Gula Gluvi/1

7.

Da sam tog tridestog aprila 1989. popio kafu na terasi hotela Grand, kao što sam bio naumio, umjesto što sam ušao u restoran Cetinje, koje mještani – niko ne zna zbog čega – zovu Tursko groblje, moja životna sudbina bi bila sasvim drugačija. Jer, zasigurno nijesam htio ništa mijenjati u dotadašnjim navikama. Ne zbog toga što je moj život bio blistav i uzbudljiv, s karijerom koja obećava, već zato što sam zbog urođene lijenosti stvorio navike koje su se vremenom pretvorile u svakodnevni ritual. Bio sam na pragu tridesete godine života, i da se to veče nije umiješala ona viša sila koju jedni nazivaju sudbinom, drugi slučajem, a treći božjom voljom, možda bi mi onaj dio mozga koji žudi za neizvjesnim i nepoznatim trajno ostao nepokretan i uspavan. Uvijek sam više volio kibicovati iz pozadine nego se prsiti ispred drugih. Ipak, vjerovatno bih u onom životnom dobu kad se dječaci pretvaraju u mladiće stvorio neku ambiciju – poput većine seljačkih sinova sam sujetan i osvetoljubiv – da mi stvari nijesu već tako lako išle od ruke. U školi sam bio najbolji iz matematike i istorije, poslije samo dvije godine vježbanja postao sam juniorski prvak republike u boksu, na kursu za krupijea sam već poslije nekoliko dana ovladao vještinom preslaganja žetona za rulet, miješanja i izvlačenja karata za blek džek. Biće da je moja lijenost dijelom nasljedna, i još više odraz takođe genetske samoživosti, i umišljenosti. Uostalom, svaka se umišljenost temelji na nekoj ličnoj zavjeri.

Moj tajni plan, koji sam krio od svih ostalih, kao zmija noge, bio je da postanem pisac. Od onog časa kad sam uronio u čitanje ozbiljne književnosti, tačnije kada mi je Palac, majstor u cvikovanju karata za poker, poslije teške noćne rasprave, donio iz svoje biblioteke roman, Zločin i kazna, Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, otvorili su mi se meandri novih svjetova o kojima nijesam ni slutio. Kroz likove klasične književnosti otkrivao sam i uzroke mog neartikulisanog i potisnutog bijesa koji sam dotad iskaljivao na treninzima, u uličnim tučama i piću. Počeo sam shvatati da usamljene neutješene duše vape za potvrdom da njihova patnja nije uzaludna, da se i drugima desila, i da je neko to razumio i opisao. Književnost je u tom smislu neuporedivo blagotvornija nego ispovijedanje kod vjeroučitelja i psihijatara. Ko zna koliko je potencijalnih Raskoljnikova odustalo od svirepe osvete zbog svog bijesa i poniženosti nakon što su oplakali zlu sudbinu sumanutog Rodiona Romanoviča.

Namjeru da postanem pisac nikome nijesam htio povjeriti, zato što u ovom mjestu, više nego bilo gdje drugo, pisce smatraju djetinjastim čudacima. Jer, o čemu će pisati poslije Njegoša? Svako ko ima tri čiste na spomen tih raščupanih i neuglednih spodoba postavio je pitanje: ako su oni pisci što je onda Njegoš? I zaista, nema beznadežnijega svijeta od cetinjskih pisaca. Profesor Konzerva, pisac velikog eseja o Tinu Ujeviću, bio je poludio, od pića ili knjiga, svejedno, i život je završio u društvu gradskih klošara. Drugi čuveni profesor književnosti Banjo Šaranović, najbolji student filozofskog fakulteta u Beogradu, boem kojega su posjećivali mladi prijestolnički bardovi Libero Markoni i Stevo Raičković, s potpećenim cipelama i kosom koja je ličila lavljoj grivi, objesio se konopom u svojoj sirotinjskoj sobi za Crnom Gredom. Leza i Vaso Gordin su spavali na autobuskoj stanici, i u podrumu ruske legacije, s bjelogardejcem inženjerskim pukovnikom A. M. Puljikovskim, a ostali poete su se vukli gradski sokacima kao u pjesmi Lesa Ivanovića, Ljudi-sjenke, Njegoševom ulicom, pili jeftinu rakiju i recitovali Boldlera i Jesenjina. Od starije generacije pjesnika jedino Leso Ivanović i Pavle Jovalekić, školski drug Danila Kiša, nijesu smatrani šarlatanima, čudacima, gradskim ludama. Ivanovićeva tanana lirika, inspirisana cetinjskom melanholijom, i skromna gospodstvena figura ga je izdvajala u očima čaršije, dok je vicmaher Jovalekić postao popularan kada je pisanje stihova zamijenio kolumnom kozerija u lokalnom Cetinjskom listu. Mlađi pjesnici su još bezličniji, epigoni epigona. Nijesu se čak ni znali opjaniti, stvoriti neku zajebanciju ili skandal.

U provincijama su životi ljudi izloženi kao na izlogu kolonijalne robe. O svakome se formira mišljenje koje ga prati do sudnjeg dana, i jedino ga može promijeniti visoka pozicija u piramidi vlasti ili izvanjska slava u sportu ili umjetnosti.

Opet u toj mješavini epskog nasljeđa i uvezene dekadencije više se nego u drugim mjestima, po svaku cijenu, teži originalnosti. Zato sam i sâm, na neki način, podgrijavao priče o tome da sam na svoju ruku, to jest pobrkan, što bi se u cetinjskom žargonu reklo za ljude čije postupke – nasilne ili komične — ne možeš predvidjeti, niti ih razumno objasniti. Majka me, okom i skokom, nečujno pratila, i osim Surija i Palca, koji su znali i gdje čije kokoške snose jaja, nijesam više ni za kim posebno žudio. Niti sam se morao nekome šlihtati. Jer, plata krupijea u Maestralu je bila duplo veća od primanja generalnog direktora Oboda. Pet mjeseci sam noću radio za stolom američkog ruleta, prijepodne spavao u hotelu, a popodne se sunčao i vježbao u miločerskoj šumi, koju smo zvali Zvjerinjak. Od prvog oktobra do prvog maja sam živio od ljetnje ušteđevine, koja je bila skromna, kao i zimski prohtjevi. Moja mladost je, gledajući spolja, između dvadeset četvrte i dvadeset devete godine života bila krajnje nezanimljiva i monotona, ali to su zime kojih ću se sjećati sa zahvalnošću. Sve je bilo na svom mjestu. Imao sam ključeve od bokserske sale za jutarnji trening i knjige svih živih i mrtvih pisaca u nacionalnoj biblioteci.

Tridesti april je posljednji dan mog petomjesečnog odmora. Po tradiciji menadžer kazina Boro Bulat u deset sati uveče svake godine zakazuje sastanak s krupijeima uoči sjutrašnjeg otvaranja kazina. Sastanak će biti više ritualan, da proćaskamo i upoznamo se s novim osobljem, jer u maju rijetko koji inostrani kockar zaluta u kazino, u kojemu je zabranjena igra građanima s jugoslovenskim pasošem.

Vrijeme do sredine juna se manje-više koristi za obuku pomoćnih krupijea, koji u početku skupljaju žetone na stolu za rulet. Mjesec dana je dovoljno da iskusni menadžer snimi je li novajlija dovoljno okretan i bistar. Mene je Boro gotivio, jer sam brzo kapirao, nepogrješivo brojio složeni štos od dvadeset okruglih raznobojnih platičnih žetona, i množio iznose plenova, ševala i karea, koje treba isplatiti dobitniku. Već u septembru me polako uvodio u posao krupijea, pustivši da vodim igru i bacam bijelu slonovu kuglicu na ruletskom točku, u prijeponoćnim intervalima prije nego što pristignu jači igrači.

Ne bi u to vrijeme moj život ni približno bio tako spokojan da ne postoje kazina, jer nijesam imao drugu ideju kako bih zarađivao hljeb. Nijesam mogao ni znati, jer jedino u čemu sam se oprobao prije kazina bio je posao čuvara reda u noćnom klubu novskog hotela Plaža.

Razlika između kazina i noćnog kluba je nebo i zemlja, zato što sama plata nije bila glavna privilegija krupijejskog posla. U socijalizmu su mesari, stakloresci, automehaničari imali više novca nego krupijei. Privatnici su u socijalizmu bili pravi kapitalisti, jer nijesu imali konkurenciju i porez su plaćali odokativno, obično u visini jednog dnevnog pazara. Ali, ulaskom u kazino rastao si u svojim očima i u očima drugih, jer si stekao mogućnost da postaneš dio jednog svijeta koji je bio nedostupan lokalnim delikventima, umjetnicima, estradnim zvijezdama, pa i direktorima velikih preduzeća i partijskim pataricama. Istina, pripadnike proleterskog plemstva ne bi se niko usudio vratiti s ulaza u kockarnicu zato što nemaju strani pasoš, ali njima samima nije bastalo ni nos tamo pomoliti a kamoli mijenjati žetone za tvrdu valutu, jer su znali da bi im partijski jezuiti, a takvih je da će bog bilo u svakom gradskom komitetu, smrtno zamjerili zbog narušavanja socijalističkog morala. Ali, i u komunizmu je svako pravilo imalo izuzetke, koji su potvrđivali da ideje jednakosti i altruizma, utjerivane brutalnom diktaturom, ne mogu sasvim iskorijeniti ljudsku pohlepu i razvratnost. Zato je i komunizam imao svoje crne ovce, okrutne i poročne vojnike Partije, kojih se režim nije htio odreći. Među njima su prednjačili bivši visoki oficiri Udbe, zaslužni za likvidacije poslijeratnih odmetnika i Infombirovaca, penzionisani u naponu životne snage, zbog pretjeranog alkoholizma ili sklonosti kocki, noćnom životu i lakim ženama. Istina, skrajnuti su s odgovornih funkcija, ali su im ostala prava na besplatne avionske karte, vikendice, apartmane u banjskim lječilištima, penzijske dodatke na ordene, invaliditet, prvoboračke spomenice.

Pogledao sam na sat. Tačno je sedam i trideset. Njegoševa ulica je pusta. Početak je glavnog televizijskog dnevnika. Cetinjani će izaći na korzo tek za sat vremena. Za ciglo pet minuta, oko osam i po, iz poprečnih ulica i od Balšića pazara će nagrnuti staro i mlado, i tolika će biti navala da će se ljudska tijela jedva mimoilaziti glavnom ulicom, i onda će se odjednom, kao po komandi, oko jedanaest sati šetnica potpuno isprazniti. Uska glavna ulica u vrijeme noćne šetnje me podsjeća na pozorišnu scenu ili modnu pistu, i većina šetača, muških i ženskih, hodaju kao glumci ili manekeni, svjesni da su izloženi mnoštvu očiju. Drugi, po pravilu srednjovječni muškarci, stoje na trotoaru i šmekaju mlađe cure. Godinama su na istim mjestima – ispred pošte, Gradske kafane, Turskog groblja, Intursa, kuće Gordića, šah kluba, bioskopa, Lovca, Beka, ispod balkona tetke Julke, Gvožđara, Trgoprometa – u isto vrijeme, stajali isti ljudi.

Noć je blaga, slutila je Đurđevdanu, kojemu se i tica u gori veseli. Naumio sam popiti kafu u miru božjem, pred polazak za Miločer, na krasnoj terasi hotela Grand, okruženoj sa dva parka, Njegoševim i Dvorskim. Skrenuo sam prema vratima Turskog groblja, jer sam se morao pomokriti. Uhvatio me čestopiš, jer se juče nijesam tuširao poslije treninga. Gradske vodovodne cijevi, još iz vremena kralja Nikole, bile su ponovo presušile, pa sam se kući, već suv i ohlađen, morao iz kaina plaknuti po prsima i preponama, da ne bih smrdio na znoj.

Restoran je bio prazan. U prvi mah mi se učinio potpuno pust, jer nijesam vidio da se u desnom uglu, pored vrata od kuhinje smjestio Gula Gluvi, a pored malog šanka, odnosno kuhinjskog prozora preko kojeg se naručuje jelo i piće za goste, sjedi minijaturna plavokosa konobarica, nalik na slovenačke popice s dugim trepavicama, koje su domaćice postavljale, kao ukras, u sjedećem položaju na prekrivaču bračnog kreveta. Da me Gula Gluvi nije primijetio još kad sam zatvorio vrata kafe-restorana okrenuo bih se natrag i otrčao preko puta, do klozeta Gradske kafane. Bio sam potpuno nespreman za obračun s ovim orijatom, iako me na momente bilo sjenjalo, da nije zaboravio ćoteke koje je jesenas dobio u kafani hotela Grand, premda je tako izgledalo, i da ćemo se ponovo tučiti u nekoj kafani i uhvatiti za grla bijela. Đavo ne ore ni kopa, i pojavi se kad mu se najmanje nadaš. Ispred Gule Gluvoga su, kao grivna smokava, pravocrtno bile poređane male rakijske čaše. Fiksirao me je mutnim sivim zjenicama čiji su uglovi bili crveni, kao da je pucao na kuma. Pokušao sam hodati polako, opušteno, iako mi je svaki damar igrao u cijelom tijelu. Poduže sam prao ruke na lavabou u veceu, pogledjući se u okruglom ogledalu i namještajući facu koja će biti dojmljiva za pijanu runjatu spodobu kojoj kosa raste dva santimetra iznad obrva. Onda sam se sjetio da bi Gula mogao krenuti za mnom, i sabiti me u uskom prostoru klozeta. S duplo jačim čovjekom u prostoru dva sa dva nema teorijske šanse da ćeš preteći neoštećen. Kad sam izašao Gula je sjedio na istom mjestu, ali je fiksirao vrata klozeta. Krenuo sam prema izlazu restorana, kao da ga ne primjećujem.

– Ej…Ti. – Javio se potmulim glasom koji je ličio na režanje.

Malo sam ubrzao korak i otvorio vrata restorana. Auto je bio parkiran kod Male Lokande. Još sam više ubrzao korak, jer sam osjećao da mi je Gula Gluvi za leđima. Mahinalno sam dotaknuo prednji džep od farmerki, da se uvjerim, jesam li kao obično, ključ od mini morisa stavio u lijevi džep. U času sam htio potrčati, ali sam shvatio da je Gula Gluvi, koji je hodao na prstima poput našeg pećinskog prapretka kad se uspravio na zadnje noge, brži od mene i da neću uspjeti otvoriti gepek od kola. Između restorana i auta ima oko dvjesta koraka, i pomislio sam da je možda bolje da za nijansu usporim, neću li zavarati pratioca. Prošao sam sto pedeset metara, i iza desnog ugla nasuprot Balšića pazara ugledao moj mali crveni auto, s niskim gepekom. Zavukao sam ruku u lijevidžep farmerki, tobož nonšalantno, širokim pokretom, da bi Gula Gluvi primijetio da držim ključ od auta u ruci, a ne nešto drugo. Da bih otključao bravu od gepeka morao sam se posaviti u pasu tako da mi je gornji dio tijela u odnosu na noge bio u pravom uglu od devedeset stepeni. Gepek je srazmjerno mali, čak i u odnosu na patuljaste dimenzije mini morisa. Jedva sam nekako ugurao mali kufer sa ljetnjom garderobom, plastičnu kesu s patikama, bokserskim rukavicama i držačima za šado boks. U uglu ispod kese virila je gvozdena drška male vatrogasne sjekira ruske proizvodnje koja je obložena gumom. U trenu dok sam hvatao dršku znojnim prstima osjetio sam tešku koščatu ruku na ramenu.

– Ej… Ti.

Po blizini iz koje je glas dolazio i prema položaju ruke na mom ramenu shvatio sam da se Gula Gluvi primaknuo na samo pola metra otpozadi. Polako sam se ispravljao neprimijetno privlačeći sjekiru pri butini, onda sam izvio tijelo u desnu stranu, podignuo desni lakat kao gard za slučaj da me pokuša zgrabiti s leđa, i čim sam mu ugledao lice zamahnuo sam svom snagom. Gađao sam ga sjekirom iznad čela, između ušiju, kao što seljaci maljem obaraju volove, prije nego im velikim kasapskim nožem prerežu grkljan. Uši od sjekire su probile lobanju. Gula Gluvi se nije pomjerio. Htio sam da ga pritučem još jednim udarcem na isto mjesto, ali sam spustio sjekiru niz nogu kad sam vidio da mu je pogled prazan, i da su mu ruke klonule niz tijelo. Nekoliko dugih sekundi su ga držala koljena, a onda je počeo polako padati licem prema zemlji, kao presječeno stablo. Ispustio sam sjekiru, prihvati ga s obje ruke u naručje, jednim laktom spustio gepek, privukao ga kolima dok su mu se noge vukle po asfaltu, položio mu prsa na krov mini morisa, i ostavio ga tako presamićenog, bez svijesti. Krenuo sam polako prema Maloj Lokandi – da operem ruke umazane gustom tamnocrvenom krvlju – i onda je neko iz pravca Balšića pazara viknuo.

– Stoj, milicija.

Potrčao sam iz sve snage prema Portunu Darića, preskočio visoki zid s lijeve strane, skočio na balkon jednospratne dvorišne zgrade, spustio se u drugo dvorište, izašao na Bajovu ulicu i krenuo prema Njegoševom parku.

Svaki gradski mangup, kojega od malih nogu ulica uzme po svoje, vremenom će razviti nepogrješivi instikt da se prilagodi jačima, i da udari podmuklo i nemilosrdno, kad najmanje očekuješ. Ili će, u drugom slučaju, bez vidljivog povoda nasrnuti na sve što je slabije od njega. Nasilnost je slijepa i nasumična, izuzev kad je proizvedena iz predrasude ili nekog dubljeg interesa. Dugo nijesam razumio zašto su se baš na mene nameračile tice rugalice, zašto su me kinjili i krvnički prebijali, iako su ovi desperadosi, koji su bili strah i trepet za mirni I postariji svijet, svi odreda stariji od mene, i nijesam im niučem bio suparnik. Zato sam svake batine, ali i samo psovanje i mršikanje, odbolovao sâm zavučen u neki ćošak kuće ili dvorišta, kao pretučeno pseto. Često sam se zagledivao u velikom ogledalu, postavljenom iznad natkasne u spavaćoj sobi, koju Cetinjani zovu psiha , neću li dokučiti što je to u mojoj pojavi, hodu, izrazu lica, toliko antipatično da baš na mene kidišu, gdje god stignu. Danima i noćima sam smišljao kako ću im se svima svetiti, vratiti im svako poniženje i svaki ćotek. Davao sam mašti na volju, izmišljajući razne okrutnosti, od kojih će tice rugalice cviljeti ka Damjanov Zelenko.

Čas osvete je stigao nenadno, prije nego što sam bio spreman za njega. Leko King, najzloglasnija tica rugalica, koji je već dva puta robijao u Spužu zbog razbojništva i silovanja, srio me dobro podnapit ili lud od neprospavanih noći – ludi i pijani su braća ispred Beka. Riđokos, s crvenim brcima, zakrvavljenih očiju i prodornog glasa, izgledao je zastrašujuće, pogotovo onima koji ga nijesu poznavali. Kafanski hroničari koji su u dugim jesenjim satima, u više verzija, svakom novom sušaocu prepričavali ljetnje avanture i delikvencije, tvrdili su da je Leko King, iz MOC-a, nadaleko čuvenog noćnog kluba u Budvi, gotovo svake noći nasilno izvodio i silovao studentice iz Beograda.

King je prost na jeziku, i više sam se plašio njegovog posprdivanja nego batina. Ali, on me za razliku od drugih rugalica , koji su ruku na srce za njega boranija – na primjer, Derenca, Točka i Adža Ćoroga – dosad nije napadao. Mislio sam da me nije primijetio, da ne zna ni ko sam ni čiji sam. Zato sam u bokserskoj sali udarajući u džak, šado rukavice pomoćnog trenera Vida Bakoča ili u prazno, u zamišljenog protivnika, ispred sebe zamišljao Derenca ili Točka a ne Leka Kinga.

Leko King me okrznuo ramenom, Hodao ukoso, ponekad na cik-cak, kao da mu je poremećen centar za ravnotežu. Produžio je korak ili dva, i okrenuo se.

– Nijemac, što me gledaš. Puši kurac. – Nijesam znao zašto me tako zove, jer sam mislio da više ličim na Albanca ili Engleza nego na Njemca. Sigurno mrzi Njemce, sjetio sam se.

– Puši ti kurac – iznenadio me moj glas.

– Jeste li ga čuli? – okrenuo se, kao začuđen, prema Derencu i Točku, koji su išli par koraka iza njega.

Polako mi je prilazio, spuštenih ruku. Alkohol ga je već bio dobro načeo i odavno nije bio u kondiciji. Zato je udarao na kvarno, širokim krošeom u vilicu, ili izbliza glavom, takozvani liverpulski poljubac. Prinio bi ti se u lice, da tobož nešto objasni, i onda je iznenada, kratkim trzajem lupio čelom u nos protivnika. Lelujao se ramenima i kukovima, praveći se pijaniji nego što je bio, a ustvari se namještao kako će me bolje zveknuti. Ali Leko King je bio odavno pročitana knjiga. Takve štosove je mogao još prodati nekom seljaku ili studentu koji se u životu nije potukao na ulici. Nijesam ga čekao. Čim se primakao napravio sam polukorak naprijed i gađao ga direktom u lice. Nijesam dobro odmjerio distancu. Pregrabilo mi ga je srce, i krenuo sam djelić sekunde ranije. Samo sam ga okrznuo po obrazu.

Leko King je podignuo ruke u gard.

– Što ćeš mali?- Toliko sam ga iznenadio da nije uspio ni popizditi.

Nasrnuo sam svom snagom na njega. Nijesam smio čekati da se pribere, jer bi me tice rugalice opkolile i pomele sa mnom asfalt. Povezao sam desni i lijevi direkt. Opet sam promašio. King je premazan svim mastima. Gornji dio tijela je izvio natrag, kao da je od gume. Ruke su mu ostale visoko uz lice, i za trenutak mu je donji dio tijela bio nebranjen. Uletio sam mu glavom u stomak, obuhvatio ga rukama oko pasa, odigao sa zemlje i oborio na leđa, poklopivši ga odozgo cijelim tijelom. Kad sam zamahnuo lijevom rukom u Kingovu facu zamračilo mi se pred očima. Naočigled kafanskih gostiju na terasama ispred Gradske fafane, Turskog groblja i Lovca, iz kojeg je izlazio malesni milicioner Pero Šipak, Derenac me iz punog trka našpicao cipelom iza uha. Pao sam pored Kinga na asfalt, i odmah skočio na noge, iako mi je bilo mutno pred očima. Posavio sam se s pesnicama priljubljenim u lice, očekujući kanonadu udaraca šakama i nogama. Onda sam čuo glas Leka Kinga: Pusti ga, ko mu jebe mater. Tek pošto me Julka, crnomanjasta šefica Beka, ošamućenog i okrvavljenog poprskala vodom iz boce po vratnim žilama, shvatio sam da me nije spasilo proviđenje ili iznenadna samilost tica rugalica, već Pero Šipak, koji je s pendrekom u ruci zadihan dotrčao i stao između nas.

Tri mjeseca sam spremao osvetu, uporedo trenirajući i svečeri vrebajući nekog rugalicu oko Koreje, Katuna i Uranka, birtija s periferije u koje su oni svraćali pijani, pošto obiđu sve kafane u centru, obično ispred fajronta. Kao zainat – možda im je neko i dojavio da ih prežim – niko od njih nije ni prismrdio Bogdanovu Kraju i Hercegovačkoj ulici puna tri mjeseca. No, uskoro su tice rugalice otišle u legendu, i moja pravedna osveta ih nikad nije stigla. Pretvorili su se u sopstvene sjenke: postali su odveć jadni i slabi da bih im vratio milo za drago. Jednome je riknula jetra od pića, drugi se pijan ambisao niz Piramidu, treći je poslije tri delirijum tremensa više vremena provodio u psihijatriji u Dobroti nego kući, četvrti je popio debelu robiju zbog silovanja, i tako dalje.

Onda su došli momci koji su tice ruglace protjerali u mišje rupe. Cetinjani su nove gospodare ulice prozvali duvački orkestar, jer su njegovali kult tijela. Redovno su vježbali i pili mlijeko, umjesto štoka i ruma, od kojega su tice rugalice dobijale malajsko ludilo. Mlada garda se nije, kao njihovi prethodnici, iživljavala na slabijima i djeci, ali su bili još nemilosrdniji od tica rugalica prema momcima koji su na glasu kao tučaroši.

Momci iz duvačkog orkestra su bili moji drugovi iz boksreske sale. Ipak, slabo smo se družili izvan dvorane za trening, iako mi je poslije obračuna s Lekom Kingom visoko skočio rejting na ulici, Obračuni golim pesnicama su gubili prvobitno značenje, jer mi je boks, nakon što sam prvi put navukao rukavice, bio ušao u krv. Više sam se volio nadigravati na ringu. Držati do umjetničkog dojma, eskivaža, elegancije u pokretima, stepovanja, nego do toga da potpuno onesposobim, dokrajčim protivnika. Suparnika na ringu ne moraš mrzjeti da bi ga pobijedio, ali bez ubilačkog instikta nikad ne možeš postati šampion.

Bio sam bolji na ulici nego na ringu, jer se u zakazanim megdanima golim pesnicama, bez sudije koji će zaštiti slabijega, moraš boriti do kraja, svim sredstvima. Svaki direktni udarac koščatim isturenim zglobovima razarao je kožu na protivnikovom licu, za razliku od bokserske rukavica od deset unci koja amortizuje udarce i štiti lice. Ulična tuča je spoj nekoliko borilačkih vještina, koje sam apsolvirao prije punoljetstva, u vrijeme ljetnjih ferija. Iz Beograda je svakog ljeta dolazio moj nekadašnji komšija Minja Bećir, koji je trenirao na Crvenom krstu, kod Miroslava Čitakovića, čuvenog Ćite. Treninzi s njim u Njegoševom parku su bili raznovrsniji i naporniji nego u sali. Poslije trčanja i sparinga rukavicama radili smo vježbe snage, učili poluge, grifove i bacanja, kao što su to radili Ćitini pitomci. Ćita je – kako su zvali ogromnog ćelavog rvača teškog sto osamdeset kila, osamnaestostrukog prvaka Jugoslavije u superteškoj kategoriji u rvanju – bio trener i učitelj svih kraljeva beogradske ulice, Ljube Zemunca, Giške, Gidre, Ćente, Juse Bulića, Gorana Robije, Sreta Proteze, Ranka Rubišića, Danila Radonjića… Od Ćitinih pulena su zazirali najokorelije tabadžije i vrhunski sportisti borilačih vještina, jer su njihovi treninzi bili gladijatorska kombinacija boksa i rvanja. Ćitini momci su bili pioniri ultima fajta na Balkanu, i njegov najbolji učenik Ljuba Zemunac se u Dizeldorfu borio u kavezu s američ!kim crncem, profesionalnim rvačem.

Tamna slava žestokih momaka s beogradskog asfalta se munjevito pronosila do Crne Gore. Stvoren je kult modernih hajduka koji su sablje i džeferdare zamijenili pesnicama. Ipak, slava Ćitinih momaka je bila ograničena u krugu onih koje je magnetski privlačilo podzemlje, jer su se – za razliku od pravih sportista koji su veličani u medijima – legende o njima prenosile usmenim putem. Zato su ulični fajteri, mahom s propalim bokserskim karijerama, bili u sjenci pravih matadora na ringu. Jer u radničkoj zemlji svi su, od sirotinje do akademske i partijske elite, bili ludi za fudbalom i boksom. Radnička klasa je masovno išla na boks mečeve, a njihova djeca iz predgrađa su u svojim bijednim sobičcima lijepila postere Parlova, Vujina, Beneša, Perunovića, Belića, Džakule, Vujkovića, Aziza Salihua.

No, nijedna zvijezda ne sija tako kratko kao bokserska. Poslije kratkih karijera borci s ringa se ponovo vraćaju u svijet iz kojeg su krenuli na put slave. Sad izubijani, i zaboravljeni od onih koji su se slikali s njima i tapšali ih po ramenu. Otud tolika fatalna privlačnost boksera i poezije. I najveće bokserske zvijezde, kad prođu svoj zenit, duboko je prožimalo tragično osjećanje svijeta. Mate Parlov je u svom kafiću u centru Pule recitovao Tina Ujevića, Marijan Beneš je pisao poeziju, hromi Uso Mahmutović, prvak Balkana u bantamu, osvitao je u bifeu autobuske stanice u Podgorici, svako malo recitujući pjesmu Lesa Ivanovića, Ljudi sjenke.

Čaršije se seire dok posmatraju propast snažniih i moćnih. Svaku njihovu slabost i posrnuće smatraju višom pravdom. I svojom pobjedom. Sto puta ste mogli čuti kako se posprduju s onemoćalim čovjekom koji im je nekad zadavao zort, dok bi katkad našli riječ sažaljenja za nekoga ko je vazda bio slab i nečemuran.

Cijelu godinu sam u velikoj zelenoj teki tvrdih korica skicirao likove i fabulu krimi romana, po uzoru na Zločin i kaznu. Ali, još se nikome nijesam povjerio. Niko još nije bio otkrio moju ambiciju da postanem pisac, niti me vidio zadubljenog nad pisaćim stolom. Samo bi me majka, kroz oškrinuta vrata od sobe s vremena na vrijeme osmotrila, na vrhovima prstiju ušla u sobu i ostavila kafu ili jabuku. Onom koji nije imao prilike da upozna čudesni svijet književnosti nema ništa besmislenije od toga da neko satima nepomično bulji u knjigu ili nešto zapisuje. Zato su prostom svijetu pisci zaludniji od slikara ili muzičara, jer svakome je dato – neukom i izobraženom – da sliku vidi i muziku čuje.

Majka je, kad bi joj se učinilo da sam se previše zadubio u knjigu ili pisanje zabrinuto vrtjela glavom iza mojih leđa. Ponekad se i prekrstila, ali ne onako kako se svi krste, s desna na lijevo nego s lijeva na desno. Radi uroka. Majka se poslije dosta premišljanja povjerila svojoj rođenoj tetki, majčinoj sestri Gordani, koju je zvala Dode, da po vas dan buljim u nekakve knjižurine, i da živa nije od straha da će me toliko bavljenje knjigama strunuti. Majka je govorila tiho, za razliku od tetke Dode, koja se nikad nije privikla gradskom govoru, tako da su je slobodno mogli čuti i u opančarskoj radnji Fika Becića, o tome kako je Risto Markov iz Jabučkoga brijega imao toliko knjiga da ih talijanska mazga nije mogla ponijeti uz Radekušu, i da je najpotlje poludio od knjiga. Jer ostalo je za priču da se on cijeli dan i noć, prije nego su ga svezali konopima i zamili u Dobrotu, bio toliko začitao da nije čuo kako mu ovce gladne i žedne bleje u oboru. Tek drugo jutro u zoru Ristov prvi komšija, inače njegov drugobratučed – s kojim je domaćin bio u nezboru – Vlado Spasojev je odmaknuo ljesu izbezumljenoj marvi s kamenih vrata torine i napojio ih iz bistijerne, vjerujući da mu se omunjeni stric obestrvio ili da ga je, dok su munje sijevale od Planinika, pogodila nebeska stelica u vrh mozga.

Bilo je providno da majka i tetka Gordana, po onoj narodnoj kćerku kara snahi prigovara, u stvari mene upozoravaju da ću ostati za uklin, da će se u cijelim Grebcima pričati i pripovijedati da je unuk Dušana Đukanova obršio kao i njegov pobočni đed Risto Markov. Ipak, ja sam se bio zabavio s drugim problemom.

Pisao sam sporo, i uglavnom uzaludno. Od teksta koji je prenoćio, gotovo ništa nije ostajalo poslije prepravljanja i križanja. I tako svaki bogovetni dan: za cijelu sedmicu nijesam sastavio više od deset rečenica. Koliko sam u početku bio ponešen pisanjem toliko sam svakim novim čitanjem bio sve razočaraniji opisima likova, toka svijesti, enterijera, prirode. Na koncu sam shvatio da nemam daha ni dovoljno vještine da komponujem fabulu romana, kao i komplikovan odnos likova i vremenâ, pa sam bez unaprijed smišljenog plana počeo praviti skice za kratke priče, o uvrnutim tipovima, nesigurnim i surovim, kivnim na sebe i cijeli svijet. Tek u postupku sažimanja i fabuliziranja kratke forme shvatio sam da se književni stil razlikuje od usmenog pripovijedanja po težnji da sa mnogostruko manje riječi ispriča ista stvar, i da tako čitaocu ostavi prilika da on sâm domisli što je pisac htio da kaže.

Ali, niko nije naumio stvarati svoj svijet u mašti, da ga ne želi s nekim podijeliti. Književnost je zarazna zato što govori o svijetu kakav bi mogao biti a ne o onakvom kakav jeste. I kad piše o stvarnom svijetu ne može se lišiti stilskih ukrasa i oponašanja nalik prividima. Kako sam oslobađao ruku i jezik, i sve smjelije miješao fikciju i fakciju, izmišljeno i stvarno, sve manje se brinući hoće li neki lokalni čitalac prepoznati u književim junacima stvarne likove naše svakodnevnice. Već sam bio napisao deset kratkih priča obima između tri i osam kartica širokog novinskog proreda. (Kucanju na pisaćoj mašini, kao i u razlikama u proredu, između, na primjer, administrativnih spisa i novinskog ili književnog teksta, naučio me stari sportski novinar Pobjede Anton Zadrima, kojega sam upoznao u sali SOFK-e, na zvaničnom mjerenju takmičara pred važne mečeve Lovćena). Radnja i dijalog kratke priče su tečniji, fabula se sažima, kao da stremi prema vrhu piramide da bi na kraju poentirala, ali, opet najkraću i najjednostavniju priču, s ispravcima hemijskom olovkom na margini stranica, prekucavao sam četiri ili pet puta.

Na kraju sam gledao papir izvučen iz pisaće mašine kao neku staru ispranu košulju. Toliko sam peglao svaku rečenicu da mi se na kraju tekst dojmio sterilno, beskrvno. Opet, drugi put kad sam ga uzeo u ruke osjetio sam atmosferu tog oskudnog svijeta i lakoću pripovijedanja, i činili su mi se životnijim nego oni stvarni likovi koje sam pozdravljao u mimogredu. I tako me svaki put naizmjenično razdiralo dvostruko osjećanje zanosa i besmisla. Čas mi se činilo da otkrivam jedan mali skriveni svijet boksera, kockara, pijanaca, sitnih delikvenata, o kome naši pisci pojma nemaju, čas da je riječ o još jednom pretencioznom diletantizmu, koji će služiti za podsmijeh čaršiji, i vremenom se pretvoriti u parohijalnu banalnost, ili još gore, u šizoidnu paranoju autora. Onda sam pomislio da je bolje prekratiti muke, i nekome iskusnijem i pismenijem odnijeti rukopis na čitanje.

Nevolja je što nijesam poznavao nikoga u čije bih se književne sudove mogao pouzdati. Suri je bistar kao čela i povjerljiv. Ali, on ne razumije književnost. Zapravo prezire fikciju, i pjesnike i noveliste smatra beslovesnim maštarima, inferiornim u odnosu na filozofe, sociologe i istoričare. Suri je volio parafrazirati Sartra, iz druge ruke, kroz usta Ruda Jesenjskog, da svrha književnosti – za razliku od filozofije – nije da podučava nego da omami, zabavi, da podstiče beznađe i lijenost. On je u večernjim satima, obično subotom, s rukama na leđima, praktikovao duge šetnje između gimnazije i Donjega polja. Zapravo mu se i nije šetalo nego je htio da ga drugi vide s Rudom Jesenjskim, za koga je stvorena fama u pjaci da može zamutiti dva oka u glavi, i zamađijati svaku mladu i smućenu dušu. Njih dvojica su hodali sami, i ćutali, kao dva pokretna spomenika. Suri je otprilike jednom mjesečno zalazio u Rudovu drvenu baraku u dvorištu porodične kuće, u samom podnožju Škrke, malog krševitog brda koji se diže iznad Bogdanova Kraja. Suri se nije bojao da će se pjacom pronijeti glas da ga je Jesenjski zamađijao – premda ga ne bi bilo stalo i da se pričalo u sve šesnaest – jer svi su znali koliki je on špiclov: da je vragu ipod mača uteka.

Smislio sam malu lukavost. Predložiću Suriju da me upozna s Rudom Jesenjskim, jer nijesam imao u vidu boljeg čitaoca od njega. Jesenjski je objavio tri zbirke simbolističke poezije, po uzoru na Boldlera. Jednu od tih knjižica, U predvorju snova, imao sam na polici pored pisaćeg stola, i uz to je svako malo Pobjeda objavljivala njegove popularno pisane feljtone o Aristotelu, Njutnu, Ajnštajnu, Nikoli Tesli. Rudo Jesenjski, čije je pravo ime Velimir Ledić je zemljak Nikole Tesle. Njegov otac Mane je pekarski zanat izučio u Gospiću, i po preporuci jednog Ličanina koji je imao pekaru na Ilidži, stigao je na Cetinje, i zaposlio se u radnju drugog Ilidžanca, Milana Štake. No, nije me toliko zanimao rodoslov Ledića, koliko mračne glasine o Rudu Jesenjskom.

Na koji način ispira mozak mladim ljudima? Je li zaista toliko sugestivan da ih može natjerati da mu se potpuno pokoravaju? Imao sam sijaset pitanja. Suri me posmatrao podsmješljivo. Čitao mi je misli. Pogledao me pažljivo i počeo monolog. Nema veze. To su tipične čaršijske mistifikacije. U Rudovu šok sobu dolaze razni tipovi, od univerzitetskih profesora do oriđinala i klasičnih debila. Što se tiče onih za koje se priča da su otkačili, bili su blesavi i prije nego što su se pojavili kod njega. Samo što to ranije nikoga nije zanimalo. Niko ne poludi iz čista mira, ili zato što ga neki mag, koji priziva zle duhove, uzme po svoje. To su babske priče. Evo, viđi mene, mogu se s njim družiti sto godina i biću isti. Istini za volju, Rudo je sadomazohista, ali on na te pacijente djeluje blagotvorno. U pitanju je obostrana terapija. Oni se liječe jedni s drugima, ispravljaju pobrkotine. Neurotičarima je najgore kad niko na njih ne obraća pažnju. Zato ih Rudove fantazije zabavljaju. Na primjer,priča im kako su se pojavili Indijanci u Vodnoj jami. Uloge su podijeljene, premda se likovi mijenjaju, kao u nekom pučkom igrokazu, u kojemu onome ko nezvan bane među njima ne može biti potpuno jasno ko je lud, ko zbunjen, a ko pokvaren… Ako nemaš pametnijeg posla možemo sjutra veče zajedno iza osam sati otići do Akademije.

Uspio sam namamiti Surija da me on pozove kod Ruda Jesenjskog, i da mu ne otkrijem zbog čega sam se iznenada zainteresovao za ovog čudaka. Jer, Suri ustvari nije išao u Rudovu baraku na rituale gradskih ludaka i oriđinala toliko da bi se sâm seirio koliko da poslije u pjaci prepričava mote, gegove i pobrkotine Đoka Leze, Ćira Jogaša, Čoke Jokovića, Kaća Kavaje, Boba Ferarija, Anđelka Fijata, Vera Vukića. Najludačkije priče su bile vezane za Lezu, koji je godinama svake vedre ljetnje noći uvijek dovlačio uvijek drugoga poznanika iz pjace, da mu na uzvisini iznad barake pokaže mali Rudov teleskop, i ponudi da kroz cijev primitivne optičke naprave posmatra Mjesec. Za cijelo to vrijeme nijednom nije virnuo u durbin. Rudo ga je provalio. Ajde Leza, pogledaj i ti jednom Mjesec. Mali bradati čovjek s anduliranom kosom se podbočio. Ma nemoj, a kako ću popraviti ako mi se gore nešto pobrka.

Samo Cetinjani znaju što je to pobrkotina. Rudo je skovao ovu riječ koja označava prisilne misli ili fiksacije određenim redom stvari, pokretima tijela, svakodnevnim ritualima. Leza je svako jutro ustajao na lijevu nogu, lijevom rukom otvarao vrata, na rastanku je morao kazati zadnju riječ, te popraviti , odnosno pomjeriti na drugo mjesto, kontejner za smeće, saksiju na nečijem balkonu, pepeljaru na stolu, krevet i šifunjer u hotelskoj sobi…

Bilo je osam i po kad smo krenuli iz Ivanbegove prema Škrki. Suri me upozorio da Rudo ne prima goste prije osam sati uveče. Pričalo se da ima strogi raspored duhovnog i fizičkog bavljenja: čitanja, pisanja – i vježbanja gimnastike. Zaista, prvo što mi je upalo u oči u malom dvorištu ispred barake bilo je improvizovano vratilo zavareno na dvije debele gvozdene šipke, ručno rađena drvena klupa i jedan veliki teg koji je nekad bio točak za željeznicu, kao i dva ručna tega, to jest dvije male šipke na čijim su krajevima dvije betonske kugle.

Rudo je riđokos, a u prvi mah – pošto je stajao nasred sobe ispod sijalice koja je visila na niskom drvenom plafonu – učinilo mi se da je dlaka u njegovoj raščupanoj grivi jarkocrvena. Ispod naočara čija su stakla debela kao dno od pivske flaše nazire se radoznali dječački pogled. Ubica dječjeg lica, pomislio sam. Pogledao sam po unutrašnjosti barake, koju je sâm Rudo prozvao Akademija, prema vrtu u kojemu je Platon poučavao svoje sljedbenike. Akademija, ili šok soba, kako je krstio Suri, kvadratna je drvena baraka s jednom prostorijom površine pet metara puta pet. Cijelom dužinom zidova – osim na dvokrilnom prozoru – police su pretrpane knjigama. Knjige, brošure, udžbenici, leksikoni, složeni su naizgled bez reda, ali kad je Rudo poveo razgovor o Sioranu, ne ćoreći u naslove, na neviđeno je dohvatio iz gomile nabacanih broširanih knjižica, Kratak pregled raspadanja, shvatio sam da on nepogrešivo, samo prstima može prepoznati svaki od četiri hiljade naslova nakrcanih na neblanjanim drvenim daskama.

Rudo je kao svaki pravi učitelj, po poslanju a ne pozivu, htio da fascinira nove goste, potencijalne članove komune. Čim smo sjeli na drvenu klupu – za koju sam se htio zakleti da je ista onakva kakve su u vrijeme moga djetinstva bile u nekadašnjoj Kancelariji fronta u Kući Pajovića – s lakoćom koja je tipična za svaštare i enciklopediste, pravio je neočekivane digresije. Počeo je razvijati teoriju o kosmičkim crnim rupama, a onda u pola priče, ničim izazvan, sjetio se pustolovina Artura Remboa u sjevernoj Africi.

Kao iskusan govornik, u ambijentu u kojemu je bio neupitni vladar, Rudo je imitirao stare retoričare i pravio dramske pauze da osjeti kakav je dojam ostavio na prisutne. U međuvremenu bi posegnuo za bocom vinjaka Cezar, koju je držao pored nogu. Pio je iz cuga, halapljivo, kao vodu, alkohol koji može konja obaliti. Piće nije nudio drugima, i svako kome je bilo do pića morao ga je sâm kupiti u prodavnici i donijeti. Rudova tjelesna građa je neobična, priličnija drvosječi ili grenadiru nego dekadentnom pjesniku-filozofu. Noge su mu tanke i žilave, poput dugoprugaša, a grudni koš ogroman, kao u ljudi s duplim prsima, čija su rebra kao deblo dvogodišnjeg jasena. Suri mi je poslije ispričao da Rudo noću ne spava više od četiri sata, i da mu se zalomi ponekad da osvane mortus pijan, i onda se prije počinka primi rukama za vratilo na kojemu visi nekoliko minuta, kao da se trijezni, i potom provuče noge između ruku, ispod šipke, izvije gornji dio tijela unatrag, napravi salto i dočeka se nogama na zemlju.

Rudo je iskapio vinjak u četiri duška. Sve više se kikotao, kao da se smije nečemu što je upravo smislio.

– Dobro Maćane, ima li Indijanaca u Vodnoj jami?

– Ja ih nijesam vidio – oteže čičeljavi čovječuljak, koji je poslije četrdesetodnevne duboke kome uzrokovane padom s motora počeo da slika leptire koji su ličili na đavolčiće.

– Osjećaš li onda njihov duh?

Slikar se osvrtao okolo – najduže je pogled zadržao na Čoku Jokovića, koji je proteklu noć s Rudom raspravljao o ezoteriji i alhemijskim eksperimentima – tražeći od nekoga pomoć.

– Osjećaš, osjećaš, samo to nijesi osvijestio. Vidim te, noćas si potišten. Mnogo bolje bi se osjećao da sada iz punih pluća ispustiš indijanski ratni poklič. Ovako. Aaauuuaaa. Ajde.

– Aaauuuaaa.

Nastao je pravi urnebes. Jedni su oponašali zavijanje, a drugi se valjali od smijeha.

– Dosta je. Razbudićemo komšije… Eto vidiš, sad ti je lakše. – Prvi se Rudo pribrao, i napravio ozbiljnu facu.

– Jes, bolje se osjećam.

– U tebi je duh Ludog Jastreba, poglavice Komanča. On je doveo svoje pleme u Vodnu jamu. Duh poglavice upravlja tobom. Ti to nijesi znao, iako se stalno boriš s drugim glasom u sebi. Zato kad god ti je nešto teško pričaj s njim. Požali mu se.

Na pola razgovora u sobu je ušao Gula, koji je nečujno sio pored Čoke i Idža Krave koji su klimali glavama, dok su se Leza, Finta i Jogaš cerili, i na momente cerekali, u po glasa. Najviše se zabavljao Suri. Maločas je urlikao od smijeha, i već se sladio jutarnjoj kafi u Gradskoj kafani. Bezbroj puta će ponavljati svaku riječ, predstavljati mimku, pokret, geg prisutnih. Opet će se svi gosti, zajedno sa konobarima i šankerima, ludački smijati.

Suri je imao fotografsko pamćenje, i djetinjastu potrebu da neprestano druge zabavlja neobičnim zgodama. Mogao je poslije deset godina reprodukovati svaki bezvezni razgovor, od riječi do riječi. Posebno me fascinirala njegova sposobnost da pamti detalje, sporadične stvari, besmislice.

Petom sam ugazio Surijeve nožne prste, treći put. Bio sam napet. On se pravio blesav, dok mu nijesam tako krvnički prikliještio prste da umalo nije jauknuo.

– Idemo – šapnuo sam mu na uho.

– Sačekaj još malo. Sad će krešendo.

– Idem sâm.

– Što si nategnut, kao crijevo na uglijev… Dobro, idemo zajedno.

Čim smo ustali Rudo je, malo se zanoseći, skočio da nas isprati do vrata barake.

– Oprosti, nijesmo ništa čestito stigli prozboriti. – Rudo je gledao u mene. Pogled mu je u trenu postao bistar i znatiželjan. Kao da je pio surutku. – Ponekad se ovako relaksiramo. Neko bi rekao da smo ludi. Možda i jesmo. Sve je veliko u istoriji napravljeno iz pomjerenosti. Neuhvatljiva je, i nevidljiva, crta koja dijeli ludost od razuma. Helderlin je drugima izgledao pomućene svijesti, iako je stvorio najveću poeziju na njemačkom jeziku. Postoje male i velike, banalne i metafizičke ludosti. Ali, svaka ludost ima osjećaj kosmičke usamljenosti. Zato je ludacima najvažnije da im posvetiš pažnju… Dođi preksjutra u jedan popodne. Biću sâm ovdje.

Iznenadio me poziv. Toliko da nijesam ništa proslovio. Samo sam klimnuo glavom.

Ujutro sam ustao bunovan, boljela me glava i misli su mi bile nejasne. Svi oni tipovi od sinoć, na jednom mjestu, izgledali su mi nestvarno. Neka što ih bog dade nego ih i sastavi. Ustvari mogao ih je okupiti samo stvarni svemoćni Bog i Rudo Jesenjski. Rudovo sinoćno iživljavanje nad izbezumljenim slikarem, ludačka priča o Indijancima u Vodnoj jami, govorili su da je šarlatan i egzibicionista. Ali, ova vrsta nastranosti je sugestivna. Može potpuno opjaniti smućene i nesamostalne duše.

Neću mu dati rukopis na čitanje. Mogao bi od toga napraviti novu predstavu. – Pomislio sam u trenutku.

Ipak sam ponovo otišao u baraku. Sila koja me vukla naprijed bila je snažnija od straha da će me nabijeđeni pjesnik i filozof uzeti po svoje, kao što je to prema glasinama koje su se u koncetričnim krugovima širile gradom, učinio sa drugim boemima i zaludnjacima. Baraka me se pri dnevnoj svjetlosti drugačije dojmila nego što je to bilo preksinoć: podsjetila me na kućice koje smo u osnovnoj školi na času domaćinstva pravili od kolačarskog papira.

Rudo je slagao papire u zelenoj farscikli za pisaćim stolom. Nije bio sâm u prostoriji. Gula je sjedio na istoj drvenoj klupi. Nije podigao glavu, niti je trepnuo, kada sam otvorio vrata. Buljio je u neku knjigu s iskrzanim koricama čiji naslov nijesam mogao pročitati. Rudo je ustao, pružio mi ruku, i ponudio da sjednem pored stola na drvenu stolicu bez naslona. Vidio je da još buljim u Gulu.

– Ne obraćaj pažnju na Gulu. On je gluv kao top. Sjedi tako nepomično satima, kao da čita. No, reci mi što radiš?

– Odmaram, manje-više. Tek u maju startujem u kazinu.

– Ja se nikad nijesam kockao. Ni u onih bijelih aluminijskih pet para, ako ih se još sjećaš. Ali i da sam htio ne bih stigao dalje od onih trange frange na Balšića pazaru ili do ćore kafane Kod Boža Krivoga. U kazina dolaze gospoda. – Zadnju rečenicu je izgovorio s malo povišenim tonom. Nešto između ironije i zavisti. -Imaš li dobru platu?

– Dobra je, za naše prilike.

– Koliko? – Sad je pokazivao znatiželju, kao dijete.

– Dvije i po hiljade maraka.

– Uh, ja toliko ne mogu zaraditi za pola godine, taman kad bih svaki dan davao poduku studentima iz matematike. Dobro, meni ne treba mnogo. Imam sve ovdje. I mrzim da putujem, jer gdje god se mrdnem, poslije mi treba cijela nedjelja da se ponovo uhvatim u brazdu. Zato odem samo do Titograda, jednom u tri mjeseca, zbog dogovora oko novih feljtona u Pobjedi. Ipak, jednom bih volio zaviriti u kazino. Reci mi, ko se tamo kocka?

– Uglavnom stranci, gosti hotela, i poneki naš boljestojeći gasterbajter sa stranim pasošem.

– Strašno bih volio jednom da vidim kako to izgleda. – Ponovio je toliko prostodušno, da sam se zamalo nasmijao.

– Nema problema. Čim počne sezona zovem te, bićeš moj gost.

– Stvarno? Može? Pustiće me? Dobro, jednom ćemo se dogovoriti na ljeto. – Zaklopio je zelenu fasciklu, i malo se ispravio na stolici. U času se od upitljivog ignoranta preobrazio u čovjeka koji želi pokazati da vlada sobom, i da je svjesan svoje moći.

– Reci mi, otkad si počeo da pišeš? – Vjerujem da sam ga u tom času zabezeknuto gledao, kao tele u šarena vrata. Jer, dok sam išao iz kuće prema Škrki kroz glavu su mi se motala sva moguća pitanja i odgovori, čak i najluđe situacije, ali se nijesam dosjetio da bi me Rudo na startu mogao provaliti. Tim prije što sam se zarekao da mu neću dati rukopis na čitanje. Konfuzija se nastavila, jer nijesam bio načisto ima li Rudo zaista parapsihološke sposobnosti ili je možda Suri isfolirao tetku Gordanu, koju je jednom odvezao kolima do Banskih stanova. Prostodušna teka Dode mu se mogla požaliti kako sam se otuđio od majke, kako se satima zavučem u malu đevojačku sobu čiji je prozor okrenut prema dvorištu, i da bi sigurno one dvije pomislile kako mi se, ne daj bože, nešto desilo da s vremena na vrijeme ne čuju cukanje po mašini. Tek pošto sam se kući vratio iz Škrke, izvaljen na kuhinjskom otomanu, i prevrtio film sinulo mi je da je možda samo provocirao, tek reda radi, da vidi kako ću reagovati.

– Pišeš li prozu ili poeziju ? – nastavio je, kao da je čuo potvrdan odgovor.

– Prozu. Kratke priče. – Jezik mi je bio brži od pameti. Zaboravio sam jučerašnju odluku da mu ne dozvolim da pravi predstavu za publiku od mojih početničkih uradaka.

– Pretpostavio sam čim sam te vidio. Nijesi razbarušen kao mi poete, sav si utegnut, fokusiran, kao kobac.

– Ja to onako, za sebe. Mislim da nije vrijedno velike priče. Tek toliko da prekratim vrijeme.

– Skroman si. Tačnije, oprezan si. To je dobro i loše. Ne boj se, ćutaću ukoliko nećeš publicitet. Ja sam glagoljiv, volim publiku, ali mogu biti i vojnik tišine. –Namignuo mi je zavjerenički, kao da sam mu bogzna što važno rekao.

Dogovorili smo se da mu rukopis donesem sjutra u isto vrijeme. Stigao sam par minuta prije dogovorenog termina. Opet me iznenadio. Sa Rudom je, na drugom kraju pisaćeg stola, sjedio mršavi bubuljičavi student sa otvorenom sveskom. Učimo matematiku, Ostavi to ovdje. Bio je zvaničan. Pokazao mi je rukom na ćošak velikog stola sa zelenom pločom, i nastavio da momku objašnjava matematičku operaciju. Na drugom kraju sobe, na istom mjestu, sa istom knjigom u rukama, nepomično je sjedio Gula Gluvi. Okrenuo sam se prema vratima, pažljivo dohvatio kvaku da izađem što tiše i ne ometam ih u učenju. Dođi u sljedeću srijedu, čuo sam Rudov glas iza leđa. Nijesam mu ništa odgovorio. Bio sam ljut što mi nije juče rekao da neće biti sâm kad budem donio rukopis proze.

Oraspoložilo me miholjsko sunce. Meteorološke prilike su se promijenile u odnosu na vrijeme moga djetinjstva. Sad su proljeća kišovita a jeseni sunčane. Sio sam u Gradsku kafanu posmatrajući lipovo lišće na granama, žuto kao dukat. S prvom kišom će pasti na zemlju i satrunuti. Postajao sam sentimentalan, i pokušao opravdati neobzirnost Ruda Jesenjskog, zbog toga što mu je davanje časova studentima, uz bijedne honorare iz Pobjede, bilo jedini novčani prihod. S obzirom na njegovo opšte obrazovanje mogao je predavati barem polovinu nastavnih predmeta u gimnaziji. No, Rudo je, iako je bio najbolji student na prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu, napustio studije pri samom kraju, iako su mu bila ostala još samo tri ispita. Suri je, i kad je Rudo u pitanju, imao svoju teoriju. Nije živ htio diplomirati. Bilo mu je pobrkano da dobije diplomu, i poslije ga je zaludu kumio i molio profesor Duka Gvozdenović – koji mu je predviđao blistavu naučnu karijeru – da diplomira kod njega, kako bi ga postavio za svog asistenta na fakultetu u Titogradu. Jednom ga je Radža Patak, direktor gimnazije, iako nema formalne kvalifikacije, nudio da mijenja bolesnog profesora fizike. Rudo ih je glat odbio. Iza ove arogancije se krije nesigurnost. Eto, uveče nikad nije prošao korzoom. Katgod smo zajedno šetali, umjesto da od zgrade Pobjede produžimo Njegoševom ulicom, skretali smo prema Vladinom domu i Ćipuru, gdje nije bilo žive duše… On je prepadnut od svega: samo u Škrki u svom elementu.

Otkad je postalo izvjesno da će moje priče imati još jednog čitaoca počeo sam ih gledati drugačije, svisoka. Kao da više nijesu moje. Zato sam u donjem škafu mog pisaćeg stola potražio kopiju rukopisa, da ga tako ohlađene glave još jednom pročitam. Na vrhu bale papira sam bio složio najkraću priču, Šampion, koja govori o Danilu Kozini, prvaku Crne Gore u muva kategoriji. Glavni lik, kojega u priči zovem Šampion, i atmosfera Milušine pećine, koju sam prekrstio u kafanu Ćipur, doimali su mi se zanimljivim, ali jezik se činio suviše skrutnut, lišen stilskih ukrasa i metaforike. Druge cjeline su me ostavljale u još većoj nedoumici. Određeni pasaži su podsjećali na pravu literaturu, da bi mi već na sljedećoj stranici sve to izgledalo beznadežno naivno, banalno, i polupismeno.

Zatvorio sam fasciklu potišten, što neću nikada prevladati nesigurnost, koja se jednom ogleda u predugom oklijevanju ili drugi put u nepotrebnom brzanju. Jer, izbor Ruda za prvog čitaoca, sudeći po njegovim patetičnim stihovima, lošoj kopiji parnasovaca, u kojima prevladava aforistika, plošna emocionalnost, i neinventivna jezička i metrička simetričnost, ustvari nije mogao biti gori. Ali, učinjenome poslu nema mane. Zato sam definitivno odlučio da ću uzeti rukopis natrag, i onda ga pocijepati ili odložiti na neko vrijeme i potražiti druge redaktore. No, demoni koji su me gurali u književnu avanturu nijesu mirovali. Tri dana prije termina za dogovor, u nedjelju veče, na recepciji hotela Grand, čekao me Gula Gluvi.

– Rudo ti je rekao da dođeš sjutra u jedan – prije nego što sam mu odgovorio okrenuo je leđa i krenuo prema hotelskoj slastičari. Sjutra je ponedjeljak. Požurio je, mnogo mu se dopalo, ili je potpuno nečitljivo, pomislio sam.

Mogu se i ja jednom pohvaliti da sam bio u pravu. Rudo je, za razliku od prošloga susreta, skočio iza pisaćeg stola i snažno mi prodrmao ruku i potapšao me po ramenu. Ovoga puta nije bilo Gule na drvenoj klupi u ćošku.

– Svaka čast. Ovo je pravo iznenađenje. Ne prođe ni mjesec da mi neki genijalac ne donese rukopis koji će izazvati potres u svjetskoj literaturi. Ali, za razliku od tih umišljenih amatera, ti si gotov pisac. Samo u nekim detaljima, ali stvarno sitnicama, u pogledu sintakse, ili pogrešnih padeža, može se naslutiti da si početnik, i da nemaš formalno obrazovanje.

– Drago mi je da to ima nekog smisla. – Osjetio sam da mi je krv jurnula u lice. – Dugo sam se premišljao hoću li to dati nekome da pogleda. I onda sam tebe odabrao.

– Dobro si učinio. Slušaj me, to je rijetko darovito. Ta dijaloška lakoća me podsjeća na američke pisce. Znaš da su se bavili boksom Hemigvej, Džek London, Bernard Šo? Znaš li da je Šo bio na Cetinju dvadeset šeste zajedno sa čuvenim svjetskim prvakom u teškoj kategoriji Džekom Demsejem?- Rudo je na trenutak zaboravio na rukopis, i počeo storiju o dolasku slavnog irskog nobelovca na Cetinje. Boravak Šoa u hotelu London, čiji je vlasnik bio Ilija Bratičević, profesor francuskog jezika, jedna je od živih gradskih legendi. Ova posjeta je često pominjana u kontekstu famoznih cetinjskih kiša. Navodno je Bernard Šo, nakon što se vratio u London, poslije četrdesetodnevnog boravka na Cetinju, poslao pismo svom domaćinu u kojemu mu se lijepo zahvaljuje na gostoprimstvu, i u jednoj rečenici ga pita: Pada li još kiša na Cetinju?

– Nijesam znao da je ovdje bio Dempsej.

– Oni su bili veliki prijatelji, i često su putovali zajedno. Ovoga puta Dempsej je ostao samo nekoliko dana sa Šoom. Na Cetinju je odnos između pisca i njegove supruge bio grozan, na ivici pucanja, zbog skorašnjeg piščevog flerta sa nekom mladom Francuskinjom u Parizu. Za cijelih četrdeset dana boravka, gospođa Šo iz protesta nije htjela napustiti hotelsku sobu.

Dok je govorio o povezanosti Bernarda Šoa i Džeka Dempseja nestala je moja sumnjičavost prema Rudu Jesenjskom. Njegova spontanost nije glumljena. Ovakvi tipovi su uvijek između euforije i depresije. Negov mozak sve upija i u njemu su, kao u velikoj bombardovanoj biblioteci, pothranjeni najraznolikiji podaci, od toga koji je bio broj kopački Dragana Džajića, kako se zovu domorodački narodi u Amazonu do teorija o nastanku Univerzuma.

– Ako budem sposoban za to, jednoga dana ću napisati knjigu o boksu. – Ohrabrio sam se.

– S ovom knjigom ulaziš u knjiženost na velika vrata.

– Ipak, ne bih to još publikovao. Iskomplikovaće mi se život. Zamisli, bokser, krupije, pa pisac. To je atomska bomba za pjacu.

– Baš te briga. Svako čudo tri dana.

– Nije tako. Bokseri, izbacivači, krupijei, i svijet koji se skuplja u bokserskim salama i noćnim klubovima pisce smatra smušenjacima i šarlatanima, koji su nesposobni za ozbiljne poslove. S druge strane ovi provincijalni bardovi, profesori književnosti, dočekaće me na nož. Pojava boksera-pisca je svetogrđe u njihovim očima.

– Dobro. Objavi onda, ako ti je lakše, knjigu pod pseudonimom. I ja poeziju objavljujem kao Rudo Jesenjski, a studije i feljtone potpisujem pravim imenom. Ako hoćeš zvaću Miša Vukovića – on je predsjednik Književne omladine Cetinja – da ti budu izdavači.

Rudov prijedlog mi se svidio, na prvu loptu. Bez moga imena na naslovnici biće manje povoda za intrige. Tekst knjige je manje interesantan od njenog autora, jer većina je ionako lijena da čita lijepu književnost bez nekog neliterarnog povoda.

Rudo je, ipak, imao određene uredničke zahtjeve. Smatrao je da su dvije priče iz rukopisa suvišne, jer su stilski i jezički neujednačene, i remete tematsku koherentnost knjige, zbog pastoralnih natruha iz seoskog života. (Rudo je prezirao crnogorsku prozu zato što stoprocentno, jezički i tematski, izvire iz ruralnog miljea). U trenutku sam teška srca prihvatio njegove argumente. S pričama iz seoskog života sam se bio emotivnije srodio. Moja genetika izvire iz najmanje dvadeset seljačkih pâsova. Činilo mi se da su priče iz gradske sredine – koje je Rudo izdvojio – više zahtjevne, iako su manje slojevite: pripovijedaju o samo dvije vrste, izvanjskim očima sličnih, a ustvari kosmički udaljenih ljudi. O propalim bokserima i propalim kockarima. To je tema za pisce s mnogo većim iskustvom u opisivanju i nijansiranju karaktera. Jer neuspjeh ne smanjuje nego produbljuje razlike među ljudima. Dobri postaju još boljim, a onima lošima je kriv cio svijet, pa i majka što ih je rodila.

Ipak, nije se ostvarilo Rudovo predviđanje o velikoj senzaciji koju će knjiga izazvati u lokalnom književnom miljeu. Vjerujem da zbirka priča Šampion, koju sam objavio pod pseudonimom Lazar Mutap, nije imala više od dvadeset čitalaca, od kojih su najmanje polovina bili Rudovi sljedbenici. Na ravnodušnost čitalaca i kritičara su uticali anonimnost pisca i katastrofalan dizajn naslovnice. Jer, tanka knjižica od tri štamparska tabaka, iz aviona je ličila na čisti amaterizam, nalik onome što masovno publikuju deseterački pjesnici i pisci plemenskih anegdota. Grafički dizajn je uradio Vero Vukić, jedan od povremenih posjetilaca Rudove akademije, u čijem je ateljeu, u suterenskoj prostoriji Banskih stanova, na prozoru koji je izdignut iznad zemlje ciglih dvadeset santimetara, izložena ljudska lobanja, iskopana na grobištu ubijenih njemačkih vojnika iz posljednjeg rata. Po sredini broširane korice nacrtao je ring, iznad njega je ćirilicom napisao Lazar Mutap, a pri dnu velikim slovima naslov knjige, Šampion. I sâm pseudonim je sugerisao na epsku tradiciju, jer je Lazar Mutap bio jedan od čuvenih junaka iz Prvog srpskog ustanka. Pseudonim nije nastao zbog bizarnosti imena niti zbog moje ponešenosti za Karađorđevim vojvodama, nego zato što je dio porodične legende po kojoj je taj junak, nazvan po pokrovcima i prostirkama od kozje dlake, bio porijeklom iz Grebaca, k tome još i izvanji stric moga šukunđeda Petra Đukanova. Jedini novinski prikaz o Šampionu, na dva stupca, izašao je u kulturnoj rubrici Pobjede, na dnu stranice. Stalni Pobjedin kritičar Milorad Mrdović je, pored uobičajenih fraza, o tome da se pojavio još jedan novi zanimljivi glas mladog pisca u našoj književnosti – ne znam na osnovu čega je utvrdio godište autora – kritičar Mrdović, zvani Mrda, istaknuo je da je knjiga tematski inovativna,i za razliku od većine ovdašnje proze, zaokupljena urbanim fenomenima, prije svega sudbinama ljudi sa društvene margine. Nožicama sam izrezao prikaz iz Pobjede i stavio ga u staru fasciklu, u kojoj sam još čuvao kopiju rukopisa.

Razlog zbog kojega sam počeo trenirati boks nije bio nikakva iznimka među cetinjskim vrdžopcima. Štoviše, veoma je malo momčića ušlo u boksersku dvoranu iz čisto sportskih razloga. Glavni motiv je bio sticanje vještina i kondicione spreme za ulične obračune. Jer, sâm uspjeh u ringu nije mnogo značio bez potvrde i u borbi golim šakama. Legende o uličnim tučarošima, bez obzira što žive u uskom krugu besposličara i kafanske boemije, prenosi se s koljena na koljeno, U mentalitetu koji je stvoren čudnim miješanjem stare epike i uvezene dekadencije bokseri su dobri, srčani momci, ali biti opasan na ulici znači mnogo više, postati moderni hajduk što goni hajduke. Zato su mladi bokseri, baš u godini Titove smrti, prosto pomeli tice rugalice s Njegoševe ulice i Balšića pazara. No, i u ovom slučaju će se potvrditi staro iskustvo da je svaka sila za vremena, i da nevolje redom idu.

U isto vrijeme su stasali Neđo Buldog i Gula Gluvi, koji su bili barem duplo jači od svakog normalnog bijelog čovjeka. Nijedan od njih se nije bavio sportom, čak se nijesu takmičili ni za Dan ustanka, 13 jul, u bacanju kamena s ramena. Gula je radio na državnom kamenolomu na Zagrablju, a Neđo Buldog je argatovao svom ocu poznatom zidaru Simu Savovom. Ipak bili su potpuno različiti. Neđo je srednjeg rasta, građen kao mladi Majkl Tajson, ali bjeloput i miran kao jagnje. On u životu nije nikoga poprijeko pogledao, ali ni gradski mangupi ga nijesu dirali, ne zbog njegove dobrote već iz straha da bi mogao popizdjeti i svojim orijaškim šakama im dušu kroz nos istjerati.

Gula Gluvi nije bio potpuno gluv, ali se pravio gluvlji nego što je bio, jer ga je mrzjelo odgovarati na pitanja, koja često nije razumio. Zbog tamne puti i uskog lica sa dugim ušima oštrim na vrhu, podsjetio me na kapetana Spoka iz Rata zvijezda. Premda je visok oko metar i devedeset, neobično je bio gibak. Iz zatrke je mogao napraviti salto mortale ili tijelo unazad izviti u most i dočekati se na ruke ne dodirujući glavom zemlju. Jednom je za opkladu, u dvadeset ćevapa, hodao na rukama od hotela Grand do engleskog poslanstva. Snagu i elastičnost Gula je pokazivao samo kad mu alkohol udari u glavu. Inače je živio kao biljka. Ljeti je krvnički radio: lomio je kamenje macom i ćuskijom, a onda ga ubacivao u kamione koje su odvozili za gradnju privatnih kuća i hotela na primorju. Mogao je sâm utovariti dva kamiona od deset tona, dok bi za to vrijeme njegove kolege, dvojica Bjelopoljaca, pripunili tek jednu karoseriju dajca ili magerusa. Gula se s jesenjim kišama s kamenoloma selio u Rudovu baraku. Sjedio je tako satima, ćutke i nepomično, kao mramor, dok su drugi dolazili i odlazili, recitovali, ponekad urlikali od smijeha, zavijali kao vukovi ili se samo pravili važni. On je cijelo vrijeme listao – katgod nije buljio u Ruda – onu istu knjižurinu s iskrzanim tvrdim koricama.

Ali, Gula je iznenada, reklo bi se iz čista mira, dobijao nastupe nekontrolisane razdražljivosti. Barem bi jednom u dva mjeseca, u periodu kiša, poput durmitorskog mrkog međeda, kad se budi iz zimskog sna, škripao velikim zubima, koji su više nalik konjskim nego ljudskim, i ispuštao neartikulisane glasove, nešto između mumlanja i režanja. Rudo je svima savjetovao da Gulu treba izbjegavati prvu noć punog mjeseca, iako se njegovo ludilo nije očitovalo baš svake mijene kada mjesec poslije svoje punoće ponovo dobija psihološke crte djeteta. Rudova teorija je bila da u Guli, poslije dugovremenog vegetiranja, lunacija probudi razbiješnjele pale anđele, koji su izdali svoju prirodu, bez obzira što nijesu bili zli po prvobitnom porijeklu.

I za Gulu bi se prije moglo kazati da je lokao a ne da je pio alkohol, i kad se nije mogao opiti, kao ostali kršteni ljudi, miješao je likere, rakije, vinjak, vlahov, šeribrendi i konjak u bokal od pola litra, i onda je taj bućkuriš-koktel, koji je Suri krstio beton, ispijao na dušak. Kao da je mlijeko. Onda je pretrnulom konobaru naručio još deset loza, i male rakijske čaše sa stopom je poređao jednu pored druge, poput čunjeva na kuglani. Kako je Gula zvao sâm sebi turu za turom tako se kafana praznila, jer niko nije bio toliko lud ni pijan – ukoliko se nije zatekao neki seljak koji je sebe častio poslije dobrog pazara ili građevinski radnik iz Tetova sa novih zgrada solidarnosti za postradale od zemljotresa – da bi gatao hoće li orijat mumlajući otići iz lokala ili će sve što se nađe pred njim zdrobiti u paramparčad.

Nijedan gradski mangup se ne bi kačio s Gulom Gluvim, sve i kad bi znao da ga može pobijediti u fer tuči, jer u tom obračunu opasnost da ćeš ostati polomljenih rebara ili ruku bila je prevelika a izgledi za uličnu slavu zanemarljivo mali. Jer je Gula kod većine ljudi izazivao osjećanje istovremenog straha i sažaljenja. On kao da nije ni bio svjestan svojih postupaka, jer je poslije svakog pijanstva, krša i loma, sjutradan u isto vrijeme, s debelom knjigom ispod miške, išao sâm glavnom ulicom u pravcu Škrke.

Od probuđene zvijeri strepila je i narodna milicija. Naročito nakon što je Gula Gluvi u stanici milicije rastrgnuo trinko nove čelične lisice s ruku, koje je istog dana bio zadužio vođa patrole Vidoje Kasalica. Poslušno je pružio ruke da mu namaknu narukvice platinaste boje i mirno s patrolom otšetao u zgradu bivše Banovine, sve dok su mu na trećem spratu naredili da uđe u malu ćeliju bez prozora. Kad je vidio da je prostorija jedva nešto veća od prostrte strunjače koja je služila za ležaj, Gula je dobio napad klaustrofobije, pobijelio u licu, ustobočio se i napregnuo, toliko da su mu vratne žile iskočile kao dva brodska konopa. Narukvica s desne ruke je pukla. Milicioneri se od šoka nijesu sjetili dohvatiti za pendreke. Samo je viknuo visoki mršavi Kasalica.

– Stani. Stoj, pucaću.

Gula se približavao dežurnoj sobi milicijske stanice iz koje je, s pendrekom u ruci, iskočio Pero Šipak.

– U ime zakona… – Šipak nije stigao da završi, jer ga je Gula u punom trku dlanom odgurnuo u stranu, tako da se priljubio uz zid, kao taksena marka.

Pred zoru su milicioneri našli Gulu u sopstvenom krevetu, i budili ga petnaest minuta, prije nego je poslušno ustao, miran kao beba. Isto jutro su ga plavom maricom odveli u Dobrotu, na psihijatrijsko posmatranje. Psihijatri Nikolić i Bjeladinović su utvrdili dijagnozu, manijakalnu depresiju s paranodnim crtama, ali se nijesu složili u terapiji i metodu liječenja. Doktor Bjeladinović je predlagao da se Gula uputi u psihijatrijsku kliniku na Avali, gdje bi ga podvrgnuli elektrošokovima, da mu se otupi agresivnost, dok je doktor Nikolić preferirao psihoanalitički pristup otkrivanja porijekla duševnog poremećaja. Pošto se nijesu mogli dogovoriti o metodu liječenja prepisali su mu karbopime i leksilijume i pustili ga kući, tako da se iz bolnice vratio još luđi nego kad su ga u ludačkoj košulji odveli na posmatranje.

Ne znam ni danas zašto je Gula Gluvi baš mene bio nameračio a ne nekoga drugoga. Jer sam se i ja, koliko i neki drugi, iks ipsilon, jednako malo zanimao za Gulu, i gledao da mu ne stamen na žulj. Istina, pitanje, zašto baš ja, djetinjasto je, i odraz je nemoći i infantilnosti, jer odrastao čovjek mora biti svjestan da mu se svaki naredni čas može potpuno preokrenuti život. Nabolje ili nagore.

No, pošto sam toliko godina zbog Gule morao izbjegavati zatvorsku kaznu, i često se potucati od nemila do nedraga, objašnjenja zašto je on baš na mene kidisao u neku ruku je bila iznuđena, samim tim što ranije nije nikad nasrnuo na nekoga ko je kročio nogom u Akademiju ili imao bilo kakvu vezu sa Rudom Jesenjskim. S druge strane, ni u kafanskim lomovima, koliko god je bio koma mozga, nije mlatio sve od reda, nego samo one koje je pamtio kao bukače, preglasne, raspištoljene bitange. Mislio je da ga provociraju svojom glasnošću, zbog toga što znaju da slabo razaznaje zvukove.

Gula Gluvi me napao u hotelu Grand one oktobarske noći hiljadudevestoosamdesetosme godine kad je komandant crnogorske milicije izdao čuvenu zapovijest za rasturanje Miloševićevih antibirokratskih revolucionara: Postupi po naređenju. To je bio posljednji trzaj odumirućeg titoizma. Vođe srpskih nacionalista, zajedno sa nezadovoljnim studentima, profesorima i drugorazrednim partijskim rukovodiocima, pod plaštom socijalnog bunta, poslije samo tri mjeseca, u januaru osamdeset devete, bez otpora će s ulice ući u zgrade republičke skupštine, vlade i centralnog komiteta. U kafani hotela Grand je bilo mirno. Ljudi su zbunjeni. Ćućorili su o novim događajima, koji su, prvi put u posljednjih četrdeset godina – od vremena Rezolucije Infombiroa – digli na noge cijelu Jugoslaviju. Za razliku od drugih crnogorskih gradova na Cetinju nije bilo velike euforije, jer su radnici Oboda redovno primali plate, i oni nacionalno svjesniji i pametniji su slutili da će se uskoro iza Miloševićevih portreta i parola o otuđenoj vlasti pojaviti četničke kokarde.

Bilo je devet sati. Naručio sam pivo, koje inače pijem samo u vrijeme ljetnjih žega. Valjda sam zovnuo biru iz dosade, Čisto radi promjene, jer me Šurjak, visoki crnokosi konobar koji je dobio nadimak po lijevom krilu splitskog Hajduka, i prije nego što progovirim pita, i ujedno umjesto mene odgovara: Espreso? Sjedio sam sâm, jer je Suri po običaju kasnio. Ne zbog toga što se pravio važan ili što ga je nešto važno spriječilo – obično bi se od moje ljutnje branio nekim bezveznim objašnjenjem – već zato što on ima rastegljiv pojam vremena, i kad kaže, recimo, vidimo se u dvanaest, a dođe dva sata kasnije, on to smatra normalnim, jer više je dana no života. To jest, ne treba propuštati nijednu iznenadnu priliku, a ono što je prije dogovoreno neće nigdje pobjeći. Otpio sam prvi gutljaj, i opet se iznenadio kako je pivo gusto kao kisjelo mlijeko s Bjelasice. Pomislio sam da možda jedino Nikšićko pivo i vino Vranac, rječito osporavaju legende, nadaleko čuvene preko viceva i humorističkih emisija Televizije Beograd, o lijenim i umišljenim Crnogorcima – koji vas dan samo gledaju u nebo i žale se na promjenu vremena – nesposobnim za bilo koju ozbiljnu rabotu.

Gula Gluvi se sa staklenih vrata kafane direktno ustremio na moj sto. Bez pitanja je uzeo stolicu s druge strane stola, bučno lupio njenim drvenim nogama o pod, toliko bučno da su se gosti za obližnjim stolovima okrenuli u našem pravcu. Fiksirao me direktno među obrve. Trudio sam se da izgledam mirno, kako ga ne bih nečim izazvao ili pokazao strah, iako mi se vilica bila ukočila od naprezanja.

– Oćeš li da valjamo ruke? – postavio je lakat na sto.

– Gula, nijesam raspoložen. Popij nešto. – Govorio sam dovoljno glasno da me može čuti.

– Ti si mangup. Pričao si da si jači od mene. Da ja samo dobro vučem civare i razbijam kamenje macom i špicom.

Dok sam se naprezao da se sjetim jesam li ga nekome pominjao ili je tu intrigu smjestio Rudo Jesenjski, Gula je krenuo velikim prstima – s ožiljcima od teškog kamenja, i malim crnim kolutovima od ugašenih opušaka – prema mom vratu. Ludak je pušio cigarete samo u pijanom stanju, i onda ih gasio na rukama umjesto u pepeljari, da bi pokazao koliko prezire bol. Držao sam obje ruke ispred sebe, na ivicu stola, i svom snagom sam tavulin gurnuo na njega. Sto ga je pogodio u stomak. Gulina stolica se zaljuljala. On se grčevito uhvatio za ivicu stola ne bi li povratio ravnotežu. Isti čas sam mu, malo posavijen u pasu, sasuo seriju direkata u facu. Gulina krv je pljusnula iz nosa i desne arkade, kao iz česme, po bijeloj tavaji. Zadao sam mu makar deset udaraca, u nebranjeno lice, i svaki drugi dvonožac bi izgubio svijest ili bi barem bio grogiran. Ali Gula je – kad sam završio seriju i htio da ga dokrajčim jednim širokim lijevim krošeom, iz tijela – kao da ga je neka nevidljiva opruga odbacila sa stolice, skočio na noge gurajući lijevom rukom sto u stranu. Sunuo je naprijed s otvorenim šakama prema mome vratu. Pokreti su mu neočekivano hitri, s obzirom na alkohol i pretrpljene udarce. Koraknuo sam lijevom nogom u stranu, posavivši tijelo, ne bih li mu prošao ispod ruku i dokrajčio ga novom serijom udaraca. Onda mi se lijeva noga saplela preko stolice susjednog stola. Posrnuo sam, i Guline ruke su već bile na desetak santimetara od mog lica. Instiktivno sam uvukao glavu u ramena, i bradu spustio na prsa da mi se ne dočepa vrata. Primio me za kosu. i ja sam njega očajnički dohvatio za njefovu oštru crnu grivu. Srećom moja je kosa odveć kratko podšišana, pa su mu prsti klizili po tjemenu, inače bi me zalijepio za pod ili mi slomio vrat. Pošto se nije mogao dočepati vrata uhvatio me za oba ramena, sabijajući mi gornji dio tijela prema zemlji. Njegove ruke i ramena su me poklopile, kao željezna armature. Nekako sam se iskobeljao i pogodio ga koljenom u jaja. Urliknuo je, ali nije popustio nego me je privukao k sebi i rukama obujmio oko pasa. Učinilo mi se da mi rebra pucaju, nestajao mi je dah, mračilo mi se pred očima, i odjednom su se Guline ruke oklembesile.

Hvatao sam zrak, držeći se objema rukama za sto, da ne padnem. Činilo mi se da me je voz pregazio. Gula je ležao na podu, a iznad njega je stajao malesni Pero Šipak s pendrekom u ruci.

Oteturao sam se prema izlaznim vratima Granda, i prvo što mi je palo na pamet da sjutra ujutro, poslije prve jutarnje kave brže-bolje odem u Gvožđar kod Duke Releze, i kupim vatrogasnu sjekiru, kakvu je u kolima držao Suri. Mala sjekira ruske proizvodnje s gvozdenom drškom, koja je presvučena gumenom navlakom, veoma je praktično hladno oružje. Može se i ljeti zataknuti za pas, ispod široke majice ili trenerke. Za nuždu je efikasna, kao sječivo i kao maljić za zatucanje. Njen tupi dio, takozvane uši, u snažnim rukama, mogle su probiti svaki tvrdi predmet osim samog željeza ili kamena stanca.

Pošto sam kući skinuo papirnu ambalažu sa sjekire, i osjetio kako mi leži u ruci drška gumom obavijena, zataknuo sam je za pas, ispod crne sportske jakne. Hladno željezo pri tijelu mi je vratilo samopouzdanje, jer mislio sam da mogu svaki čas naletjeti na Gulu Gluvoga. Bio sam nestrpljiv da što prije raščistim s njim, jer s takvim tipovima nikad nijesi načisto. Prošao sam oko podne – kad Gula obično s onom knjižurinom pod miškom ide prema Rudu Jesenjskom – glavnom ulicom prema Škrki, ali od njega nije bilo ni traga ni glasa. Pomislio sam da je možda priveden u miliciju ili ga je udarac pendrekom u mali mozak ozločestio. I sljedećih nekoliko dana sam u isto vrijeme, oko podneva, hvatao krug od gimnazije do Crnogorske banke.

Tek šesti dan Gula je odnekud iskočio ispred mene. Nije baš on iskočio, nego sam se ja bio nešto zamislio, umalo se sudario s njim. Mahinalno sam krenuo rukom prema pojasu. U djeliću sekunde su nam se susreli pogledi. Nije mu se nijedna crta pomjerila na licu. Iznad lijeve obrve je imao posjekotinu šivenu s dva konca, i veliku masnicu ispod lijevog oka. Razbio sam mu lice pesnicama, ali nijesam mogao provaliti je li zbog toga ljut ili potišten, čak i da li me poznaje.

Ipak, dok me mimoilazio osjetio sam kako mi se hladni trnci iz ramena penju prema tjemenu. Jer, da nije bilo milicionera Pera Šipka, kojemu je konobar iz Lovca – pošto je miliciji prijavio Gulu da je slomio stakleni dio šanka – rekao da se maniti Gula trčeći i urličući uputio prema hotelu, vjerovatno bi me ispod gluvaća izvukli smoždenog i ispreskubanog.

Više nijednom nijesam otišao u baraku Ruda Jesenjskog. Ali, sve do Nove godine se nijesam odvajao od male vatrogasne sjekire. Tu i tamo, srio bih Gulu Gluvoga, koji je pored mene prolazio kao da ne postojim. Nijesam mogao snimiti nijedan pokret koji bi odao da mu je neprijatno što me vidi, da ima trunke bijesa ili kajanja. Činilo mi se da je pendrek Pera Šipka iz raja izašao. Prošlo je skoro tri mjeseca i niko nije čuo da se Gula Gluvi još jednom napio i načinio neki belaj u birtijama. Ipak, sjekiru nijesam ostavio u ormaru, među sportskom opremom nego u mini morisu, koji sam parkirao na trotoaru ispred kuće. Da mi bude s ruke. Zlu ne trebalo.

8.

U spletu glupih, da kažem i nesrećnih okolnosti, dogodila se i jedna dobra stvar. Onu noć naveče trideset prvog aprila osamdeset devete kad sam dograbio sjekiru i zamahnuo prema glavi Gule Gluvoga, udario sam ga – premda u tom času nijesam upravljao sobom – tupum dijelom, takozvanim ušima, a ne oštricom. Da je bilo drugačije rascijepio bih mu lobanju kao zetski pipun, i mozak bi mu skupljali ispred Balšića pazara. Poslije sam, u dugim trenucima usamljenosti, vukući se balkanskim drumovima, između novih državnih granica i starih povampirenih atavizama, zahvaljivao Bogu – premda nijesam mogao prozreti njegove namjere na zemlji niti dokazati da je milosrdniji prema onima koji slave njegovo ime u odnosu na tlačitelje i neznabošce – što nijesam postao ubica, i tako preuzeo njegovu pravdu, i odmijenio ga u lišavanju ljudskog života, najsvirepijem od svih poslova, koji ni njemu vjerujem ne može biti drag. Ljudi ubijaju nagonski, da bi se zaštitili ili nešto osvojili, a ponekad i bez vidljivog razloga, reklo bi se iz čistog ćefa ili dosade. No, dignuti ruku na drugoga ili na sebe je neosviještena metafizička pobuna protiv demijurga, Gospodara na vojskama, protiv bijedne ljudske sudbine. (Alber Kami tvrdi da je samoubistvo najviše filozofsko pitanje).

Dobro je što nijesam ubio Gulu Gluvoga, iako za njim ne bi imao ko zaplakati. (Ako ni zbog čega drugog onda zato što bi me osudili za ubistvo s predumišljajem, najmanje trinaest godina, i sigurno bih ga odrobijao, jer malo se ko skrivao od zakona do sudnjega dana). Sedam dana je Gula ležao u komi na neurohirurgiji u Titogradu, i niko se nije interesovao za njegovo zdravlje, osim istražni sudija Jakov Dumović. Niko od rodbine se nije pojavio u ordinaciji doktora Lompara, jer je Gulin otac, vozač kamiona u transportnom preduzeću Bojana, pobjegao od svoje žene, s jednom konobaricom iz Milušine pećine, kad mu je sinu bilo četiri godine. Otac se stânio u Velenju, i više se u Cetinju nije morao nikome javljati, jer je ženu i sina prekrižio sa sva vječita vremena, onoga trena kad je zalupio vrata za sobom i krenuo za Sloveniju. Sa Cetinjem ga drugo ništa nije vezivalo, jer je njegovo porodično porijeklo iz Gacka, hercegovačkog gradića na crnogorskoj granici. Gulina majka je bila kafe-kuvarica u cetinjskom sudu, i umrla je u najstrašnijim mukama, od spleta crijeva, kad je sinu bilo šesnaest godina. Deseti dan u bolničku posjetu je Guli stigla tetka, majčina polusestra, sitna samohranica u korotnoj robi, koja mu je jednom mjesečno prala rublje i čistila bijedni sobičak u potkrovlju Kuće Pajovića.

Sudilo mi se u odsustvu. Zamjenik okružnog državnog tužioca Đukanović je od suda tražio maksimalnu kaznu od deset godina dok je moj branilac zahtijevao oslobođenje. Tvrdnju zastupnika tužbe da je u pitanju pokušaj ubistva potvrdio je sudski vještak, neurolog Jokić, a odbrana je potkijepila dokaze za nužnu odbranu na osnovu policijskog dosijea Gavrila Draškovića zvanog Gula, i dijagnoze psihijatara Bjeladinovića o njegovoj neuračinljivosti, iz duševne bolnice u Dobroti. Sudija Damjanović je solomunski presudio tri godine strogog zatvora, djelimično uvažavajući argumente tužilaštva i odbrane. Tužilaštvo i odbrana su prijetili ulaganjem žalbi vrhovnom sudu, samo je Gula Gluvi ćutao. Rekao je na sudu da je bio pijan i da se ne sjeća sukoba u kojem je nastradao, niti se pridružio tužbi sa zahtjevom za odštetu zbog trajnih zdrastvenih posljedica. Jer, Gula Gluvi, nikad više neće biti ono što je bio prije prvog maja osamdeset devete godine. Gulina lobanja u nadčeonom dijelu bila je potpuno smrskana, i pošto je doktor Lompar odstranio smrvljene koščice ispod obrijane kože moglo se nazreti pulsiranje mozga. Zbog toga se ljekarski konzilijum odlučio da umjesto dijela lobanje umetne plastiku, koja će čuvati mozak od spoljnih pritisaka.

Milorad Popović 24. 08. 2012.