U vrijeme pripreme Andrićevih djela za ediciju Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga često sam s priređivačem Ivanom Lovrenovićem razmjenjivao mail poruke. U jednoj od njih Lovrenović mi je opisao svoj susret na ovogodišnjem Sajmu knjiga u sarajevskoj Skenderiji s nekim gospodinom koji je u kratkom razgovoru apelirao da se nešto uradi za spašavanje groba Andrićeve majke, jer je u vrlo lošem stanju. Mogu li što poduzeti da se grob Andrićeve majke uredi, pitao me je Lovrenović.
Prisjetio sam se knjige Miroslava Karaulca “Rani Andrić” (“Prosveta”, Beograd, 1980.), u kojoj sam prije ovoga rata, čitajući je, često nailazio na fotografiju nadgrobnog spomenika majke Ive Andrića. Pronašao sam je, skenirao, printao, i s njom sam se početkom svibnja zaputio prema sarajevskom rimokatoličkom groblju “Svetoga Josipa”, gdje bi se po prvim nesigurnim informacijama trebao nalaziti taj grob. Obavijestio sam Ivana o rezultatima svoje prve pretrage: proveo sam među mrtvima gotovo pune dvije ure tražeći spomenik Katarine Andrić na parceli nasuprot onoj na kojoj je nedavno obnovljeni spomenik Silvija Strahimira Kranjčevića, ali i po cijelome groblju. Nema ga. Od nekih radnika saznao sam da bi njegovo mjesto mogao točno znati izvjesni gospodin Ivan koji ima knjigu s popisom svih pokojnika u tome groblju. Nije ga bilo.
Nekoliko dana poslije obilaska sarajevskog rimokatoličkog groblja “Svetoga Josipa”, zaputio sam se s tajnicom Matice hrvatske u Sarajevu na svoju drugu pretragu, ali na susjednom rimokatoličkom groblju “Svetoga Mihovila”.
Tamo sam upoznao Brunu koji je u računalu ureda u kapelici imao popis svih ukopanih. Pronašao je parcelu K4-36-13 na kojoj su, po njemu, bili ostaci groba Katarine Andrić, rođene Pejić i poveo nas prema njoj. Kamerom svoga mobitela napravio sam prve snimke, od kojih su sutradan urađene kolor fotografije.
Vratio sam se u ured Matice hrvatske, usput razmišljajući kako da obnovim vremenom do neprepoznatljivosti uništeni nadgrobni spomenik o trošku Edicije, koja za to nema namjenska sredstva. Sazvao sam Uređivačko vijeće edicije 11. svibnja i njegove članove izvijestio o tome, ilustrirajući stanje načinjenim fotografijama. Svi su njegovi članovi prihvatili moju ideju da pokušam pronaći sredstva i obnoviti nadgrobni spomenik Katarine Andrić. O tome sam 17. svibnja obavijestio i Ivana Lovrenovića. I njega se ta moja ideja, kao i članove Uređivačkog vijeća, posebno dojmila, jer bi s njezinom realizacijom “cijela stvar ostala u književnim okvirima, a izvan raznih političko-popovskih manipulacija, od kojih mi je muka”, napisao mi je u svojoj novoj mail poruci Ivan.
S fotografijama ostataka nadgrobnog spomenika i skeniranom fotografijom originalnoga spomenika Katarine Andrić iz Karaulčeve knjige, započeo sam prepisku o rekonstrukciji s odgovarajućim kantonalnim institucijama: Kantonalnim zavodom za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa, čiji je direktor Munib Buljina, Ministarstvom prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (direktor Abid Jusić), firmom “Pozder nekropoling” Sarajevo (direktor Ramo Pozder), KJKP “Pokop” (direktor Nuko Grebović). Pronašao sam i akademskog kipara Stijepu Gavrića, s kojim spomenute institucije u ovim poslovima inače surađuju, i predao mu originalnu fotografiju spomenika čiju sam rekonstrukciju pokrenuo.
Vrlo brzo stigao je odgovor Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa s točnom identifikacijom spomenika (prva, Brunina, bila je pogrešna samo za jedno grobno mjesto; u grobnom mjestu K4-36-13 ukopan je Anton Esterle, a u K4-35-12 Katarina Andrić, rođena Pejić). Da, od Katarinina obeliska od sarajevske hreše na čijem je prvom dijelu pisalo:
KATARINA
ANDRIĆ
rodjena Pejić
* ……….1872
+15. XII 1925,
a na trećem dijelu:
“Svojoj dobroj majci
njezin Ivan”
ostao je samo dio sokla od uzglavlja i nogu, a od vertikalnih dijelova baš niti jedan. Kipar Gavrić brzo je rekonstruirao dimenzije i sokla i obeliska. Njegove crteže s preciznim opisom vratio sam Kantonalnom zavodu da službeno odobri rekonstrukciju. U međuvremenu trebalo je dešifrirati dan i mjesec rođenja Katarine Pejić, što je bilo nemoguće s originalne fotografije. Tek koncem srpnja te je podatke pronašao fra Branko Neimarević (Katarina Pejić rođena je 19.VII. 1872.), na moju i zamolbu fra Marka Karamatića. (Zanimljivo: dugo traženi podatak, dok ovaj tekst pišem, pronalazim u drugom izdanju Andrićeve doktorske dizertacije “Razvoj duhovnoga života u Bosni i Hercegovini pod uticajem turske vladavine”, “Prosveta”, Beograd, 1997., na stranici 203. u opširnome “Životopisu Ive Andrića”, čiji je autor Radovan Popović.) Od direktora KJKP “Pokop” dolazi informacija da bi rekonstrukcija spomenika koštala oko 7.000 KM ukupno (bez PDV-a) i da bi taj posao u cijelosti vodio “Pokop” u suradnji s firmom “Pozder nekropoling”. “Pokop” obećava besplatno uraditi iskop zemljišta, izliti armirano-betonski temelj i uraditi betonsko oivičenje za obelisk.
Obratio sam se pismom gospodinu Emiru Hadžihafizbegoviću, ministru Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo da financijski pomogne rekonstrukciju ovoga spomenika. Ministar Hadžihafizbegović u telefonskom razgovoru mi obećava da će rekonstrukciju materijalno podržati u cijelosti. Zahvaljujući potpori Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, na čijem je čelu ministar Emir Hadžihafizbegović, na sarajevskom rimokatoličkom groblju “Svetoga Mihovila” ponovno obilježavamo grobno mjesto majke Ive Andrića autentičnim spomenikom.
Ministru Hadžihafizbegoviću, sjajnome glumcu, mnogo hvala! Hvala i svima drugim koji su sudjelovali u realizaciji ovoga projekta: direktorima Munibu Buljini, Abidu Jusiću, Nuki Greboviću, Rami Pozderu, akademskom kiparu Stijepi Gavriću, kao i arhitektici Lidvini Šimić.
Da nismo ovo učinili, zauvijek bi bio zatrt trag majci jednoga nobelovca, kao što je zatrt svaki trag grobu njegova oca Antuna (rođen je 1862. godine, a umro je 1894.). (I tu ću zagonetku pokušati rasvijetliti u narednom razdoblju, uz pomoć ljudi koji ovakve zadatke smatraju prvorazrednim civilizacijskim gestama, kao i ja.)
Od daleke 1925. godine, kada je Katarina Andrić umrla, do 2007. godine, u kojoj obnavljamo njezin obelisk na sarajevskom rimokatoličkom groblju “Svetoga Mihovila”, proteklo je 82 godine, samo godinu manje od broja godina života njezina sina (1892.-1975.), nobelovca, koji joj je obelisk podigao. Samo godinu prije smrti svoje majke Andrić je, već kao diplomata, na Sveučilištu u Grazu (15. lipnja), stekao titulu doktora, a 36 godina poslije dobitnik je Nobelove nagrade za književnost (1961.), čiji je cijeli novčani iznos u dva navrata darovao Bosni i Hercegovini za unapređenje bibliotekarstva. Od godine njegove smrti (1975.) do godine u kojoj obnavljamo obelisk koji je podigao svojoj dobroj majci proteklo je punih trideset dvije. Upravo onoliko koliko je živio njegov otac. Sa smrću Ive Andrića ugašena je loza Andrićevih, koji su prema kreševskoj matici rođenih, na koju se oslanja i knjiga Miroslava Karaulca “Rani Andrić”, starinom iz Sarajevskog polja. Andrićev je djed Antun upravo odande. Oženio je Katarinu Pamuk koja mu je rodila 11 djece: šest sinova i pet kćeri. Bio je zanatlija, majstor u mlinovima. Kao i većina Andrićevih, otac Ive Andrića Antun umro je od sušice vrlo mlad, rekoh li, u 32. godini života. Posljednja kći Andrićevoga djeda Antuna, Ana, udala se za austrijskog narednika, Poljaka Ivana Matkovšika, šefa pogranične žandarmerijske postaje granične oblasti Goražde, Višegrad, Rogatica.
Ivi Andriću je bilo dvije godine kada mu je otac umro od sušice. Njegova majka, Katarina, rođena Pejić, udovica je u 21. godini. Tetka Ana i tetak Ivan Matkovšik prihvaćaju njezina sina da ga podignu i školuju. Donesen je u Višegrad, gdje su živjeli, iz Travnika. Tamo je rođen 9. (10.) listopada/oktobra 1892., u ulici Zenjak 13, prilikom jednog putovanja njegove majke rodbini, koja se nalazila u okolici ovoga vezirskog grada. Pejići su živjeli u Grahoviku, zaseoku Doca.
Kuća Andrićevih u Sarajevu prešla je 1886. godine na Dragu Pamučinu, po svoj prilici rođaka iz bakine loze, navodi Karaulac. Njezin je posljednji vlasnik bio Sava Mlinarić. Iza Drugog svjetskog rata je srušena. Na njezinoj lokaciji (od Obale prema hotelu “Central”, kaže knjiga Alije Bejtića “Ulice i trgovi Sarajeva” u izdanju Muzeja grada Sarajeva iz 1973. godine, ta se lokacija prvo nazivala Kolukčije, potom Sabljarska, pa Ćumurija,) podignuta je zgrada beogradske konfekcije “Beko”.
Andrićev tetak i tetka stanovali su u Višegradu na lijevoj obali Drine. U njihovoj je kući radila djevojka iz susjedstva, Ajkuna Hreljić, siroče, služavka po tuđim kućama. Živjela je 100 godina.
Majka je iz Sarajeva posjećivala sina u Višegradu, obično ljeti, putujući dva dana (pruga je stigla tek 1906.). Andrić je završio osnovnu školu u ljeto 1903. i poslije raspusta sa stipendijom HKD Napredak od 200 kruna godišnje prešao je u Sarajevo kod majke. Stanovao je s njom u iznajmljenim sobama na Bistriku, u ulici Basamaci broj 21. Dok je pohađao Veliku sarajevsku gimnaziju (otvorena je 1879. ujesen) često se s njom seljakao, ne mijenjajući ulicu. Tako je njegova majka, na primjer, umrla u istoj ulici, ali na broju 7, kako je zabilježeno u matici umrlih rimokatoličke župe Presvetog Srca Isusova u Sarajevu. Majka je u njoj živjela do kraja života.
U Velikoj sarajevskoj gimnaziji 1909/1910. Andriću predaje jezik Tugomir Alaupović, slavista, prvi Bosanac koji je 1894. (kada je Andrić s dvije godine, ostavši bez oca, preselio tetki i tetku u Višegrad) doktorirao kod Vatroslava Jagića u Beču (“prvi Bošnjak doktor filozofije”). Andrić završava osmi razred Velike sarajevske gimnazije 31. svibnja, a maturski polaže 24. lipnja 1912. godine. Napušta Sarajevo u ljeto iste godine.
“Prava naša starinska, bosanska majka”, kako su je prema knjizi Miroslava Karaulca poznanici karakterizirali, Katarina Kata Andrić, rođena Pejić (Grahovik, Dolac kod Travnika 19.VII.1872.-Sarajevo, 15. XII.1925.), u Sarajevu je radila kao tkalja u tvornici ćilima koja se nalazila na Bistriku, nedaleko od kuće u Basamacima.
Neka je pokoj njezinoj duši!
Sarajevo, 2. kolovoza 2007.
***
Bosna franciscana, broj 27/2007.
Tekst je podijeljen novinarima na konferenciji za tisak na dan rođenja Ive Andrića, 10. listopada, održanoj u Matici hrvatskoj u Sarajevu, Vrazova 7
Grob Katarine Andrić, majke Ivanove
U vrijeme pripreme Andrićevih djela za ediciju Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga često sam s priređivačem Ivanom Lovrenovićem razmjenjivao mail poruke. U jednoj od njih Lovrenović mi je opisao svoj susret na ovogodišnjem Sajmu knjiga u sarajevskoj Skenderiji s nekim gospodinom koji je u kratkom razgovoru apelirao da se nešto uradi za spašavanje groba Andrićeve majke, jer je u vrlo lošem stanju. Mogu li što poduzeti da se grob Andrićeve majke uredi, pitao me je Lovrenović.
Prisjetio sam se knjige Miroslava Karaulca “Rani Andrić” (“Prosveta”, Beograd, 1980.), u kojoj sam prije ovoga rata, čitajući je, često nailazio na fotografiju nadgrobnog spomenika majke Ive Andrića. Pronašao sam je, skenirao, printao, i s njom sam se početkom svibnja zaputio prema sarajevskom rimokatoličkom groblju “Svetoga Josipa”, gdje bi se po prvim nesigurnim informacijama trebao nalaziti taj grob. Obavijestio sam Ivana o rezultatima svoje prve pretrage: proveo sam među mrtvima gotovo pune dvije ure tražeći spomenik Katarine Andrić na parceli nasuprot onoj na kojoj je nedavno obnovljeni spomenik Silvija Strahimira Kranjčevića, ali i po cijelome groblju. Nema ga. Od nekih radnika saznao sam da bi njegovo mjesto mogao točno znati izvjesni gospodin Ivan koji ima knjigu s popisom svih pokojnika u tome groblju. Nije ga bilo.
Nekoliko dana poslije obilaska sarajevskog rimokatoličkog groblja “Svetoga Josipa”, zaputio sam se s tajnicom Matice hrvatske u Sarajevu na svoju drugu pretragu, ali na susjednom rimokatoličkom groblju “Svetoga Mihovila”.
Tamo sam upoznao Brunu koji je u računalu ureda u kapelici imao popis svih ukopanih. Pronašao je parcelu K4-36-13 na kojoj su, po njemu, bili ostaci groba Katarine Andrić, rođene Pejić i poveo nas prema njoj. Kamerom svoga mobitela napravio sam prve snimke, od kojih su sutradan urađene kolor fotografije.
Vratio sam se u ured Matice hrvatske, usput razmišljajući kako da obnovim vremenom do neprepoznatljivosti uništeni nadgrobni spomenik o trošku Edicije, koja za to nema namjenska sredstva. Sazvao sam Uređivačko vijeće edicije 11. svibnja i njegove članove izvijestio o tome, ilustrirajući stanje načinjenim fotografijama. Svi su njegovi članovi prihvatili moju ideju da pokušam pronaći sredstva i obnoviti nadgrobni spomenik Katarine Andrić. O tome sam 17. svibnja obavijestio i Ivana Lovrenovića. I njega se ta moja ideja, kao i članove Uređivačkog vijeća, posebno dojmila, jer bi s njezinom realizacijom “cijela stvar ostala u književnim okvirima, a izvan raznih političko-popovskih manipulacija, od kojih mi je muka”, napisao mi je u svojoj novoj mail poruci Ivan.
S fotografijama ostataka nadgrobnog spomenika i skeniranom fotografijom originalnoga spomenika Katarine Andrić iz Karaulčeve knjige, započeo sam prepisku o rekonstrukciji s odgovarajućim kantonalnim institucijama: Kantonalnim zavodom za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa, čiji je direktor Munib Buljina, Ministarstvom prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (direktor Abid Jusić), firmom “Pozder nekropoling” Sarajevo (direktor Ramo Pozder), KJKP “Pokop” (direktor Nuko Grebović). Pronašao sam i akademskog kipara Stijepu Gavrića, s kojim spomenute institucije u ovim poslovima inače surađuju, i predao mu originalnu fotografiju spomenika čiju sam rekonstrukciju pokrenuo.
Vrlo brzo stigao je odgovor Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa s točnom identifikacijom spomenika (prva, Brunina, bila je pogrešna samo za jedno grobno mjesto; u grobnom mjestu K4-36-13 ukopan je Anton Esterle, a u K4-35-12 Katarina Andrić, rođena Pejić). Da, od Katarinina obeliska od sarajevske hreše na čijem je prvom dijelu pisalo:
KATARINA
ANDRIĆ
rodjena Pejić
* ……….1872
+15. XII 1925,
a na trećem dijelu:
“Svojoj dobroj majci
njezin Ivan”
ostao je samo dio sokla od uzglavlja i nogu, a od vertikalnih dijelova baš niti jedan. Kipar Gavrić brzo je rekonstruirao dimenzije i sokla i obeliska. Njegove crteže s preciznim opisom vratio sam Kantonalnom zavodu da službeno odobri rekonstrukciju. U međuvremenu trebalo je dešifrirati dan i mjesec rođenja Katarine Pejić, što je bilo nemoguće s originalne fotografije. Tek koncem srpnja te je podatke pronašao fra Branko Neimarević (Katarina Pejić rođena je 19.VII. 1872.), na moju i zamolbu fra Marka Karamatića. (Zanimljivo: dugo traženi podatak, dok ovaj tekst pišem, pronalazim u drugom izdanju Andrićeve doktorske dizertacije “Razvoj duhovnoga života u Bosni i Hercegovini pod uticajem turske vladavine”, “Prosveta”, Beograd, 1997., na stranici 203. u opširnome “Životopisu Ive Andrića”, čiji je autor Radovan Popović.) Od direktora KJKP “Pokop” dolazi informacija da bi rekonstrukcija spomenika koštala oko 7.000 KM ukupno (bez PDV-a) i da bi taj posao u cijelosti vodio “Pokop” u suradnji s firmom “Pozder nekropoling”. “Pokop” obećava besplatno uraditi iskop zemljišta, izliti armirano-betonski temelj i uraditi betonsko oivičenje za obelisk.
Obratio sam se pismom gospodinu Emiru Hadžihafizbegoviću, ministru Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo da financijski pomogne rekonstrukciju ovoga spomenika. Ministar Hadžihafizbegović u telefonskom razgovoru mi obećava da će rekonstrukciju materijalno podržati u cijelosti. Zahvaljujući potpori Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, na čijem je čelu ministar Emir Hadžihafizbegović, na sarajevskom rimokatoličkom groblju “Svetoga Mihovila” ponovno obilježavamo grobno mjesto majke Ive Andrića autentičnim spomenikom.
Ministru Hadžihafizbegoviću, sjajnome glumcu, mnogo hvala! Hvala i svima drugim koji su sudjelovali u realizaciji ovoga projekta: direktorima Munibu Buljini, Abidu Jusiću, Nuki Greboviću, Rami Pozderu, akademskom kiparu Stijepi Gavriću, kao i arhitektici Lidvini Šimić.
Da nismo ovo učinili, zauvijek bi bio zatrt trag majci jednoga nobelovca, kao što je zatrt svaki trag grobu njegova oca Antuna (rođen je 1862. godine, a umro je 1894.). (I tu ću zagonetku pokušati rasvijetliti u narednom razdoblju, uz pomoć ljudi koji ovakve zadatke smatraju prvorazrednim civilizacijskim gestama, kao i ja.)
Od daleke 1925. godine, kada je Katarina Andrić umrla, do 2007. godine, u kojoj obnavljamo njezin obelisk na sarajevskom rimokatoličkom groblju “Svetoga Mihovila”, proteklo je 82 godine, samo godinu manje od broja godina života njezina sina (1892.-1975.), nobelovca, koji joj je obelisk podigao. Samo godinu prije smrti svoje majke Andrić je, već kao diplomata, na Sveučilištu u Grazu (15. lipnja), stekao titulu doktora, a 36 godina poslije dobitnik je Nobelove nagrade za književnost (1961.), čiji je cijeli novčani iznos u dva navrata darovao Bosni i Hercegovini za unapređenje bibliotekarstva. Od godine njegove smrti (1975.) do godine u kojoj obnavljamo obelisk koji je podigao svojoj dobroj majci proteklo je punih trideset dvije. Upravo onoliko koliko je živio njegov otac. Sa smrću Ive Andrića ugašena je loza Andrićevih, koji su prema kreševskoj matici rođenih, na koju se oslanja i knjiga Miroslava Karaulca “Rani Andrić”, starinom iz Sarajevskog polja. Andrićev je djed Antun upravo odande. Oženio je Katarinu Pamuk koja mu je rodila 11 djece: šest sinova i pet kćeri. Bio je zanatlija, majstor u mlinovima. Kao i većina Andrićevih, otac Ive Andrića Antun umro je od sušice vrlo mlad, rekoh li, u 32. godini života. Posljednja kći Andrićevoga djeda Antuna, Ana, udala se za austrijskog narednika, Poljaka Ivana Matkovšika, šefa pogranične žandarmerijske postaje granične oblasti Goražde, Višegrad, Rogatica.
Ivi Andriću je bilo dvije godine kada mu je otac umro od sušice. Njegova majka, Katarina, rođena Pejić, udovica je u 21. godini. Tetka Ana i tetak Ivan Matkovšik prihvaćaju njezina sina da ga podignu i školuju. Donesen je u Višegrad, gdje su živjeli, iz Travnika. Tamo je rođen 9. (10.) listopada/oktobra 1892., u ulici Zenjak 13, prilikom jednog putovanja njegove majke rodbini, koja se nalazila u okolici ovoga vezirskog grada. Pejići su živjeli u Grahoviku, zaseoku Doca.
Kuća Andrićevih u Sarajevu prešla je 1886. godine na Dragu Pamučinu, po svoj prilici rođaka iz bakine loze, navodi Karaulac. Njezin je posljednji vlasnik bio Sava Mlinarić. Iza Drugog svjetskog rata je srušena. Na njezinoj lokaciji (od Obale prema hotelu “Central”, kaže knjiga Alije Bejtića “Ulice i trgovi Sarajeva” u izdanju Muzeja grada Sarajeva iz 1973. godine, ta se lokacija prvo nazivala Kolukčije, potom Sabljarska, pa Ćumurija,) podignuta je zgrada beogradske konfekcije “Beko”.
Andrićev tetak i tetka stanovali su u Višegradu na lijevoj obali Drine. U njihovoj je kući radila djevojka iz susjedstva, Ajkuna Hreljić, siroče, služavka po tuđim kućama. Živjela je 100 godina.
Majka je iz Sarajeva posjećivala sina u Višegradu, obično ljeti, putujući dva dana (pruga je stigla tek 1906.). Andrić je završio osnovnu školu u ljeto 1903. i poslije raspusta sa stipendijom HKD Napredak od 200 kruna godišnje prešao je u Sarajevo kod majke. Stanovao je s njom u iznajmljenim sobama na Bistriku, u ulici Basamaci broj 21. Dok je pohađao Veliku sarajevsku gimnaziju (otvorena je 1879. ujesen) često se s njom seljakao, ne mijenjajući ulicu. Tako je njegova majka, na primjer, umrla u istoj ulici, ali na broju 7, kako je zabilježeno u matici umrlih rimokatoličke župe Presvetog Srca Isusova u Sarajevu. Majka je u njoj živjela do kraja života.
U Velikoj sarajevskoj gimnaziji 1909/1910. Andriću predaje jezik Tugomir Alaupović, slavista, prvi Bosanac koji je 1894. (kada je Andrić s dvije godine, ostavši bez oca, preselio tetki i tetku u Višegrad) doktorirao kod Vatroslava Jagića u Beču (“prvi Bošnjak doktor filozofije”). Andrić završava osmi razred Velike sarajevske gimnazije 31. svibnja, a maturski polaže 24. lipnja 1912. godine. Napušta Sarajevo u ljeto iste godine.
“Prava naša starinska, bosanska majka”, kako su je prema knjizi Miroslava Karaulca poznanici karakterizirali, Katarina Kata Andrić, rođena Pejić (Grahovik, Dolac kod Travnika 19.VII.1872.-Sarajevo, 15. XII.1925.), u Sarajevu je radila kao tkalja u tvornici ćilima koja se nalazila na Bistriku, nedaleko od kuće u Basamacima.
Neka je pokoj njezinoj duši!
Sarajevo, 2. kolovoza 2007.
***
Bosna franciscana, broj 27/2007.
Tekst je podijeljen novinarima na konferenciji za tisak na dan rođenja Ive Andrića, 10. listopada, održanoj u Matici hrvatskoj u Sarajevu, Vrazova 7