Prije dvije godine ušao sam u komunu navučen na heroin, diazepame, spid i alkohol. Bio sam težak 58 kilograma na 1 i 90, ispijen, rastrzan, s ožiljcima promašenih uboda po rukama, loš kao čitava ta godina, kao čitavo to vrijeme. Iako uvjeren u vlastitu jedinstvenost i sklon da je preuveličavam u svijetu, priča o mojoj narkomaniji nalik je bezbrojnim takvim pričama i skladno me uklopila u zajednicu kojoj dvadeset godina nisam htio priznati da pripadam, a pripadao sam joj više nego ičemu drugome, više nego svom djetetu, ženi, bratu, profesiji, opstanku. Boravak na gruntu izliječit će me od mnogih iluzija i naučiti da prihvatim sebe i svoju narkomansku prirodu.
Kada sam otišao na odsluženje kazne za zločine koje sam svesrdno počinio, nisam mogao znati da će robija postati najvažniji izvor spoznaje o čovjeku, vremenu i svijetu moguć na iskustvenom trampolinu postojanja. Bijesan na društvo i sebe – što sam dopustio da me uhvati – mislio sam samo kako da preživim. No našavši se u radnom logoru, okružen „društvenim parazitima“ i zločincima, vrlo brzo sam shvatio kako tamo i tada bez ostatka pripadam, kako sam čitav život pokušavao pobjeći od sebi sličnih, od sebi istih, kako je dolazak u kažnjeničku koloniju zapravo moj intimni sastanak u Samari. Bježao sam samo da dođem.
Svakog smo dana odlazili u rudnik sumpora na ono što se u žargonu kažnjeničkog sustava zvalo radna terapija. Tamo bi se u mraku, pod zemljom, nakon uništavajućih radnih sati čekajući lift da nas ponese na površinu, okupili oko plamena svjetiljke i pričali priče u pokušaju da svojim bivšim životima i jučerašnjem svijetu putem narativne žbuke omogućimo kontekst i smisao. Priče koje sam tamo čuo sada ovdje prvi put iznosim na svjetlo kako bih boravku u tmini, gdje se ljudska srca stežu a noć postaje čudovište sa tisuću očiju, dao realan odraz, kako bi naša krvava šaka u tmini ostala zabilježena ne samo tamo dolje nego i ovdje u zasljepljujućoj bjelini kompjuterskog ekrana.
Čučali bismo tako oko plamena, zadirkivali, psovali, uzdisali i pričali o svijetu koji se nikada neće vratiti, potpuno obeznanjeni, svedeni na pokret i glas, osnove prisustva. Sjećam se samo nekih drugova – predsjednika Flajhara, Mire Vladivostoka, Admirala Frileta znanog i kao Drug Stari, čudesnog momčića Palca, Brata Mame, Lobstera, Milojka Glodara i brata Maranca. Ljudi i brodovi. Pognute sjene sa 70 kg sumpora na leđima. Nakon što se ohladi i pretvori u prepoznatljivu žućkastu boju otkidamo ga sa zidova.
Dolazak u komunu kulminacija je gotovo dva desetljeća dugog, divljeg i koncentriranog napora da se poništim, da između sebe i svega stvorim nepropusnu membranu opijanja te napokon otplutam prema sivom horizontu gdje se spajaju nebo, krajnje granice i uzburkano, čelično more. Tog su me ljeta napokon svi odbacili i završio sam na ulici. Sljedeća dva mjeseca spavao sam po kaučima, stubištima i parkovima uvjeren u ispravnost vlastitog izbora da nastavim hraniti zvijer koju sam u sebi odgojio.
No da bih pojasnio specifičan kontekst ovih događaja morat ću sebe i vas ugnjaviti detaljima i evolucijom svog narkomanluka, bestidnošću i golom željom za opajanjem koja me goni od 13. godine i dana kada sam se prvi puta napio. Ovisnički karakter vrlo se rano i lako može prepoznati. Većinu ljudi će prvo pijanstvo i njegove neugodne posljedice jasno upozoriti na granice i prihvatljivost takvog ponašanja. Mene ne – ekstaza, obneviđenje, mahnitost, povraćanje, rupe u sjećanju, sramotni ispadi, skandal i bruka zavaljali su se u jedinstven amalgalm neovdašnjeg iskustva kojim se iskače iz stvarnosti, sebstva, dosade i jada. Još. Još. Daj mi još, vrištao je moj mozak nakon prvih terevenki i mamurluka. Bio je uvjeren da mi se to sviđa. No tada sam bio u potpunosti nesvjestan opasne dihotomije/raskola koju su efekti alkohola proizveli između mene i mog mozga. S tom se dualnošću mirim već četvrt stoljeća.
Nakon alkohola slijedi sezona gonganja kada su otrovne pare jakih ljepila uzrokovale izuzetno potentne vizije koje smo zvali filmovi. Kupili bismo desetak vrećica, tubu metaprena u Kemoboji i zabili se u predvorje atomskog skloništa u našoj zgradi, mjesta koje smo zahvaljujući zračnim uzbunama jako dobro upoznali. Tamo bismo zasjeli u krug, istisnuli ljepilo u vrećice i počeli udisati. Nakon početne topline koja bi prostrujala tijelom, osjetio bih pritisak u sljepoočnicama i nakon toga izgubio svijest, odnosno ušao u svijet filmova, izuzetno živih, detaljnih i utrobno uvjerljivih halucinacija čija se najveća draž i opasnost krila upravo u činjenici da nisi bio svjestan kad haluciniraš već bi filmove doživljavao onako kako doživljavaš snove i noćne more – kao zastrašujuće realne i neugodno istinite izvještaje nas samih o nama samima. Izlazak iz filma je uz odvratne fizičke posljedice – zamusanost ljepilom oko usana i po licu, bradi, vratu i odjeći; teška glavobolja i egzistencijalni strah – bio praćen euforijom epifanije. Sjećam se kada je jedan od gongerajskih drugova u filmu doživio kako mu glava tone i nestaje u debelim željeznim vratima na koja je bio oslonjen. Promatrao sam ga dok je halucinirao. Udarao je potiljkom u vrata iza sebe, mrmljao nepovezanosti i pred nekim se pravdao dok su mu ruke čvrsto stezale slijepljenu, slinavu vrećicu.
Ljepilo te stvarno znalo sjebati. Za ozbiljno. Neke i za uvijek. Ipak i na sreću u pitanju je preintenzivno iskustvo koje je nemoguće kontrolirati i dozirati, iskustvo sposobno da iz čovjeka iščupa primordijalne slike i doživljaje i zaključa ga u strah, psihozu, paranoju i nesigurnost. Udisanje industrijskog ljepila fizički je i psihički napor, ekstremni oblik autodestruktivnosti i samospoznaje, iskustvo koje se svakim ponavljanjem sve više udaljuje od hedonističkog motiva iz kojeg smo mu pristupali i kojem smo se vratili otkrićem marihuane i hašiša.
Prvi put sam se naduvao na istom mjestu gdje smo do tada gongali – u predsoblju atomskog skloništa. Imao sam 14 godina i vratio sam se sa Hamleta u HNK – a gdje smo išli sa školom i gdje sam prije, u pauzi i poslije, pio pive i tako stvorio podlogu da me prvi put kresne i da se zapalim od ushićenja shvaćajući kakav se divan osjećaj krije u snošaju alkohola i kanabisa. Otada, a prošlo je četvrt vijeka, praktički svakodnevno duvam te je gens uz alkohol postao conditio sine qua non svakog budućeg drogiranja, sjeme iz kojeg su rasli svi vještački rajevi u koje sam bježao. Kao i ljepilo, prvu travu predstavio mi je moj gruzijski drugar Jančica. Bile je to sredinom devedesetih i za pušit smo nabavljali na Trgu, od nekoliko konkurentnih dilera, a primopredaja se vršila u zapišanom polumraku Harmice. Sama ilegalnost transakcije, čekanje, nesigurnost u ishod i kvalitetu kupljenog činili su čitavu akciju uzbudljivom i opasnom. Transgresija u vrijeme rata, prvobitne akumulacije, sveopćeg rasula, izvrnuća vrijednosti.
Odrasli su ratovali i udarali temelje današnjosti, a mi smo tražili način kako da prigušimo huk vremena i mahnitost epohe bježeći i skrivajući se u muzici, drogama, vandalizmu i sitnom kriminalu. Kada danas pomislim na slobodu i mladost, pred očima se ukaže slika dječaka na skejtu kako usred bijela radnog dana vozi pustim Zelenim valom u vrijeme zračne uzbune. I dok je opasnost od granata ostatak društva tjerala u podrume, moja je generacija otkrivala mogućnosti i skrivene prostore slobode koristeći upravo odsutnost odraslih kao glavni katalizator sazrijevanja. Za posljedice i budućnost naprosto nismo marili. Smrt, konačnost i razaranje predstavljali su pozadinski šum uz koji smo rasli i razvijali sebe u atmosferi nesigurnosti, privremenosti i straha.
Sljedeće opojno sredstvo dobio sam od oca pred mamin sprovod na preporuku naše doktorice opće prakse. U pitanju je apaurin, tableta za smirenje a protiv tjeskobe. No njihov pravi smisao i funkciju spoznao sam tek nakon što smo mamu kremirali i otpratili u ništa i kada sam apaurinima dodao pivu i zapalio pljugu. Osjećao sam da me ništa ne može dotaknuti, da je patnja divna prilika za bijeg, da smrt dolazi po svakoga i da je život da se drogira a ne trpi. Tablete za smirenje ću kombinirati s ostalim opajalačkim sredstvima sljedećih dvadeset i pet godina.
Pišući o ovim iskustvima polako shvaćam kako čitav svoj život, sve što mi se dogodilo, sve što sam iskusio, učinio i doživio mogu – moram – ispričati kroz drogiranje i da se moja glavna mladenačka ambicija – koju sam i ostvario – nije nalazila u rezervatu normalnog društvenog ponašanja nego u sebičnoj i devijantnoj potrebi da se napojim i da svijet doživim slabijom snagom, kroz opnu, osmozom. Predano opijanje zakočilo je moj emocionalni razvoj i ostavilo me u adolescentskom limbu u kojem sam blijedio većinu života, nezreo, bolestan i zločest. Ili kako kaže Samuel Johnson – ko od sebe načini zvijer, lišava se bola da bude čovjek. U ovom se krije sva mudrost narkomanije.
Zatim negdje u to vrijeme počinju tripovi i bomboni. Brat i ja rekli smo starom da idemo u Beč sa srednjom školom, a zakucali smo se kod prijatelja Tomice u Kustošiji, u njegovom skvotu – katu kuće koji su im njegovi hipi roditelji prepustili za nas. On je kao maloljetnik i nekažnjavan čuvao tripove i bombone starijim dilerima iz šije. Znalo je biti po soma bombona, i stotine tripova. Tako smo brat i ja umjesto secesije i adolfa loosa gledali simpsone na vhsu i to je bio jedan od najintenzivnijih događaja mog drogiranja. Tripovi su se isto zvali simpsoni. Bombon – tadašnji bio je 3,4 puta potentniji od onog što danas ide. Vratili smo se na Glavni kolodvor i bili puni priča o Beču koji sam tada poznavao najviše kao porušen i podijeljen grad sjena i amorala, crne burze i Pratera iz Trećeg čovjeka. Svejedno, ocu smo s oduševljenjem pričali što sve nismo vidjeli.
Za novu godinu sa 95/6 uhvatio sam heroin. Odmah intravenozno – stariji kustošijanski đaner me sredio profesionalno i bilo je lijepo ali nedovoljno da me odvede već tada. Još je u meni bilo ispravnosti i odgovornosti i straha, najviše straha jer sam već tada znao neke dečke koji su overili. Jedan od njih povezan je s ovom pričom onim specifičnim vezama koje i u skeptičnom i povodljivom recepijentu izazivaju onostrane zaključke. Zvao se Mihi, bio je darker, depresivan, ispijen, mističan. Proživljavao je adolescentsku mračnu noć duše. I tako smo se jednom napušili i natripali i odlučili da idemo u ono famozno sklonište da prizivamo duhove. Bila je to Mihijeva idjea, on je jedini znao što i kako. Duha smo prizvali i znao je neke nemoguće stvari. Ali tu su trip i duvka tako da subjektivni doživljaj ne može biti uzet kao odraz istine. Nekoliko dana Mihi je overio u stanu jednog dilera, skinuli su ga golog i ubacili u obližnji kontejner kako ga drotovi ne bi povezali s buksom. Slijedeću zoru duga je kolona automobila sa zapada navirala u grad i polako prolazila kraj kontejnera iz kojeg je virila Mihijeva gola noga.
Strah od dopa držao me dvije godine kada sam s drugarom Zmajkijem počeo vikendašiti. Za sto kuna na nos i sašiven sam čitavu večer, a često i bljuvam od užitka. Sjećam se zimskih večeri, šetnji centrom od džamije gdje smo nekoliko godina ranije visili, skejtali, duvali i vandalizirali, osjećaja topline, arogancije i postojanja na opasnoj oštrici stvari. No ni to nije potrajalo. Uslijedila je višegodišnja pauza. Zatim nekoliko izleta s Tompicom do Žige i folijanja. Ali još je to bilo sporedno, još se čimpanza činila pripitomljiva, navučenost nemoguća i apstraktna sve dok nije skočila i odgrizla mi lice. To se dogodilo dok sam snimao studentski dokumentarac treće godine. Jedan od glavnih likova bio je na supstitucijskoj terapiji heptanonom. Htio sam snimiti taj film što intimnije, gerilski, iznutra i upleo sam se u živote protagonista. Sjećam se da me jedan heptanon držao 24 sata. Taman jako koliko treba. Tada sam imao 27 godina i opijumski derivati su se počeli polako uvlačiti pod kožu. Doslovno i metaforički. Ipak još sam 4, 5 godina održavao privid. Oženio se, dobio dijete. Režirao, dobivao pare na natječajima, filmovi su prikazivani na festivalima, nagrade tu i tamo, tezgario sam na HRT-u dok nisam dobio posao kao asistent režije na humorističnoj seriji “Stipe u gostima”. Na račun mi je sjelo 50.000 kn neto i ja sam ženi dao pola a pola potrošio isključivo na drogiranje.
Stvari su dovedene do logičnog završetka. Kada je stigao porez i kada je vidjela koliko para fali, uz stalne sumnje, moja kljucanja, krize i stalnu borbu da se sredim, doveden sam do ruba. Ili-ili. Brat i žena prisilili su me da odemo u Vinogradsku na pregled kod Zdunića. Lagao sam ih putem, lagao sam ih u čekaonici. Lagao sam ih na ulasku u kancelariju. Lagao sam ih do zadnjeg trena. Prvo sam pokušao manipulirati da uđem sam i da se dočepam hepova. No to je Zdunić sasjekao u korijenu mojih lažljivih usta. Sjeo sam između, i svi smo šutjeli nekoliko sekundi minuta, ma da smo šutjeli sat vremena tog bi se događaja sjećao isto. Zdunić me hladno pitao: “Koliko ti treba da preživiš dan?” I to me slomilo. Odgovorio sam između 500 i 700 kn. Anđa nije mogla suzdržati suze i morala je izaći. Zdunić me rezignirano promatrao, a Luki je djelomično laknulo. On je oduvijek bio objektivan i znanstveno usmjeren. Znao je da sam napravio prvi korak – priznao mrak koji sam progutao kao dijete igračku, mrak koji se ne jede i od kojeg se zaboravlja sanjati.
Heroin, kruh i rudnici sumpora
Prije dvije godine ušao sam u komunu navučen na heroin, diazepame, spid i alkohol. Bio sam težak 58 kilograma na 1 i 90, ispijen, rastrzan, s ožiljcima promašenih uboda po rukama, loš kao čitava ta godina, kao čitavo to vrijeme. Iako uvjeren u vlastitu jedinstvenost i sklon da je preuveličavam u svijetu, priča o mojoj narkomaniji nalik je bezbrojnim takvim pričama i skladno me uklopila u zajednicu kojoj dvadeset godina nisam htio priznati da pripadam, a pripadao sam joj više nego ičemu drugome, više nego svom djetetu, ženi, bratu, profesiji, opstanku. Boravak na gruntu izliječit će me od mnogih iluzija i naučiti da prihvatim sebe i svoju narkomansku prirodu.
Kada sam otišao na odsluženje kazne za zločine koje sam svesrdno počinio, nisam mogao znati da će robija postati najvažniji izvor spoznaje o čovjeku, vremenu i svijetu moguć na iskustvenom trampolinu postojanja. Bijesan na društvo i sebe – što sam dopustio da me uhvati – mislio sam samo kako da preživim. No našavši se u radnom logoru, okružen „društvenim parazitima“ i zločincima, vrlo brzo sam shvatio kako tamo i tada bez ostatka pripadam, kako sam čitav život pokušavao pobjeći od sebi sličnih, od sebi istih, kako je dolazak u kažnjeničku koloniju zapravo moj intimni sastanak u Samari. Bježao sam samo da dođem.
Svakog smo dana odlazili u rudnik sumpora na ono što se u žargonu kažnjeničkog sustava zvalo radna terapija. Tamo bi se u mraku, pod zemljom, nakon uništavajućih radnih sati čekajući lift da nas ponese na površinu, okupili oko plamena svjetiljke i pričali priče u pokušaju da svojim bivšim životima i jučerašnjem svijetu putem narativne žbuke omogućimo kontekst i smisao. Priče koje sam tamo čuo sada ovdje prvi put iznosim na svjetlo kako bih boravku u tmini, gdje se ljudska srca stežu a noć postaje čudovište sa tisuću očiju, dao realan odraz, kako bi naša krvava šaka u tmini ostala zabilježena ne samo tamo dolje nego i ovdje u zasljepljujućoj bjelini kompjuterskog ekrana.
Čučali bismo tako oko plamena, zadirkivali, psovali, uzdisali i pričali o svijetu koji se nikada neće vratiti, potpuno obeznanjeni, svedeni na pokret i glas, osnove prisustva. Sjećam se samo nekih drugova – predsjednika Flajhara, Mire Vladivostoka, Admirala Frileta znanog i kao Drug Stari, čudesnog momčića Palca, Brata Mame, Lobstera, Milojka Glodara i brata Maranca. Ljudi i brodovi. Pognute sjene sa 70 kg sumpora na leđima. Nakon što se ohladi i pretvori u prepoznatljivu žućkastu boju otkidamo ga sa zidova.
Dolazak u komunu kulminacija je gotovo dva desetljeća dugog, divljeg i koncentriranog napora da se poništim, da između sebe i svega stvorim nepropusnu membranu opijanja te napokon otplutam prema sivom horizontu gdje se spajaju nebo, krajnje granice i uzburkano, čelično more. Tog su me ljeta napokon svi odbacili i završio sam na ulici. Sljedeća dva mjeseca spavao sam po kaučima, stubištima i parkovima uvjeren u ispravnost vlastitog izbora da nastavim hraniti zvijer koju sam u sebi odgojio.
No da bih pojasnio specifičan kontekst ovih događaja morat ću sebe i vas ugnjaviti detaljima i evolucijom svog narkomanluka, bestidnošću i golom željom za opajanjem koja me goni od 13. godine i dana kada sam se prvi puta napio. Ovisnički karakter vrlo se rano i lako može prepoznati. Većinu ljudi će prvo pijanstvo i njegove neugodne posljedice jasno upozoriti na granice i prihvatljivost takvog ponašanja. Mene ne – ekstaza, obneviđenje, mahnitost, povraćanje, rupe u sjećanju, sramotni ispadi, skandal i bruka zavaljali su se u jedinstven amalgalm neovdašnjeg iskustva kojim se iskače iz stvarnosti, sebstva, dosade i jada. Još. Još. Daj mi još, vrištao je moj mozak nakon prvih terevenki i mamurluka. Bio je uvjeren da mi se to sviđa. No tada sam bio u potpunosti nesvjestan opasne dihotomije/raskola koju su efekti alkohola proizveli između mene i mog mozga. S tom se dualnošću mirim već četvrt stoljeća.
Nakon alkohola slijedi sezona gonganja kada su otrovne pare jakih ljepila uzrokovale izuzetno potentne vizije koje smo zvali filmovi. Kupili bismo desetak vrećica, tubu metaprena u Kemoboji i zabili se u predvorje atomskog skloništa u našoj zgradi, mjesta koje smo zahvaljujući zračnim uzbunama jako dobro upoznali. Tamo bismo zasjeli u krug, istisnuli ljepilo u vrećice i počeli udisati. Nakon početne topline koja bi prostrujala tijelom, osjetio bih pritisak u sljepoočnicama i nakon toga izgubio svijest, odnosno ušao u svijet filmova, izuzetno živih, detaljnih i utrobno uvjerljivih halucinacija čija se najveća draž i opasnost krila upravo u činjenici da nisi bio svjestan kad haluciniraš već bi filmove doživljavao onako kako doživljavaš snove i noćne more – kao zastrašujuće realne i neugodno istinite izvještaje nas samih o nama samima. Izlazak iz filma je uz odvratne fizičke posljedice – zamusanost ljepilom oko usana i po licu, bradi, vratu i odjeći; teška glavobolja i egzistencijalni strah – bio praćen euforijom epifanije. Sjećam se kada je jedan od gongerajskih drugova u filmu doživio kako mu glava tone i nestaje u debelim željeznim vratima na koja je bio oslonjen. Promatrao sam ga dok je halucinirao. Udarao je potiljkom u vrata iza sebe, mrmljao nepovezanosti i pred nekim se pravdao dok su mu ruke čvrsto stezale slijepljenu, slinavu vrećicu.
Ljepilo te stvarno znalo sjebati. Za ozbiljno. Neke i za uvijek. Ipak i na sreću u pitanju je preintenzivno iskustvo koje je nemoguće kontrolirati i dozirati, iskustvo sposobno da iz čovjeka iščupa primordijalne slike i doživljaje i zaključa ga u strah, psihozu, paranoju i nesigurnost. Udisanje industrijskog ljepila fizički je i psihički napor, ekstremni oblik autodestruktivnosti i samospoznaje, iskustvo koje se svakim ponavljanjem sve više udaljuje od hedonističkog motiva iz kojeg smo mu pristupali i kojem smo se vratili otkrićem marihuane i hašiša.
Prvi put sam se naduvao na istom mjestu gdje smo do tada gongali – u predsoblju atomskog skloništa. Imao sam 14 godina i vratio sam se sa Hamleta u HNK – a gdje smo išli sa školom i gdje sam prije, u pauzi i poslije, pio pive i tako stvorio podlogu da me prvi put kresne i da se zapalim od ushićenja shvaćajući kakav se divan osjećaj krije u snošaju alkohola i kanabisa. Otada, a prošlo je četvrt vijeka, praktički svakodnevno duvam te je gens uz alkohol postao conditio sine qua non svakog budućeg drogiranja, sjeme iz kojeg su rasli svi vještački rajevi u koje sam bježao. Kao i ljepilo, prvu travu predstavio mi je moj gruzijski drugar Jančica. Bile je to sredinom devedesetih i za pušit smo nabavljali na Trgu, od nekoliko konkurentnih dilera, a primopredaja se vršila u zapišanom polumraku Harmice. Sama ilegalnost transakcije, čekanje, nesigurnost u ishod i kvalitetu kupljenog činili su čitavu akciju uzbudljivom i opasnom. Transgresija u vrijeme rata, prvobitne akumulacije, sveopćeg rasula, izvrnuća vrijednosti.
Odrasli su ratovali i udarali temelje današnjosti, a mi smo tražili način kako da prigušimo huk vremena i mahnitost epohe bježeći i skrivajući se u muzici, drogama, vandalizmu i sitnom kriminalu. Kada danas pomislim na slobodu i mladost, pred očima se ukaže slika dječaka na skejtu kako usred bijela radnog dana vozi pustim Zelenim valom u vrijeme zračne uzbune. I dok je opasnost od granata ostatak društva tjerala u podrume, moja je generacija otkrivala mogućnosti i skrivene prostore slobode koristeći upravo odsutnost odraslih kao glavni katalizator sazrijevanja. Za posljedice i budućnost naprosto nismo marili. Smrt, konačnost i razaranje predstavljali su pozadinski šum uz koji smo rasli i razvijali sebe u atmosferi nesigurnosti, privremenosti i straha.
Sljedeće opojno sredstvo dobio sam od oca pred mamin sprovod na preporuku naše doktorice opće prakse. U pitanju je apaurin, tableta za smirenje a protiv tjeskobe. No njihov pravi smisao i funkciju spoznao sam tek nakon što smo mamu kremirali i otpratili u ništa i kada sam apaurinima dodao pivu i zapalio pljugu. Osjećao sam da me ništa ne može dotaknuti, da je patnja divna prilika za bijeg, da smrt dolazi po svakoga i da je život da se drogira a ne trpi. Tablete za smirenje ću kombinirati s ostalim opajalačkim sredstvima sljedećih dvadeset i pet godina.
Pišući o ovim iskustvima polako shvaćam kako čitav svoj život, sve što mi se dogodilo, sve što sam iskusio, učinio i doživio mogu – moram – ispričati kroz drogiranje i da se moja glavna mladenačka ambicija – koju sam i ostvario – nije nalazila u rezervatu normalnog društvenog ponašanja nego u sebičnoj i devijantnoj potrebi da se napojim i da svijet doživim slabijom snagom, kroz opnu, osmozom. Predano opijanje zakočilo je moj emocionalni razvoj i ostavilo me u adolescentskom limbu u kojem sam blijedio većinu života, nezreo, bolestan i zločest. Ili kako kaže Samuel Johnson – ko od sebe načini zvijer, lišava se bola da bude čovjek. U ovom se krije sva mudrost narkomanije.
Zatim negdje u to vrijeme počinju tripovi i bomboni. Brat i ja rekli smo starom da idemo u Beč sa srednjom školom, a zakucali smo se kod prijatelja Tomice u Kustošiji, u njegovom skvotu – katu kuće koji su im njegovi hipi roditelji prepustili za nas. On je kao maloljetnik i nekažnjavan čuvao tripove i bombone starijim dilerima iz šije. Znalo je biti po soma bombona, i stotine tripova. Tako smo brat i ja umjesto secesije i adolfa loosa gledali simpsone na vhsu i to je bio jedan od najintenzivnijih događaja mog drogiranja. Tripovi su se isto zvali simpsoni. Bombon – tadašnji bio je 3,4 puta potentniji od onog što danas ide. Vratili smo se na Glavni kolodvor i bili puni priča o Beču koji sam tada poznavao najviše kao porušen i podijeljen grad sjena i amorala, crne burze i Pratera iz Trećeg čovjeka. Svejedno, ocu smo s oduševljenjem pričali što sve nismo vidjeli.
Za novu godinu sa 95/6 uhvatio sam heroin. Odmah intravenozno – stariji kustošijanski đaner me sredio profesionalno i bilo je lijepo ali nedovoljno da me odvede već tada. Još je u meni bilo ispravnosti i odgovornosti i straha, najviše straha jer sam već tada znao neke dečke koji su overili. Jedan od njih povezan je s ovom pričom onim specifičnim vezama koje i u skeptičnom i povodljivom recepijentu izazivaju onostrane zaključke. Zvao se Mihi, bio je darker, depresivan, ispijen, mističan. Proživljavao je adolescentsku mračnu noć duše. I tako smo se jednom napušili i natripali i odlučili da idemo u ono famozno sklonište da prizivamo duhove. Bila je to Mihijeva idjea, on je jedini znao što i kako. Duha smo prizvali i znao je neke nemoguće stvari. Ali tu su trip i duvka tako da subjektivni doživljaj ne može biti uzet kao odraz istine. Nekoliko dana Mihi je overio u stanu jednog dilera, skinuli su ga golog i ubacili u obližnji kontejner kako ga drotovi ne bi povezali s buksom. Slijedeću zoru duga je kolona automobila sa zapada navirala u grad i polako prolazila kraj kontejnera iz kojeg je virila Mihijeva gola noga.
Strah od dopa držao me dvije godine kada sam s drugarom Zmajkijem počeo vikendašiti. Za sto kuna na nos i sašiven sam čitavu večer, a često i bljuvam od užitka. Sjećam se zimskih večeri, šetnji centrom od džamije gdje smo nekoliko godina ranije visili, skejtali, duvali i vandalizirali, osjećaja topline, arogancije i postojanja na opasnoj oštrici stvari. No ni to nije potrajalo. Uslijedila je višegodišnja pauza. Zatim nekoliko izleta s Tompicom do Žige i folijanja. Ali još je to bilo sporedno, još se čimpanza činila pripitomljiva, navučenost nemoguća i apstraktna sve dok nije skočila i odgrizla mi lice. To se dogodilo dok sam snimao studentski dokumentarac treće godine. Jedan od glavnih likova bio je na supstitucijskoj terapiji heptanonom. Htio sam snimiti taj film što intimnije, gerilski, iznutra i upleo sam se u živote protagonista. Sjećam se da me jedan heptanon držao 24 sata. Taman jako koliko treba. Tada sam imao 27 godina i opijumski derivati su se počeli polako uvlačiti pod kožu. Doslovno i metaforički. Ipak još sam 4, 5 godina održavao privid. Oženio se, dobio dijete. Režirao, dobivao pare na natječajima, filmovi su prikazivani na festivalima, nagrade tu i tamo, tezgario sam na HRT-u dok nisam dobio posao kao asistent režije na humorističnoj seriji “Stipe u gostima”. Na račun mi je sjelo 50.000 kn neto i ja sam ženi dao pola a pola potrošio isključivo na drogiranje.
Stvari su dovedene do logičnog završetka. Kada je stigao porez i kada je vidjela koliko para fali, uz stalne sumnje, moja kljucanja, krize i stalnu borbu da se sredim, doveden sam do ruba. Ili-ili. Brat i žena prisilili su me da odemo u Vinogradsku na pregled kod Zdunića. Lagao sam ih putem, lagao sam ih u čekaonici. Lagao sam ih na ulasku u kancelariju. Lagao sam ih do zadnjeg trena. Prvo sam pokušao manipulirati da uđem sam i da se dočepam hepova. No to je Zdunić sasjekao u korijenu mojih lažljivih usta. Sjeo sam između, i svi smo šutjeli nekoliko sekundi minuta, ma da smo šutjeli sat vremena tog bi se događaja sjećao isto. Zdunić me hladno pitao: “Koliko ti treba da preživiš dan?” I to me slomilo. Odgovorio sam između 500 i 700 kn. Anđa nije mogla suzdržati suze i morala je izaći. Zdunić me rezignirano promatrao, a Luki je djelomično laknulo. On je oduvijek bio objektivan i znanstveno usmjeren. Znao je da sam napravio prvi korak – priznao mrak koji sam progutao kao dijete igračku, mrak koji se ne jede i od kojeg se zaboravlja sanjati.