Vruće, na momente i prevruće ljeto 2015. godine produžilo se i na prve septembarske dane, kad sam se obreo na kraćem odmoru u Gradcu na moru, toj najbližoj (nama Bosancima) morskoj destinaciji. Žurio sam tog, već na izmaku, morskog jutra da se iz Ulice Ivana Kaćića Miočića uspnem na najvišu kotu u gradu zvanoj Gradina, na kojoj je 1972. godine narod Podbiokovskog kraja podigao spomenik poginulim antifašistima / partizanima, stradalim u borbi protiv tadašnjeg neprijatelja. Prošao sam pored velike i raskošno uređene crkve, koja je do izgradnje pomenutog spomenika bila na najvišoj koti Gradca, ali od 1972. godine tu njenu poziciju preuzeo je nekoliko metara visočiji spomenik. S te kote zaista se pruža divan pogled na okolinu: desno prema Makarskoj i lijevo prema Pločama, a u sredini široko morsko plavetnilo sa naznakama u pozadini poluotoka Pelješca i otoka Korčule.
Na prvom nivou spomenika na dvije ploče ispisana imena: na prvoj u kraćem redu poginulih boraca u borbama za ovaj kraj, a do nje na drugoj u dva reda popis duplo duži s imenima vojnika koji su svoje živote dali za slobodu budućih generacija. Iznad tog platoa je drugi, nešto veći, na čijoj sredini u vidu četverougaonog obeliska dominira spomenik. Iznad njegove baze, na sve četiri strane, detalji borbe u reljefu a odatle oko desetak metara uvis obelisk se sužava da bi na njegovom vrhu, sve do koju godinu prije, bila postavljena bronzana skulptura borca poleglog na konja, čiji je autor August Augustinčić. Ta skulptura danas stoji na lijevoj strani platoa kao otpadak od drveta koji je drvosječa sjekirom odbio od stabla. Na dijelu koji je bio vezan sa postoljem garež od vatre koja ga je, vjerovatno, otrgla od obeliska.
Ova odvojenost „glave od tijela“ spomenika zaintrigirala me, ali tek na dvadesetak minuta kada mi je tu enigmu odgonetnula gazdarica Nevenka, starica u sedamdesetim godinama kod koje kao turist boravim, vitalna mještanka Gradca koja je ovdje rođena i odrasla i koja poznaje većinu stanovnika Gradca, a i upućena je u sva ovdašnja dešavanja. Veli mi da je spomenik oskrnavljen koju godinu nakon rata i to „u pola bijela dana“. Ne kaže kako je i ko i to počinio, ali kazuje da je to sramota cijelog grada i ovdašnjih ljudi, jer je to udar na povijest.
Oskrnjavljenje spomenika palim borcima Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. godine nije samo bruka nego i pucanj u samoga sebe, s obzirom da na spomeniku piše da ga podiže narod ovoga kraja. A narod Podbiokovskog kraja bio je isti onaj i tada kao što je i danas (s razlikom od iseljavanja manjeg dijela stanovništva nakon vojne akcije „Oluja“), samo što je danas vlast druga – nije partizanska nego demokratska.
Srećom, ova moja posjeta spomeniku nije bila na početku odmora – jer bi mi donekle pokvarila raspoloženje i odmorski ugođaj, nego pretposljednjeg dana boravka, kada sam sumirao rezultate odmora na moru. A ti utisci su zaista neobični. Zašto?
Gradac, moje omiljeno mjesto za odmor na moru posljednjih godina šeste i prvih godina sedme decenije (dok spomenik o kome sam govorio nije postojao) nije ni blizu onoga kakvog pamtim iz mladalačkih dana.
Te godine su bile prve nakon mog zaposljenja u školi u Kaknju. Gotovo dvomjesečni raspust u vidu odmora privlačio me magnetskom snagom, te sam i otišao raditi u prosvjetu, mada mala plaćam nije mogla pokriti troškove boravka na moru. U to vrijeme moj brat je radio u Rudniku, koji je svojim radnicima (a svi su se zvali rudari, mada moj brat nije bio jamski radnik) u vidu regresa nudio odmor u Gradcu od desetak dana na kredit u ukupnom iznosu oko, recimo, sadašnjih stotinjak maraka za kompletna tri obroka hrane dnevno i pristojan smještaj. Kako je brat u to vrijeme svake godine sa porodicom kampirao na moru, ponudio je na korištenje meni taj svoj regres koji mi je dobro došao.
Ta tri-četiri ljeta, koliko sam boravio u Gradcu, ostala su mi u najljepšim mladalačkim uspomenama, jer sam se – mada bez svog stalnog društva, ali sa meni dobropoznatim Kakanjcima, najčešće desetak godina starijih od mene – družio uživajući u čarima tada popularnog morskog odmora. Kad u namjenski izgrađenim objektima, zbog gužve u sezoni, u njima nije bilo mjesta, one mlađe su smještali u iznajmljene kuće u neposrednoj blizini odmarališta. Tako sam se jedne godine sa Osmanom našao u dvokrevetnoj sobi kuće čiji vlasnik je bio izvjesni Mato, koji je imao posjed iznad Jadranske magistrale. Na tom posjedu držao je stoku i u ljetnoj sezoni, kad bi rudarima iznajmio kuću, s porodicom stanovao u tamošnjoj kući. Jednog jutra dođe Mato da obiđe svoje goste te s njim započnemo priču o njegovom životu i turističkoj „avanturi“. Veli da je prije tri-četiri godina uz pomoć bankarskih kredita sagradio ovu kuću u kojoj smo smješteni i da mu turizam dođe kao sporedno zanimanje, uz ono glavno – uzgoj vinove loze i bavljenje stočarstvom. Bilo je to vrijeme kada su se Dalmatinci započinjali baviti turizmom, ali nisu napuštali tradiciju proizvodnje grožđa, vina i rakije. Od sunca i mora počinjali su se pomalo bogatiti i zapostavljati poljoprivredu, jer je s manje truda i znoja bilo lakše zaraditi dinare iznajmljivanjem soba nego motikom obrađivati zemlju i na njoj proizvoditi hranu i piće.
Pozove nas taj dan Mato da s njim krenemo na njegovo imanje udaljeno manje od kilometar od rudničkog odmarališta. Tako mi znatiželja da podrobnije upoznam život poznanika Mate tog prijepodneva uskrati kupanje. Dovede nas naš domaćin na imanje: kuća kamena bez fasade sa dvije prostorije i oskudnim, samo onim najnužnijim, namještajem. U kući nema poda niti prostirke nego je nabijena zemlja po kojoj se hoda, na starinskim stolicama se sjedi a na ofucanom kauču (više kao sećija) vjerovatno spava. Kad smo nakon otvaranja vrata ušli u kuću preplašene dvije kokoši su izletjele vani. Ponudio nas je Mato dobrom lozom, kao što to čini svaki dobar domaćin, a na rastanku – kako bismo mu se na neki način zahvalili za gostoprimstvo – kupismo po dva litra crnog vina koje smo pili dok smo bili na odmoru. Vlastito saznanje o tome kako se u Dalmaciji počeo razvijati privatni turizam obogatio sam još jednim primjerom.
Dane tog odmora provodio sam u sunčanju i kupanju a noći na igrankama u tada jedinom hotelu „Laguni“. Gradac je bilo malo i idealo mjesto za one goste koji su uživali u ljepotama morskog ambijenta i u tišini.
Jedne godine u smjene u kojoj sam bio, obreli su se moji dobri poznanici iz Kakanj: Dane, Kirbi i njegov brat Coco. Braća studenti a Dane kao i ja nastavnik. Bili smo tih desetak dana gotovo nerazdvojni. U društvo bi nam navečer pristizao i Ante, Kirbijev kolega sa medicinskog fakulteta koji je rođen u Gradcu, u kome je živio u ljetnjim mjesecima. To druženje s Antom proširilo je naša saznanja o morskim labudovima koje smo počeli glumiti. Odlazili smo navečer na igranke u „Lagunu“ u kojoj je do 23 sata svirao neki ansambl, a potom smo prelazili u diskoteku u kojoj se svaku noć vrtila pjesma „More“ u izvođenju Doris Dragović. Bio je to hit koji nam je pojačavao adrenalin za ljubavne avanture.
Dok prebirem po sjećanjima iz tih mladalačkih dana, preda mnom je danas Gradac sasvim drugačiji. One privatne kuće izgubile su se između novosagrađenih apartmana, hotela i drugih ugostiteljskih objekata, a niz restorana i kafana uz rivu promijenili su totalno imidž Gradca. Nekadašnji objekat zvani Rudari, sa novim dograđenim dijelom i starim nešto adaptiranim, ne samo da djeluje drugačije nego se sada zove hotel „Sunce“. Ispred njega betonska plaža u vidu platoa nije izmijenjena, ali je na njoj veliki tobogan, sada zaključan, s kojeg kupači skaču u more.
Pitam koji sat kasnije gazdaricu Nevenku kada se sve to toliko izgradilo i ko su gazde objekata? Veli da je sve krenulo sredinom sedamdesetih godina nakon velikom zemljotresa na Makarskom području (dakle, neposredno kad sam prestao dolazli u ovo mjesto) kad se cjelokupno hrvatsko društvo okrenulo turizmu i davanju raznovrsnih podsticaja za razvoj. To su gradili i domaći ljudi ali i oni koji su pristizali iz Hercegovine i susjednih gradova. Najnovija tranzicija desila se nakon Domovinskog rata kad su ovadašnje gazde – kako kaže Nevenka – poklopile sva ona odmarališta koja su bila bosanska, samo je još ostao neriješen status „Đure Salaja“. Pitam je da li poznaje Antu koji bi mogao biti ljekar, a ona mi sve reče o njemu, što nisam znao ni dok sam se s njim družio: da potiče iz revolucionalne partizanske porodice, da je u Gradcu bio dobar i uvažavan ljekar opće prakse, te da nikada nije osnovao porodicu nego je do zadnjeg dana živio s bolesnom majkom. Samo koji mjesec nakon njene smrti, a obolio od šećerne bolesti, potresen majčinom smrću, i on je veoma brzo za njom otišao na onaj svijet, kaže Nevenka.
Dobro sam se odmorio tog septembra 2015. godine, ali me sjećanja i oživljavanje uspomena na Gradac nečemu poučilo – ne samo u ovom nego i u niz drugih slučajeva – da u trećoj životnoj dobi, kad je život samo lijep u mladalačkim sjećanjima, ne trebam se vraćati onom proživljenom u mladosti i odlaziti u ona mjesta gdje sam mladost živio u svoj njenoj ljepoti i punoći. Ta prisjećanja mi proizvode suprotni efekat od onoga stvarnog što se tada događalo, a gradovi moje mladosti se uruše poput kule od karata, postajući smetljište moje prošlosti.
Gradac na moru
Vruće, na momente i prevruće ljeto 2015. godine produžilo se i na prve septembarske dane, kad sam se obreo na kraćem odmoru u Gradcu na moru, toj najbližoj (nama Bosancima) morskoj destinaciji. Žurio sam tog, već na izmaku, morskog jutra da se iz Ulice Ivana Kaćića Miočića uspnem na najvišu kotu u gradu zvanoj Gradina, na kojoj je 1972. godine narod Podbiokovskog kraja podigao spomenik poginulim antifašistima / partizanima, stradalim u borbi protiv tadašnjeg neprijatelja. Prošao sam pored velike i raskošno uređene crkve, koja je do izgradnje pomenutog spomenika bila na najvišoj koti Gradca, ali od 1972. godine tu njenu poziciju preuzeo je nekoliko metara visočiji spomenik. S te kote zaista se pruža divan pogled na okolinu: desno prema Makarskoj i lijevo prema Pločama, a u sredini široko morsko plavetnilo sa naznakama u pozadini poluotoka Pelješca i otoka Korčule.
Na prvom nivou spomenika na dvije ploče ispisana imena: na prvoj u kraćem redu poginulih boraca u borbama za ovaj kraj, a do nje na drugoj u dva reda popis duplo duži s imenima vojnika koji su svoje živote dali za slobodu budućih generacija. Iznad tog platoa je drugi, nešto veći, na čijoj sredini u vidu četverougaonog obeliska dominira spomenik. Iznad njegove baze, na sve četiri strane, detalji borbe u reljefu a odatle oko desetak metara uvis obelisk se sužava da bi na njegovom vrhu, sve do koju godinu prije, bila postavljena bronzana skulptura borca poleglog na konja, čiji je autor August Augustinčić. Ta skulptura danas stoji na lijevoj strani platoa kao otpadak od drveta koji je drvosječa sjekirom odbio od stabla. Na dijelu koji je bio vezan sa postoljem garež od vatre koja ga je, vjerovatno, otrgla od obeliska.
Ova odvojenost „glave od tijela“ spomenika zaintrigirala me, ali tek na dvadesetak minuta kada mi je tu enigmu odgonetnula gazdarica Nevenka, starica u sedamdesetim godinama kod koje kao turist boravim, vitalna mještanka Gradca koja je ovdje rođena i odrasla i koja poznaje većinu stanovnika Gradca, a i upućena je u sva ovdašnja dešavanja. Veli mi da je spomenik oskrnavljen koju godinu nakon rata i to „u pola bijela dana“. Ne kaže kako je i ko i to počinio, ali kazuje da je to sramota cijelog grada i ovdašnjih ljudi, jer je to udar na povijest.
Oskrnjavljenje spomenika palim borcima Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. godine nije samo bruka nego i pucanj u samoga sebe, s obzirom da na spomeniku piše da ga podiže narod ovoga kraja. A narod Podbiokovskog kraja bio je isti onaj i tada kao što je i danas (s razlikom od iseljavanja manjeg dijela stanovništva nakon vojne akcije „Oluja“), samo što je danas vlast druga – nije partizanska nego demokratska.
Srećom, ova moja posjeta spomeniku nije bila na početku odmora – jer bi mi donekle pokvarila raspoloženje i odmorski ugođaj, nego pretposljednjeg dana boravka, kada sam sumirao rezultate odmora na moru. A ti utisci su zaista neobični. Zašto?
Gradac, moje omiljeno mjesto za odmor na moru posljednjih godina šeste i prvih godina sedme decenije (dok spomenik o kome sam govorio nije postojao) nije ni blizu onoga kakvog pamtim iz mladalačkih dana.
Te godine su bile prve nakon mog zaposljenja u školi u Kaknju. Gotovo dvomjesečni raspust u vidu odmora privlačio me magnetskom snagom, te sam i otišao raditi u prosvjetu, mada mala plaćam nije mogla pokriti troškove boravka na moru. U to vrijeme moj brat je radio u Rudniku, koji je svojim radnicima (a svi su se zvali rudari, mada moj brat nije bio jamski radnik) u vidu regresa nudio odmor u Gradcu od desetak dana na kredit u ukupnom iznosu oko, recimo, sadašnjih stotinjak maraka za kompletna tri obroka hrane dnevno i pristojan smještaj. Kako je brat u to vrijeme svake godine sa porodicom kampirao na moru, ponudio je na korištenje meni taj svoj regres koji mi je dobro došao.
Ta tri-četiri ljeta, koliko sam boravio u Gradcu, ostala su mi u najljepšim mladalačkim uspomenama, jer sam se – mada bez svog stalnog društva, ali sa meni dobropoznatim Kakanjcima, najčešće desetak godina starijih od mene – družio uživajući u čarima tada popularnog morskog odmora. Kad u namjenski izgrađenim objektima, zbog gužve u sezoni, u njima nije bilo mjesta, one mlađe su smještali u iznajmljene kuće u neposrednoj blizini odmarališta. Tako sam se jedne godine sa Osmanom našao u dvokrevetnoj sobi kuće čiji vlasnik je bio izvjesni Mato, koji je imao posjed iznad Jadranske magistrale. Na tom posjedu držao je stoku i u ljetnoj sezoni, kad bi rudarima iznajmio kuću, s porodicom stanovao u tamošnjoj kući. Jednog jutra dođe Mato da obiđe svoje goste te s njim započnemo priču o njegovom životu i turističkoj „avanturi“. Veli da je prije tri-četiri godina uz pomoć bankarskih kredita sagradio ovu kuću u kojoj smo smješteni i da mu turizam dođe kao sporedno zanimanje, uz ono glavno – uzgoj vinove loze i bavljenje stočarstvom. Bilo je to vrijeme kada su se Dalmatinci započinjali baviti turizmom, ali nisu napuštali tradiciju proizvodnje grožđa, vina i rakije. Od sunca i mora počinjali su se pomalo bogatiti i zapostavljati poljoprivredu, jer je s manje truda i znoja bilo lakše zaraditi dinare iznajmljivanjem soba nego motikom obrađivati zemlju i na njoj proizvoditi hranu i piće.
Pozove nas taj dan Mato da s njim krenemo na njegovo imanje udaljeno manje od kilometar od rudničkog odmarališta. Tako mi znatiželja da podrobnije upoznam život poznanika Mate tog prijepodneva uskrati kupanje. Dovede nas naš domaćin na imanje: kuća kamena bez fasade sa dvije prostorije i oskudnim, samo onim najnužnijim, namještajem. U kući nema poda niti prostirke nego je nabijena zemlja po kojoj se hoda, na starinskim stolicama se sjedi a na ofucanom kauču (više kao sećija) vjerovatno spava. Kad smo nakon otvaranja vrata ušli u kuću preplašene dvije kokoši su izletjele vani. Ponudio nas je Mato dobrom lozom, kao što to čini svaki dobar domaćin, a na rastanku – kako bismo mu se na neki način zahvalili za gostoprimstvo – kupismo po dva litra crnog vina koje smo pili dok smo bili na odmoru. Vlastito saznanje o tome kako se u Dalmaciji počeo razvijati privatni turizam obogatio sam još jednim primjerom.
Dane tog odmora provodio sam u sunčanju i kupanju a noći na igrankama u tada jedinom hotelu „Laguni“. Gradac je bilo malo i idealo mjesto za one goste koji su uživali u ljepotama morskog ambijenta i u tišini.
Jedne godine u smjene u kojoj sam bio, obreli su se moji dobri poznanici iz Kakanj: Dane, Kirbi i njegov brat Coco. Braća studenti a Dane kao i ja nastavnik. Bili smo tih desetak dana gotovo nerazdvojni. U društvo bi nam navečer pristizao i Ante, Kirbijev kolega sa medicinskog fakulteta koji je rođen u Gradcu, u kome je živio u ljetnjim mjesecima. To druženje s Antom proširilo je naša saznanja o morskim labudovima koje smo počeli glumiti. Odlazili smo navečer na igranke u „Lagunu“ u kojoj je do 23 sata svirao neki ansambl, a potom smo prelazili u diskoteku u kojoj se svaku noć vrtila pjesma „More“ u izvođenju Doris Dragović. Bio je to hit koji nam je pojačavao adrenalin za ljubavne avanture.
Dok prebirem po sjećanjima iz tih mladalačkih dana, preda mnom je danas Gradac sasvim drugačiji. One privatne kuće izgubile su se između novosagrađenih apartmana, hotela i drugih ugostiteljskih objekata, a niz restorana i kafana uz rivu promijenili su totalno imidž Gradca. Nekadašnji objekat zvani Rudari, sa novim dograđenim dijelom i starim nešto adaptiranim, ne samo da djeluje drugačije nego se sada zove hotel „Sunce“. Ispred njega betonska plaža u vidu platoa nije izmijenjena, ali je na njoj veliki tobogan, sada zaključan, s kojeg kupači skaču u more.
Pitam koji sat kasnije gazdaricu Nevenku kada se sve to toliko izgradilo i ko su gazde objekata? Veli da je sve krenulo sredinom sedamdesetih godina nakon velikom zemljotresa na Makarskom području (dakle, neposredno kad sam prestao dolazli u ovo mjesto) kad se cjelokupno hrvatsko društvo okrenulo turizmu i davanju raznovrsnih podsticaja za razvoj. To su gradili i domaći ljudi ali i oni koji su pristizali iz Hercegovine i susjednih gradova. Najnovija tranzicija desila se nakon Domovinskog rata kad su ovadašnje gazde – kako kaže Nevenka – poklopile sva ona odmarališta koja su bila bosanska, samo je još ostao neriješen status „Đure Salaja“. Pitam je da li poznaje Antu koji bi mogao biti ljekar, a ona mi sve reče o njemu, što nisam znao ni dok sam se s njim družio: da potiče iz revolucionalne partizanske porodice, da je u Gradcu bio dobar i uvažavan ljekar opće prakse, te da nikada nije osnovao porodicu nego je do zadnjeg dana živio s bolesnom majkom. Samo koji mjesec nakon njene smrti, a obolio od šećerne bolesti, potresen majčinom smrću, i on je veoma brzo za njom otišao na onaj svijet, kaže Nevenka.
Dobro sam se odmorio tog septembra 2015. godine, ali me sjećanja i oživljavanje uspomena na Gradac nečemu poučilo – ne samo u ovom nego i u niz drugih slučajeva – da u trećoj životnoj dobi, kad je život samo lijep u mladalačkim sjećanjima, ne trebam se vraćati onom proživljenom u mladosti i odlaziti u ona mjesta gdje sam mladost živio u svoj njenoj ljepoti i punoći. Ta prisjećanja mi proizvode suprotni efekat od onoga stvarnog što se tada događalo, a gradovi moje mladosti se uruše poput kule od karata, postajući smetljište moje prošlosti.