfni gulaš zlostavljača i zlostavljanih, izvrsnu kopiju staljinističkih gulaga. (Šteta je što Giorgio Agamben nije upoznat s Golim otokom, njegovim imenom i historijatom, jer bi time zasigurno mogao obogatiti pojam i metaforu „golog života“, barem u nekoj fusnoti.)
Između Brijuna i Golog otoka razapeti su također (kvazi)historiografski pogledi na socijalističku Jugoslaviju: glorificiranja i sotoniziranja, gotovo bez mogućnosti za „objektivno sagledavanje“ koje bi barem pokušalo da se odlijepi od oktroiranih i isključivih ideoloških narativa, a u kojem bi „male povijesti“ i „povijest svakodnevice“ mogli doći do riječi.
Između Brijuna i Golog otoka razapeti su, naposljetku, životi i imaginariji onih koji su bili, a mnogi i danas jesu – bilo s afirmativnom nostalgijom ili s gadljivim negiranjem – građani Jugoslavije. Ti Jugoslaveni, voljni i nevoljni, plovili su i još uvijek plove između Fažane i Svetog Jurja, sa svim svojim srećama i nesrećama, radostima i žalostima, ushitima i očajima, uspjesima i propastima, borbom i utučenošću, pobjedama i porazima, priznanjima i nepriznavanjima, oslobođenjem i neslobodom, godišnjim odmorima i godišnjim mukama.
Posjetiti Fažanu i Sveti Juraj u isto vrijeme, istoga dana ili tjedna – s mislima o Brijunima i Golom otoku – ne garantira bolje razumijevanje Jugoslavije kao političke, socijalne i kulturne tvorevine. Prije će nam to supostavljanje i suprotstavljanje izazvati šumove u kognitivnim i interpretativnim kanalima. No to je možda ipak dobar početak za refleksiju o iskustvu zvanom „Jugoslavija“ i o svim post-jugoslavenskim iskustvima, pogotovo ako onu Jugoslaviju sagledavamo inzularno, zamišljajući je kao neobičan otok između kontinenata Zapada i Istoka, sa specifičnom florom i faunom.
S ovogodišnjim pogledom na skrivene Brijune u blagoj i dragoj ljetnoj noći i na ostrvljenu golotinju Golog otoka usred nemilosrdnog zvizdana, i sa svim mislima prethodno izloženim, prisjećao sam se krhotina pjesme „Ostrva“ Maka Dizdara, a kad sam se vratio kući, policama i knjigama te Makovim ostrvima, ustanovio sam da je moja slutnja bila opravdana:
Sprva su ostrva bila od perja crvenog i biserja
Bila su ostrva od pitkog domaha i bliskog dna
Od lišća su bila ukusnog Od vjetra Konačnog raskršća
Ostrva bijela od sunca Slatka od sna
Sada su ostrva na naše stope skrvila
Ako nas i ne bi možda u čeljusti mržnje smrvila
Ne bi nas ostrva kao nekad
Od samih nas više skrila
Ostrva pod prstima čudnog buđenja
Ostrva za našim kamenim plačem
Ostrva oko našeg stalnog čuđenja
Ostrva na klatnu sata i pod otiračem
Ostrva koja će biti i koja su bila
Ostrva Ostrva Ostrva
Ostrva svuda oko nas
Ostrva blaga i draga
Ostrva ova
Što su se
Ostrvila
Imenovanje i onomanija
Goli otok zapravo se ne zove „Goli otok“, nego je to otok koji se zove „Goli“, ali se uvriježilo (pogotovo na vrhuncu njegove „slave“) zvati ga „Goli otok“, pa su i oni koji otoke inače nazivaju ostrvima Goli zvali „Goli otok“, a ponekad čak i začudno „ostrvo Goli otok“.
Brijuni su, iako službeno nikad nisu prestali biti „Brijuni“, u socijalističkoj Jugoslaviji uglavnom zvani po talijanski, „Brioni“, protiv čega je onomastičar Petar Šimunović argumentirano protestirao u jednome članku iz 1983. godine, ne odbacujući tadašnju inicijativu da se otočje nazove Titovim imenom, ali da to budu „Titovi Brijuni“, a ne „Titovi Brioni“.
Oko Fažane nije bilo i još uvijek nema dvojbi, nego je samo postojalo, kao i danas, hrvatsko-talijansko dvojstvo Fažana/Fasana, kao i u drugim istarskim mjestima.
Sveti Juraj preimenovan je u socijalizmu u „Jurjevo“, ne bi li se ublažila opijatska svojstva njegovog religioznog imena, a isto je bilo i sa „ženskim golim otokom“ Svetim Grgurom, koji je ozvaničen kao „Grgur“. Lokalci su ga i dalje nesmetano zvali „Šagargur“, a takvi lokalni oblici svetačkih imena, koji su vjerojatno bili nerazumljivi političarima i ćatama iz zagrebâ i beogradâ, ponegdje nisu ni bili oficijelno mijenjani: hvarski Sućuraj (Sveti Juraj) vazda je bio Sućuraj, kao što je brački Supetar (Sveti Petar) preživio kao Supetar, a ima i ekstremnijih primjera nedosljednosti pravovjernih socijalističkih preimenovatelja, primjerice, istarski Sveti Petar u Šumi, omiljeni primjer iz naših pravopisa, koji je iz nepoznatog razloga ostao „svet“ i u socijalizmu, premda bi se naziv „Petar u Šumi“ dobro uklapao u partizansku mitologiju. Ispod ideološkog radara prošla su i „nenarodna“ imena mnogih drugih mjesta kao što su Karlovac i Karlobag, oba nazvana po austrijskom nadvojvodi Karlu II. Štajerskom.
Onomastika, znanost koja proučava vlastita imena, neizmjerno mi je zabavna. Ne bavim se njome, čak ni hobistički, ali malo-malo pa zalutam u onomastičke labirinte. Tako sam jednom saznao da moje ime, „Hrvoje“, nema veze sa Hrvatskom i Hrvatima, nego je to srednjovjekovno bosansko ime koje dolazi od „hrvanja“, borbe, pa je srodno s onim imenima koja se izvode iz starogrčke riječi „andreia“ (hrabrost), kao što su Andrija, Andrea, Andreas, Andrew, i tako dalje. A onomastika mi je još interesantnija kada se usmjeri na toponimiju, imena mjestâ, pa postane toponomastika, osobito tamo gdje ideološki i politički aspekti usmjeravaju one lingvističke.
No toponomastička povijest nije samo interesantna, nego je i bolna, osobito za stanovnike onih mjesta čija se imena preko noći mijenjaju. Njih se državnom, birokratsko-administrativnom samovoljom tjera u socijalne neuroze i psihoze, čak i kada promjene nazivâ mjestâ nisu praćene ratnim i demografskim lomovima. Uzmimo samo Ploče, na jugu Hrvatske, mjesto koje se izvorno zvalo singularno – Ploča, a koje je u monarhističkoj Jugoslaviji, 1927., preimenovano u Aleksandrovo, u čast kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Tokom Drugog svjetskog rata mjestu se vraća naziva Ploča, uz što se koristi i talijanski naziv Porto Tolero (u značenju „luka za prekrcaj“), zbog savezništva Nezavisne Države Hrvatske s fašističkom Italijom. Nakon rata, do 1950., Ploča ostaje Ploča, ali se 1954. preimenuje u Kardeljevo, prema slovensko-jugoslavenskom socijalističkom funkcionaru Edvardu Kardelju. Budući da je tada bio živ, a vlast je bila zaključila da se mjesta ne smiju imenovati prema živima, osim u slučaju maršala Tita, grad je od 1954. do 1980. dobio novo ime, tj. staro ime u novom ruhu – pluralno Ploče. A ubrzo nakon Kardeljeve smrti (1979.), Ploče su 1980. drugi put preimenovane u Kardeljevo, da bi se 1990. stabilizirale kao Ploče. Nasreću, ne kao Tuđmanovo, Šuškovo, Genschershafen, Porto Vaticano ili Port NATO. Za sada.
Među bolnim promjenama najbolnije su mi, ne samo zbog zavičajnih razloga, one toponomastičke revolucije koje su bosansko-srpske vlasti provodile tokom posljednjeg rata, od Bosanskog Novog (Novigrada) do Foče (Srbinja). Ali ne bih sada o tome, nego bih malo o jednom mirnodopskom toponimijsko-ideološkom fenomenu iz razdoblja socijalističke Jugoslavije, a to su – Titovi gradovi. Ako titoističko tituliranje gradova ne spada u onomastiku, što ovako nestručan ne mogu zaključiti, onda zasigurno spada u onomaniju, tj. ideološki i politički motivirano te psihotično (pre)imenovanje gradova.
Prva je bila Korenica u Hrvatskoj; već krajem 1945. godine postala je „Titova“. Sljedeće, 1946. godine „titoizirali“ su se Užice u Srbiji, Veles u Makedoniji i, najradikalnije, Podgorica u Crnoj Gori, koja je postala i četrdeset i četiri godine ostala „Titograd“ (premda izvorna odluka kaže „Titovgrad“, ali se uobičajilo ono kraće ili elegantnije ime). A nakon Titove smrti (1980.), drugi je val „titovanja“ pogodio bosanski Drvar (1981.), slovensko Velenje (1981.) te autonomne pokrajine Srbije, Kosovo (Kosovska Mitrovica, 1981.) i Vojvodinu (Vrbas, 1983.). Bilo bi interesantno istražiti, ako se netko već nije toga poduhvatio, kako su se ti procesi odvijali, zašto su baš ti gradovi bili izabrani, a ne neki drugi (primjerice, u Vojvodini se biralo između Vrbasa i Vršca), da li je to bilo po zaslugama iz Narodnooslobodilačke borbe ili po nekim drugim, aktualno-političkim kriterijima; tko je inicirao i s kojim argumentima njihovo preimenovanje i kasnije „razimenovanje“, i tako dalje. Bilo bi zanimljivo istražiti i odnos pred-titovskih imena s onim titovskim: krajnje južni Titov Veles očuvao je ime boga iz slavenske mitologije, koji se udružio sa jugoslavensko-socijalističkim „bogom“ Titom; krajnje sjeverno Velenje je, naizgled, također velesovsko, ali neki onomastičari kažu da je korijen ipak u pojmu kojim se označava pašnjak ili krčevina; ime „Mitrovica“ slavi svetog Dimitrija, Dmitra ili Mitra koji se u Jugoslaviji udružio sa „svetim“ Titom, premda bi bilo logičnije da je „Mitrovica“ postala „Titovica“; Drvar je neosporno u NOB-u postao Titov, čak je dobio Orden narodnog heroja, ali jednako je Titov u NOB-u postao i Bihać, a pogotovo Jajce u kojemu se 1943. rodila nova Jugoslavija, samo je „Titovo Jajce“, kako je govorio i onodobni vic, bilo vrlo nezgodno ime.
Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća – jednako onomanično – ispravljana je, kaže se, „povijesna nepravda“ i u slučaju „Kardeljeva“ i u slučaju „Titovih gradova“ i u nekim drugim slučajevima. Ali što je tradicija na koju se pritom pozivalo? Ako je Korenica pedesetak godina bila Titova, nije li i taj naziv već tradicionalan? Nakon koliko godina neki novitet postaje tradicionalnim?
I što bi bilo da 2022. godine – baš pod zastavom tradicije – građanstvo i uprava Kumrovca (demokratski, nego kako!) odluče preimenovati mjesto i općinu u „Titov Kumrovec“? Ili da se zatraži povratak Siska na tradicionalni „Sisek“, Bjelovara na „Belovar“, a Osijeka na „Osik“ ili, nedajbože, „Osek“, za što se u tradiciji mogu pronaći opravdanja. Pravo je čudo da se u pohodu novohrvatskog tradicionalističkog birokratizma nikad nije postavilo pitanje preimenovanja Splita u „Spljet“ ili Belog Manastira u „Bijeli Samostan“.
Ali ti „promašaji“, kao i ostvareni „uspjesi“, lako su objašnjivi ako uzmemo u obzir da su i politički glavešine i birokrati, kao i njihova pastva, vrlo površni i uglavnom neupućeni u ono o čemu rado govore. I generalno, imaju plitko sjećanje i još pliće razumijevanje, odnosno lažno sjećanje i pogrešno razumijevanje, ali to ne znaju ili ih za to nije briga. Neotklonjive historijske diskontinuitete, praznine i neizvjesnosti nadoknađuje se „historiorejom“, tj. nekontroliranim izljevima kvazi-historiografskih pripovijesti, mitova i legendi, čime se stvaraju nove oficijelne historije, i tako ukrug.
Identitet kao bolest i lijek
U blizini Fažane nalazi se mjesto Peroj, u kojemu smo i odsjeli kada smo bili u Istri. Ovo selo, koje nije na obali, ali je nedaleko od mora, svojom se veličinom i izgledom ne bi razlikovalo od mnogih drugih manjih istarskih i jadranskih naselja da usred njega ne stoji pravoslavna crkva te da uz crkvu nije groblje s mahom ćiriličnim nadgrobnim pločama, a prekoputa crkve i groblja također ćirilični spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata. Neobično za krajnji zapad Hrvatske i Istru. A razlog je to što u Peroju obitavaju Crnogorci koji su tu došli 1657. godine iz crmničke oblasti kod Skadarskog jezera, a milošću Mletačke Republike, na čijoj su se strani u starom kraju borili protiv Osmanlija. Petnaest familija i sedamdeset i sedam duša, do kojih današnji perojski Crnogorci mogu unatrag pratiti svoje porijeklo.
I aktivnostima Društva perojskih Crnogoraca „Peroj 1657“, kao i samim životom, Perojci su sačuvali i čuvaju crnogorski identitet, premda o njima duhovno skrbi Srpska pravoslavna crkva, a crnogorski im se jezik i govor, koliko sam uspio čuti, a kasnije i u nekim publikacijama pročitati, prepliću s jezikom i govorom okolnih čakavskih i čakavsko-štokavskih Hrvata, s podosta talijanizama u leksiku.
I nakon 365 godina, daleko od matice s kojom se osjećaju povezanima, okruženi onima koji su drugačiji po imenu, jeziku i vjeri, te se nužno miješajući s njima, crnogorski su Perojci ostali Crnogorci, i to ponosni Crnogorci kojima je do crnogorstva stalo vjerojatno više nego mnogim Crnogorcima u Crnoj Gori. A to nije ništa novo: filozofija, psihologija, sociologija, politologija, kulturologija, religiologija, antropologija, etnologija i filologija davno su apsolvirale problematiku individualnog i kolektivnog identiteta kao konstrukta koji se izgrađuje i održava ponajprije u odnosu i opreci s drugim i drugačijim. I usprkos drugom i drugačijem, što može značiti i – u inat drugom i drugačijem. A opet, s težnjom da se bude tu gdje se biva, da se bude domaći, zajedno s onim drugima i drugačijima, u jedinstvu s njima, što gradi treći identitet ili nad-identitet, u ovom slučaju perojski i istarski. Na njihovu sreću, perojske Crnogorce danas nitko ne smatra „uljezima“; naziva ih se i smatra „autohtonima“. A kako bi drugačije i bilo? (Istina, istarske Bošnjake-muslimane, koji su od pedesetih godina dvadesetog stoljeća dolazili u Rašu, Labin i Potpićan kao rudari, kovari, ne smatra se „autohtonima“, kao ni brijunske zebre i cedrove, što sâm koncept autohtonosti dovodi u pitanje. Jer: koliko godina, stoljeća ili tisućljeća treba proteći da bi neka ljudska zajednica ili neka biljna i životinjska vrsta postala autohtonom? Ne vjerujem da postoje neke „egzaktne“ tvrdnje o tome.)
Kako god bilo, knjige bi se mogle napisati o svemu onome što su perojski Crnogorci činili (obiteljski, seoski, društveno, politički) da bi sačuvali svoj identitet. Premda se čini da im je danas mnogo lakše nego prije, kad su kontakti s Crnom Gorom bili teže ostvarivi, rekao bih da je autentično istarsko, perojsko crnogorstvo danas u većoj opasnosti nego ikad u posljednjih tristotinjak godina, ali ne zbog asimilacije pod utjecajem dominantnog istarskog hrvatstva ili pravoslavnog srpstva, nego zbog crnogorstva iz Crne Gore. Ako se oni danas, u doba mas-medija i virtualne svedostupnosti i vazdadostupnosti, prilagođavaju bilo kojoj varijanti „zvaničnog crnogorstva“ (što im je zasigurno privlačno ako žele biti „pravi Crnogorci“), moglo bi im se dogoditi da svoje autentično crnogorstvo, koje je nastajalo i opstajalo u burnome moru ne-crnogorstva, zamijene navodno „istinskim“ crnogorstvom, a zapravo dajdžest-verzijom crnogorstva, koja je namijenjena ideološkim nadgornjavanjima i političkim potkusurivanjima.
U mnogo većim i tragičnijim razmjerima taj problem može se vidjeti i pratiti u slučaju bosanskih Hrvata-katolika. Neću dublje ulaziti u povijest formiranja hrvatske etnije ili nacije u Bosni, gdje bismo, među ostalima, susreli Ivana fra Franu Jukića koji je bosanske katolike, koji govore bosanski jezik, razlikovao od „Hrvaćana“, tj. katolika iz Hrvatske, a na putu u Carigrad naišao je u kosovskom Janjevu na katolike koji „govore bosanski, a sebe Hrvati nazivlju“, što ga je, izgleda, malo i iznenadilo. Neću, u ovoj usputnoj bilješci, ulaziti ni u novije pokušaje kroatiziranja bosanskih Hrvata kao što su oni u vrijeme starojugoslavenske Banovine Hrvatske ili Nezavisne Države Hrvatske. Za istarsko-crnogorski slučaj, u onom smislu u kojem sam naznačio jedan njegov potencijalni identitetski problem, bosanski su Hrvati relevantni zato što svoje specifično hrvatstvo nikome ne trebaju dokazivati, a ipak to stalno čine, i to uglavnom po uzoru na sliku Hrvatske koju primaju putem masovnih medija. To je najvidljivije i najčujnije u onim bosanskohercegovačkim medijima koji nastoje (ili moraju) uključiti hrvatski jezik kao jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine, nerijetko na tragikomičan način, neuko aplicirajući pravila „razlikovnih rječnika“ i hrvatsko-medijske pogrešne akcentuacije na „prirodni jezik“ bosanskih Hrvata, što eutanazira autentični i lokalno razvedeni hrvatski (ili bosansko-hrvatski) jezik.
Elem, kada sam rekao da su perojski Crnogorci morali „činiti“ nešto da bi „sačuvali“ identitet, implicirao sam da oni svoj identitet nisu naprosto živjeli i životnim praksama repetirali, nego su ga, još intenzivnije negoli istarski Hrvati i Talijani, čija je povijest također bila turbulentna, morali neprekidno (re)producirati, (pre)porađati. Da budu ono što žele biti, da ostanu ono što jesu – morali su to permanentno postajati. Identitet je stvar izbora, više ili manje svjesnog, i samo oni koji biraju da ne razmišljaju ili su za razmišljanje nesposobni mogu individualni i kolektivni identitet uzimati „zdravo za gotovo“. Uzimanje identiteta „zdravo za gotovo“ izaziva identitetske bolesti, kako kod pojedinaca, tako i na društvenom planu.
Budući da je svaki kolektivni identitet koji pojedinac prihvaća opterećenje individui i odnosima među individuama, identitet je neiscrpan izvor bolesti. Ali ima identitet i terapijsku dimenziju. Frojdovski, prihvaćanje i interioriziranje nekog kulturnog identiteta težnja je pojedinca za spajanjem s nekom cjelinom kako bi taj izdvojeni atom ljudskog roda stekao osjećaj zaštićenosti na vjetrometini svijeta. Riječ je, prema Freudu, o „iluzornom postizanju sreće“, ali to ne znači da ta iluzija nije korisna. Kulturni (naravno, ne samo etno-nacionalni ili religijski) identiteti mogu pomoći osmišljavanju individualne egzistencije, a uza sve svoje mane, nužan su uvjet osmišljavanja kolektivne egzistencije i održavanja zajednica, jer svaka je ljudska zajednica krhka biljka, sklona odumiranju i izumiranju.
Time se mogu objasniti i čudnovate transgeneracijske identitetske storije. U jednu sam se uputio dok sam čačkao internetsku mečku tražeći neke informacije o otoku Pagu, kojim sam također ovog ljeta prošao. Priča kaže da je tamošnja familija Badurina (izvorno: Baturan), iz Luna na sjeveru otoka, armenskoga porijekla. Ti su Armenci preko Grčke došli u Crnu Goru, odnosno Boku kotorsku, a odatle je jedan odvjetak došao i na Pag. I premda znaju odakle su i kada došli na Pag te što su u „prošlom životu“ roda bili, danas su, bez ikakve sumnje, paški Hrvati.
A takvih priča ima valjda u svakom hrvatskom mjestu, da ne idemo dalje od Hrvatske. Recimo, na otoku Cresu upoznao sam nekoliko ljudi istoga prezimena, što znači da su iz istoga „plemena“, ali jedni na kraju pišu „ć“, a drugi „ch“, i oni prvi su Hrvati, dok su drugi Talijani. Također, neki su creski Petrisi/Petrići i Bandere Hrvati, a neki od njih su bili Talijani, i to ne bilo kakvi, primjerice, dvojica talijanaša, iredentista i fašista – Stefano Petris i Domenico Bandera.
Mnogi, poput mene, mogu i u svojim familijama pronaći primjere takvih „sluđenih“ identiteta. Moja baka Irma, pola Čehinja – pola Austrijanka, koja je, s iznimkom nekoliko ratnih godina, svoj sedamdesetdevetogodišnji vijek proživjela u Bosni, u Bihaću, deklarirala se, pa i osjećala kao Hrvatica.
Identitet je stvar pamćenja, povijesnog pamćenja, ali je jednako tako i stvar zaborava, odnosno preispisivanja povijesti. I stvar stvaralaštva – kreativnosti i imaginacije – pri čemu je ponekad, ako ne i uvijek, teško razdvojiti historiografiju od mitologije.
U tom smislu, perojski Crnogorci nipošto nisu unikatni. Takvih enklava ima u svakoj bivšejugoslavenskoj republici. Bez posebnog reda, osim onog sjeverno-južnog, izvlačim iz „opće kulture“ Srbe iz selâ u slovenskoj Beloj Krajini, zapadnoslavonske Talijane iz Ploština kraj Pakraca u Hrvatskoj, Grke iz Buljkesa/Maglića u Bačkoj, u Srbiji, odnosno Vojvodini, Slovake iz Bijeljine u bosanskoj Semberiji, Hrvate iz Janjeva i Letnice na Kosovu, Egipćane iz crnogorskog Tivta, Gorance iz makedonskih sela Urvič i Jelovjane, a njima bi se moglo pridružiti i bilo koju romsku ili židovsku zajednicu iz naših zemalja.
O svakom tom mjestu i svakoj zajednici i porodici u njemu mogli bi se pisati jergovićevski Rodovi. Jedan bih takav roman mogao napisati i ja samo kad bih bio romanopisac. A kad bi priča o mom rodu bila film o jednoj bosanskoj vukojebini, Drenovu Tijesnu na Grabežu ponad Bihaća, gdje su neki moji preci živjeli početkom dvadesetoga vijeka, u soundtracku bi se smjenjivale sjetne muslimanske sevdalinke, napadna srpska ojkanja te brněnské písně i Wienerlieder, veseli napjevi češkog i austrijskog proletarijata. Tako bi turobne strane priče o izmještenosti, smještanju, gubicima, traženjima i nalaženjima mogle biti nadvladane radošću neočekivanih spajanja koja su između nekoliko tradicionalnih kultura stvarala novu kulturu i „novu tradiciju“.
Historija i histeriografija
Romansirane biografije južnoslavenskih naroda i njihovih velikana rijetko su kada bile vjerne faktografiji, ali to se može razumjeti i to se razumijevanje može faktografski potkrijepiti, jer naša historija – koja više liči na zbirku kratkih priča nego na roman – jedva da je ikada zabilježila više od deset godina bez ratova, političkih prevrata, ekonomskih kriza i socijalnih katastrofa. Svaka ta promjena bila je značajan prekid koji je proizvodio povijesne rupe koje je trebalo nekako ispuniti (uglavnom mitovima i legendama), e da bi se kod zajednica i pojedinaca stvorio umirujući utisak o povijesnom kontinuitetu i o „logičnosti povijesti“. Ali potiskivanje očiglednoga nikada nije prolazilo bez negativnih posljedica. Ono potisnuto uvijek se vraćalo, često u izvitoperenom i opasnom obliku.
Oni kojima je kritičnost posao i poziv, tzv. akademski građani, intelektualci i slični, moraju te oblike kolektivne svijesti i života kolektivâ raskrinkavati, demistificirati i dekonstruirati. No moraju imati i razumijevanja za to; u najmanju ruku uspostavljati veze između uzrokâ i posljedicâ određenih povijesnih događaja i dogodovština.
Za takvo je razumijevanje dovoljno već da se baci pogled na spisak državnih vlasti koje su se penjale na grbaču Južnih Slavena i padale s nje. Na primjer, u jednoj maloj sredini, u mom rodnom Bihaću (a da se grad nije pomaknuo s mjesta, osim što je porastao) u posljednjih 150 godina izmijenilo se dvanaest država i poludržava, priznatih i nepriznatih: Osmansko Carstvo, pa Austro-Ugarska Monarhija, pa Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca te Kraljevina Jugoslavija, pa Nezavisna Država Hrvatska i Bihaćka republika, pa Demokratska federativna Jugoslavija, Federativna Narodna Republika Jugoslavija i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, pa Republika Bosna i Hercegovina i na kraju Bosna i Hercegovina bez „republike“ u nazivu. A uz to još i sandžaci, kadiluci, okruzi, kotari, srezovi, kantoni, banovine, entiteti, župe, županije, opštine, općine… Što bi Goran Bregović rekao, ko ne poludi nije normalan! A ludi se svako malo, to je sigurno, i naša povijest umnogome jest „povijest ludila“. U skladu s psihologijsko-psihijatrijskim definicijama, našu bi se historiju, ali i historiografiju, moglo dijagnosticirati i opisati uz pomoć nekih pojmova koji se tiču psihičkih poremećaja i bolesti. Histerija (danas uglavnom zvana „konverzijskim poremećajem“) jedan je od tih pojmova. Naša je historija, želim reći, prilično histerična, pa je i njezina historiografija onda histeriografija.
Uz to (premda nisam siguran da se to psiho-profesionalno može povezati s histerijom) dolazi i opsesivno-kompulzivni poremećaj: neodoljiva opsjednutost historijom, zbog koje su, ako zastanemo na Hrvatskoj, svi povijesni događaji prisutni u svakom momentu: „stoljeće sedmo“ bilo je prekjučer, „1941.“ i „1945.“ bile su jučer, a „Oluja“ iz 1995. bila je, evo, jutros. Takva opsesija historijom mogla bi nas navesti na krivi zaključak: da je našim narodima i narodnostima stalo do tradicije i da je pažljivo čuvaju. No, suprotno površnim – bilo priglupim ili licemjernim – narativima, koji oduvijek i neprestance naplavljuju naše umove i osjećanja, i usprkos emfatičkim deklaracijama moćnika i poslušnih nemoćnika, našem narodu i njegovim vođama nije stalo do tradicije. Jer da jest, ne bi svaka nova vlast, sa svojom vojno-političkom moći i ideologijom, čiji je produkt i prethodno tematizirana onomanija, mogla provoditi, bez ikakva otpora, toponimijsko nasilje, niti bi to nasilje nad „nomenima toposâ“ moglo rezultirati nasiljem nad ljudima, odnosno strastvenim zlostavljanjem, protjerivanjem i ubijanjem onih „drugih“ s kojima se stoljećima (upravo tradicionalno!) suživjelo i živjelo. Da je puku i pukovođama stalo do tradicije, opreznije bi se odnosili i prema imenima i prema ljudima. A to toponimijsko nasilje, čim bi se neka vlast vojno-policijskom silom utvrdila na nekom prostoru, bilo je jedna od prvih njezinih akcija. U takvoj perspektivi, perspektivi moći, to je sasvim logično i ispravno jer, znamo, „u početku bijaše riječ“: nikad se ne smije podcijeniti snagu, moć i vlast riječî i imenâ te njihov utjecaj na formiranje i deformiranje svijesti, na ono što se naziva „osvješćivanjem“, premda se najčešće radi o onesvješćivanju maljem ideologije.
Istinsko osvješćivanje bilo bi posvješćivanje činjenice da „čuvanje tradicije“ nije nekakav autoput kojim se umjerenom brzinom i pravocrtno vozi od zamišljene točke A u zacrtanu točku B. To je prije kao lokalna cesta ili čak šumski put, bez određenog početka i izvjesnog ishoda, što zahtijeva više truda, ali je putovanje mnogo zanimljivije, pa i ugodnije nego na autostradi. Tradicija ili predaja jest neprestana translacija ili prevođenje prošloga u sadašnjost s pogledom na budućnost. Ovaj tekst nije mjesto za ozbiljno razmatranje etimologijâ i za igranje s njima, ali moram barem podsjetiti na dvoznačnost tog tradicijskog i translacijskog prenošenja: u talijanskom se kaže „traduttore, traditore“, prevodilac je izdajnik, što nam sugerira da je predaja uvijek i svojevrsna izdaja „originala“, ali može biti usmjerena i nečem boljem.
Kao što je rečeno vezano za perojske Crnogorce i njima slične mediteransko-srednjoeuropsko-balkanske kuriozitete, tradicija nije naprosto dana ili „bogomdana“, tako da bi ju se moglo zauvijek konzumirati kao neko neiscrpno i nezagadivo vrelo. Tradiranje je proizvođenje, a to što nazivamo tradicijom proizvod je rada kolektivne i individualne imaginacije u konformiranju s okolnim uvjetima i u opreci spram njih. Zato je svaka tradicija i imaginirana i imaginarna. Takozvano „čuvanje tradicije“ nije konzerviranje nečeg postojećeg, nego neprestano izmišljanje, izumljivanje, u najmanju ruku prilagođavanje i ugođavanje, a navodna konzervativnost zapravo je tek tankim nitima vezana uz prošlost i prvenstveno se tiče sadašnjosti i budućnosti. Oni, pak, koji nastupaju neskriveno revolucionarno, s prekretničkim namjerama, da bi raskinuli s „mračnom prošlošću“, čine se dosljednijima u odnosu spram tradicije, ali ni oni ne uspijevaju izbjeći zamke tradicije: ili nanovo ispisuju pisanu i nepisanu povijest, kako bi ono što je bilo ranije prilagodili svojoj ideologiji, ili ubrzo nakon prevrata stvaraju nove narative, pripovijesti, imaginarije i tradicije, za koje zahtijevaju jednaku pravovjernost i poslušnost kao i oni „bivši“.
Nema bijega iz prošlosti. Ono što nam se čini kao linearni tročlani niz ili kao piramidalna hijerahijska trijada prošlosti/sadašnjosti/budućnosti tek je circulus vitiosus, začarani, zli krug, vrtnja u neizbježnom, i samo je pitanje kako ćemo se postaviti spram toga jer o tome ovise naša sloboda, naše djelovanje i mogućnost promjena usmjerenih na dobrobit ljudi koji, doduše, radije bivaju objektima negoli subjektima života. Naravno, poželjno je da taj stav bude kritički, ironijski, čak humoristički, te da osvijestimo činjenicu da ništa nije ni oduvijek, ni zauvijek, osim ljudske težnje i čežnje za boljim i dobrim životom, što je i individualno i kolektivno stvar budućnosti čije najbolje projekcije, uz malo pameti i sreće, i mnogo vjere i nade, mogu poboljšati i uljepšati nezadovoljavajuću sadašnjost.
Kada bismo s takvim odmakom pristupali sebi samima i svemu što smatramo svojim, a onda i drugima i onome što smatramo tuđim, pažljivije bismo koračali po ovoj zemlji i njezinim putevima i stranputicama. Više bismo pazili i na vidljivo i na nevidljivo. Biologijskim i mikologijskim rječnikom rečeno, pažljivije bismo se odnosili i prema pojedinim gljivama na koje naletimo i prema njihovim micelijima kao vrlo kompleksnim i prilično misterioznim podzemnim sistemima iz kojih gljive nastaju. Ili – da ostanemo na terenu biologijske metaforike – trebali bismo se pažljivije odnositi prema tradiciji i prošlosti jer povijest je nalik na teško prohodnu prašumu bogate flore i faune, a ne na podšišan travnjak koji krase pokoji topijar i leptirić.