U razgovoru s mojim prijateljem Martinom izgovorio sam, ne znam zašto, riječ “utjeha”. Martin je ostao ćutljiv i zamišljen.
“Da li si u svom djetinjstvu”, upitao je najzad, “kad bi zbog nečega tugovao, ili bio ljut, ili se loše osjećao, pa si mislio da imaš nekakvog razloga za samosažaljenje, zamišljao nevidljivu prisutnu osobu, najčešće nekog od roditelja, kako te suosjećajno promatra i donosi ti utjehu? Ili ako si na nju zbog nečega bio kivan, da li si joj u mašti davao ulogu pokajničkog svjedoka tvoje muke?”
“Jesam. Ta vrsta utjehe prirodno izvire iz dječje podsvijesti.”
“A da li ti se još uvijek dešava da se tješiš na taj način?”
“Ne, mladost je prošla, i podsvijest mi već odavno uskraćuje takvu utjehu. Na to sam jednostavno zaboravio.”
“A vidiš, ja nisam zaboravio”, rekao je Martin poslije duže ćutnje. “Međutim, ni ja više nemam takvu utješiteljsku osobu koju bih u svojim crnim trenucima mogao zamisliti, a to znači da sam usamljen u vlastitom biću, u svom unutarnjem svijetu: na jedinom mjestu, dakle, gdje se utjeha može ostvariti. I tako već godinama bezutješno samujem, iako razloga za utjehu ima – o, itekako ima!”
Pokušao sam pogledati svog prijatelja utješnim pogledom, na što se on nasmijao.
“Vidim što hoćeš, ali mogu ti reći da sam ovoj svojoj nevolji, ako je mogu tako nazvati, čudnim slučajem našao lijeka.”
“Je li? Kakvog lijeka?”
“Ispričat ću ti. Jednog nedavnog dana, dok sam za svojim stolom sjedio u crnim mislima, ophrvan nekim teškim brigama, opazio sam na pragu otvorenih vrata koja moju sobu dijele od prostrane terase, lijepu, ljupku gugutku. Ušla je, napravila nekoliko sitnih koraka, zastala, okrenula glavu gledajući prema meni, a zatim kljucnula dva-tri puta resu tepiha koji je bio pred njom. Tko zna što je tu vidjela. Onda se ponovno zagledala u mene, gledala me je nekoliko trenutaka, okrenula se i otišla. Tada sam, iznenađen, osjetio da je moje mračno raspoloženje prošlo. Kao da je s mene pao težak teret. Brige koje su me morile nisu nestale, ali sam na njih pogledao posve drukčijim očima: očima trenutka – jedinstvenog i neponovljivog.”
“Znači, gugutka je bila utješiteljka?”
“Pa naravno! Zar ne razumiješ? I ne samo gugutka. Od tada, kad god me nešto počne mučiti, kad god imam razloga za tugu ili patnju, ili povjerujem da ih imam, izađem na terasu da vidim neku pticu u nekoj krošnji ili u plavom nebu. Ugledam je, i osjetim kao da sam svoje teške, crne misli rastjerao, raspršio onim lakim krilima što sijeku tu krošnju ili što krstare vedrim nebom.”
“A zar utjehu, stvarnu utjehu koja ti je potrebna, nikad ne nalaziš u nekoj bliskoj osobi?”
“Naravno da je nalazim”, odgovorio je moj prijatelj, “kao što nju i ta osoba nalazi u meni, ali to je drukčija vrsta utjehe. To je, kako si je nazvao, stvarna utjeha, ona kojom dva bliska bića jedno drugom olakšavaju stvarnost, to jest, svakodnevnu egzistenciju. To nije ona utjeha za kojom težimo u svom najdubljem, najsamotnijem biću. Uz to, dvije su bliske osobe jedna drugoj uvijek i željena utjeha i velika briga; utjeha proizlazi iz brige, kao što budući trenutak proizlazi iz prošlog. Kod ptice toga nema; kod nje postoji samo sada.”
“Znači, gugutka ti donosi tu najdublju utjehu zato što se barem za trenutak, ugledavši je, osjetiš kao ptica?”
Gugutka
U razgovoru s mojim prijateljem Martinom izgovorio sam, ne znam zašto, riječ “utjeha”. Martin je ostao ćutljiv i zamišljen.
“Da li si u svom djetinjstvu”, upitao je najzad, “kad bi zbog nečega tugovao, ili bio ljut, ili se loše osjećao, pa si mislio da imaš nekakvog razloga za samosažaljenje, zamišljao nevidljivu prisutnu osobu, najčešće nekog od roditelja, kako te suosjećajno promatra i donosi ti utjehu? Ili ako si na nju zbog nečega bio kivan, da li si joj u mašti davao ulogu pokajničkog svjedoka tvoje muke?”
“Jesam. Ta vrsta utjehe prirodno izvire iz dječje podsvijesti.”
“A da li ti se još uvijek dešava da se tješiš na taj način?”
“Ne, mladost je prošla, i podsvijest mi već odavno uskraćuje takvu utjehu. Na to sam jednostavno zaboravio.”
“A vidiš, ja nisam zaboravio”, rekao je Martin poslije duže ćutnje. “Međutim, ni ja više nemam takvu utješiteljsku osobu koju bih u svojim crnim trenucima mogao zamisliti, a to znači da sam usamljen u vlastitom biću, u svom unutarnjem svijetu: na jedinom mjestu, dakle, gdje se utjeha može ostvariti. I tako već godinama bezutješno samujem, iako razloga za utjehu ima – o, itekako ima!”
Pokušao sam pogledati svog prijatelja utješnim pogledom, na što se on nasmijao.
“Vidim što hoćeš, ali mogu ti reći da sam ovoj svojoj nevolji, ako je mogu tako nazvati, čudnim slučajem našao lijeka.”
“Je li? Kakvog lijeka?”
“Ispričat ću ti. Jednog nedavnog dana, dok sam za svojim stolom sjedio u crnim mislima, ophrvan nekim teškim brigama, opazio sam na pragu otvorenih vrata koja moju sobu dijele od prostrane terase, lijepu, ljupku gugutku. Ušla je, napravila nekoliko sitnih koraka, zastala, okrenula glavu gledajući prema meni, a zatim kljucnula dva-tri puta resu tepiha koji je bio pred njom. Tko zna što je tu vidjela. Onda se ponovno zagledala u mene, gledala me je nekoliko trenutaka, okrenula se i otišla. Tada sam, iznenađen, osjetio da je moje mračno raspoloženje prošlo. Kao da je s mene pao težak teret. Brige koje su me morile nisu nestale, ali sam na njih pogledao posve drukčijim očima: očima trenutka – jedinstvenog i neponovljivog.”
“Znači, gugutka je bila utješiteljka?”
“Pa naravno! Zar ne razumiješ? I ne samo gugutka. Od tada, kad god me nešto počne mučiti, kad god imam razloga za tugu ili patnju, ili povjerujem da ih imam, izađem na terasu da vidim neku pticu u nekoj krošnji ili u plavom nebu. Ugledam je, i osjetim kao da sam svoje teške, crne misli rastjerao, raspršio onim lakim krilima što sijeku tu krošnju ili što krstare vedrim nebom.”
“A zar utjehu, stvarnu utjehu koja ti je potrebna, nikad ne nalaziš u nekoj bliskoj osobi?”
“Naravno da je nalazim”, odgovorio je moj prijatelj, “kao što nju i ta osoba nalazi u meni, ali to je drukčija vrsta utjehe. To je, kako si je nazvao, stvarna utjeha, ona kojom dva bliska bića jedno drugom olakšavaju stvarnost, to jest, svakodnevnu egzistenciju. To nije ona utjeha za kojom težimo u svom najdubljem, najsamotnijem biću. Uz to, dvije su bliske osobe jedna drugoj uvijek i željena utjeha i velika briga; utjeha proizlazi iz brige, kao što budući trenutak proizlazi iz prošlog. Kod ptice toga nema; kod nje postoji samo sada.”
“Znači, gugutka ti donosi tu najdublju utjehu zato što se barem za trenutak, ugledavši je, osjetiš kao ptica?”
“Upravo tako.”