Ona gleda u planinu. Snijeg je još samo u udolinama, na proplancima se već zazelenjela trava i olistalo drveće. Pokoje stado ovaca, pogrbljeni pastir, neobično je opet biti ovdje, pomisli, pa meni planina iz kuće raste, tako je bilo oduvijek. Dina se vraća iz škole, otac mi se vraća iz kafane, a ja stojim i gledam u planinu, s vrućim ih burekom dočekujem, moj Hidajete.
On sjedi i šuti, zubi su mu ispali preko hladne karbonare, jede nevoljko, tek da nešto okusi. Crna, živa žena koja u alatnici brine o Uniorovim francuskim ključevima, nutka ga, pojedi nešto, srušit ćeš se, past ćeš pod stroj, čovječe. Tvornica Torpedo, na samoj obali mora, kraj rafinerije nafte, ispod ružnih kuća što su ih sagradili doseljenici u grad na moru i gastarbajteri, te tužne ograde od bijelih gipsanih labudova i lavova, tužne, goleme garaže s kineskim škarama za živicu, koje nema, za život koji ne postoji. Ali jednom, jednom, u nekoj nejasnoj budućnosti, u nekoj zdravoj i bogatoj penziji, jednom… Dakle, nikad.
– Jedi Hido, sutra nastupaš.
– Nije me briga, Zorice moja, ni za pjesmu ni za ranu, nije me briga.
– A što je sad? Opet problemi?
– Nema problema, ja sam problem, žena mi pobjegla u Bosnu i odvela malu. Ja sam kriv, popio, ona prigovorla, ja je udario, a ona kući, u Turbe! Nit mi se jede, nit mi se pjeva.
– A moj Hido, budalo jedna, odi po nju, traži da ti oprosti, propast ćeš ovako sto na sto!
Jednom godišnje u tvornici koja je osnovana kao manufaktura za proizvodnju ubojitih projektila, a u jugoslavenskim osamdesetim pretvorila se u tvornicu traktora na samoj obali mora, kraj lansirne rampe za torpeda, održava se natjecanje, ili bolje rečeno festival – Prvi pljesak Torpeda. Neki se radnici za to pripremaju mjesecima, voditelj te nestvarne priredbe, na cvijećem urešenoj pozornici od čeličnih oplata, je poslovođa Darko, mršav, visok otočanin koji uzgaja pudlice i bonsai drveće. Hidajet je pobijedio prošle godine, njegova izvedba sevdah klasika Mujo kuje konja po mjesecu toliko je ganula peteročlani žiri, osobito voditelja tvorničke ljevaonice, da je voditelj Darko morao zatražiti stanku za brisanje neočekivanih suza, te zamoliti Hidu da ponovi izvedbu jer se: “tako nešto lijepo i tužno dugo nije čulo u halama ove radne organizacije”.
Hido se nije dao nagovoriti na ponavljanje, otpjevao je još manje poznatu Trepetljika trepetala, te uz buran pljesak sišao s pozornice. U trećem redu sjedile su njegova žena i kćerka, Hidajet se uz tapšanje prijatelja probio i sjeo do njih. Divno, Hido, divno, rekla je Sanela. Uzeo je Dinu u ruke, šta ćeš da ti tata kupi ako pobijedi, rekao je.
Sad sjedi u alatnici i muči se s usputnim obrokom, s paštom koju ionako ne voli, prstima crnim od ulja, bira rijetke komadiće tunjevine i povremeno snažno uzdahne. Hido je mršav, ali žilav čovjek, sad na njegovim prsima sjedi cijeli Vlašić, ta planina koja raste ravno iz spavaće sobe u kojoj se sad, poslije objeda, odmaraju njegova kćerka i žena. Planina se penje u nebo, snijeg se na njoj potjeran toplinom proljetnog sunca pomalo otapa, dok se na Hidajetovom srcu skuplja hladna i teška kugla krivice i usamljenosti. Na planini skaču životinje i polijeću leptiri, cvjetaju cijeli proplanci na blagom zapadnom vjetru i on je siguran, da kroz odškrinut prozor svježi miris proljetne šume ulazi u sobu i gnijezdi se na lijevom obrazu njegova djeteta. On točno zna kako njih dvije popodne spavaju, stisnu se jedna uz drugu kao dva šteneta, uklope se kao dvije bezgrešne školjke i čini mu se, smiju se, one se smiju, cijelo vrijeme dok spavaju.
Sutra navečer, Hido brani titulu pobjednika, već je dva mjeseca sam, Sanela se ne javlja, poslao je nekoliko pisama, ali ništa. Ne usuđuje se otputovati, doći joj na oči, jer ako ga tad odbije, zna da će to biti zauvijek, da ih više nikad neće vidjeti. Te noći nije zaspao. Pušio je oslonjen na otvoreni prozor i buljio u polovicu mjeseca što se nečujno verala nebom. Grad se naglo umirio, umro u svojoj tišini, a onda najednom, naglo, uz sirenu hitne pomoći i prvog svjetla u zoru oživio. Dugo se brijao, iz ogledala motrio ga je jedan tup i umoran pogled, a suze su curile u debeli sloj guste bijele pjene koju je strugao tupim žiletom. Uzeo je slobodan dan, da se pripremi, da opet bude najbolji. Ali, njemu se nije pjevalo, sjedio je opran, obrijan, uređen na starom krevetu, u udubini na madracu, bezvoljan, nepomičan i besmislen, kao puding u čaši. Njegov se život klackao kao na ljuljačci, nije znao što će, a nije znao niti kako će. I bilo mu je krivo, jako krivo, toliko da mu je padalo na pamet da gurne tu svoju lijevu šaku kojom ju je udario pod onu golemu, neumitnu prešu, dolje u tvornici. Potražio je zlatnu Doxu u ladici, očev poklon, nosio ju je samo u svečanim prigodama, kao i jedino odijelo, jedinu bijelu košulju i jedinu kravatu koju je imao. Zavukla se ispod netom izvađene putovnice. Oblačio se sporo, sat je morao zakopčati na dvije rupice uže, toliko je bio oslabio otkad je Sanela otišla. I tad mu je sinulo.
Mahnito, gotovo očajnički, zgrabio je mantil, putovnicu i izjurio iz kuće, gotovo trkom stigao na autobusni kolodvor, promijenio novac u lire i ukrcao se u autobus za Trst koji je na peronu, trčeći za njim i lupajući na vrata, uspio zaustaviti. Te proljetne večeri, dok se u velikoj hali, u mirisima špene i motornog ulja, pjevalo i pljeskalo, Hidajet je sjedio u vlaku za Sarajevo sa slušalicama na ušima. U dvije goleme bijele vrećice nosio je poklone, svega je tu bilo, turpijica za nokte, optočena lažnim rubinima koju je namijenio Saneli, probušila je paket sirove kave, njen je miris ispunio kupe noćnog vlaka. Bio je sam, svečan, lijep i pun nade. Dini je kupio walkman koji je upravo isprobavao, i nekakvu kasetu, neke tri plavuše na slici, Bananarama, to je za djecu pomislio je.
Uskoro će ga shrvati san, naslonit će glavu na musavo staklo i zaspati. Sanjat će kako kupuje automobil, crveni polovni ford, i kako putuje sa ženom i kćerkom u Trst. U jednom trenutku, cesta će se promijeniti, i umjesto da ga odvede u grad na moru, osvanut će na vrhu planine. Tamo će iz auta izvaditi stolić, tri stolice i jednu klupicu, žena će na klupicu rasprostrijeti malen, čist kao snijeg stolnjak na koji će se on uspeti i zapjevati. Tako će lijepo pjevati da će se i slavuji u gaju zasramiti, a ravnodušni pastiri stati u svojoj igri sa psima. Njegov će se zvonki i čisti glas provući sve do one alatnice u kojoj ga je jedna dobra žena nutkala hranom, do podstanarskog stana iz kojeg je izjurio poput munje, kao čovjek gonjen krivicom.
I tad će sići s ove malene pozornice na vrhu planine i sjesti u publiku, s njih dvije. Sanela će iz košare, iz bijele krpe s panoramom Trsta, izvaditi vruću sirnicu, a sva stabla i sve životinje, svi mravi i sve travke, nastavit će njegovu pjesmu koja će se u jednom trenutku iz zvuka pretvoriti u svjetlo, iz svjetla u sunce koje se uspinje, iz sunčeve zrake u cestu kojom odlučan i tih, hoda da izmoli oprost.
Hidajet
Ona gleda u planinu. Snijeg je još samo u udolinama, na proplancima se već zazelenjela trava i olistalo drveće. Pokoje stado ovaca, pogrbljeni pastir, neobično je opet biti ovdje, pomisli, pa meni planina iz kuće raste, tako je bilo oduvijek. Dina se vraća iz škole, otac mi se vraća iz kafane, a ja stojim i gledam u planinu, s vrućim ih burekom dočekujem, moj Hidajete.
On sjedi i šuti, zubi su mu ispali preko hladne karbonare, jede nevoljko, tek da nešto okusi. Crna, živa žena koja u alatnici brine o Uniorovim francuskim ključevima, nutka ga, pojedi nešto, srušit ćeš se, past ćeš pod stroj, čovječe. Tvornica Torpedo, na samoj obali mora, kraj rafinerije nafte, ispod ružnih kuća što su ih sagradili doseljenici u grad na moru i gastarbajteri, te tužne ograde od bijelih gipsanih labudova i lavova, tužne, goleme garaže s kineskim škarama za živicu, koje nema, za život koji ne postoji. Ali jednom, jednom, u nekoj nejasnoj budućnosti, u nekoj zdravoj i bogatoj penziji, jednom… Dakle, nikad.
– Jedi Hido, sutra nastupaš.
– Nije me briga, Zorice moja, ni za pjesmu ni za ranu, nije me briga.
– A što je sad? Opet problemi?
– Nema problema, ja sam problem, žena mi pobjegla u Bosnu i odvela malu. Ja sam kriv, popio, ona prigovorla, ja je udario, a ona kući, u Turbe! Nit mi se jede, nit mi se pjeva.
– A moj Hido, budalo jedna, odi po nju, traži da ti oprosti, propast ćeš ovako sto na sto!
Jednom godišnje u tvornici koja je osnovana kao manufaktura za proizvodnju ubojitih projektila, a u jugoslavenskim osamdesetim pretvorila se u tvornicu traktora na samoj obali mora, kraj lansirne rampe za torpeda, održava se natjecanje, ili bolje rečeno festival – Prvi pljesak Torpeda. Neki se radnici za to pripremaju mjesecima, voditelj te nestvarne priredbe, na cvijećem urešenoj pozornici od čeličnih oplata, je poslovođa Darko, mršav, visok otočanin koji uzgaja pudlice i bonsai drveće. Hidajet je pobijedio prošle godine, njegova izvedba sevdah klasika Mujo kuje konja po mjesecu toliko je ganula peteročlani žiri, osobito voditelja tvorničke ljevaonice, da je voditelj Darko morao zatražiti stanku za brisanje neočekivanih suza, te zamoliti Hidu da ponovi izvedbu jer se: “tako nešto lijepo i tužno dugo nije čulo u halama ove radne organizacije”.
Hido se nije dao nagovoriti na ponavljanje, otpjevao je još manje poznatu Trepetljika trepetala, te uz buran pljesak sišao s pozornice. U trećem redu sjedile su njegova žena i kćerka, Hidajet se uz tapšanje prijatelja probio i sjeo do njih. Divno, Hido, divno, rekla je Sanela. Uzeo je Dinu u ruke, šta ćeš da ti tata kupi ako pobijedi, rekao je.
Sad sjedi u alatnici i muči se s usputnim obrokom, s paštom koju ionako ne voli, prstima crnim od ulja, bira rijetke komadiće tunjevine i povremeno snažno uzdahne. Hido je mršav, ali žilav čovjek, sad na njegovim prsima sjedi cijeli Vlašić, ta planina koja raste ravno iz spavaće sobe u kojoj se sad, poslije objeda, odmaraju njegova kćerka i žena. Planina se penje u nebo, snijeg se na njoj potjeran toplinom proljetnog sunca pomalo otapa, dok se na Hidajetovom srcu skuplja hladna i teška kugla krivice i usamljenosti. Na planini skaču životinje i polijeću leptiri, cvjetaju cijeli proplanci na blagom zapadnom vjetru i on je siguran, da kroz odškrinut prozor svježi miris proljetne šume ulazi u sobu i gnijezdi se na lijevom obrazu njegova djeteta. On točno zna kako njih dvije popodne spavaju, stisnu se jedna uz drugu kao dva šteneta, uklope se kao dvije bezgrešne školjke i čini mu se, smiju se, one se smiju, cijelo vrijeme dok spavaju.
Sutra navečer, Hido brani titulu pobjednika, već je dva mjeseca sam, Sanela se ne javlja, poslao je nekoliko pisama, ali ništa. Ne usuđuje se otputovati, doći joj na oči, jer ako ga tad odbije, zna da će to biti zauvijek, da ih više nikad neće vidjeti. Te noći nije zaspao. Pušio je oslonjen na otvoreni prozor i buljio u polovicu mjeseca što se nečujno verala nebom. Grad se naglo umirio, umro u svojoj tišini, a onda najednom, naglo, uz sirenu hitne pomoći i prvog svjetla u zoru oživio. Dugo se brijao, iz ogledala motrio ga je jedan tup i umoran pogled, a suze su curile u debeli sloj guste bijele pjene koju je strugao tupim žiletom. Uzeo je slobodan dan, da se pripremi, da opet bude najbolji. Ali, njemu se nije pjevalo, sjedio je opran, obrijan, uređen na starom krevetu, u udubini na madracu, bezvoljan, nepomičan i besmislen, kao puding u čaši. Njegov se život klackao kao na ljuljačci, nije znao što će, a nije znao niti kako će. I bilo mu je krivo, jako krivo, toliko da mu je padalo na pamet da gurne tu svoju lijevu šaku kojom ju je udario pod onu golemu, neumitnu prešu, dolje u tvornici. Potražio je zlatnu Doxu u ladici, očev poklon, nosio ju je samo u svečanim prigodama, kao i jedino odijelo, jedinu bijelu košulju i jedinu kravatu koju je imao. Zavukla se ispod netom izvađene putovnice. Oblačio se sporo, sat je morao zakopčati na dvije rupice uže, toliko je bio oslabio otkad je Sanela otišla. I tad mu je sinulo.
Mahnito, gotovo očajnički, zgrabio je mantil, putovnicu i izjurio iz kuće, gotovo trkom stigao na autobusni kolodvor, promijenio novac u lire i ukrcao se u autobus za Trst koji je na peronu, trčeći za njim i lupajući na vrata, uspio zaustaviti. Te proljetne večeri, dok se u velikoj hali, u mirisima špene i motornog ulja, pjevalo i pljeskalo, Hidajet je sjedio u vlaku za Sarajevo sa slušalicama na ušima. U dvije goleme bijele vrećice nosio je poklone, svega je tu bilo, turpijica za nokte, optočena lažnim rubinima koju je namijenio Saneli, probušila je paket sirove kave, njen je miris ispunio kupe noćnog vlaka. Bio je sam, svečan, lijep i pun nade. Dini je kupio walkman koji je upravo isprobavao, i nekakvu kasetu, neke tri plavuše na slici, Bananarama, to je za djecu pomislio je.
Uskoro će ga shrvati san, naslonit će glavu na musavo staklo i zaspati. Sanjat će kako kupuje automobil, crveni polovni ford, i kako putuje sa ženom i kćerkom u Trst. U jednom trenutku, cesta će se promijeniti, i umjesto da ga odvede u grad na moru, osvanut će na vrhu planine. Tamo će iz auta izvaditi stolić, tri stolice i jednu klupicu, žena će na klupicu rasprostrijeti malen, čist kao snijeg stolnjak na koji će se on uspeti i zapjevati. Tako će lijepo pjevati da će se i slavuji u gaju zasramiti, a ravnodušni pastiri stati u svojoj igri sa psima. Njegov će se zvonki i čisti glas provući sve do one alatnice u kojoj ga je jedna dobra žena nutkala hranom, do podstanarskog stana iz kojeg je izjurio poput munje, kao čovjek gonjen krivicom.
I tad će sići s ove malene pozornice na vrhu planine i sjesti u publiku, s njih dvije. Sanela će iz košare, iz bijele krpe s panoramom Trsta, izvaditi vruću sirnicu, a sva stabla i sve životinje, svi mravi i sve travke, nastavit će njegovu pjesmu koja će se u jednom trenutku iz zvuka pretvoriti u svjetlo, iz svjetla u sunce koje se uspinje, iz sunčeve zrake u cestu kojom odlučan i tih, hoda da izmoli oprost.