Njih dvojica će odbraniti grad – pomišljao sam skoro svaki put kad bih u prolazu, kroz rešetke na prozoru male zanatske radionice u suterenu, ugledao dvojicu sredovječnih majstora u rasparenim vojnim uniformama i tamnoplavim keceljama, okrenutih prema upaljenim radnim lampama, nadnesenih nad tajnom čarobne kutije, nad svakim od šezdesetosam njezinih dijelova, od puža do kobilice, kordara i dugmeta, od pervaza do pervaza, od glasnjače do finih otvora, od glave, čivija i vrata, do žica i duše; onu dvojicu zemljaka zlatnih ruku i starinskog, danas gotovo zaboravljenog i izgubljenog strpljenja kojim su se hranili i izdržavali, i koje ih nije napuštalo ni tih unezvijerenih dana i godina u poluopkoljenom, ratom opelješenom, nasumično granatiranom gradu; onu dvojicu nerazdvojnih rođaka zadubljenih u drvo koje najljepše pjeva tek kada umre, onih lautara što osluškuju izrezane trupce, što suve daske od javora i smrče iscrtavaju i režu, rezbare i tanje, sve duže i duže sa sve manje izuvijane šuške i piljevine, djeljaju i stružu, rendetom malim ko naprstak blanjaju i glačaju do tananosti, savijaju stranice na vrućem, paze da se ne lome na mlakom i toplom, da ne nagore na vrelom gvožđu, i ne prestaju da mjere, dotjeruju, kuckaju kažiprstom u donju i gornju ploču, prislanjaju uho i traže sve dok u drvetu ne pronađu muziku; sve dok u obliku (sve dok u ženstvenim tijelu majstorske violine premazanom iznutra propolisom i lanenim uljem) ne zatoče prazninu a oslobode zvuk, treperenje, srce tvorevine, i glas, uzvišeni cvilež iskušanog vremena sabranog u gustim godovima smreke i javora rebraša iz naših šuma. Tek tada bi bojili i lakirali, ne samo zbog topline i sjaja, nego da bi se sve povezalo i sjedinilo, da bi nježni instrument što duže trajao i pamtio, da bi se sve starije i krhkije drvo sve lakše oglašavalo muzikom.
A toliko puta sam (pričajući sam sa sobom o koječemu i o poeziji, cjepidlačeći o razlici između umjetnosti, djela slobodnog, djela posvećenog, sve predanijeg a sve slobodnijeg, sve slobodnijeg a sve preciznijeg majstorstva, i umjetničkog zanatstva, postupnog odvajanja od stabla svega što nije violina) brzopleto pomislio da u ovom malom gradu nema pjesnika, nema pravih, životvornih majstora, bez kojih grad ne može reći da je grad, čuti šta mu se sa nama piše.
Graditelji violina
Njih dvojica će odbraniti grad – pomišljao sam skoro
svaki put kad bih u prolazu, kroz rešetke na prozoru
male zanatske radionice u suterenu, ugledao dvojicu
sredovječnih majstora u rasparenim vojnim uniformama
i tamnoplavim keceljama, okrenutih prema upaljenim
radnim lampama, nadnesenih nad tajnom čarobne kutije,
nad svakim od šezdesetosam njezinih dijelova, od puža
do kobilice, kordara i dugmeta, od pervaza do pervaza,
od glasnjače do finih otvora, od glave, čivija i vrata,
do žica i duše; onu dvojicu zemljaka zlatnih ruku
i starinskog, danas gotovo zaboravljenog i izgubljenog
strpljenja kojim su se hranili i izdržavali, i koje ih
nije napuštalo ni tih unezvijerenih dana i godina
u poluopkoljenom, ratom opelješenom, nasumično
granatiranom gradu; onu dvojicu nerazdvojnih rođaka
zadubljenih u drvo koje najljepše pjeva tek kada umre,
onih lautara što osluškuju izrezane trupce,
što suve daske od javora i smrče iscrtavaju i režu,
rezbare i tanje, sve duže i duže sa sve manje izuvijane
šuške i piljevine, djeljaju i stružu, rendetom malim
ko naprstak blanjaju i glačaju do tananosti, savijaju
stranice na vrućem, paze da se ne lome na mlakom
i toplom, da ne nagore na vrelom gvožđu, i ne prestaju
da mjere, dotjeruju, kuckaju kažiprstom u donju i gornju
ploču, prislanjaju uho i traže sve dok u drvetu ne pronađu
muziku; sve dok u obliku (sve dok u ženstvenim tijelu
majstorske violine premazanom iznutra propolisom
i lanenim uljem) ne zatoče prazninu a oslobode zvuk,
treperenje, srce tvorevine, i glas, uzvišeni cvilež
iskušanog vremena sabranog u gustim godovima
smreke i javora rebraša iz naših šuma. Tek tada bi
bojili i lakirali, ne samo zbog topline i sjaja,
nego da bi se sve povezalo i sjedinilo, da bi nježni
instrument što duže trajao i pamtio, da bi se sve
starije i krhkije drvo sve lakše oglašavalo muzikom.
A toliko puta sam (pričajući sam sa sobom o koječemu
i o poeziji, cjepidlačeći o razlici između umjetnosti,
djela slobodnog, djela posvećenog, sve predanijeg
a sve slobodnijeg, sve slobodnijeg a sve preciznijeg
majstorstva, i umjetničkog zanatstva, postupnog odvajanja
od stabla svega što nije violina) brzopleto pomislio
da u ovom malom gradu nema pjesnika, nema pravih,
životvornih majstora, bez kojih grad ne može
reći da je grad, čuti šta mu se sa nama piše.