Zenički mujezin, stari musliman Mustafa Šišić i njegova supruga Melća bili su tradicionalni bosanski vjernici. Mislim da je Mustafa bio prvi čovjek iz našeg komšiluka koji je početkom 70-ih godina otišao na hadž. Sjećam se tog ispraćaja. U avliji, a i vani na cesti, stajalo je mnogo više ljudi nego li danas stane pored svih onih autobusa koji sa glavnog zeničkog trga odvoze današnje hadžije put Mekke.
Bilo je nešto uzvišeno u tom činu. Kao dijete sam čak osjetila da se dešava nešto posebno, nešto značajno i na nekom nivou koji ne mogu dokučiti svi ljudi.
Mustafi su se caklile oči dok je prolazio kroz masu, Melća je plakala glasno, sinovi su mu stajali pored njega… a ja sam se iz prikrajka pitala, kako neko smije autobusom krenuti na put dalek toliko hiljada kilometara.
Meni je put i do nene u Hercegovinu bio onomad put preko svijeta.
Desetak godina kasnije, u ljetnom periodu, sjedila sam sa Mustafinom najmlađom kćerkom u njihovoj avliji. Sati su popodnevni. Tišinu je remetilo tek poneko zveckanje šerpe iz kuće. Melća se vrtila oko šporeta.
Odjednom, začusmo njen plahoviti povik:
– Mustafaaaaaa, Mustafaaaaa… letider u prodavnicu, hidžretska je Nova godina. Jadna majko, umalo nismo zaboravili! Letiiii…
On poslušno uđe u kuću, vrati se sa cekerom i novčanikom, pa upita šta treba kupiti.
Melća je rekla:
Sedam stvari radi nafake u kući… – i počela nabrajati, koristeći prste.
Ispružila je prvi prst rekavši:
– Kilu brašna.
Pa drugi prst:
– Kilu cukera.
Treći prst:
– Kilu riže.
Četvrti prst:
– Litru zejtina.
Peti prst:
– Kutiju soli.
Šesti prst:
– Uh, ne znam ni sama… eto, kupi šehriju.
Sedmi prst:
– Uh… uh… čekaj šta sam ono rekla: brašno, cuker, riža, zejtin, so, šehrija i sedmo, sedmo…. ma, prašak za pecivo… Uzmi još i pecivni prašak… Hajde, pohiti dok nisu zatvorili!
I ode Mustafa sa cekerom preko avlije, žureći da se granap ne zatvori.
Nisam shvatala o kakvoj Novoj godini priča Melća usred ljeta, pa upitah šta to sve znači.
Ona mi objasni da muslimani imaju svoju Novu godinu koja se broji po drugom kalendaru, da je dobro tako kupiti sedam namirnica u kuću na dan kad nastupi hidžretska Nova godina i da to donosi nafaku.
– Nafaka u kući, to ti je, sinko, sve! – podvukla je Melća i otrčala da opet zvecka šerpama oko šporeta.
Bila je to žena koja je uvijek žurila, za razliku od svog muža Mustafe, koji je žurio samo kad ga Melća najuri u svom dobroćudnom srkletu.
Melće odavno nema, a Mustafe odnedavno. Ali, ta Hidžretska nova godina ostala je, kao i njeno obilježavanje… posebno u mojoj glavi. Ukoliko mi baš ne promakne (a obično ne promakne), uzmem cekerče i baš kao Mustafa nekad, odem u prodavnicu da kupim štošta, radi nafake.
Ne kupim uvijek brašno, cuker, rižu, so, šehriju, zejtin… nego onako nasumice šta mi dođe pod ruku. Ali, OBAVEZNO na to sve stavim prašak za pecivo.
Eto, taj njen sedmi prst i muka živa da se sjeti šta bi se kao sedmo moglo kupiti, na ime godišnje nafake u kući, živi tako duboko urezano, kao smiješno, naivno, prosto, narodsko… kao toplo i ljudsko.
Njeno vjerovanje u Boga i u nafaku bilo je bez filozofiranja, naklapanja, prepadanja i dubokih objašnjenja. Malo iz Kur’ana, malo iz glave, ponešto iz kuće… sklopljeno u cjelinu koja je obilježila Melću, ženu koja se znala u dvije minute i rasplakati i nasmijati, zagalamiti i pomilovati…
Ženu koja je uvijek radila više stvari istovremeno.
Ženu koja bi, na sijelu, dok ispija kafu zaspala na par minuta… ženu koja je glasno pričala i isto tako glasno pokazivala emocije… a sve to bez neke hinle i skrivenih namjera.
I zaista, bila je nafakali. Čak i u onim najtežim ratnim vremenima, kad su skoro svi ljudi ostali bez nafake, Melćina je bila uz nju. Kakva-takva, njena nafaka je nije napuštala.
Želim da vjerujem da je to bilo zbog onog sedmog prsta i zbog praška za pecivo.
Hidžretska Nova godina i prašak za pecivo
Zenički mujezin, stari musliman Mustafa Šišić i njegova supruga Melća bili su tradicionalni bosanski vjernici. Mislim da je Mustafa bio prvi čovjek iz našeg komšiluka koji je početkom 70-ih godina otišao na hadž. Sjećam se tog ispraćaja. U avliji, a i vani na cesti, stajalo je mnogo više ljudi nego li danas stane pored svih onih autobusa koji sa glavnog zeničkog trga odvoze današnje hadžije put Mekke.
Bilo je nešto uzvišeno u tom činu. Kao dijete sam čak osjetila da se dešava nešto posebno, nešto značajno i na nekom nivou koji ne mogu dokučiti svi ljudi.
Mustafi su se caklile oči dok je prolazio kroz masu, Melća je plakala glasno, sinovi su mu stajali pored njega… a ja sam se iz prikrajka pitala, kako neko smije autobusom krenuti na put dalek toliko hiljada kilometara.
Meni je put i do nene u Hercegovinu bio onomad put preko svijeta.
Desetak godina kasnije, u ljetnom periodu, sjedila sam sa Mustafinom najmlađom kćerkom u njihovoj avliji. Sati su popodnevni. Tišinu je remetilo tek poneko zveckanje šerpe iz kuće. Melća se vrtila oko šporeta.
Odjednom, začusmo njen plahoviti povik:
– Mustafaaaaaa, Mustafaaaaa… letider u prodavnicu, hidžretska je Nova godina. Jadna majko, umalo nismo zaboravili! Letiiii…
On poslušno uđe u kuću, vrati se sa cekerom i novčanikom, pa upita šta treba kupiti.
Melća je rekla:
Sedam stvari radi nafake u kući… – i počela nabrajati, koristeći prste.
Ispružila je prvi prst rekavši:
– Kilu brašna.
Pa drugi prst:
– Kilu cukera.
Treći prst:
– Kilu riže.
Četvrti prst:
– Litru zejtina.
Peti prst:
– Kutiju soli.
Šesti prst:
– Uh, ne znam ni sama… eto, kupi šehriju.
Sedmi prst:
– Uh… uh… čekaj šta sam ono rekla: brašno, cuker, riža, zejtin, so, šehrija i sedmo, sedmo…. ma, prašak za pecivo… Uzmi još i pecivni prašak… Hajde, pohiti dok nisu zatvorili!
I ode Mustafa sa cekerom preko avlije, žureći da se granap ne zatvori.
Nisam shvatala o kakvoj Novoj godini priča Melća usred ljeta, pa upitah šta to sve znači.
Ona mi objasni da muslimani imaju svoju Novu godinu koja se broji po drugom kalendaru, da je dobro tako kupiti sedam namirnica u kuću na dan kad nastupi hidžretska Nova godina i da to donosi nafaku.
– Nafaka u kući, to ti je, sinko, sve! – podvukla je Melća i otrčala da opet zvecka šerpama oko šporeta.
Bila je to žena koja je uvijek žurila, za razliku od svog muža Mustafe, koji je žurio samo kad ga Melća najuri u svom dobroćudnom srkletu.
Melće odavno nema, a Mustafe odnedavno. Ali, ta Hidžretska nova godina ostala je, kao i njeno obilježavanje… posebno u mojoj glavi. Ukoliko mi baš ne promakne (a obično ne promakne), uzmem cekerče i baš kao Mustafa nekad, odem u prodavnicu da kupim štošta, radi nafake.
Ne kupim uvijek brašno, cuker, rižu, so, šehriju, zejtin… nego onako nasumice šta mi dođe pod ruku. Ali, OBAVEZNO na to sve stavim prašak za pecivo.
Eto, taj njen sedmi prst i muka živa da se sjeti šta bi se kao sedmo moglo kupiti, na ime godišnje nafake u kući, živi tako duboko urezano, kao smiješno, naivno, prosto, narodsko… kao toplo i ljudsko.
Njeno vjerovanje u Boga i u nafaku bilo je bez filozofiranja, naklapanja, prepadanja i dubokih objašnjenja. Malo iz Kur’ana, malo iz glave, ponešto iz kuće… sklopljeno u cjelinu koja je obilježila Melću, ženu koja se znala u dvije minute i rasplakati i nasmijati, zagalamiti i pomilovati…
Ženu koja je uvijek radila više stvari istovremeno.
Ženu koja bi, na sijelu, dok ispija kafu zaspala na par minuta… ženu koja je glasno pričala i isto tako glasno pokazivala emocije… a sve to bez neke hinle i skrivenih namjera.
I zaista, bila je nafakali. Čak i u onim najtežim ratnim vremenima, kad su skoro svi ljudi ostali bez nafake, Melćina je bila uz nju. Kakva-takva, njena nafaka je nije napuštala.
Želim da vjerujem da je to bilo zbog onog sedmog prsta i zbog praška za pecivo.