Hladno popodne u studenom, riječki prigrad umotan u suhu, lepršavu košuljicu bure, tek rijetka djeca na cesti što se veru po uzbrdici na povratku iz škole. Sjedimo stisnuti u malenom dnevnom boravku, majka peče palačinke, did, baba, brat, otac i ja, naša dva psa izvaljena pred rasklimanom pećicom na drva, pred televizijom na kojoj gore sela i pogibaju mladići prenoseći starice s najlonskim vrećicama u rukama, na jednoj skeli, na jednoj blatnoj njivi na rubu sela koje nestaje u prasku i eksplozijama. Jutrošnja snimka tenka koji vozi kroz maslinik u selu iz kojeg su, zajedno s drugima, pobjegli, navukla je tešku koprenu na lice ovo dvoje staraca, did neprestano, već satima gladi dobermana po ušima i šuti. Baba plače, a otac psuje. Brat je obuo nove vojničke čizme da ih malo razgazi prije nego što ode u rat, ali cijelo vrijeme sjedi na kauču i svira nekoliko taktova na električnoj gitari koja nije uključena u struju. Šušti odsutno po onim tankim žicama Hendrixov MachineGun, a ja pokušavam spojiti ovaj raspadnuti goblen obiteljske večeri u nešto podnošljivo, pričam o jednom svom prijatelju koji je otišao u Norvešku i snašao se kao varilac u jednom malom brodogradilištu, dobio dijete s jednom Karin, kojoj je pak majka iz Bosne i tako…Sve uzalud. Tuga i strah, bijes i neizvjesna budućnost, jednog popodneva dok mirišu palačinke i majka kao i uvijek tare svoje ruke u pregaču, ali ovaj put i skrivenu suzu na obrazu.
Netko je pozvonio, a psi su podigli glavu, stari mješanac je i zalajao.
Ja ću, govorim, i eto me već na hodniku, kroz žuto staklo na ulaznim vratima vidim kako na cesti ravnomjerno trepću upaljeni žmigavci, čuju se motori automobila koji su stali pred kućom. Iz jednog čak i nekakva pjesma na njemačkom.
Otvaram, trojica muškaraca, crvenih u licu, jedrih, zbunjenih i dobronamjernih. Na nekom jedva razumljivom njemačkom objašnjavaju da su iz Austrije, iz jednog sela, i da su dovezli pomoć za prognanike. Ja im govorim da je sigurno greška, da je kod nas samo dvoje starijih ljudi, da su sigurno pogriješili adresu i da ću ih ja odvesti na pravo mjesto ako mi kažu koje je to. Zbunio sam se i nisam ih pozvao u kuću, oni su se već igrali s psima koji su mi se iza leđa provukli.
Najstariji među njima govori kako su umorni i kako ne mogu nigdje, netko ih je uputio k nama, oni bi iskrcali ovdje stvari i krenuli natrag.
Iznutra otac viče: Pozovi ljude u kuću, uvik pozovi ljude u kuću.
I njih trojica ulaze i sjedaju, otac se pridiže s kauča, upoznajemo se; Helmut, njegov nećak Rolf i njegov prijatelj Wolfgang. Ne znaju engleski, samo taj svoj smiješni, nerazumljivi njemački. Moji ukućani ne znaju ni jedan jezik osim hrvatskog, brat i ja malo njemačkog i malo engleskog, dakle počinje zamorno objašnjavanje stvari koje su već objašnjene u svoj svojoj zabuni i ljepoti.
– S puta su ljudi, Ivo, pitaj što vole isti, sad ću ja odmah to, pitaj oću tukca ispeći, daj ljudima vina.
Ali naši gosti sramežljivo sjede i smješkaju se mojima didu i babi. Did je ozaren spoznajom da su negdje u dalekom austrijskom selu trojica muškaraca, nakon samo jedne vijesti o tome kako su iz jednog sela u Hrvatskoj ljudi prognani, kako su utočište našli kod rodbine i kako oskudijevaju u svemu, napravili pravu akciju skupljanja stvari te u samo par dana uspjeli do vrha napuniti tri kombija, novcem za benzin što im ga je osigurala mjesna zajednica krenuti u nepoznatu zemlju, među ljude koje ne poznaju, u ratnu zonu, u neizvjesnost i nesreću. Nitko od njih trojice nikad prije nije bio u Hrvatskoj, nisu imali odredišta, krenuli su vođeni željom i mišlju da će ih sudbina ili slučaj dovesti baš na pravo mjesto. Majka je skuhala lonac turske kave i stavila bocu rakije na stol. Rakija je naša, iz didova vinograda od prošle godine, mekana, bistra lozovača ispečena u našem bakrenom kotlu za koji smo saznali da ga je na frezi odvezao jedan susjed netom prije nego što je selo spaljeno i većim dijelom porušeno. Rakija je dobra, moli me Helmut da prevedem. Smijemo se, tri kralja su u došla iz koruškog blata i sad sjede i igraju se s našim psima, piju rakiju s nama, zagrljeni s mojom babom koja neprestano plače.
Helmut joj nešto govori, njegovo lice je blago i njegove velike plave oči ispunjene su srećom i mirom. Što govori, nitko ne zna. Što mi govorimo, oni ne znaju. A više i ne čujemo jedni druge, na stolu je sir i pršut, kiseli krastavci, vino, rakija, iz kuhinje miris pečenja. Rolf predlaže da iskrcaju kombije prije večere, tako da još večeras mogu krenuti natrag.
Natrag?!
– A ne može, Rolfe mili, viče did, ustao se i raširio ruke, ne može, prijatelji, nećete nigdi po ovoj noći, sutra ćete kad odmorite i doručkujete ko ljudi, nemojte mi to činiti, bitte! Nemojte!
I tako je moj did na pragu sedamdeset i pete naučio jednu njemačku riječ, onu uz danke, možda i najljepšu za ovu studenačku noć. Bitte Rolf, Helmut i Wolf, bitte, ostanite s nama, vi dobri ljudi koje je dobra sudbina tako neočekivano dovela k nama jedne beznadne večeri u kojoj moja majka iznosi na stol pečenog tukca, a did dolijeva svoj bistri ponos u sve prazne čaše na stolu.
Za nepunih pola sata garaža je bila zatrpana stvarima, na toj golemoj hrpi bilo je svega: kožnih jakni, pulovera, cipela, gumenih čizama, ručnika, brašna u velikim pakiranjima, šećera, ulja u metalnim bačvicama, šalova, kapa, rukavica, čak i jedan komplet skija s vezovima. Pleteni vuneni puloveri, bijeli sa crvenim ružama na reverima, nekoliko pari jedva nošenih kaubojskih čizama i puna jedna kutija plastičnih igračaka za djecu, na vrhu te kutije, nekoliko vinčesterki i mitraljeza. Vratili smo se u kuću zadihani, majka je već napravila krevete našim gostima u mojoj i bratovoj sobi, nas ćemo dvojica na kauču u dnevnom, tako je rekla. Helmut se usprotivio, rekao je da ne dolazi u obzir, da će njih trojica u dnevnom, da njima ne treba nikakva komocija i da će, ako netko zbog njih mora iz svog kreveta, ovaj čas krenuti natrag u Austriju. Helmut, kaže majka, pa ne možete se tu odmoriti, slomljeni ste od puta…
A Helmut se samo smješka i šapuće: a ako biste nam pustili i pse s nama, bili bismo vam stvarno zahvalni.
Sjedimo oko stola, blizu je ponoć, majka je iznijela komad pancete i uz rakiju grickamo, čekamo kasne vijesti. Helmut je uznemiren, ne mogu vidjeti kuću koja gori, čak niti na televiziji kaže, ne mogu.
Vani bura pojačava i pocinčano dugme drhti na plavičastom zimskom nebu. I zvijezde, prosute iz šake skitnice u potrazi za domom.
Uskoro brat i ja odlazimo u sobu, na spavanje, umoran, pijan, ali nekako neobično sretan uzimam u ruku knjigu koja mi nakon nekoliko minuta ispada iz ruke. Zaspao sam, ostavio sam svoje ukućane i njihove goste samima sebi, u neznanju jezika, ali u čistoći ovog susreta u kojem su se tako lako i dobro razumjeli.
Ujutro sam prespavao njihov odlazak, krenuli su rano, u samu zoru, spavali tek sat dva. Otac kaže da mu se baš bilo teško rastati s njima, razmijenili adrese, izljubili se, obrisali babi suze, majka im je u ruke ugurala zdjelicu sa sarmama, vrući kruh iz obližnje pekare i nekoliko boca rakije. Cijelo jutro u kući je vladala čudna tišina, nekakav muk, kao nakon velikog gubitka, nakon velike ljubavi ili nakon dugog rata. Did mi je u prolazu rekao:
– U subotu se Helmutu udaje kćer.
– Kako znaš, dide?
– Pa reka mi je čovik, cilu noć smo pričali, pa znaš i sam. Helmut ima malu farmu, gudine uzgaja, ima troje dice, a žena mu je učiteljica, i sad ova najstarija Helena, našla je jednog dečka, razumiš, on je doktor…
– I što još?
– A ništa, puno toga ima, mater mu je umrla dok je mali bija…mislin Helmutu.
Tu sam zašutio jer mi doista nije bilo jasno na kojem su oni to jeziku jedan drugom ispričali, i na koji su način sve rukama mahali, ali eto, sprijateljili su se i zavoljeli. Dobar je čovik Helmut, jako dobar, čuva ga Sveti Ante, dodala je baba.
Brat i ja danima smo odvozili „Helmutovu robu“ u Caritas, baba je sebi uzela jednu jaknu, a did dva para debelih tamnozelenih hlača od samta.
Tada to dvoje dvoje prognanih staraca još nisu znali da će ovaj Božić dočekati u suzama, s jednim kratkim pismom u rukama. Helmut je umro srušen infarktom na izlasku s farme, krenuo je, nakon što mu je Pegy javila da je Helena već tri mjeseca trudna, u posjet kćerki.
U kući smo, poslije sahrane, popili čašicu vaše rakije, napisala je.
Baba je iz jednog od džepova svog crnog vuštana izvadila staru krunicu na kojoj je Isusu nedostajala lijeva ruka, a did je otišao nacijepati drva. Već prvim udarcem slomio je sjekiru koja poletjela i uz iskru se odbila od garažnih vrata. Još je triput ostatkom drške udario po gluhom panju. Bitte Helmut, bitte, šapnuo je.
Riječke sarme
1 manja glavica kiselog kupusa
0,5 kg suhih svinjskih rebara, može i škinka, tj. buncek
5 dkg domaće pancete
60 dkg mljevene svinjetine
20 dkg mljevene junetine
10 dkg riže
1 veća kapula
1 jaje
sol, papar, sjecakni peršin, maslinovo ulje, jaje, crvena paprika, žlica koncentrata od pomidora
Na ulju zažutite sitno nasjeckanu kapulu, dodajte sitno narezanu pancetu, a onda nakratko i češnjak. Umiješajte to s mesom, rižom, jajetom i kavenom žličicom crvene slatke paprike te solju i paprom. Pod mlakom vodom malo isperite listove kupusa u koje ćete motati meso, ostatak narežite i veći dio položite na dno zdjele. Sarme lijepo umotajte i složiti ih na taj kupus, na vrh stavite suho meso, ostatak narezanog kupusa, zalijte vodom da prekrije, posolite ali oprezno, poparite, dodajte još žlicu koncentrata od pomidora i žličicu crvene paprike te kuhajte dva sata. Poslužite, najbolje za vrijeme mamurluka, uz krumpire kuhane u slanoj vodi.
Pečena tuka
1 manja domaća tuka cca 2 – 2,5 kg
1 reska jabuka
15 dkg domaće pancete tanko narezane
2 žlice soli
1 žlica vegete
Očišćenu i opranu tuku potopite u salamuri od dvije žlice soli i dvije litre vode oko 2 sata. Izvadite je i obrišite ubrusom te njenu unutrašnjost namažite vegetom, ubacite razrezanu jabuku na nekoliko ploški i čačkalicama ili koncem zatvorite. Izvana je još malko natrljajte solju i paprom, pecite u pećnici na 200 stupnjeva podlijevajući je sokom od pečenja, a 15 minuta prije nego će biti gotova obložite je trakicama pancete. U našoj se kući uvijek jela s pečenim krumpirima ili policama i kiselim kupusom na salatu, ali otkad smo se rasuli na tri strane, češće s mlincima.
Janjetina na creski (in umido)
1 kg janjetine
1 veća kapula
3 žlice maslinova ulja
pola vezice peršina
2 lovorova lista
grančica ružmarina
Janjetinu narežite na desetak jednakih komada, posolite, popaprite i posložite u naljenu teću, dodajte na četvrtine narezanu kapulu, nasjeckani peršin, lovorov list i ružmarin. Pržite petnaestak minuta na jačoj vatri da meso porumeni, tada dodajte decilitar mlake vode i pokriveno pirjate dok meso skroz ne omekša (oko 2 sata). Naravno, uz povremeno miješanje i dodavanje vode. Na kraju treba ostati oko 2 cm šuga. Savršeno se slaže uz u komadu pečeni mladi neoguljeni krumpir.
Pečena patka u narančama i medu
1 manja patka (oko 1,5 kg)
3 naranče
1 jabuka
15 dkg dalmatinske pancete
pola žlice masti
žlica prošeka, med, kadulja, klinčići, ružmarin, list celera, muškatni oraščić, ulje
Patku natrljajte maslinovim uljem, solju, paprom i listićima ružmarina, a nadjenite je polovicom naranče i polovicom jabuke izrezanim na kockice, listićem, dva kadulje, malo klinčića, listom celera, malo muškatnog oraščića i nekoliko komadića dobre dalmatinske pancete. Onda to lijepo zašijte ili zatvorite drugom polovicom naranče. Pecite na masti i ulju s nekoliko kriški naranče, najprije otkriveno, a kasnije malo pokrijte, te pred sam kraj zapecite. Temperatura treba biti oko 190 celzija, a vrijeme pečenja oko 90 minuta.
Patku cijelo vrijeme mažite sokom dviju naranči u koji ste dodali malo prošeka i žlicu meda.
Kad je pečenje gotovo, odstranite masnoću ako je ima previše, izvadite sastojke iz patke te ih pomiješajte sa sokom od pečenja. U taj umak najbolje ide neka domaća tjestenina, ja najviše volim istarske fuže. I preporučam one zaleđene, bolji su od suhih.
Salata od hobotnice
1,5 kg hobotnice, prethodno zaleđene (ulovili ste je ljeti, negdje u plićaku, studeni je pravo vrijeme da se sjetite vlastitog herojstva i godišnjeg odmora)
80 dkg krumpira
4 režnja češnjaka
pola vezice peršina
1,5 dcl maslinovog ulja, sol, papar i kvasina
Skuhajte hobotnicu u komadu, mora biti posve meka i lako se rezati, izvadite je i pustite da se malo ohladi, a u vodu u kojoj se kuhala ubacite narezan krumpir, dobro ga skuhajte, dok budete miješali salatu, dobro je da se dijelom i raspadne. Pripremite nasjeckani peršin i češnjak, što sitnije to bolje. U zdjelu ubacite narezanu hobotnicu, vrući kuhani krumpir, malo vode u kojoj se sve to kuhalo, peršin, češnjak, sol i papar. Oprezno solite, hobotnica je ionako sigurno slana, dodajte malo kvasine i žustro izmiješajte. Jedite dok je toplo, barem meni je puno ukusnije.
Kratko skuhajte rigu (za ovu juhu koristite isključivo domaću, ona umjetna riga i inače ništa ne valja, a osobito ne valja za ovu juhu). Na maslinovom ulju kratko propirjajte nasjeckani češnjak i na sitne kockice narezani krumpir, podlijte vrelom vodom, posolite, poparite i kuhajte dok se krumpir ne počne raspadati. Dodajte ocijeđenu rigu i usitnite štapnim mikserom. Skinite s vatre i nakon što minutu počine, umiješajte parmezan i limunov sok.
Fritule
1 veća sitno naribana kiselkasta jabuka
2 jaja
2 dl jogurta
4 žlice šećera
1 prašak za pecivo
1 vanilin šećer
malo oštrog brašna
žlica ruma (za Helmuta smo ih napravili s lozovačom)
grožđice (po volji, ja ih malo prokuham prije, da budu mekše)
šećer u prahu
Umutite jogurt, jaja i rum te dodajte naribanu jabuku, a zatim i vanilin šećer, prašak za pecivo i grožđice te polako, brašno. Smjesa ne smije biti pregusta. U vruće ulje namočiti žlicu te njome uzimati smjesu i stavljati fritule pržiti. Fritule trebaju dobiti zlatnu boju, a prije jela pospite ih šećerom u prahu.
Helmut
Hladno popodne u studenom, riječki prigrad umotan u suhu, lepršavu košuljicu bure, tek rijetka djeca na cesti što se veru po uzbrdici na povratku iz škole. Sjedimo stisnuti u malenom dnevnom boravku, majka peče palačinke, did, baba, brat, otac i ja, naša dva psa izvaljena pred rasklimanom pećicom na drva, pred televizijom na kojoj gore sela i pogibaju mladići prenoseći starice s najlonskim vrećicama u rukama, na jednoj skeli, na jednoj blatnoj njivi na rubu sela koje nestaje u prasku i eksplozijama. Jutrošnja snimka tenka koji vozi kroz maslinik u selu iz kojeg su, zajedno s drugima, pobjegli, navukla je tešku koprenu na lice ovo dvoje staraca, did neprestano, već satima gladi dobermana po ušima i šuti. Baba plače, a otac psuje. Brat je obuo nove vojničke čizme da ih malo razgazi prije nego što ode u rat, ali cijelo vrijeme sjedi na kauču i svira nekoliko taktova na električnoj gitari koja nije uključena u struju. Šušti odsutno po onim tankim žicama Hendrixov Machine Gun, a ja pokušavam spojiti ovaj raspadnuti goblen obiteljske večeri u nešto podnošljivo, pričam o jednom svom prijatelju koji je otišao u Norvešku i snašao se kao varilac u jednom malom brodogradilištu, dobio dijete s jednom Karin, kojoj je pak majka iz Bosne i tako…Sve uzalud. Tuga i strah, bijes i neizvjesna budućnost, jednog popodneva dok mirišu palačinke i majka kao i uvijek tare svoje ruke u pregaču, ali ovaj put i skrivenu suzu na obrazu.
Netko je pozvonio, a psi su podigli glavu, stari mješanac je i zalajao.
Ja ću, govorim, i eto me već na hodniku, kroz žuto staklo na ulaznim vratima vidim kako na cesti ravnomjerno trepću upaljeni žmigavci, čuju se motori automobila koji su stali pred kućom. Iz jednog čak i nekakva pjesma na njemačkom.
Otvaram, trojica muškaraca, crvenih u licu, jedrih, zbunjenih i dobronamjernih. Na nekom jedva razumljivom njemačkom objašnjavaju da su iz Austrije, iz jednog sela, i da su dovezli pomoć za prognanike. Ja im govorim da je sigurno greška, da je kod nas samo dvoje starijih ljudi, da su sigurno pogriješili adresu i da ću ih ja odvesti na pravo mjesto ako mi kažu koje je to. Zbunio sam se i nisam ih pozvao u kuću, oni su se već igrali s psima koji su mi se iza leđa provukli.
Najstariji među njima govori kako su umorni i kako ne mogu nigdje, netko ih je uputio k nama, oni bi iskrcali ovdje stvari i krenuli natrag.
Iznutra otac viče: Pozovi ljude u kuću, uvik pozovi ljude u kuću.
I njih trojica ulaze i sjedaju, otac se pridiže s kauča, upoznajemo se; Helmut, njegov nećak Rolf i njegov prijatelj Wolfgang. Ne znaju engleski, samo taj svoj smiješni, nerazumljivi njemački. Moji ukućani ne znaju ni jedan jezik osim hrvatskog, brat i ja malo njemačkog i malo engleskog, dakle počinje zamorno objašnjavanje stvari koje su već objašnjene u svoj svojoj zabuni i ljepoti.
– S puta su ljudi, Ivo, pitaj što vole isti, sad ću ja odmah to, pitaj oću tukca ispeći, daj ljudima vina.
Ali naši gosti sramežljivo sjede i smješkaju se mojima didu i babi. Did je ozaren spoznajom da su negdje u dalekom austrijskom selu trojica muškaraca, nakon samo jedne vijesti o tome kako su iz jednog sela u Hrvatskoj ljudi prognani, kako su utočište našli kod rodbine i kako oskudijevaju u svemu, napravili pravu akciju skupljanja stvari te u samo par dana uspjeli do vrha napuniti tri kombija, novcem za benzin što im ga je osigurala mjesna zajednica krenuti u nepoznatu zemlju, među ljude koje ne poznaju, u ratnu zonu, u neizvjesnost i nesreću. Nitko od njih trojice nikad prije nije bio u Hrvatskoj, nisu imali odredišta, krenuli su vođeni željom i mišlju da će ih sudbina ili slučaj dovesti baš na pravo mjesto. Majka je skuhala lonac turske kave i stavila bocu rakije na stol. Rakija je naša, iz didova vinograda od prošle godine, mekana, bistra lozovača ispečena u našem bakrenom kotlu za koji smo saznali da ga je na frezi odvezao jedan susjed netom prije nego što je selo spaljeno i većim dijelom porušeno. Rakija je dobra, moli me Helmut da prevedem. Smijemo se, tri kralja su u došla iz koruškog blata i sad sjede i igraju se s našim psima, piju rakiju s nama, zagrljeni s mojom babom koja neprestano plače.
Helmut joj nešto govori, njegovo lice je blago i njegove velike plave oči ispunjene su srećom i mirom. Što govori, nitko ne zna. Što mi govorimo, oni ne znaju. A više i ne čujemo jedni druge, na stolu je sir i pršut, kiseli krastavci, vino, rakija, iz kuhinje miris pečenja. Rolf predlaže da iskrcaju kombije prije večere, tako da još večeras mogu krenuti natrag.
Natrag?!
– A ne može, Rolfe mili, viče did, ustao se i raširio ruke, ne može, prijatelji, nećete nigdi po ovoj noći, sutra ćete kad odmorite i doručkujete ko ljudi, nemojte mi to činiti, bitte! Nemojte!
I tako je moj did na pragu sedamdeset i pete naučio jednu njemačku riječ, onu uz danke, možda i najljepšu za ovu studenačku noć. Bitte Rolf, Helmut i Wolf, bitte, ostanite s nama, vi dobri ljudi koje je dobra sudbina tako neočekivano dovela k nama jedne beznadne večeri u kojoj moja majka iznosi na stol pečenog tukca, a did dolijeva svoj bistri ponos u sve prazne čaše na stolu.
Za nepunih pola sata garaža je bila zatrpana stvarima, na toj golemoj hrpi bilo je svega: kožnih jakni, pulovera, cipela, gumenih čizama, ručnika, brašna u velikim pakiranjima, šećera, ulja u metalnim bačvicama, šalova, kapa, rukavica, čak i jedan komplet skija s vezovima. Pleteni vuneni puloveri, bijeli sa crvenim ružama na reverima, nekoliko pari jedva nošenih kaubojskih čizama i puna jedna kutija plastičnih igračaka za djecu, na vrhu te kutije, nekoliko vinčesterki i mitraljeza. Vratili smo se u kuću zadihani, majka je već napravila krevete našim gostima u mojoj i bratovoj sobi, nas ćemo dvojica na kauču u dnevnom, tako je rekla. Helmut se usprotivio, rekao je da ne dolazi u obzir, da će njih trojica u dnevnom, da njima ne treba nikakva komocija i da će, ako netko zbog njih mora iz svog kreveta, ovaj čas krenuti natrag u Austriju. Helmut, kaže majka, pa ne možete se tu odmoriti, slomljeni ste od puta…
A Helmut se samo smješka i šapuće: a ako biste nam pustili i pse s nama, bili bismo vam stvarno zahvalni.
Sjedimo oko stola, blizu je ponoć, majka je iznijela komad pancete i uz rakiju grickamo, čekamo kasne vijesti. Helmut je uznemiren, ne mogu vidjeti kuću koja gori, čak niti na televiziji kaže, ne mogu.
Vani bura pojačava i pocinčano dugme drhti na plavičastom zimskom nebu. I zvijezde, prosute iz šake skitnice u potrazi za domom.
Uskoro brat i ja odlazimo u sobu, na spavanje, umoran, pijan, ali nekako neobično sretan uzimam u ruku knjigu koja mi nakon nekoliko minuta ispada iz ruke. Zaspao sam, ostavio sam svoje ukućane i njihove goste samima sebi, u neznanju jezika, ali u čistoći ovog susreta u kojem su se tako lako i dobro razumjeli.
Ujutro sam prespavao njihov odlazak, krenuli su rano, u samu zoru, spavali tek sat dva. Otac kaže da mu se baš bilo teško rastati s njima, razmijenili adrese, izljubili se, obrisali babi suze, majka im je u ruke ugurala zdjelicu sa sarmama, vrući kruh iz obližnje pekare i nekoliko boca rakije. Cijelo jutro u kući je vladala čudna tišina, nekakav muk, kao nakon velikog gubitka, nakon velike ljubavi ili nakon dugog rata. Did mi je u prolazu rekao:
– U subotu se Helmutu udaje kćer.
– Kako znaš, dide?
– Pa reka mi je čovik, cilu noć smo pričali, pa znaš i sam. Helmut ima malu farmu, gudine uzgaja, ima troje dice, a žena mu je učiteljica, i sad ova najstarija Helena, našla je jednog dečka, razumiš, on je doktor…
– I što još?
– A ništa, puno toga ima, mater mu je umrla dok je mali bija…mislin Helmutu.
Tu sam zašutio jer mi doista nije bilo jasno na kojem su oni to jeziku jedan drugom ispričali, i na koji su način sve rukama mahali, ali eto, sprijateljili su se i zavoljeli. Dobar je čovik Helmut, jako dobar, čuva ga Sveti Ante, dodala je baba.
Brat i ja danima smo odvozili „Helmutovu robu“ u Caritas, baba je sebi uzela jednu jaknu, a did dva para debelih tamnozelenih hlača od samta.
Tada to dvoje dvoje prognanih staraca još nisu znali da će ovaj Božić dočekati u suzama, s jednim kratkim pismom u rukama. Helmut je umro srušen infarktom na izlasku s farme, krenuo je, nakon što mu je Pegy javila da je Helena već tri mjeseca trudna, u posjet kćerki.
U kući smo, poslije sahrane, popili čašicu vaše rakije, napisala je.
Baba je iz jednog od džepova svog crnog vuštana izvadila staru krunicu na kojoj je Isusu nedostajala lijeva ruka, a did je otišao nacijepati drva. Već prvim udarcem slomio je sjekiru koja poletjela i uz iskru se odbila od garažnih vrata. Još je triput ostatkom drške udario po gluhom panju. Bitte Helmut, bitte, šapnuo je.
Riječke sarme
1 manja glavica kiselog kupusa
0,5 kg suhih svinjskih rebara, može i škinka, tj. buncek
5 dkg domaće pancete
60 dkg mljevene svinjetine
20 dkg mljevene junetine
10 dkg riže
1 veća kapula
1 jaje
sol, papar, sjecakni peršin, maslinovo ulje, jaje, crvena paprika, žlica koncentrata od pomidora
Na ulju zažutite sitno nasjeckanu kapulu, dodajte sitno narezanu pancetu, a onda nakratko i češnjak. Umiješajte to s mesom, rižom, jajetom i kavenom žličicom crvene slatke paprike te solju i paprom. Pod mlakom vodom malo isperite listove kupusa u koje ćete motati meso, ostatak narežite i veći dio položite na dno zdjele. Sarme lijepo umotajte i složiti ih na taj kupus, na vrh stavite suho meso, ostatak narezanog kupusa, zalijte vodom da prekrije, posolite ali oprezno, poparite, dodajte još žlicu koncentrata od pomidora i žličicu crvene paprike te kuhajte dva sata. Poslužite, najbolje za vrijeme mamurluka, uz krumpire kuhane u slanoj vodi.
Pečena tuka
1 manja domaća tuka cca 2 – 2,5 kg
1 reska jabuka
15 dkg domaće pancete tanko narezane
2 žlice soli
1 žlica vegete
Očišćenu i opranu tuku potopite u salamuri od dvije žlice soli i dvije litre vode oko 2 sata. Izvadite je i obrišite ubrusom te njenu unutrašnjost namažite vegetom, ubacite razrezanu jabuku na nekoliko ploški i čačkalicama ili koncem zatvorite. Izvana je još malko natrljajte solju i paprom, pecite u pećnici na 200 stupnjeva podlijevajući je sokom od pečenja, a 15 minuta prije nego će biti gotova obložite je trakicama pancete. U našoj se kući uvijek jela s pečenim krumpirima ili policama i kiselim kupusom na salatu, ali otkad smo se rasuli na tri strane, češće s mlincima.
Janjetina na creski (in umido)
1 kg janjetine
1 veća kapula
3 žlice maslinova ulja
pola vezice peršina
2 lovorova lista
grančica ružmarina
Janjetinu narežite na desetak jednakih komada, posolite, popaprite i posložite u naljenu teću, dodajte na četvrtine narezanu kapulu, nasjeckani peršin, lovorov list i ružmarin. Pržite petnaestak minuta na jačoj vatri da meso porumeni, tada dodajte decilitar mlake vode i pokriveno pirjate dok meso skroz ne omekša (oko 2 sata). Naravno, uz povremeno miješanje i dodavanje vode. Na kraju treba ostati oko 2 cm šuga. Savršeno se slaže uz u komadu pečeni mladi neoguljeni krumpir.
Pečena patka u narančama i medu
1 manja patka (oko 1,5 kg)
3 naranče
1 jabuka
15 dkg dalmatinske pancete
pola žlice masti
žlica prošeka, med, kadulja, klinčići, ružmarin, list celera, muškatni oraščić, ulje
Patku natrljajte maslinovim uljem, solju, paprom i listićima ružmarina, a nadjenite je polovicom naranče i polovicom jabuke izrezanim na kockice, listićem, dva kadulje, malo klinčića, listom celera, malo muškatnog oraščića i nekoliko komadića dobre dalmatinske pancete. Onda to lijepo zašijte ili zatvorite drugom polovicom naranče. Pecite na masti i ulju s nekoliko kriški naranče, najprije otkriveno, a kasnije malo pokrijte, te pred sam kraj zapecite. Temperatura treba biti oko 190 celzija, a vrijeme pečenja oko 90 minuta.
Patku cijelo vrijeme mažite sokom dviju naranči u koji ste dodali malo prošeka i žlicu meda.
Kad je pečenje gotovo, odstranite masnoću ako je ima previše, izvadite sastojke iz patke te ih pomiješajte sa sokom od pečenja. U taj umak najbolje ide neka domaća tjestenina, ja najviše volim istarske fuže. I preporučam one zaleđene, bolji su od suhih.
Salata od hobotnice
1,5 kg hobotnice, prethodno zaleđene (ulovili ste je ljeti, negdje u plićaku, studeni je pravo vrijeme da se sjetite vlastitog herojstva i godišnjeg odmora)
80 dkg krumpira
4 režnja češnjaka
pola vezice peršina
1,5 dcl maslinovog ulja, sol, papar i kvasina
Skuhajte hobotnicu u komadu, mora biti posve meka i lako se rezati, izvadite je i pustite da se malo ohladi, a u vodu u kojoj se kuhala ubacite narezan krumpir, dobro ga skuhajte, dok budete miješali salatu, dobro je da se dijelom i raspadne. Pripremite nasjeckani peršin i češnjak, što sitnije to bolje. U zdjelu ubacite narezanu hobotnicu, vrući kuhani krumpir, malo vode u kojoj se sve to kuhalo, peršin, češnjak, sol i papar. Oprezno solite, hobotnica je ionako sigurno slana, dodajte malo kvasine i žustro izmiješajte. Jedite dok je toplo, barem meni je puno ukusnije.
Juha od rige
0,5 kg rige (rikule, rukole, rikole)
1 manji krumpir
3 režnja češnjaka
žlica parmezana
žlica limunova soka
2 žlice maslinova ulja
sol, papar
Kratko skuhajte rigu (za ovu juhu koristite isključivo domaću, ona umjetna riga i inače ništa ne valja, a osobito ne valja za ovu juhu). Na maslinovom ulju kratko propirjajte nasjeckani češnjak i na sitne kockice narezani krumpir, podlijte vrelom vodom, posolite, poparite i kuhajte dok se krumpir ne počne raspadati. Dodajte ocijeđenu rigu i usitnite štapnim mikserom. Skinite s vatre i nakon što minutu počine, umiješajte parmezan i limunov sok.
Fritule
1 veća sitno naribana kiselkasta jabuka
2 jaja
2 dl jogurta
4 žlice šećera
1 prašak za pecivo
1 vanilin šećer
malo oštrog brašna
žlica ruma (za Helmuta smo ih napravili s lozovačom)
grožđice (po volji, ja ih malo prokuham prije, da budu mekše)
šećer u prahu
Umutite jogurt, jaja i rum te dodajte naribanu jabuku, a zatim i vanilin šećer, prašak za pecivo i grožđice te polako, brašno. Smjesa ne smije biti pregusta. U vruće ulje namočiti žlicu te njome uzimati smjesu i stavljati fritule pržiti. Fritule trebaju dobiti zlatnu boju, a prije jela pospite ih šećerom u prahu.