Tvoje me pismo ganulo, baš kao i pjesma koju si mi posvetio prvih dana tamnice, a koja je uspjela u moju ćeliju unijeti onaj zrak i ono svjetlo koji su mi nedostajali, i nadasve bratstvo od nekoga tko je takve časove i sam iskusio.
Naša Rosa dopratila me do u zatvor. Njezina me pisma za tmurnih časova tješe i bodre.
I ovdje uokolo cvjeta proljeće, ali ga mogu vidjeti samo izdaleka, sa prozora i rešetaka. Na komadićku zemlje između napuštenih staklenika blista grm forzicije, i četiri stabalca trešnje, prekrivena nježnim bijelim cvjetićima.
Prvi dan proljeća, oduvijek, za me počinje zorom kad prvi put čujem i da pjeva kos. Dogodilo se i ove godine: četrnaestog ožujka, dok je kroz maglu probijala se “ranoranka ružoprsta zora”, poizdalje mi je stigao slabašni glas da me podsjeti da je život mio i izdržljiv, a i da priroda ne izdaje onoga tko je voli.
Ovdje prenapučenost i muk o stvarnim zatvorskim uvjetima, zajedno s udaljenošću dragih nam ljudi, izazivaju neiskazivu tjeskobu i osjećaj nedostatnosti. A ipak pobuđuje divotu i divljenje, izdržljivost i konkretnu prostodušnost, uz pomoć koje zatvorenice prkose tom “životu u vrijeme koronavirusa”.
Među ovim zidovima pletu se odnosi osuđeni da traju znatno duže od onih koji se, vani, rađaju s balkona na balkon: to su zajedno nošeni okovi, podijeljene oskudne zalihe namirnica te riječ koja izbavlja zaboravljene ure… pa i bahatost stražara, jasna i nepremostiva granica između onoga tko zatvara i onoga tko je zatvoren.
Moja Dolina čeka me tamo: iz hodnika odjela slutim joj pravac, ali joj ne vidim planine, jer je perspektiva zaslijepljena od goleme centrale koja, zajedno s istovarenim recikliranim otpadom nedaleko od klaonice – “obzorja dalekog što pogled mi skriva”.
Moja “boračka obitelj” želi me kod kuće. I ovdje u Valletti sričemo zahtjeve za alternativne mjere izvan zatvora, ali Tribunal u Torinu, ropski odan fašističko-legističkom pravosuđu na vlasti, koje zatvorenike doživljava ništa manje opasnim nego što je ova epidemija, i dalje kapije drži zaključanima.
Pa ipak, usred užasa – “Ostati ljudsko biće glavna je stvar. A to znači: ostati čvrst, jasan i vedar, vedar da, usprkos svemu. Ostati ljudsko biće znači radosno hitnuti vlastiti život na veliku vagu usuda, kad je to nužno učiniti, ali istodobno radovati se svakom sunčanom danu i svakom lijepom oblaku” (Rosa Luxembourg, 23. prosinca 1916).
Grlim Te, Erri
Pismo Nicolette Dosio iz zatvora Erriju de Luci
Dragi Erri,
Tvoje me pismo ganulo, baš kao i pjesma koju si mi posvetio prvih dana tamnice, a koja je uspjela u moju ćeliju unijeti onaj zrak i ono svjetlo koji su mi nedostajali, i nadasve bratstvo od nekoga tko je takve časove i sam iskusio.
Naša Rosa dopratila me do u zatvor. Njezina me pisma za tmurnih časova tješe i bodre.
I ovdje uokolo cvjeta proljeće, ali ga mogu vidjeti samo izdaleka, sa prozora i rešetaka. Na komadićku zemlje između napuštenih staklenika blista grm forzicije, i četiri stabalca trešnje, prekrivena nježnim bijelim cvjetićima.
Prvi dan proljeća, oduvijek, za me počinje zorom kad prvi put čujem i da pjeva kos. Dogodilo se i ove godine: četrnaestog ožujka, dok je kroz maglu probijala se “ranoranka ružoprsta zora”, poizdalje mi je stigao slabašni glas da me podsjeti da je život mio i izdržljiv, a i da priroda ne izdaje onoga tko je voli.
Ovdje prenapučenost i muk o stvarnim zatvorskim uvjetima, zajedno s udaljenošću dragih nam ljudi, izazivaju neiskazivu tjeskobu i osjećaj nedostatnosti. A ipak pobuđuje divotu i divljenje, izdržljivost i konkretnu prostodušnost, uz pomoć koje zatvorenice prkose tom “životu u vrijeme koronavirusa”.
Među ovim zidovima pletu se odnosi osuđeni da traju znatno duže od onih koji se, vani, rađaju s balkona na balkon: to su zajedno nošeni okovi, podijeljene oskudne zalihe namirnica te riječ koja izbavlja zaboravljene ure… pa i bahatost stražara, jasna i nepremostiva granica između onoga tko zatvara i onoga tko je zatvoren.
Moja Dolina čeka me tamo: iz hodnika odjela slutim joj pravac, ali joj ne vidim planine, jer je perspektiva zaslijepljena od goleme centrale koja, zajedno s istovarenim recikliranim otpadom nedaleko od klaonice – “obzorja dalekog što pogled mi skriva”.
Moja “boračka obitelj” želi me kod kuće. I ovdje u Valletti sričemo zahtjeve za alternativne mjere izvan zatvora, ali Tribunal u Torinu, ropski odan fašističko-legističkom pravosuđu na vlasti, koje zatvorenike doživljava ništa manje opasnim nego što je ova epidemija, i dalje kapije drži zaključanima.
Pa ipak, usred užasa – “Ostati ljudsko biće glavna je stvar. A to znači: ostati čvrst, jasan i vedar, vedar da, usprkos svemu. Ostati ljudsko biće znači radosno hitnuti vlastiti život na veliku vagu usuda, kad je to nužno učiniti, ali istodobno radovati se svakom sunčanom danu i svakom lijepom oblaku” (Rosa Luxembourg, 23. prosinca 1916).
Grlim Te, Erri.
Do skorog viđenja, u našoj Dolini!
Nicoletta
Priredio i preveo Tvrtko Klarić