Tako je pisalo u turističkom vodiču: medicinski rizici – poželjno je prije puta cijepljenje protiv hepatitisa B.
I još je pisalo:
Država na sjeveroistoku Crnog mora, na jugu Kavkaza. Na sjeveru graniči s Rusijom, na jugu s Azerbejdžanom, Armenijom i Turskom. Sjevernu granicu s Rusijom čini planinski lanac Veliki Kavkaz. Glavni grad Tbilisi.
Gruzija. Na engleskom naziv države Georgia. Lokalni naziv za državu Sakartvelo.
Državni praznik: Dan sv. Georgija, sveca zaštitnika Gruzije.
Ono što nije pisalo u vodiču je da postoji jedan čovjek u Gruziji, Georgije mu je ime. Ime je dobio po tom svecu zaštitniku i po toj zemlji, zemlji njegovih predaka. I još k tome, dobio je ime po svom djedu koji je bio Gruzijac, koji se također zvao Georgije. Taj djed, Georgije, otišao je preko granice tada kada nje još nije bilo. Kada je sve ovo bilo SSSR. Djed je otišao u Vladikavkaz, grad smješten u ono što se sada zove Ruska Federacija.
Šezdeset godina poslije Ruska Federacija zaratila je s Gruzijom. Radi Južne Osetije. Slijedi etničko čišćenje. Našeg Georgija tjeraju da se iz Rusije iseli u Gruziju. Ali, to je nesporazum, on govori; ja nisam onaj Georgije koji se doselio prije šezdeset godina. I ja se nemam kuda vratiti. I ja sam odavde, tu sam rođen i ne znam govoriti gruzijski.
Ali s čelikom se ne može razgovarati. Čelik je spreman samo za monolog.
Georgije se vraća u ime svog djeda. Sada preko granice, koja postoji i koja je stvarna. Koja je izgrađena od istog monološkog čelika.
Vraća se Georgije cestom iz Vladikavkaza u Tbilisi. Najljepšom cestom na svijetu. Cesta koja prelazi gorski vijenac Velikog Kavkaza. Cestom kojom je putovao i o kojoj je pisao Puškin, Griboedov, Ljermontov, Tolstoj, Gorki, Bulgakov, Jesenjin i Majakovski. I slučajno ili ne, niti jedan od njih nije završio dobro. Ili je općenito s ovom cestom tako, da nitko tko putuje njome na kraju ne zavši dobro.
Georgije, naš heroj, prognan iz svog rodnog grada putuje tom cestom u novi grad, Tbilisi. Među nepoznate ljude, Gruzijce. Georgije uči jezik i prilagođava se. Završava fakultet. Prehrambeni.
Ali Georgije je nostalgičan. I voli. Voli svoj rodni grad. Voli Vladikavkaz.
I Georgije kupuje auto. Opel. I postaje taksist. Vozi taksi iz Tbilisija u Vladikavkaz i natrag. Svaki dan. Svaki dan se vraća u svoj rodni grad. I svaki dan ga ponovo napušta. Cestom koja se zove u povijesti i književnosti Vojno-gruzijska cesta. Koja se danas zove međudržavna cesta E117, Tbilisi – Vladikavkaz. Cestom koja se zove Nostalgija.
Danas Georgije po toj cesti vozi mene.
*
Doktor za avione
I on kupuje auto. Ali ne Opel, nema novaca za strani auto, on je kupio Ladu.
Mada je i Lada u Gruziji sada strani auto. Ruski.
I on postaje taksist. Vozi taksi u Tbilisiju. Penzija je mala. A unuka ima ukupno pet. Treba ih hraniti. Glasnice su mu izjedene od dima cigareta ili još nečeg drugog što ne želim imenovati u mislima. Da ne prizovem zlo.
Podsjetio me na očuha; ista od nikotina žuta brada, od istog dima izjedene glasnice i vjerojatno ista terminalna dijagnoza. Zadebljali zglobovi na rukama od viška vode u tijelu, kašalj otkriva vodu i u plućima. Nažalost, stručnjak sam za ovu bolest i znam sve njene faze. Ovaj bi čovjek trebao biti u bolnici s kateterom na plućima, a ne pogrbljen u sjedalu Lade na +40. Nadam se ipak da sam u krivu, da sam si umislio, da je to sve samo moja… nostalgija.
Skrećem bolne misli i riječi na slatku fotografiju u autu. Nasmješeno dijete. Slika unuka, veli. Nikolaj se zove. Unuk. Ali i on se tako zove, po njemu je unuk dobio ime.
Nikolaj. Nikola. Tako se i on zvao. Moj očuh.
Izgleda da se sve ceste u Gruziji zovu Nostalgija.
Pita kuda.
Aerodrom. Letim za Istanbul.
I ja sam nekad letio, veli. Nostalgija.
Kuda ste letjeli, pitam?
Bez nekog posebnog cilja.
Bez cilja?
Da. Ja sam letio, na vojnim avionima. Bio sam specijalist za popravak MIG-ova i Suhoja. Pokazat ću vam tvornicu gdje su se proizvodili ako vas interesira, usput nam je.
Tu? U Gruziji? U Tbilisiju?
Da tu u Gruziji. Tri tvornice su u Rusiji, a jedna je bila u Gruziji. Bila.
Opet nostalgija.
Odakle ste?
Iz Hrvatske.
Bio sam i u Jugoslaviji. Nostalgija. U Beogradu. Kako se zove onaj vojni aerodrom odmah do civilnog.
Batajnica kažem.
Da Batajnica. Točno. Na Batajnici. Dvadesetdevetka je imala problem. Riješio sam ga.
Popravljali ste avione i izvan SSSR-a? Pitam zadivljen.
Da, bio sam inžinjer. Bio. Kad god je bio neki problem, slali su mene. Bio sam i na Kubi, po afričkim zemljama, Indiji… gdje god je Moskva prodavala svoje avione. Imao sam ono nešto za to. Dovoljno je bilo nekoliko krugova i znao sam gdje je kvar. I kako ga otkloniti. Zvali su me drug Doktor. Doktor za avione.
Govori sve to bez trunke ponosa… u glasu samo jedno… nostalgija… i još jedno… umor.
Imali smo i Ministarstvo zrakoplovstva nekad. Ovdje je bilo. Bilo. Pokazuje mi zgradu uz cestu sa socrealističnim reljefom golog muškarca sa raširenim krilima.
Sada su tu smještene izbjeglice. Iz rata.
Onog za Osetiju? Pitam.
Ne. Iz onog prije tog. I prije onog drugog, trećeg i četvrtog građanskog. Iz onog, rata sa Rusima za Abhaziju.
Pa koliko je ratova bilo od raspada Sovjetskog Saveza?
Zavisi kako računate i šta smatrate ratom. Mnogo. A sjećam se, bilo je nekada vrijeme bez ratova.
Bilo.
Nostalgija.
*
Argonaut
Dosta mi je nostalgije.
Krivim taksije za to.
Odlučio sam dalje izbjegavati taksije i taksiste te putovati maršutkama. To su mini busevi čije licence drže članovi parlamenta i kojima vozači plaćaju naknadu za pravo vožnje.
Zvuči poznato?
Iskrcavam se iz maršutke broj 61 kod zgrade u kojoj je bilo Ministarstvo transporta. Zgrade čiji projekt je naručio ministar transporta od arhitekta koji je u tom trenutku bio ministar transporta. Naime, naručio ga je od samog sebe.
Zvuči poznato?
I ta je narudžba, usprkos nepotizmu, rezultirala remek-djelom zakašnjelog sovjetskog konstruktivizma.
Poslije obilaska bivšeg Ministarstva prometa, vidim u daljini zgradu koju mi je pokazao iz auta Nikolaj. Hodam uz rijeku do zgrade bivšeg Ministarstva zrakoplovstva sa socrealističnim reljefom golog muškarca sa raširenim krilima.
Fotografiram reljef. Začuđeni radnici s benzinske u zamrljanim potkošuljama bez neprijateljstva me promatraju. Poslije, na autobusnoj stanici uz cestu čekam autobus ili maršutku. Ništa ne dolazi. Osim prekrasne mlade žene u crnom s grčkim profilom. I ona čeka bus.
Pitam je koji bus trebam uzeti do Trga slobode.
Broj 124.
Hvala.
Šutnja…
Odakle ste?
Iz Hrvatske… Daleko… Jeste čuli za nju?
Da. Volim nogomet pa sam čula.
Izgovaram svoje ime.
Ja sam Medeja.
Kako? Medeja? Prekrasno ime! Koja slučajnost. Nevjerojatno sličite na Mariu Callas. Jeste li gledali Pasoliniijev film Medeja? Ona glumi Medeju u njemu…
Lupetam. Opraštam si za to, ipak čovjek jedanput u životu sreće Medeju.
Nisam gledala taj film. Uopće, mrzim svoje ime. Vrlo je često. Ne toliko u Tbilisiju, ali u provinciji odakle sam ja je često. Gledala sam jučerašnju utakmicu Barcelona – Madrid. Jeste nju gledali?
Neugodno joj je. Želi skrenuti temu razgovora.
Da objasnim. Mitska zemlja Kolhida u koju Jazon dolazi s Argonautima po zlatno runo i zaljubljuje se u princezu Medeju nalazi se na području današnje Gruzije, onog dijela koji se naziva Abhazija. I koju su Rusi okupirali 1991. Tada i obitelj moje Medeje bježi iz Abhazije. Ona je tada imala jednu godinu. Nema nostalgije jer se ne sjeća ničega. Živi s bratom, ocem i majkom u zgradi bivšeg Ministarstva zrakoplovstva. Onoj zgradi sa čovjekom sa raširenim krilima koji me sad podsjeća na Ikara. Ili Dedala.
Ignoriram njen pokušaj razgovora o nogometu. Vraćam se na temu koju sam započeo…
Kako možeš mrziti takvo ime, pitam ju. Medeja. To je ime ljubavi. Tebi je u životu jednostavno, samo trebaš dočekati Jazona.
Pretjerao sam. I ovaj put ću si oprostiti. Pitanje je da li će mi ona oprostiti.
Ništa u mom životu nije jednostavno, kaže.
Opet joj je neugodno. I meni je, radi mog prebrzog jezika.
Pokušavam popraviti stvar. Vraćam se na temu koju voli: Ne. Nisam gledao utakmicu. Ali volim Barcelonu. Više od Madrida. Govorim o gradovima.
Bio si tamo? Oči su joj se širom otvorile. Nisam nikad bila izvan Tbilisija. I pogleda me u oči. Da li si ti taj? To me je pogledom pitala.
Ne, žao mi je, ja nisam Jazon… odgovorio sam joj pogledom.
I Medeja je zaražena nostalgijom. Njena nostalgija je druge prirode, nostalgija za Jazonom koji se već trebao pojaviti i izbaviti je iz sobice bivšeg Ministarstva zrakoplovstva. I odletiti sa njom. Bilo gdje. Samo da je daleko.
*
Gori od najgoreg
Vozim se iz Gorija, Staljinova rodnog grada i glavnog grada nostalgije onih stanovnika bivšeg SSSR-a kojima je SSSR još uvijek domovina. Bio sam i u Državnom muzeju Josipa Visarionoviča Staljina. Muzej nisu mijenjali desetljećima, kupite kartu i odjedamput se nađete u vremenskoj mašini zidova obloženih crvenim plišom. I kad kao bog iz vremenske distance gledaš te eksponate uzaludnoj ljudskoj grandioznosti, ne možeš da se ne nasmiješ. I da ne osjetiš nostalgiju. Za vremenom kada je čovjek ozbiljno mislio da je veći od boga i sudbine.
Kroz čitav muzej vas uvjeravaju predimenzioniranim slikama, tekstovima i kipovima u veličinu druga Džugašvilija. I onda dođete do zadnje prostorije u kojoj je njegova posmrtna maska. Maska čovjeka visokog jedva metar i šezdeset. Dječaka. Kojeg je tukao otac pijanica, a majka mu nije nikad oprostila što nije postao svećenik.
Na kraju je dojam ipak mučan, humor je potisnulo sjećanje na milijune koji su umirali utrkujući se sa bogom; gradeći uzaludne brane, kanale, tunele i ceste.
Cesta. Opet sam na cesti. Vozim se maršutkom nazad u Tbilisi. Do mene sjedi Nino. To je žensko ime u Gruziji. Najčešće ime. Ime svetice koja je donijela kršćanstvo u Gruziju.
Nino radi za UNHCR. Počinje mi objašnjavati šta je to.
Ne treba, Nino. Znam što je UNHCR.
Pokazuje mi uz cestu izbjeglička naselja. Da Nino, znam i što su izbjeglička naselja.
Ali mi ukazuje na to da koristim krivi termin. To nisu izbjeglice. Oni su IRO 2.
Kako?
IRO2. Interno Raseljene Osobe 2. Da bi bili izbjeglice, trebali bi preći državnu granicu. A to su Interno Raseljene Osobe, Gruzijci iz Južne Osetije koja je po međunarodnom pravu dio Gruzije.
Dobro, to mi je jasno. Ali mi nije jasno ovo 2 na kraju.
To je barem jasno. IRO 1 su Gruzijci koje su živjeli u Abhaziji i pobjegli od Rusa. A IRO 2 su oni koji su živjeli u Južnoj Osetiji i pobjegli od Rusa.
Aha. Jel postoje IRO 3, 4, 5 ili 6?
Nema. Samo 1 i 2. Ali ima izbjeglica iz Rusije. Koje nisu Interno Raseljene Osobe 1 ili 2. Nego izbjeglice.
Nino radi u Tbilisiju. U Goriju joj je otac koji je srčani bolesnik i kojeg posjećuje skoro svaki dan. Zadnji srčani udar je imao 2010. kada su maknuli kip Staljina sa glavnog trga grada. Vlast je to uradila preko noći i zaboravila je reći svojim građanima. Tako da ih je nekoliko dobilo srčani udar kada su ujutro izišli iz kuća i vidjeli glavni trg bez Velikog Vođe. Srčani udar… od nostalgije.
Mama joj je Osetinka, i otišla je 2008. u Južnu Osetiju koja je sad pod ruskom kontrolom. Tamo je puno gore, kaže Nino. Rusija tamo šalje pomoć, ali političari sve pokradu i narod ništa ne dobije.
I tu priču znam, Nino.
Mama se želi vratiti u Gori. Ali je Rusi ne puštaju preko granice. Gori je u nizini, a Južna Osetija je u brdima. Svaki dan joj mama gleda Gori u nizini preko ničije zemlje. I gleda svoju kuću. I umire od nostalgije.
I svaki dan Gruzijci u izbjegličkim naseljima u nizini gledaju svoje kuće preko ničije zemlje u brdima. I polagano umiru od nostalgije.
*
Istanbul
Istanbul. Glavni grad Nostalgije. Nostalgije Turaka za carstvom koje je držalo čitav Mediteran u zagrljaju, tako da su ga u to doba nazvali Tursko jezero. Nostalgije kršćana za vremenima kad je Aja Sofija bila crkva, a islam tek pustinjska sekta. Nostalgije Grka za svojim ostavljenim kućama na Bosforu, Kurda za svojim ostavljenim kućama u planinama, Armenaca za kostima svojih rođaka ostavljenih 1915…
Za Josifa Brodskog ovo je grad melankolije. Za Orhana Pamuka, grad tuge. Odlazim u njegov Muzej nevinosti, opušci pribodeni na zid kao leptiri podsjećaju me na Nikolaja. I na Nikolu.
Muzej nostalgije… tako bi se muzej trebao zvati.
Vruće je, vraćam se u hotel odmoriti. U sobi zatičem spremačicu. Ona se ne da smesti, posprema i stalno priča. Priča. I priča. I priča. Ležim na krevetu zatvorenih očiju. Sa zvučnom kulisom brbljanja spremačice. Odjednom muk. I pitanje. Ponavlja opet isto pitanje. Otvaram oči iznenađen tišinom i upitnim tonom njene zadnje dvije rečenice. Ona stoji iznad mene i drži novčić u ruci sa nestrpljivim upitnikom u očima, zbunjena i radoznala kao djevojčica. Vjerojatno mi je kovanica ispala iz džepa ili torbe. Opet isto pitanje. Sad prepoznajem jednu riječ u upitnoj rečenici. Sakartvelo. Tako Gruzijci zovu Gruziju. Gruzija je ruska riječ i ne vole je upotrebljavati. Primam novčić, to je jedan gruzijski lari. Ja joj pokušavam na engleskom objasniti, ali me moj tvrdi slavenski naglasak odaje.
Vi ruskij? Gavarite pa ruski?
Spremačica je Gruzijka. Iz Tbilisija. Izbjeglica iz jednog od građanskih ratova koji su trajali između dva rata s Rusima, onog za Abhaziju i onog za Južnu Osetiju. Muž joj je bio na jednoj od gubitničkih strana. Nestao je. Ona je pobjegla s kćerkom. Boji se vratiti, boji se za svoju kćerku, neprijatelji njenog muža su na vlasti. Njen bivši stan je 200 metara od mjesta gdje sam ja stanovao u Tbilisiju. Bila je profesorica. Želi da joj pričam. O Gruziji. O Tbilisiju. O svemu. Želi da joj ispričam sve. I da ništa ne propustim.
I ja pričam. I ništa ne propuštam.
Ona sjeda na krevet. I pušta suze.
Od nostalgije.
Izgleda da mi nema pomoći, da sam i ja zaražen…
I mada sam se cijepio, gdje god budem putovao, sa sobom ću nositi taj virus…
Gruzijske priče
*
Cijepio sam se.
Tako je pisalo u turističkom vodiču: medicinski rizici – poželjno je prije puta cijepljenje protiv hepatitisa B.
I još je pisalo:
Država na sjeveroistoku Crnog mora, na jugu Kavkaza. Na sjeveru graniči s Rusijom, na jugu s Azerbejdžanom, Armenijom i Turskom. Sjevernu granicu s Rusijom čini planinski lanac Veliki Kavkaz. Glavni grad Tbilisi.
Gruzija. Na engleskom naziv države Georgia. Lokalni naziv za državu Sakartvelo.
Državni praznik: Dan sv. Georgija, sveca zaštitnika Gruzije.
Ono što nije pisalo u vodiču je da postoji jedan čovjek u Gruziji, Georgije mu je ime. Ime je dobio po tom svecu zaštitniku i po toj zemlji, zemlji njegovih predaka. I još k tome, dobio je ime po svom djedu koji je bio Gruzijac, koji se također zvao Georgije. Taj djed, Georgije, otišao je preko granice tada kada nje još nije bilo. Kada je sve ovo bilo SSSR. Djed je otišao u Vladikavkaz, grad smješten u ono što se sada zove Ruska Federacija.
Šezdeset godina poslije Ruska Federacija zaratila je s Gruzijom. Radi Južne Osetije. Slijedi etničko čišćenje. Našeg Georgija tjeraju da se iz Rusije iseli u Gruziju. Ali, to je nesporazum, on govori; ja nisam onaj Georgije koji se doselio prije šezdeset godina. I ja se nemam kuda vratiti. I ja sam odavde, tu sam rođen i ne znam govoriti gruzijski.
Ali s čelikom se ne može razgovarati. Čelik je spreman samo za monolog.
Georgije se vraća u ime svog djeda. Sada preko granice, koja postoji i koja je stvarna. Koja je izgrađena od istog monološkog čelika.
Vraća se Georgije cestom iz Vladikavkaza u Tbilisi. Najljepšom cestom na svijetu. Cesta koja prelazi gorski vijenac Velikog Kavkaza. Cestom kojom je putovao i o kojoj je pisao Puškin, Griboedov, Ljermontov, Tolstoj, Gorki, Bulgakov, Jesenjin i Majakovski. I slučajno ili ne, niti jedan od njih nije završio dobro. Ili je općenito s ovom cestom tako, da nitko tko putuje njome na kraju ne zavši dobro.
Georgije, naš heroj, prognan iz svog rodnog grada putuje tom cestom u novi grad, Tbilisi. Među nepoznate ljude, Gruzijce. Georgije uči jezik i prilagođava se. Završava fakultet. Prehrambeni.
Ali Georgije je nostalgičan. I voli. Voli svoj rodni grad. Voli Vladikavkaz.
I Georgije kupuje auto. Opel. I postaje taksist. Vozi taksi iz Tbilisija u Vladikavkaz i natrag. Svaki dan. Svaki dan se vraća u svoj rodni grad. I svaki dan ga ponovo napušta. Cestom koja se zove u povijesti i književnosti Vojno-gruzijska cesta. Koja se danas zove međudržavna cesta E117, Tbilisi – Vladikavkaz. Cestom koja se zove Nostalgija.
Danas Georgije po toj cesti vozi mene.
*
Doktor za avione
I on kupuje auto. Ali ne Opel, nema novaca za strani auto, on je kupio Ladu.
Mada je i Lada u Gruziji sada strani auto. Ruski.
I on postaje taksist. Vozi taksi u Tbilisiju. Penzija je mala. A unuka ima ukupno pet. Treba ih hraniti. Glasnice su mu izjedene od dima cigareta ili još nečeg drugog što ne želim imenovati u mislima. Da ne prizovem zlo.
Podsjetio me na očuha; ista od nikotina žuta brada, od istog dima izjedene glasnice i vjerojatno ista terminalna dijagnoza. Zadebljali zglobovi na rukama od viška vode u tijelu, kašalj otkriva vodu i u plućima. Nažalost, stručnjak sam za ovu bolest i znam sve njene faze. Ovaj bi čovjek trebao biti u bolnici s kateterom na plućima, a ne pogrbljen u sjedalu Lade na +40. Nadam se ipak da sam u krivu, da sam si umislio, da je to sve samo moja… nostalgija.
Skrećem bolne misli i riječi na slatku fotografiju u autu. Nasmješeno dijete. Slika unuka, veli. Nikolaj se zove. Unuk. Ali i on se tako zove, po njemu je unuk dobio ime.
Nikolaj. Nikola. Tako se i on zvao. Moj očuh.
Izgleda da se sve ceste u Gruziji zovu Nostalgija.
Pita kuda.
Aerodrom. Letim za Istanbul.
I ja sam nekad letio, veli. Nostalgija.
Kuda ste letjeli, pitam?
Bez nekog posebnog cilja.
Bez cilja?
Da. Ja sam letio, na vojnim avionima. Bio sam specijalist za popravak MIG-ova i Suhoja. Pokazat ću vam tvornicu gdje su se proizvodili ako vas interesira, usput nam je.
Tu? U Gruziji? U Tbilisiju?
Da tu u Gruziji. Tri tvornice su u Rusiji, a jedna je bila u Gruziji. Bila.
Opet nostalgija.
Odakle ste?
Iz Hrvatske.
Bio sam i u Jugoslaviji. Nostalgija. U Beogradu. Kako se zove onaj vojni aerodrom odmah do civilnog.
Batajnica kažem.
Da Batajnica. Točno. Na Batajnici. Dvadesetdevetka je imala problem. Riješio sam ga.
Popravljali ste avione i izvan SSSR-a? Pitam zadivljen.
Da, bio sam inžinjer. Bio. Kad god je bio neki problem, slali su mene. Bio sam i na Kubi, po afričkim zemljama, Indiji… gdje god je Moskva prodavala svoje avione. Imao sam ono nešto za to. Dovoljno je bilo nekoliko krugova i znao sam gdje je kvar. I kako ga otkloniti. Zvali su me drug Doktor. Doktor za avione.
Govori sve to bez trunke ponosa… u glasu samo jedno… nostalgija… i još jedno… umor.
Imali smo i Ministarstvo zrakoplovstva nekad. Ovdje je bilo. Bilo. Pokazuje mi zgradu uz cestu sa socrealističnim reljefom golog muškarca sa raširenim krilima.
Sada su tu smještene izbjeglice. Iz rata.
Onog za Osetiju? Pitam.
Ne. Iz onog prije tog. I prije onog drugog, trećeg i četvrtog građanskog. Iz onog, rata sa Rusima za Abhaziju.
Pa koliko je ratova bilo od raspada Sovjetskog Saveza?
Zavisi kako računate i šta smatrate ratom. Mnogo. A sjećam se, bilo je nekada vrijeme bez ratova.
Bilo.
Nostalgija.
*
Argonaut
Dosta mi je nostalgije.
Krivim taksije za to.
Odlučio sam dalje izbjegavati taksije i taksiste te putovati maršutkama. To su mini busevi čije licence drže članovi parlamenta i kojima vozači plaćaju naknadu za pravo vožnje.
Zvuči poznato?
Iskrcavam se iz maršutke broj 61 kod zgrade u kojoj je bilo Ministarstvo transporta. Zgrade čiji projekt je naručio ministar transporta od arhitekta koji je u tom trenutku bio ministar transporta. Naime, naručio ga je od samog sebe.
Zvuči poznato?
I ta je narudžba, usprkos nepotizmu, rezultirala remek-djelom zakašnjelog sovjetskog konstruktivizma.
Poslije obilaska bivšeg Ministarstva prometa, vidim u daljini zgradu koju mi je pokazao iz auta Nikolaj. Hodam uz rijeku do zgrade bivšeg Ministarstva zrakoplovstva sa socrealističnim reljefom golog muškarca sa raširenim krilima.
Fotografiram reljef. Začuđeni radnici s benzinske u zamrljanim potkošuljama bez neprijateljstva me promatraju. Poslije, na autobusnoj stanici uz cestu čekam autobus ili maršutku. Ništa ne dolazi. Osim prekrasne mlade žene u crnom s grčkim profilom. I ona čeka bus.
Pitam je koji bus trebam uzeti do Trga slobode.
Broj 124.
Hvala.
Šutnja…
Odakle ste?
Iz Hrvatske… Daleko… Jeste čuli za nju?
Da. Volim nogomet pa sam čula.
Izgovaram svoje ime.
Ja sam Medeja.
Kako? Medeja? Prekrasno ime! Koja slučajnost. Nevjerojatno sličite na Mariu Callas. Jeste li gledali Pasoliniijev film Medeja? Ona glumi Medeju u njemu…
Lupetam. Opraštam si za to, ipak čovjek jedanput u životu sreće Medeju.
Nisam gledala taj film. Uopće, mrzim svoje ime. Vrlo je često. Ne toliko u Tbilisiju, ali u provinciji odakle sam ja je često. Gledala sam jučerašnju utakmicu Barcelona – Madrid. Jeste nju gledali?
Neugodno joj je. Želi skrenuti temu razgovora.
Da objasnim. Mitska zemlja Kolhida u koju Jazon dolazi s Argonautima po zlatno runo i zaljubljuje se u princezu Medeju nalazi se na području današnje Gruzije, onog dijela koji se naziva Abhazija. I koju su Rusi okupirali 1991. Tada i obitelj moje Medeje bježi iz Abhazije. Ona je tada imala jednu godinu. Nema nostalgije jer se ne sjeća ničega. Živi s bratom, ocem i majkom u zgradi bivšeg Ministarstva zrakoplovstva. Onoj zgradi sa čovjekom sa raširenim krilima koji me sad podsjeća na Ikara. Ili Dedala.
Ignoriram njen pokušaj razgovora o nogometu. Vraćam se na temu koju sam započeo…
Kako možeš mrziti takvo ime, pitam ju. Medeja. To je ime ljubavi. Tebi je u životu jednostavno, samo trebaš dočekati Jazona.
Pretjerao sam. I ovaj put ću si oprostiti. Pitanje je da li će mi ona oprostiti.
Ništa u mom životu nije jednostavno, kaže.
Opet joj je neugodno. I meni je, radi mog prebrzog jezika.
Pokušavam popraviti stvar. Vraćam se na temu koju voli: Ne. Nisam gledao utakmicu. Ali volim Barcelonu. Više od Madrida. Govorim o gradovima.
Bio si tamo? Oči su joj se širom otvorile. Nisam nikad bila izvan Tbilisija. I pogleda me u oči. Da li si ti taj? To me je pogledom pitala.
Ne, žao mi je, ja nisam Jazon… odgovorio sam joj pogledom.
I Medeja je zaražena nostalgijom. Njena nostalgija je druge prirode, nostalgija za Jazonom koji se već trebao pojaviti i izbaviti je iz sobice bivšeg Ministarstva zrakoplovstva. I odletiti sa njom. Bilo gdje. Samo da je daleko.
*
Gori od najgoreg
Vozim se iz Gorija, Staljinova rodnog grada i glavnog grada nostalgije onih stanovnika bivšeg SSSR-a kojima je SSSR još uvijek domovina. Bio sam i u Državnom muzeju Josipa Visarionoviča Staljina. Muzej nisu mijenjali desetljećima, kupite kartu i odjedamput se nađete u vremenskoj mašini zidova obloženih crvenim plišom. I kad kao bog iz vremenske distance gledaš te eksponate uzaludnoj ljudskoj grandioznosti, ne možeš da se ne nasmiješ. I da ne osjetiš nostalgiju. Za vremenom kada je čovjek ozbiljno mislio da je veći od boga i sudbine.
Kroz čitav muzej vas uvjeravaju predimenzioniranim slikama, tekstovima i kipovima u veličinu druga Džugašvilija. I onda dođete do zadnje prostorije u kojoj je njegova posmrtna maska. Maska čovjeka visokog jedva metar i šezdeset. Dječaka. Kojeg je tukao otac pijanica, a majka mu nije nikad oprostila što nije postao svećenik.
Na kraju je dojam ipak mučan, humor je potisnulo sjećanje na milijune koji su umirali utrkujući se sa bogom; gradeći uzaludne brane, kanale, tunele i ceste.
Cesta. Opet sam na cesti. Vozim se maršutkom nazad u Tbilisi. Do mene sjedi Nino. To je žensko ime u Gruziji. Najčešće ime. Ime svetice koja je donijela kršćanstvo u Gruziju.
Nino radi za UNHCR. Počinje mi objašnjavati šta je to.
Ne treba, Nino. Znam što je UNHCR.
Pokazuje mi uz cestu izbjeglička naselja. Da Nino, znam i što su izbjeglička naselja.
Ali mi ukazuje na to da koristim krivi termin. To nisu izbjeglice. Oni su IRO 2.
Kako?
IRO2. Interno Raseljene Osobe 2. Da bi bili izbjeglice, trebali bi preći državnu granicu. A to su Interno Raseljene Osobe, Gruzijci iz Južne Osetije koja je po međunarodnom pravu dio Gruzije.
Dobro, to mi je jasno. Ali mi nije jasno ovo 2 na kraju.
To je barem jasno. IRO 1 su Gruzijci koje su živjeli u Abhaziji i pobjegli od Rusa. A IRO 2 su oni koji su živjeli u Južnoj Osetiji i pobjegli od Rusa.
Aha. Jel postoje IRO 3, 4, 5 ili 6?
Nema. Samo 1 i 2. Ali ima izbjeglica iz Rusije. Koje nisu Interno Raseljene Osobe 1 ili 2. Nego izbjeglice.
Nino radi u Tbilisiju. U Goriju joj je otac koji je srčani bolesnik i kojeg posjećuje skoro svaki dan. Zadnji srčani udar je imao 2010. kada su maknuli kip Staljina sa glavnog trga grada. Vlast je to uradila preko noći i zaboravila je reći svojim građanima. Tako da ih je nekoliko dobilo srčani udar kada su ujutro izišli iz kuća i vidjeli glavni trg bez Velikog Vođe. Srčani udar… od nostalgije.
Mama joj je Osetinka, i otišla je 2008. u Južnu Osetiju koja je sad pod ruskom kontrolom. Tamo je puno gore, kaže Nino. Rusija tamo šalje pomoć, ali političari sve pokradu i narod ništa ne dobije.
I tu priču znam, Nino.
Mama se želi vratiti u Gori. Ali je Rusi ne puštaju preko granice. Gori je u nizini, a Južna Osetija je u brdima. Svaki dan joj mama gleda Gori u nizini preko ničije zemlje. I gleda svoju kuću. I umire od nostalgije.
I svaki dan Gruzijci u izbjegličkim naseljima u nizini gledaju svoje kuće preko ničije zemlje u brdima. I polagano umiru od nostalgije.
*
Istanbul
Istanbul. Glavni grad Nostalgije. Nostalgije Turaka za carstvom koje je držalo čitav Mediteran u zagrljaju, tako da su ga u to doba nazvali Tursko jezero. Nostalgije kršćana za vremenima kad je Aja Sofija bila crkva, a islam tek pustinjska sekta. Nostalgije Grka za svojim ostavljenim kućama na Bosforu, Kurda za svojim ostavljenim kućama u planinama, Armenaca za kostima svojih rođaka ostavljenih 1915…
Za Josifa Brodskog ovo je grad melankolije. Za Orhana Pamuka, grad tuge. Odlazim u njegov Muzej nevinosti, opušci pribodeni na zid kao leptiri podsjećaju me na Nikolaja. I na Nikolu.
Muzej nostalgije… tako bi se muzej trebao zvati.
Vruće je, vraćam se u hotel odmoriti. U sobi zatičem spremačicu. Ona se ne da smesti, posprema i stalno priča. Priča. I priča. I priča. Ležim na krevetu zatvorenih očiju. Sa zvučnom kulisom brbljanja spremačice. Odjednom muk. I pitanje. Ponavlja opet isto pitanje. Otvaram oči iznenađen tišinom i upitnim tonom njene zadnje dvije rečenice. Ona stoji iznad mene i drži novčić u ruci sa nestrpljivim upitnikom u očima, zbunjena i radoznala kao djevojčica. Vjerojatno mi je kovanica ispala iz džepa ili torbe. Opet isto pitanje. Sad prepoznajem jednu riječ u upitnoj rečenici. Sakartvelo. Tako Gruzijci zovu Gruziju. Gruzija je ruska riječ i ne vole je upotrebljavati. Primam novčić, to je jedan gruzijski lari. Ja joj pokušavam na engleskom objasniti, ali me moj tvrdi slavenski naglasak odaje.
Vi ruskij? Gavarite pa ruski?
Spremačica je Gruzijka. Iz Tbilisija. Izbjeglica iz jednog od građanskih ratova koji su trajali između dva rata s Rusima, onog za Abhaziju i onog za Južnu Osetiju. Muž joj je bio na jednoj od gubitničkih strana. Nestao je. Ona je pobjegla s kćerkom. Boji se vratiti, boji se za svoju kćerku, neprijatelji njenog muža su na vlasti. Njen bivši stan je 200 metara od mjesta gdje sam ja stanovao u Tbilisiju. Bila je profesorica. Želi da joj pričam. O Gruziji. O Tbilisiju. O svemu. Želi da joj ispričam sve. I da ništa ne propustim.
I ja pričam. I ništa ne propuštam.
Ona sjeda na krevet. I pušta suze.
Od nostalgije.
Izgleda da mi nema pomoći, da sam i ja zaražen…
I mada sam se cijepio, gdje god budem putovao, sa sobom ću nositi taj virus…
Virus nostalgije.