Mrak pod sećijom je hladan. Sunce dovde ne dopire, a ispod linoleuma izbija betonska studen. Pod obraz podmećem ruku. Ne volim kad se sok od dudinja s kože zalijepi za linoleum. Prašine više nema, pomela je haljina. Samo je u ćoškovima nataložena prljavština i pucketava paučina. Majka i otac sjede na drvenim štokrlama. Jedno pored drugog. Vidim im noge do koljena. Crninu i očetkane svečane cipele. Majka je prestala plakati, ali zrak i dalje jednolično ječi. Otac nikad ne plače jer od toga nema nikakve fajde.
Baba je na stepenište što iz prizemlja vodi u kuhinju prostrla ponjavu tako da se koraci gotovo ne čuju. Možda samo ako je mrtva tišina. Tek kad kabasti đonovi cipela udare o prag zna se da je netko na vratima. A potom guma prione za linoleum i tiho zaškripi. Majka i otac su ustali. Rub očevih hlača pao je po cipelama. Žene plaču i srčano se useknjuju. Utroba bi im mogla izaći na nos. Tapšanje na očevim leđima je glasno.
Osjetim težinu kad se tijelo opusti na sećiji iako me ne dodiruje. U jesen se tako na kuću spuste kameni oblaci i tada nam žile na čelu zatitraju glavoboljom. Sa sećije se spuštaju potkoljenice u crnim štramplama. Babine noge su najmršavije. Prave kokošje. Sama plete vunene čarape, ne skida ih ni ljeti. Na štriku ispred kuće visi zapetljano ovčje runo. Baba ga opere i ostavi da se osuši pod kvačicama. Prede večerima kad zasnježi. Kaže da cipele nisu za nju. I u crkvu nosi opanke, ali nove. Stari su joj draži jer su priviknuti na njezina koščata stopala.
Među prstima mi se razvlači istanjena tkanina babinih štrampli. Pružam ruku pod sećijom. Baba ustane i napravi nekoliko sporih koraka. Zaustavi se kraj astala. Ne vidim šta radi, ali znam da među dlanovima gnječi kruh. Mljeckavi grumen spusti na moj dlan. Rastapa mi se u ustima i lijepi za zube. Baba kaže da se tako lakše provari.
Baba se moli mrmoreći. Taj me mrmor noćima uspavljuje, a ponekad i baba zaspi usred molitve. Ustaje prije mene. Jorgan i čaršaf na babinoj strani kreveta budu zgužvani i hladni. Ja s kreveta okrećem škripavu ručku prozora i puštam oblak svježeg zraka u sobu. Među naše noćne izdisaje. Stablo duda raste kraj kuće i granama udara u prozor. Lišće mu je tvrdo i vlažno od rose. Plodovi nježni. Na dodir mi padaju u dlan. Pritisnu li se iz njih iscuri modar sok. Kapi se zavlače pod nokte, u kožu, usne. Slatko-kiselo meso gutam s peteljkama. Baba kaže da se sve jede. Modre prste i usta brišem haljinom i od čaršaf. I ručka prozora je ljepljiva. Od babinih ćuški koža vrelo zabridi.
Dudinjama je za ovu godinu došao kraj. Jutros su mirisale na trulež. Ukiseljene. Same opadaju po puteljku i velikim loncima s cvijećem. Baba je na njima probušila rupe. Da višak vode ima gdje otići. Baba lonce premiješta tijekom dana. Kaže da hadžibeg mora ostati u hladu, dobro zaliven. U zemlju zariva hrđave eksere. Uzima one što ih otac ušicama sjekire izvlači iz starih dasaka. Jednim potezom, kao što se čupaju klimavi zubi. Zbog njih su velike glave hadžibega u modroj boji.
Jutros su vrata sobe bila odškrinuta. Babina strana kreveta složena. Beton u hodniku pod bosim stopalima hladan i hrapav. Baba je ogledalo prekrila komadom starog stolnjaka. Ponjava je bila zategnuta, uza zid poslagane cipele i radne kaljače. U dnu je mala metla. Njome metem linoleum u kuhinji poslije doručka. Prašinu i krušne mrvice skupim na smetiljku i prospem pod dudom. Baba kaže da se mrvice ne smiju tako bacati, a ja sam vidjela da ih jedu vrapci. Volim kad je trava nepokošena jer je tako mnogo mekša. Ako je hadžibeg u cvatu otkinem jednu glavu i strpam je u džep. Tamo se u mraku smanji. Kao tijelo iscrpljeno sušicom. Tako se i did smanjio. Pazim da me baba ne vidi. Ako su vrata od štale otvorena znam da muze kravu. U kuću unese kantu s mlijekom. Po rubovima se nahvata bijela pjena. Skidam je prstom i poližem. Na babinoj haljini je miris sijena i svježeg izmeta. Kiseli znoj tare rukavom haljine.
Vrata od kuhinje bila su širom otvorena. Mirisalo je na vosak i crni dim. Majka je podigla pogled prema meni kad sam zastala na pragu. Okrenula se prema otvorenom sanduku i zakukala. Otac joj je spustio ispružene ruke i vratio ih na krilo. Baba kaže da je brata na dno Bosne povukla jaka struja. Ni odrastao se čovjek od toga ne može spasiti. Našli su ga nakon tri dana. Hladnog. Nabubrene glave. Usana i prstiju u boji crnih dudinja. Ruke su mu prekrižene na grudima. Pod njim drveno raspelo. Baba ga je skinula sa zida. Kraj uzglavlja vanjik za potkuhavanje kruha. Pun suhih zrna kukuruza. U njih zabodene žute svijeće. Napola dogorjele. U krigli blagoslovljena voda i grančica tise. Voda je gusta i slana. Baba kaže da je takvo more. Mene kupa u gvozdenom koritu. Vruću i hladnu vodu promiješa rukom. Kao kad drvenom kašikom miješa raškovu čorbu. Bunarsku je vodu teško zagrijati i od nje se tresem kao vrbov prut. Lončićem me polijeva po glavi. Kosa mi je ošišana kratko. Baba kaže da je preslaba da je pustimo da raste. Nokti joj stružu po mojoj glavi. Kaže da sam akrep i da mi samo glava raste, a ja se bojim da se ne raspukne. Ako netko dođe baba me pošalje pod sećiju. Da me ne gledaju. Ogladnim li babu štipnem za nogu. Baba među dlanovima izgnječi kruh. Ne voli kad prskam vodom. Ćuške su bolnije na mokroj koži, zato stojim mirno, spuštenih ruku. I brata su oprali vodom iz korita. Nisu je grijali. Komadom sapuna i bijelom krpom. Baba je rekla da se češalj i sapun bace i da se voda prolije pod dud. Ne valja ugaziti u takvu vodu.
Kapi blagoslovljene vode udaraju o linoleum. Kao kiša kad se prospe iz vedra neba po plastičnoj nadstrešnici. Baba kaže da nas takva kiša škropi. Crna mantija pokriva cipele. Poklopac sanduka se zalupi. Čekić udari u glave eksera. Jednom. Dvaput. Triput. Četiri puta. Majka opet zakuka. Brata će pokopati pokraj dida. U dubokoj hladovini.
Baba zadnja izlazi iz kuhinje. Spusti se niz betonske stepenice i zatvori vrata. Izvučem se ispod sećije. Na mjestu gdje je ležao sanduk ostale drvene štokrle. Poredane jedna uz drugu. Puhnem u svijeće i brzi dim mi udari u lice. Kuhinja je prazna, ali je zrak težak. Dah dimljenog mesa i rakije. Kisele isparine tijela i memljivih odijela.
Hodnik miriše posve drugačije. Na tišinu i čamotinju. Izgažena ponjava na stepeništu skliznula. Komad stolnjaka na ogledalu stoji nakrivo. Dodirnem ga, a on kao nježni plod duda padne u moju ruku. U ogledalu velika vodena glava modrog hadžibega.
Hadžibeg
Mrak pod sećijom je hladan. Sunce dovde ne dopire, a ispod linoleuma izbija betonska studen. Pod obraz podmećem ruku. Ne volim kad se sok od dudinja s kože zalijepi za linoleum. Prašine više nema, pomela je haljina. Samo je u ćoškovima nataložena prljavština i pucketava paučina. Majka i otac sjede na drvenim štokrlama. Jedno pored drugog. Vidim im noge do koljena. Crninu i očetkane svečane cipele. Majka je prestala plakati, ali zrak i dalje jednolično ječi. Otac nikad ne plače jer od toga nema nikakve fajde.
Baba je na stepenište što iz prizemlja vodi u kuhinju prostrla ponjavu tako da se koraci gotovo ne čuju. Možda samo ako je mrtva tišina. Tek kad kabasti đonovi cipela udare o prag zna se da je netko na vratima. A potom guma prione za linoleum i tiho zaškripi. Majka i otac su ustali. Rub očevih hlača pao je po cipelama. Žene plaču i srčano se useknjuju. Utroba bi im mogla izaći na nos. Tapšanje na očevim leđima je glasno.
Osjetim težinu kad se tijelo opusti na sećiji iako me ne dodiruje. U jesen se tako na kuću spuste kameni oblaci i tada nam žile na čelu zatitraju glavoboljom. Sa sećije se spuštaju potkoljenice u crnim štramplama. Babine noge su najmršavije. Prave kokošje. Sama plete vunene čarape, ne skida ih ni ljeti. Na štriku ispred kuće visi zapetljano ovčje runo. Baba ga opere i ostavi da se osuši pod kvačicama. Prede večerima kad zasnježi. Kaže da cipele nisu za nju. I u crkvu nosi opanke, ali nove. Stari su joj draži jer su priviknuti na njezina koščata stopala.
Među prstima mi se razvlači istanjena tkanina babinih štrampli. Pružam ruku pod sećijom. Baba ustane i napravi nekoliko sporih koraka. Zaustavi se kraj astala. Ne vidim šta radi, ali znam da među dlanovima gnječi kruh. Mljeckavi grumen spusti na moj dlan. Rastapa mi se u ustima i lijepi za zube. Baba kaže da se tako lakše provari.
Baba se moli mrmoreći. Taj me mrmor noćima uspavljuje, a ponekad i baba zaspi usred molitve. Ustaje prije mene. Jorgan i čaršaf na babinoj strani kreveta budu zgužvani i hladni. Ja s kreveta okrećem škripavu ručku prozora i puštam oblak svježeg zraka u sobu. Među naše noćne izdisaje. Stablo duda raste kraj kuće i granama udara u prozor. Lišće mu je tvrdo i vlažno od rose. Plodovi nježni. Na dodir mi padaju u dlan. Pritisnu li se iz njih iscuri modar sok. Kapi se zavlače pod nokte, u kožu, usne. Slatko-kiselo meso gutam s peteljkama. Baba kaže da se sve jede. Modre prste i usta brišem haljinom i od čaršaf. I ručka prozora je ljepljiva. Od babinih ćuški koža vrelo zabridi.
Dudinjama je za ovu godinu došao kraj. Jutros su mirisale na trulež. Ukiseljene. Same opadaju po puteljku i velikim loncima s cvijećem. Baba je na njima probušila rupe. Da višak vode ima gdje otići. Baba lonce premiješta tijekom dana. Kaže da hadžibeg mora ostati u hladu, dobro zaliven. U zemlju zariva hrđave eksere. Uzima one što ih otac ušicama sjekire izvlači iz starih dasaka. Jednim potezom, kao što se čupaju klimavi zubi. Zbog njih su velike glave hadžibega u modroj boji.
Jutros su vrata sobe bila odškrinuta. Babina strana kreveta složena. Beton u hodniku pod bosim stopalima hladan i hrapav. Baba je ogledalo prekrila komadom starog stolnjaka. Ponjava je bila zategnuta, uza zid poslagane cipele i radne kaljače. U dnu je mala metla. Njome metem linoleum u kuhinji poslije doručka. Prašinu i krušne mrvice skupim na smetiljku i prospem pod dudom. Baba kaže da se mrvice ne smiju tako bacati, a ja sam vidjela da ih jedu vrapci. Volim kad je trava nepokošena jer je tako mnogo mekša. Ako je hadžibeg u cvatu otkinem jednu glavu i strpam je u džep. Tamo se u mraku smanji. Kao tijelo iscrpljeno sušicom. Tako se i did smanjio. Pazim da me baba ne vidi. Ako su vrata od štale otvorena znam da muze kravu. U kuću unese kantu s mlijekom. Po rubovima se nahvata bijela pjena. Skidam je prstom i poližem. Na babinoj haljini je miris sijena i svježeg izmeta. Kiseli znoj tare rukavom haljine.
Vrata od kuhinje bila su širom otvorena. Mirisalo je na vosak i crni dim. Majka je podigla pogled prema meni kad sam zastala na pragu. Okrenula se prema otvorenom sanduku i zakukala. Otac joj je spustio ispružene ruke i vratio ih na krilo. Baba kaže da je brata na dno Bosne povukla jaka struja. Ni odrastao se čovjek od toga ne može spasiti. Našli su ga nakon tri dana. Hladnog. Nabubrene glave. Usana i prstiju u boji crnih dudinja. Ruke su mu prekrižene na grudima. Pod njim drveno raspelo. Baba ga je skinula sa zida. Kraj uzglavlja vanjik za potkuhavanje kruha. Pun suhih zrna kukuruza. U njih zabodene žute svijeće. Napola dogorjele. U krigli blagoslovljena voda i grančica tise. Voda je gusta i slana. Baba kaže da je takvo more. Mene kupa u gvozdenom koritu. Vruću i hladnu vodu promiješa rukom. Kao kad drvenom kašikom miješa raškovu čorbu. Bunarsku je vodu teško zagrijati i od nje se tresem kao vrbov prut. Lončićem me polijeva po glavi. Kosa mi je ošišana kratko. Baba kaže da je preslaba da je pustimo da raste. Nokti joj stružu po mojoj glavi. Kaže da sam akrep i da mi samo glava raste, a ja se bojim da se ne raspukne. Ako netko dođe baba me pošalje pod sećiju. Da me ne gledaju. Ogladnim li babu štipnem za nogu. Baba među dlanovima izgnječi kruh. Ne voli kad prskam vodom. Ćuške su bolnije na mokroj koži, zato stojim mirno, spuštenih ruku. I brata su oprali vodom iz korita. Nisu je grijali. Komadom sapuna i bijelom krpom. Baba je rekla da se češalj i sapun bace i da se voda prolije pod dud. Ne valja ugaziti u takvu vodu.
Kapi blagoslovljene vode udaraju o linoleum. Kao kiša kad se prospe iz vedra neba po plastičnoj nadstrešnici. Baba kaže da nas takva kiša škropi. Crna mantija pokriva cipele. Poklopac sanduka se zalupi. Čekić udari u glave eksera. Jednom. Dvaput. Triput. Četiri puta. Majka opet zakuka. Brata će pokopati pokraj dida. U dubokoj hladovini.
Baba zadnja izlazi iz kuhinje. Spusti se niz betonske stepenice i zatvori vrata. Izvučem se ispod sećije. Na mjestu gdje je ležao sanduk ostale drvene štokrle. Poredane jedna uz drugu. Puhnem u svijeće i brzi dim mi udari u lice. Kuhinja je prazna, ali je zrak težak. Dah dimljenog mesa i rakije. Kisele isparine tijela i memljivih odijela.
Hodnik miriše posve drugačije. Na tišinu i čamotinju. Izgažena ponjava na stepeništu skliznula. Komad stolnjaka na ogledalu stoji nakrivo. Dodirnem ga, a on kao nježni plod duda padne u moju ruku. U ogledalu velika vodena glava modrog hadžibega.