Hazbo. Gurabije

Sinoć Hazbo sa ženom i djecom na posjetku. Priča o Bihoru, o boščama i o gurabijama sa kockom šećera na sredini: “Sa par takvih gurabija možeš preći pola dunjaluka a da uopšte ne ogladniš. Muhadžirluk je naša sudbina. Braća moje majke krenula su krajem tridesetih godina iz Bihora sa još dvije-tri hiljade drugih beskućnjika. Krenuli su ka Novom Pazaru ispred četnika Koste Pećanca i crnogorskih žandara. Negdje ispred Ribarića, dočekali su ih Srbijanci i natjerali ih da se spuste na Kosovo. Odatle su pješke krenuli za Skoplje, a iz Skoplja dalje ka Bugarskoj. Željeli su da se domognu Turske, ali u tome nisu uspjeli. Turska nije htjela da ih primi, iako je prema onom ugovoru s Kraljevinom Jugoslavijom bila dužna da to učini. I zamisli sada. Naprijed ne mogu, nazad ne mogu. I oni se zaustave na jednome pustopolju. Tu osnuju naselje i nazovu ga Novi Pazar. I sad imaš dva Nova Pazara. Jedan u Jugoslaviji, drugi u Bugarskoj. Put između ta dva grada omeđen je njihovim grobovima. Eto, kosti u tim grobovima, to je od njih preostalo.”

– I to je utjeha – kažem. – Kako ćemo tek mi proći. Ovdje mrtve tjelesine, kao drva, služe za grijanje.

Hazbo me gleda prazno, kao da je zadrijemao. A zatim se polagano budi. Uzima duhan, puni mašinicu, i zavija. Svijenu cigaru dugo primiče k ustima, traži upaljač i, u času kad ukreše, zakašlje se i zaplače, pokrivajuć lice dlanovima.

– Nemoj, opet – šapće B. – Djeca te gledaju.

Refik Ličina 06. 01. 2011.