Godina je 1939, u Europi se sprema rat, u Njemačkoj progone Židove, ubijaju ljude još uvijek samo na manufakturnoj razini, u Španjolskoj trijumfira Francova falanga i na Pirineje se spušta mrak koji se neće dizati trideset i šest godina dugih, a u Zagrebu, u časopisu Pečat, Miroslav Krleža objavljuje ciklus pjesama tridesetogodišnjem šabačkom Jevrejinu, pripadniku najmlađe generacije beogradskih nadrealista, komunistu i budućem književnom komesaru i darovitom proznom piscu, pjesniku Oskaru Daviču. Ciklus po prvoj pjesmi nosi naslov Hana.
Prva strofa te trodijelne pjesme utisnuta u moj jezik i svijest, kao u kamen, povremeno izbija iz onoga što govorim, sijevne iz slučajno izgovorene riječi i rečenice, kao da iz mene progovara mrtav Davičo, ili Davičov pjesnički subjekt, i sam Jevrejin, prokazani europski Židov koji samo što se nije zatekao usred progona, ali nije ga briga, jer je ono što se njemu tog časa zbiva veće od vremena i veće od sudbine koja mu je po kolektivnom usudu namijenjena: “Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,/ zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu,/ kćer tužnoga trgovca, Jevreja udovca,/ kraj groblja što je držao bakalnicu i mehanu.”
Sve je u toj pjesmi i toj strofi genijalno, ritmično i melodično, i svaka je slika tako nepodnošljivo tačna, u svakoj je gotova po jedna priča. Sin mutnoga lovca sirotinja je mačvanska, bez korijena i ugleda, i vidra i ovca, i sitni lopov i stoka za klanje. A Hana je kolonijalna zato što je onaj dućan što ga s ocem drži dućan kolonijalne robe ili kolonijal. Pritom, kad pjesnik kaže da je kolonijalna, njegovu će čitatelju iz trideset i neke, kao i svakom drugom koji je čitao ponešto romana i pjesama iz trideset i neke, pred oči izbiti djevojka iz Haife (odakle su i naranče iz kolonijala) i iz Damaska, iz Rabata, Alžira i Bejruta, otamo gdje datule zru i gdje se ljudi još uvijek pozdravljaju na dvije tisuće godina starim jezicima. Ona je kći tužnog trgovca, Jevreja udovca, iz čega se u času rastvori priča, jaka kao zemlja, o nekom Moši ili Davidu, koji je, zauvijek ucviljen, ostao sam s lijepom kćeri, koja mu, međutim, ne može nadomjestiti životni gubitak. Taj Moša ili David kraj groblja je držao bakalnicu i mehanu, dućan i krčmu, a iz perfekta u ovom stihu sazajemo da se sve ovo zbilo u prošlosti, i da od svega, po svemu sudeći, nije ostalo ništa, ni kost na kosti, iako je godina tek 1939.
O toj Hani dozna se sve, a istovremeno se ne dozna ništa. Tako je to u Davičovoj pjesmi, a tako bi bilo i u pripovijetki koju bi se konačno moralo po ovoj pjesmi napisati. Ali kako je napisati ako je ovo jedna od tri najljepše ljubavne pjesme naših jezika, pa bi onda i pripovijetka trebala biti barem jedna među pet? I kako na kraju konca pisati o svijetu kojega više nema, o Hani koje više nema, o njemu kojeg više nema, a koji je za sebe u istoj pjesmi govorio “ja nisam od ića, od kolenovića, što bez straha ležu, ustaju veseli, ja sam od onih crnih nikovića, što su krv pljuvali i mnogo voleli”, kako pisati o svijetu razumljivih ljudi koji usred nekoga novog svijeta više nema potrebu da razumije ni samoga sebe. I kojemu je od sudbine svih šest milijuna Hana i Daviča mnogo važnije jeste li za njih napisali da su Židovi ili ste napisali da su Jevreji, i jeste li njihova zajednička imena napisali velikim ili malim slovom, jeste li mislili na ubijeni narod ili na ubijeni svijet.
*
Na dalekom sjeveru javit će se još jedna Hana, sestra Hamletova, a Hogarova i Helgina kći.
Hana
Imaginarni prijatelj/67
Godina je 1939, u Europi se sprema rat, u Njemačkoj progone Židove, ubijaju ljude još uvijek samo na manufakturnoj razini, u Španjolskoj trijumfira Francova falanga i na Pirineje se spušta mrak koji se neće dizati trideset i šest godina dugih, a u Zagrebu, u časopisu Pečat, Miroslav Krleža objavljuje ciklus pjesama tridesetogodišnjem šabačkom Jevrejinu, pripadniku najmlađe generacije beogradskih nadrealista, komunistu i budućem književnom komesaru i darovitom proznom piscu, pjesniku Oskaru Daviču. Ciklus po prvoj pjesmi nosi naslov Hana.
Prva strofa te trodijelne pjesme utisnuta u moj jezik i svijest, kao u kamen, povremeno izbija iz onoga što govorim, sijevne iz slučajno izgovorene riječi i rečenice, kao da iz mene progovara mrtav Davičo, ili Davičov pjesnički subjekt, i sam Jevrejin, prokazani europski Židov koji samo što se nije zatekao usred progona, ali nije ga briga, jer je ono što se njemu tog časa zbiva veće od vremena i veće od sudbine koja mu je po kolektivnom usudu namijenjena: “Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,/ zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu,/ kćer tužnoga trgovca, Jevreja udovca,/ kraj groblja što je držao bakalnicu i mehanu.”
Sve je u toj pjesmi i toj strofi genijalno, ritmično i melodično, i svaka je slika tako nepodnošljivo tačna, u svakoj je gotova po jedna priča. Sin mutnoga lovca sirotinja je mačvanska, bez korijena i ugleda, i vidra i ovca, i sitni lopov i stoka za klanje. A Hana je kolonijalna zato što je onaj dućan što ga s ocem drži dućan kolonijalne robe ili kolonijal. Pritom, kad pjesnik kaže da je kolonijalna, njegovu će čitatelju iz trideset i neke, kao i svakom drugom koji je čitao ponešto romana i pjesama iz trideset i neke, pred oči izbiti djevojka iz Haife (odakle su i naranče iz kolonijala) i iz Damaska, iz Rabata, Alžira i Bejruta, otamo gdje datule zru i gdje se ljudi još uvijek pozdravljaju na dvije tisuće godina starim jezicima. Ona je kći tužnog trgovca, Jevreja udovca, iz čega se u času rastvori priča, jaka kao zemlja, o nekom Moši ili Davidu, koji je, zauvijek ucviljen, ostao sam s lijepom kćeri, koja mu, međutim, ne može nadomjestiti životni gubitak. Taj Moša ili David kraj groblja je držao bakalnicu i mehanu, dućan i krčmu, a iz perfekta u ovom stihu sazajemo da se sve ovo zbilo u prošlosti, i da od svega, po svemu sudeći, nije ostalo ništa, ni kost na kosti, iako je godina tek 1939.