Ružna utakmica, s mnogo prazne igre, dodavanja koja nemaju drugi cilj osim plitkog osvajanja prostora, i nekim samrtničkim nogometom kakav se na ovakvim turnirima obično igra u onim posljednjim utakmicama u grupi, ako ni jednoj ni drugoj ekipi nije više važan rezultat. Ali ovo nije bila posljednja, nego prva utakmica. I još nešto, na sve prostranijem i širem ekranu kućnoga televizora, gledatelj kao da je bio žrtva optičke varke. Naime, koji god bi režiser prijenosa odabrao kadar, na kojem god se dijelu igrališta zaustavilo oko kamere, činilo se kao da je Marokanaca na stadionskoj ledini više. Kao da je u pitanju neka prevara, Marokanaca je u svakom trenutku bilo barem četrnaest, a Hrvata jedva da je bilo jedanaest. Fantastična iluzija, moguća samo na televizijskom ekranu. Na stadionu, negdje s visine tribina u koje su, kao u egipatske piramide, uloženi znoj, krv i kosti tisuća živih i postradalih robova, stvar izgleda drukčije, Marokanci se, naprosto, organiziranije kreću, s jasnijom idejom i s ciljem da se obrane od čuvenijih i boljih od sebe, i da nekim čudom zabiju gol. Drukčije se to nije moglo dogoditi, nego čudom, jer je bilo potrebno da neko dodavanje Hakima Ziyecha prođe kroz hrvatsku obranu i bude dočekano od nekog od njegovih inferiornih napadača ili slučajnih marokanskih prolaznika kroz hrvatskih šesnaesterac. Da se ova utakmica, recimo, igrala 180, 270 ili 360 minuta, možda bi se takvo što dogodilo. Ali u samo 90, bilo je to nemoguće, pa je hrvatski navijač bez velike strepnje mogao gledati taj Ziyechov filigranski vez u kojem nema baš nimalo srebra. I mogli smo se, ne bez dramaturške čežnje, udubiti u razmišljanja kako bi sve ovo izgledalo da marokanski nogometni savez nije smijenio Vahida Halilhodžića – jer je Vaha, maltene, desetkovao vlastite reprezentativne redove i Maroko postavio bez Ziyecha i njegovih šmizli. Njegovom strateškom geniju i jablaničko-mostarskom umu naprosto je moralo biti neprihvatljivo i nezamislivo ono što radi Ziyech. Zašto? Pa zato što je to nogomet bez strateškog rasporeda, bez generalne ideje, zasnovan na igračkom geniju jednoga ili dvojice odabranika. U osnovi, upravo ono što se igralo u Veležu 1974. ili 1975, u Vahino vrijeme, i u vrijeme velikog Sule Rebca. On zna da je danas to diletantska, gubitnička igra, za koju moderni trener, komandant igre, nije ni potreban. I još nešto Vahidu Halilhodžiću moralo je biti na umu: Hakim Ziyech nešto je sasvim drugo igrao u Ajaxu, što će ga zatim odvesti u Chelsea, i učiniti jednim od moćnijih čarobnjaka europskoga klupskog nogometa. Ali Ziyechov problem je taj što u Ajaxu i Chelseaju on igra kao odgovorni i disciplinirani Nizozemac, koji je uredno prošao kroz proces akulturacije, i samo je u folklornom, nostalgično-kulturnom smislu on dijete zemlje svojih roditelja. U reprezentaciji Maroka, međutim, igra kao princ, ili kao kolonijalni osvajač, netko tko ima pravo da radi nešto što se inače ne radi i što naprosto kvari igru.
Hrvatska, s druge strane, igrala je na Luku Modrića i na Ivana Perišića, na mudrost prvoga i probojnost drugog, ali sve je bilo tako fatalno sporo. Modrić je na trenutke djelovao kao živahni starčić, neobično je često radio faulove, tukao je protivnike po nogama, i samo ga je njegova neusporediva reputacija spašavala od žutog kartona. Nisu to bile neke nečuvene grubosti, ne bi te faule vrijedilo ni spominjati, da se televizijskom gledatelju nije povremeno činilo da su ti faulovi posljedica umora, neke specifične nogometne nemoći koja stiže s godinama. U Realu mu se, naravno, takvo što ne događa, ali tamo je Modrić okružen devetoricom savršeno uigranih i u svakom trenutku fizički spremnih maratonaca. U reprezentaciji on je nešto što je suprotno Ziyechu: igrač čija se moć i prisutnost godinama manifestirala kao da igra za trojicu, te igrač koji nikada nije nastupao kao odabranik i kao princ, nego kao netko tko pristaje i želi biti ravan slabijima od sebe, tako što će ih neprestano popravljati. Znači li ovo da Luka Modrić više nije u stanju takvo što raditi? Vjerojatno ne znači, nego su preostala devetorica naprosto igrala slabo, besciljno i u nekom smislu čak i bezvoljno. Kao da im je netko rekao da će marokanska obrana u jednom trenutku pasti i da će se lopta nekim čudom naći u marokanskoj mreži. Tek s ulaskom Marka Livaje, u posljednjih petnaestak minuta utakmice, gledatelju se učinilo da je uspostavljena orijentacijska tačka, da je ekipa dobila stvarnog napadača i stekla svijest o tome gdje je protivnički gol… Ali možda nam se i to samo učinilo, jer se nije dogodilo ništa.
Televizijski prijenos nogometne utakmice višeslojan je, istovremeno se zbiva nekoliko različitih dokumentarnih drama (katkad i komedija), sociološki i antropološki je neobično uzbudljiv i privlačan, kao da gledamo našu civilizaciju kako nam se u svom aktualitetu rastvara pred očima. Naročito je to tako kad se igraju svjetska ili europska nogometna prvenstva, mnogo više nego finala klupskih natjecanja. Televizijski ekrani su, rekli smo to, već toliko prostrani i široki, prijenosi se rade s tolikim kamerama, koje već imaju savršenu mobilnost, a televizijski redatelji specijalizirani za nogomet tako su se izvještili, da stvar biva neobično uzbudljiva i u ovakvim mrtvim, praznim i onespokojavajućim utakmicama.
Prizori s tribina donijeli su donekle uobičajeni karneval nacionalnih boja i simbola. Estetika crveno-bijelih kvadrata Borisa Ljubičića još jednom je osvojila poglede desetina milijuna gledatelja diljem svijeta. Samo, kakvog to ima smisla? Što nam to, zapravo, donosi? Kakav je smisao urođeničkih narodnih nošnji i navijačkih dresova, skupa s onim idiotskim vaterpolskim kapicama na glavama odraslih muškaraca, Hrvata? Te kapice postale su standard nakon što se Ćorluka, glave razbijene u prvom poluvremenu jedne od hrvatskih povijesnih utakmica, u drugom pojavio s vaterpolskom kapicom. Izgledao je glupo, ali stvar je efikasno štitila flaster kojim je rana bila provizorno zaštićena, te na kraju vaterpolska kapica štitila je i njegovu – kako bi to netko pomislio – tvrdu bosansku glavu. I onda su navijači cijelu stvar uzdigli do karnevalesknog ratničkog simbola, ni malo se ne srameći toga kako izgledaju s tom stvari na glavi. Dok ih gledam tako pijane i ratoborne, sa svim tim nagrđenim hrvatskim zastavama, po čijem su bijelom polju ispisali nazive svojih gradova i sela, u tim sve nakaradnijim navijačkim odorama, našminkanih lica i sasvim podložnih autoritetu objekta svoje gotovo erotske čežnje, na um mi pada to kako je zapravo osjetljiv i nestabilan naš spolni i rodni identitet. To je razlog što su, još jednom davno, elementi muških nošnji i muške mode ušli među žene. To je, na kraju krajeva, i temeljni razlog što su žene završile u hlačama. Muški, pak, čeznu, i ne žele si to ni za živu glavu priznati, da se zamaškaraju u vlastite zaručnice, žene i majke, i da prošetaju malo naokolo u suknjama i haljinama, na štiklama, našminkani i uparađeni, najednom relaksirani od sve silne tegobe nametnutog im spola i roda. A nametnut im je, jer ne mogu iz njega nigdje van. Onda se za svjetska i europska prvenstva ti naši političari, visoko pozicionirani menadžeri, bogataši svih vrsta, imućniji gastarbajteri, kao i hudi prekarijat koji četiri godine štedi i špara za ovo katarsko čudo, zamaškaraju u nogometne navijače, našminkaju svoja lica, nabiju vaterpolske kapice na glave – koje im, budimo pošteni, na tribinama stoje upravo onako kako bi im na jednom drugom dijelu tijela stajali šareni prezervativi, samo kad bi ih se smjelo fotografirati – i tako zamaškarani oni su muškarci koji su se obukli u žene. Ali kako onda Kolinda izgleda među svima njima? Vrijedilo bi i to ispripovijedati…
Marokanci, pak, u svojim crveno-zelenim bojama i s jednom od ljepših zastava uopće, onoj sa zelenim pentagramom unutar crvenog barjaka, ne razlikuju se u tom smislu previše od Hrvata. Osim što djeluju oslobođenije – svi i uvijek djeluju oslobođenije od bogatih bijelaca na tribinama nogometnih stadiona – te ih ima i krezavih, ružnih i ludih, ima ih takvih koji izgledaju kao da su dovedeni iz neke favele, iz zatvora ili sa socijalnog dna. No, naravno, to je samo privid koji proizlazi iz manjka poznavanja njihovog svijeta. Jedno me je, međutim, ganulo u njihovoj pojavi: fesovi na pojedinim glavama. Tu smo bliski: fes je važan predmet iz moga svijeta, jedan od snažnijih i upečatljivijih odjevnih predmeta mog identiteta, a proizvodio se u marokanskom gradu koji se zove Fes. I o tome bi vrijedilo reći još koju…
Svjetsku revoluciju u režiji televizijskih prijenosa nogometnog događaja donijelo je Prvenstvo Europe, koje se te 1976. odigralo u Jugoslaviji. Redatelj Momčilo Moma Martinović, tada tridesetšestogodišnjak, tako je postavio kamere da je mogao snimati selektore reprezentacija i klupu za rezervne igrače, te pomalo i publiku. To je potpuno promijenilo i televizijski doživljaj nogometa, ali i osjećaj publike za živu nogometnu ceremoniju na tribinama. Do Mome Martinovića sve je bilo nevidljivo, osim dvadeset i dva igrača na igralištu. On je prikazao Helmuta Schöna, vječnoga njemačkog izbornika, s njegovom pepito micom na glavi, i Biću Mladinića, jugoslavenskog izbornika, pred čijim se licem odvijao jedan od neumitnih jugoslavenskih poraza…
Za utakmice Hrvatska – Maroko gledao sam tako njih dvojicu: Zlatka Dalića i Walida Regraguija. Slično odjeveni, a opet toliko različiti. Dalić, crnokosi Livnjak, dirljivo karakterističan bosanski Hrvat, koji i govorom i pojavom nastoji biti izrazitijim Hrvatom nego što je to zapravo moguće, u onom svom tamnoplavom odijelu i bijeloj košulji, koji iz nekoga čudnog razloga uvijek na njemu djeluju poput neke jeftine konfekcije. I Marokanac, savršeno stiliziran, oblikovane trodnevne brade – ili uredne neobrijanosti – u dobrom tamnosivom ili crnom odijelu, od nekoga skupog štofa, u jednoj od onih veličanstvenih bijelih košulja, što one koji ih nose uzdignu visoko iznad njihova društvenog položaja i struke, pa i visoko iznad njihove stvarne pameti i talenta. Divio sam se Walidu Regraguiju dok sam ga gledao takvog, u njegovim savršenim ekspresijama između epizoda nogometne igre. Dalića, kojeg u životu nisam sreo, poznavao sam, međutim, koliko i samoga sebe. I bilo mi je na trenutke s njime teško, kao što mi je teško s mojima.
Hakim Ziyech i Luka Modrić, dva lica dvije nule
Ružna utakmica, s mnogo prazne igre, dodavanja koja nemaju drugi cilj osim plitkog osvajanja prostora, i nekim samrtničkim nogometom kakav se na ovakvim turnirima obično igra u onim posljednjim utakmicama u grupi, ako ni jednoj ni drugoj ekipi nije više važan rezultat. Ali ovo nije bila posljednja, nego prva utakmica. I još nešto, na sve prostranijem i širem ekranu kućnoga televizora, gledatelj kao da je bio žrtva optičke varke. Naime, koji god bi režiser prijenosa odabrao kadar, na kojem god se dijelu igrališta zaustavilo oko kamere, činilo se kao da je Marokanaca na stadionskoj ledini više. Kao da je u pitanju neka prevara, Marokanaca je u svakom trenutku bilo barem četrnaest, a Hrvata jedva da je bilo jedanaest. Fantastična iluzija, moguća samo na televizijskom ekranu. Na stadionu, negdje s visine tribina u koje su, kao u egipatske piramide, uloženi znoj, krv i kosti tisuća živih i postradalih robova, stvar izgleda drukčije, Marokanci se, naprosto, organiziranije kreću, s jasnijom idejom i s ciljem da se obrane od čuvenijih i boljih od sebe, i da nekim čudom zabiju gol. Drukčije se to nije moglo dogoditi, nego čudom, jer je bilo potrebno da neko dodavanje Hakima Ziyecha prođe kroz hrvatsku obranu i bude dočekano od nekog od njegovih inferiornih napadača ili slučajnih marokanskih prolaznika kroz hrvatskih šesnaesterac. Da se ova utakmica, recimo, igrala 180, 270 ili 360 minuta, možda bi se takvo što dogodilo. Ali u samo 90, bilo je to nemoguće, pa je hrvatski navijač bez velike strepnje mogao gledati taj Ziyechov filigranski vez u kojem nema baš nimalo srebra. I mogli smo se, ne bez dramaturške čežnje, udubiti u razmišljanja kako bi sve ovo izgledalo da marokanski nogometni savez nije smijenio Vahida Halilhodžića – jer je Vaha, maltene, desetkovao vlastite reprezentativne redove i Maroko postavio bez Ziyecha i njegovih šmizli. Njegovom strateškom geniju i jablaničko-mostarskom umu naprosto je moralo biti neprihvatljivo i nezamislivo ono što radi Ziyech. Zašto? Pa zato što je to nogomet bez strateškog rasporeda, bez generalne ideje, zasnovan na igračkom geniju jednoga ili dvojice odabranika. U osnovi, upravo ono što se igralo u Veležu 1974. ili 1975, u Vahino vrijeme, i u vrijeme velikog Sule Rebca. On zna da je danas to diletantska, gubitnička igra, za koju moderni trener, komandant igre, nije ni potreban. I još nešto Vahidu Halilhodžiću moralo je biti na umu: Hakim Ziyech nešto je sasvim drugo igrao u Ajaxu, što će ga zatim odvesti u Chelsea, i učiniti jednim od moćnijih čarobnjaka europskoga klupskog nogometa. Ali Ziyechov problem je taj što u Ajaxu i Chelseaju on igra kao odgovorni i disciplinirani Nizozemac, koji je uredno prošao kroz proces akulturacije, i samo je u folklornom, nostalgično-kulturnom smislu on dijete zemlje svojih roditelja. U reprezentaciji Maroka, međutim, igra kao princ, ili kao kolonijalni osvajač, netko tko ima pravo da radi nešto što se inače ne radi i što naprosto kvari igru.
Hrvatska, s druge strane, igrala je na Luku Modrića i na Ivana Perišića, na mudrost prvoga i probojnost drugog, ali sve je bilo tako fatalno sporo. Modrić je na trenutke djelovao kao živahni starčić, neobično je često radio faulove, tukao je protivnike po nogama, i samo ga je njegova neusporediva reputacija spašavala od žutog kartona. Nisu to bile neke nečuvene grubosti, ne bi te faule vrijedilo ni spominjati, da se televizijskom gledatelju nije povremeno činilo da su ti faulovi posljedica umora, neke specifične nogometne nemoći koja stiže s godinama. U Realu mu se, naravno, takvo što ne događa, ali tamo je Modrić okružen devetoricom savršeno uigranih i u svakom trenutku fizički spremnih maratonaca. U reprezentaciji on je nešto što je suprotno Ziyechu: igrač čija se moć i prisutnost godinama manifestirala kao da igra za trojicu, te igrač koji nikada nije nastupao kao odabranik i kao princ, nego kao netko tko pristaje i želi biti ravan slabijima od sebe, tako što će ih neprestano popravljati. Znači li ovo da Luka Modrić više nije u stanju takvo što raditi? Vjerojatno ne znači, nego su preostala devetorica naprosto igrala slabo, besciljno i u nekom smislu čak i bezvoljno. Kao da im je netko rekao da će marokanska obrana u jednom trenutku pasti i da će se lopta nekim čudom naći u marokanskoj mreži. Tek s ulaskom Marka Livaje, u posljednjih petnaestak minuta utakmice, gledatelju se učinilo da je uspostavljena orijentacijska tačka, da je ekipa dobila stvarnog napadača i stekla svijest o tome gdje je protivnički gol… Ali možda nam se i to samo učinilo, jer se nije dogodilo ništa.
Televizijski prijenos nogometne utakmice višeslojan je, istovremeno se zbiva nekoliko različitih dokumentarnih drama (katkad i komedija), sociološki i antropološki je neobično uzbudljiv i privlačan, kao da gledamo našu civilizaciju kako nam se u svom aktualitetu rastvara pred očima. Naročito je to tako kad se igraju svjetska ili europska nogometna prvenstva, mnogo više nego finala klupskih natjecanja. Televizijski ekrani su, rekli smo to, već toliko prostrani i široki, prijenosi se rade s tolikim kamerama, koje već imaju savršenu mobilnost, a televizijski redatelji specijalizirani za nogomet tako su se izvještili, da stvar biva neobično uzbudljiva i u ovakvim mrtvim, praznim i onespokojavajućim utakmicama.
Prizori s tribina donijeli su donekle uobičajeni karneval nacionalnih boja i simbola. Estetika crveno-bijelih kvadrata Borisa Ljubičića još jednom je osvojila poglede desetina milijuna gledatelja diljem svijeta. Samo, kakvog to ima smisla? Što nam to, zapravo, donosi? Kakav je smisao urođeničkih narodnih nošnji i navijačkih dresova, skupa s onim idiotskim vaterpolskim kapicama na glavama odraslih muškaraca, Hrvata? Te kapice postale su standard nakon što se Ćorluka, glave razbijene u prvom poluvremenu jedne od hrvatskih povijesnih utakmica, u drugom pojavio s vaterpolskom kapicom. Izgledao je glupo, ali stvar je efikasno štitila flaster kojim je rana bila provizorno zaštićena, te na kraju vaterpolska kapica štitila je i njegovu – kako bi to netko pomislio – tvrdu bosansku glavu. I onda su navijači cijelu stvar uzdigli do karnevalesknog ratničkog simbola, ni malo se ne srameći toga kako izgledaju s tom stvari na glavi. Dok ih gledam tako pijane i ratoborne, sa svim tim nagrđenim hrvatskim zastavama, po čijem su bijelom polju ispisali nazive svojih gradova i sela, u tim sve nakaradnijim navijačkim odorama, našminkanih lica i sasvim podložnih autoritetu objekta svoje gotovo erotske čežnje, na um mi pada to kako je zapravo osjetljiv i nestabilan naš spolni i rodni identitet. To je razlog što su, još jednom davno, elementi muških nošnji i muške mode ušli među žene. To je, na kraju krajeva, i temeljni razlog što su žene završile u hlačama. Muški, pak, čeznu, i ne žele si to ni za živu glavu priznati, da se zamaškaraju u vlastite zaručnice, žene i majke, i da prošetaju malo naokolo u suknjama i haljinama, na štiklama, našminkani i uparađeni, najednom relaksirani od sve silne tegobe nametnutog im spola i roda. A nametnut im je, jer ne mogu iz njega nigdje van. Onda se za svjetska i europska prvenstva ti naši političari, visoko pozicionirani menadžeri, bogataši svih vrsta, imućniji gastarbajteri, kao i hudi prekarijat koji četiri godine štedi i špara za ovo katarsko čudo, zamaškaraju u nogometne navijače, našminkaju svoja lica, nabiju vaterpolske kapice na glave – koje im, budimo pošteni, na tribinama stoje upravo onako kako bi im na jednom drugom dijelu tijela stajali šareni prezervativi, samo kad bi ih se smjelo fotografirati – i tako zamaškarani oni su muškarci koji su se obukli u žene. Ali kako onda Kolinda izgleda među svima njima? Vrijedilo bi i to ispripovijedati…
Marokanci, pak, u svojim crveno-zelenim bojama i s jednom od ljepših zastava uopće, onoj sa zelenim pentagramom unutar crvenog barjaka, ne razlikuju se u tom smislu previše od Hrvata. Osim što djeluju oslobođenije – svi i uvijek djeluju oslobođenije od bogatih bijelaca na tribinama nogometnih stadiona – te ih ima i krezavih, ružnih i ludih, ima ih takvih koji izgledaju kao da su dovedeni iz neke favele, iz zatvora ili sa socijalnog dna. No, naravno, to je samo privid koji proizlazi iz manjka poznavanja njihovog svijeta. Jedno me je, međutim, ganulo u njihovoj pojavi: fesovi na pojedinim glavama. Tu smo bliski: fes je važan predmet iz moga svijeta, jedan od snažnijih i upečatljivijih odjevnih predmeta mog identiteta, a proizvodio se u marokanskom gradu koji se zove Fes. I o tome bi vrijedilo reći još koju…
Svjetsku revoluciju u režiji televizijskih prijenosa nogometnog događaja donijelo je Prvenstvo Europe, koje se te 1976. odigralo u Jugoslaviji. Redatelj Momčilo Moma Martinović, tada tridesetšestogodišnjak, tako je postavio kamere da je mogao snimati selektore reprezentacija i klupu za rezervne igrače, te pomalo i publiku. To je potpuno promijenilo i televizijski doživljaj nogometa, ali i osjećaj publike za živu nogometnu ceremoniju na tribinama. Do Mome Martinovića sve je bilo nevidljivo, osim dvadeset i dva igrača na igralištu. On je prikazao Helmuta Schöna, vječnoga njemačkog izbornika, s njegovom pepito micom na glavi, i Biću Mladinića, jugoslavenskog izbornika, pred čijim se licem odvijao jedan od neumitnih jugoslavenskih poraza…
Za utakmice Hrvatska – Maroko gledao sam tako njih dvojicu: Zlatka Dalića i Walida Regraguija. Slično odjeveni, a opet toliko različiti. Dalić, crnokosi Livnjak, dirljivo karakterističan bosanski Hrvat, koji i govorom i pojavom nastoji biti izrazitijim Hrvatom nego što je to zapravo moguće, u onom svom tamnoplavom odijelu i bijeloj košulji, koji iz nekoga čudnog razloga uvijek na njemu djeluju poput neke jeftine konfekcije. I Marokanac, savršeno stiliziran, oblikovane trodnevne brade – ili uredne neobrijanosti – u dobrom tamnosivom ili crnom odijelu, od nekoga skupog štofa, u jednoj od onih veličanstvenih bijelih košulja, što one koji ih nose uzdignu visoko iznad njihova društvenog položaja i struke, pa i visoko iznad njihove stvarne pameti i talenta. Divio sam se Walidu Regraguiju dok sam ga gledao takvog, u njegovim savršenim ekspresijama između epizoda nogometne igre. Dalića, kojeg u životu nisam sreo, poznavao sam, međutim, koliko i samoga sebe. I bilo mi je na trenutke s njime teško, kao što mi je teško s mojima.