Zašto šutim, predugo prešućujem,
ono što je očigledno i uvježbavano u pomno planiranim igrama,
na čijem kraju kao preživjeli mi smo
jedino fusnote.
To je sačuvano pravo da napadnu prvi,
koje bi moglo uništiti hvalisavcem podjarmljeni
i do organiziranog klicanja dovedeni
iranski narod,
jer se na području pod njegovom vlašću
o gradnji atomske bombe nagađalo.
Ali zašto samome sebi zabranjujem
imenovati onu drugu zemlju
u kojoj već godinama – iako potajno –
postoji i raste nuklearni potencijal,
doduše izvan kontrole, jer je svim
provjerama nedostupan?
Opće prešućivanje činjenica,
kojem se moja šutnja podredila,
osjećam kao tešku, opterećujuću laž
i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja;
presuda “antisemitizam” sasvim je uobičajena.
I onda baš iz ove zemlje,
koju stalno sustiže njezin zločin, po svemu
neusporediv,
i svaki je put iznova pozivana na odgovornost,
još jednom, čisto poslovno, iako
u izjavi je hitroj to objašnjeno kao kompenzacija,
doprema se Izraelu još jedna podmornica
čija se posebnost sastoji u tome
da usmjerava sveuništavajuće bojeve glave
tamo gdje postojanje atomske bombe nije dokazano,
ali je kao pretpostavka već potvrđeno,
I zato ću sada reći, ono što mora biti rečeno.
Zašto sam dosad šutio?
Zato što sam mislio da mi moje podrijetlo
označeno nepopravljivom sramotom,
ne dozvoljava da zahtijevam izricanje
činjenica kao jedine moguće istine
prema zemlji Izraelu, s kojom sam povezan
i s kojom i dalje povezan želim biti.
Zašto ovo govorim tek sada,
Ovako star, posljednjom svojom tintom:
Atomska sila Izrael ugrožava
Ionako krhki svjetski mir?
I mora se reći,
jer sutra je možda već prekasno;
pogotovo za nas koji – opterećeni ionako što smo Nijemci –
možemo postati isporučitelji zločina,
koji je predvidljiv, zbog kojeg se naše saučesništvo
ne može prebrisati uobičajenim opravdanjima.
I priznajem: ne šutim više,
sit sam licemjerstva Zapada;
i želim se nadati,
ukinuti svako prešućivanje,
pozvati izazivače stvarne opasnosti
da odustanu od nasilja
i insistirati da se dopusti
nesmetana i trajna kontrola
izraelskog atomskog potencijala
i iranskih atomskih elektrana
od istih međunarodnih institucija
prihvaćenih u vladama obje zemlje.
Samo na taj način, Izraelcima i Palestincima,
i ne samo njima, nego svim ljudima koji žive tamo,
u tom zabludama okupiranom dijelu svijeta,
gužvovitom i zavađenom odavna,
a zatim i svima nama, može se na kraju pomoći
___
(pjesmu s njemačkoga preveli Anne-Kathrin Godec i Miljenko Jergović)
***
Danas se u nekoliko svjetskih novina, u prepjevima na nekoliko jezika, pojavila pjesma Güntera Grassa “Ono što se mora reći”. Čim je objavljena, izazvala je niz reakcija, često gnjevnih i optužujućih. Svi razlozi za takve reakcije u pjesmu su već bili upisani, ona o njima i govori. Ali naravno, govori i o ideji “preventivnoga” napada Izraela na Iran. Grass insistira da kritika ratoborne izraelske politike ne bi smjela biti izjednačena s antisemitizmom. To bi trebalo biti opće mjesto, ali nije, ne samo u njemačkom slučaju. U Hrvatskoj pjesma nije objavljena, ali nema sumnje da će reakcije na nju, bude li objavljena, biti gluplje nego drugdje. Hrvatska se ne protivi preventivnim ratovima, ni njezina vlada, ni mediji. Tim popuštanjem se, pored ostaloga, kupuje pravo na očuvanje vlastitih prljavih tradicija: rado će se adorirati bombardiranje Teherana, jer će to podrazumijevati ne petljanje u unutrašnje hrvatske stvari. A te unutrašnje posebnosti su, primjerice: ulice koje nose ime Mile Budaka, poluslužbena relativizacija i minimiziranje ustaških zločina u Drugome svjetskom ratu, prikazivanje serijala na državnoj televiziji, u kojem se tvrdi kako je komunistička tajna služba 1945. osmišljavala legendu o koncentracijskom logoru Jasenovac, izjave svojedobnog predsjednika Sabora Nedjeljka Mihanovića kako Jasenovac nije bio konclogor nego sabirni centar u kojemu su se logoraši zabavljali insceniranjem zabavnih opereta, izjave od koje se nikada i ni na koji način nije ogradio hrvatski parlament, zatim izjave Andrije Hebranga, tada ministra u Tuđmanovoj vladi, da je zapovjednik Jasenovca Vinko Šakić bio povijesna žrtva, i da ga podsjeća na njegova oca, vođu antifašističkog pokreta u Hrvatskoj, nakon koje Hebrang nije bio izložen ni najmanjoj političkoj kritici, suprotno od toga, karijera mu je dobila novu potisnu snagu. U unutrašnje hrvatske posebnosti, zbog kojih će se uvijek spremno, pa i podrškom izraelskoj ratnoj politici, braniti pravo na svoj tihi, nostalgični fašizam i antisemitizam, spadaju i redovite godišnje mise za Antu Pavelića, kolektivne stadionske orgije pri svakoj domaćoj utakmici hrvatske reprezentacije, kada jedna tribina krikne – Za dom!, druga odgovara – Spremni!, anonimni komentari na informativnim web portalima, leksikografske natuknice o Poglavniku i njegovim doglavnicima…
Umjesto da se suočava s vlastitom prošlošću, Hrvatska će, kao duboka europska provincija, uvijek radije izabrati da druge izlaže svojoj prošlosti. To je razlog zbog kojega pjesma Güntera Grassa u Hrvatskoj nije moguća, niti bi hrvatski pjesnici shvatili što u njoj tačno piše.
Suočavajući ih s potrebom da govore o Izraelu, Günter Grass suočava svoje sunarodnike i sve Europljane i s potrebom da govore o sebi, svojoj prošlosti i sadašnjosti, a ne da šutnjom o izraelskoj politici na Bliskom i Srednjem istoku kupuju pravo da šute o svome odnosu prema onome što su njihovi očevi i djedovi od 1941. do 1945. radili na istoku, u Poljskoj, Ukrajini ili Rusiji, ili što su radili kod kuće, u svojim gradovima i selima, među svojim nestalim susjedima. To je, između ostaloga, antisemitizam. O tome govori Grassova pjesma. (m.jergović)
Günter Grass: Ono što se mora reći
Zašto šutim, predugo prešućujem,
ono što je očigledno i uvježbavano u pomno planiranim igrama,
na čijem kraju kao preživjeli mi smo
jedino fusnote.
To je sačuvano pravo da napadnu prvi,
koje bi moglo uništiti hvalisavcem podjarmljeni
i do organiziranog klicanja dovedeni
iranski narod,
jer se na području pod njegovom vlašću
o gradnji atomske bombe nagađalo.
Ali zašto samome sebi zabranjujem
imenovati onu drugu zemlju
u kojoj već godinama – iako potajno –
postoji i raste nuklearni potencijal,
doduše izvan kontrole, jer je svim
provjerama nedostupan?
Opće prešućivanje činjenica,
kojem se moja šutnja podredila,
osjećam kao tešku, opterećujuću laž
i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja;
presuda “antisemitizam” sasvim je uobičajena.
I onda baš iz ove zemlje,
koju stalno sustiže njezin zločin, po svemu
neusporediv,
i svaki je put iznova pozivana na odgovornost,
još jednom, čisto poslovno, iako
u izjavi je hitroj to objašnjeno kao kompenzacija,
doprema se Izraelu još jedna podmornica
čija se posebnost sastoji u tome
da usmjerava sveuništavajuće bojeve glave
tamo gdje postojanje atomske bombe nije dokazano,
ali je kao pretpostavka već potvrđeno,
I zato ću sada reći, ono što mora biti rečeno.
Zašto sam dosad šutio?
Zato što sam mislio da mi moje podrijetlo
označeno nepopravljivom sramotom,
ne dozvoljava da zahtijevam izricanje
činjenica kao jedine moguće istine
prema zemlji Izraelu, s kojom sam povezan
i s kojom i dalje povezan želim biti.
Zašto ovo govorim tek sada,
Ovako star, posljednjom svojom tintom:
Atomska sila Izrael ugrožava
Ionako krhki svjetski mir?
I mora se reći,
jer sutra je možda već prekasno;
pogotovo za nas koji – opterećeni ionako što smo Nijemci –
možemo postati isporučitelji zločina,
koji je predvidljiv, zbog kojeg se naše saučesništvo
ne može prebrisati uobičajenim opravdanjima.
I priznajem: ne šutim više,
sit sam licemjerstva Zapada;
i želim se nadati,
ukinuti svako prešućivanje,
pozvati izazivače stvarne opasnosti
da odustanu od nasilja
i insistirati da se dopusti
nesmetana i trajna kontrola
izraelskog atomskog potencijala
i iranskih atomskih elektrana
od istih međunarodnih institucija
prihvaćenih u vladama obje zemlje.
Samo na taj način, Izraelcima i Palestincima,
i ne samo njima, nego svim ljudima koji žive tamo,
u tom zabludama okupiranom dijelu svijeta,
gužvovitom i zavađenom odavna,
a zatim i svima nama, može se na kraju pomoći
___
(pjesmu s njemačkoga preveli Anne-Kathrin Godec i Miljenko Jergović)
***
Danas se u nekoliko svjetskih novina, u prepjevima na nekoliko jezika, pojavila pjesma Güntera Grassa “Ono što se mora reći”. Čim je objavljena, izazvala je niz reakcija, često gnjevnih i optužujućih. Svi razlozi za takve reakcije u pjesmu su već bili upisani, ona o njima i govori. Ali naravno, govori i o ideji “preventivnoga” napada Izraela na Iran. Grass insistira da kritika ratoborne izraelske politike ne bi smjela biti izjednačena s antisemitizmom. To bi trebalo biti opće mjesto, ali nije, ne samo u njemačkom slučaju. U Hrvatskoj pjesma nije objavljena, ali nema sumnje da će reakcije na nju, bude li objavljena, biti gluplje nego drugdje. Hrvatska se ne protivi preventivnim ratovima, ni njezina vlada, ni mediji. Tim popuštanjem se, pored ostaloga, kupuje pravo na očuvanje vlastitih prljavih tradicija: rado će se adorirati bombardiranje Teherana, jer će to podrazumijevati ne petljanje u unutrašnje hrvatske stvari. A te unutrašnje posebnosti su, primjerice: ulice koje nose ime Mile Budaka, poluslužbena relativizacija i minimiziranje ustaških zločina u Drugome svjetskom ratu, prikazivanje serijala na državnoj televiziji, u kojem se tvrdi kako je komunistička tajna služba 1945. osmišljavala legendu o koncentracijskom logoru Jasenovac, izjave svojedobnog predsjednika Sabora Nedjeljka Mihanovića kako Jasenovac nije bio konclogor nego sabirni centar u kojemu su se logoraši zabavljali insceniranjem zabavnih opereta, izjave od koje se nikada i ni na koji način nije ogradio hrvatski parlament, zatim izjave Andrije Hebranga, tada ministra u Tuđmanovoj vladi, da je zapovjednik Jasenovca Vinko Šakić bio povijesna žrtva, i da ga podsjeća na njegova oca, vođu antifašističkog pokreta u Hrvatskoj, nakon koje Hebrang nije bio izložen ni najmanjoj političkoj kritici, suprotno od toga, karijera mu je dobila novu potisnu snagu. U unutrašnje hrvatske posebnosti, zbog kojih će se uvijek spremno, pa i podrškom izraelskoj ratnoj politici, braniti pravo na svoj tihi, nostalgični fašizam i antisemitizam, spadaju i redovite godišnje mise za Antu Pavelića, kolektivne stadionske orgije pri svakoj domaćoj utakmici hrvatske reprezentacije, kada jedna tribina krikne – Za dom!, druga odgovara – Spremni!, anonimni komentari na informativnim web portalima, leksikografske natuknice o Poglavniku i njegovim doglavnicima…
Umjesto da se suočava s vlastitom prošlošću, Hrvatska će, kao duboka europska provincija, uvijek radije izabrati da druge izlaže svojoj prošlosti. To je razlog zbog kojega pjesma Güntera Grassa u Hrvatskoj nije moguća, niti bi hrvatski pjesnici shvatili što u njoj tačno piše.
Suočavajući ih s potrebom da govore o Izraelu, Günter Grass suočava svoje sunarodnike i sve Europljane i s potrebom da govore o sebi, svojoj prošlosti i sadašnjosti, a ne da šutnjom o izraelskoj politici na Bliskom i Srednjem istoku kupuju pravo da šute o svome odnosu prema onome što su njihovi očevi i djedovi od 1941. do 1945. radili na istoku, u Poljskoj, Ukrajini ili Rusiji, ili što su radili kod kuće, u svojim gradovima i selima, među svojim nestalim susjedima. To je, između ostaloga, antisemitizam. O tome govori Grassova pjesma. (m.jergović)