Da je Žan Žak Ruso bio ovde tri godine, nakon što je pao u nemilost u Francuskoj zbog pisane reči – to ovde, u Nešatelu, svako pomene u razgovoru. Pomene, pa švajcarski precizno doda da nije baš u Nešatelu, već malo podalje, u Motjeu, ali isti je to, njihov, nešatelski kanton. Nešatel je grad blizu granice, Francuska je na sat vožnje, kroz Nešatel prolaze vozovi za Lozanu i Ženevu i dalje za Pariz. Grad je nevelik, na razmeđi puteva, nazvan je po dvorcu, kaštelu.
Sa vidikovca, iz kula osmatračnica, pruža se pogled na grad. Nešatel nema prostornost metropole, pogled na naselja, zvonike crkava i mostove na reci. Ima međutim pogled na liniju grada koja prati kotlinu između brda i sliva se dalje, ka jezeru. Ovde, na uzvisini, Nešatel je pravi švajcarski fićir-bajir, „breg za razmišljanje”. Umesto orijentalnog ima alpski šarm kristalnog vazduha i jezerske vode. Tu su ulice i trgovi, fontane i kej uz jezero. Ima ponajviše ono što putniku na proputovanju, piscu, treba, to je dragoceno vreme između dva putovanja, kad karavan zastane, pa i priča načas utihne. Došao je Ruso u ove krajeve, vole još reći u Nešatelu, ne samo zbog prejake reči, već i zbog grada samog.
O tom, da je Ruso boravio i ovde pisao „Predlog za ustav Korzike” – u to nema sumnje, u Motjeu je muzej-kuća filozofa, a istorija ozbiljna nauka. No u Nešatelu, na pomen Rusoa i njegovog voljnog i nevoljnog egzila, kažu još: „Nešatelske su fasade boje putera – tako je rekao, tako je zapisao Ruso.” Možda je filozof i rekao, iz kurtoazije prema domaćinima, da su fasade kuća takve, jer maslac je mlečne, blage boje, slastan i mek, osobito ovaj, švajcarski, rastopljen na tamnom hlebu sa zrnevljem, posut alpskom solju. Prineli su mu, možebiti, i vino iz ovog kraja, suvi roze, imenom „oko jarebice”. Ali o tom već ne možemo znati. Bitno je da i ovde, u gradu koji je na razmeđi puteva, ima pričâ, ima ljudi koji govore.
Dve gitare
Prvi su dani s početka godine i grad se polako budi. Popodne je i ljudi silaze niz ulice koje od zamka vode u centar gde su još Božićna pijaca i jelka, iznad su ukrasi razapeti kao ribarske mreže. Pred fontanom, kod časovničarske radnje (Nešatel je centar švajcarske satne industrije), sviraju dvojica gitarista, iz malog pojačala zvuk je baždaren precizno, kao sat, da ne pređu decibeli dozvoljenu granicu. Švajcarci, zna se, u svemu vole meru.
– Ima li šta bolje od jedne gitare? Ima, dve gitare. – I to, pripisuju kompozitorima i slavnim instrumentalistima, pesnicima-boemima. Ali isto bi, između gutljaja, mogao kazati i kakav usmeni književnik, redovni kafanski gost, kad otpije i počne priču, uvek istu a blago začinjenu novom dosetkom. Sedi na istom mestu, govor i lik mu se stopi sa ambijentom kafane. Kazuje sokratovski, ne zapisuje, na hartiju ima ko će.
Slušam nešatelski duo sa stepenica, gitare zvuče skladno. Jedan svira trzalicom, treperavo, njegova je gitara akustična, vestern stila, zataknuo je za čivije cigaretu – tako čine svirači u klubovima. Drugi prstima prepliće arpeđa na najlonskim žicama, nazire se klasična gitarska škola, satima vežbane španske etide. Sviraju hitove Bitlsa i Abe, pokoji džez standard, zatim novije hitove, čiji su se refreni svakom upleli u uho. Gitaristi staju, kupe koji franak ubačen u kofer od gitare. Poneko prilazi da pazari disk, pitajući odakle su. – Iz Nešatela – kaže jedan. Drugi: – Braća smo. I nismo baš iz Nešatela. – I u to malo reči oseti se strani naglasak, malo ali jasno rezi ka istoku. Stariji, što je svirao na klasičnu, veli još: – Osim muzike, i moleri smo, na disku je telefon, zovite ako treba muzika, zovite i za molerske radove.
Priče o apsintu
Osim o Rusou, u Nešatelu vole reći i da je apsint, „zelena voda” koja je opijala Lotreka, Van Goga i Verlena, nastao ovde, u njihovom gradu. Ne zna se receptu za halucinogeno piće tačno poreklo. Bilo je i pre Pjera Ordinera, doktora iz nešatelske oblasti kome se pripisuje izvorni recept, raznih eliksira, smeša od trava čije je vrenje mutilo snove, čineći da boje budu jarke a velike razdaljine premašive, gonilo u priviđenja i ekstazu. U pričama su apsintu dodavani i oduzimani sastojci, a delići recepta traženi u manastirskim spisima, vojničkim dnevnicima, apotekarskim beležnicama i herbarijumima. Promicali su kroz te priče monasi alhemičari, planinski druidi i pokoji samotni, jurodivi travar.
U Nešatelu će ipak svi uvek pomenuti najviše „našeg doktora Pjera”, koji je doduše napravio piće da bude melem i leči boljke tela – žarenje u grudima i stomaku, blaži kao sepet suva tuberanska pluća i smiri grlo crveno od kašlja. Recepti, jednako i priče, nezaustavljivo putuju. Kad su velike destilerije počele praviti apsint, već se vatreno piće beše uvuklo u bordele i kazina, u mnogi slikarski atelje i mondeni salon, u boemska potkrovlja, a odatle u svet, u potpalublja prekoatlantskih teretnjaka. Odagnalo bi, pisano je, strah vojnicima u saharskim kolonijalnim osvajanjima. Točilo se, pilo i prepijalo, sve dok apsint ne zabraniše i s ove i one strane morske vode.
Sad, ima u gradu jedan kafe u tirkiznoj boji apsinta: tu će znatiželjnik popiti čašu pića koje ima tek trag originala, jednako se razmućuje s vodom pa dobije mlečni sjaj od komorača. Služeno u visokoj čaši, čuva draž čarobnog, zabranjenog napitka. Otmeno, gospodsko, ima nečeg zavodljivo dekadentnog, ali lišeno jedinjenja izvučenog iz alpskog pelina, ne daje lažnu kuraž, ne izaziva halucinogene snove.
Prošlo je uostalom vreme dekadentne boemije, a opijanje nije u modi. U Nešatelu, bistrom i kraj jezera, ko zna da li je ikad i bilo. Iz grada ljudi odlaze u brda, planinare, vraćaju se razdisani i rumeni, nose stručak bilja za čaj, koprivu i pečurke za variva puna minerala. Fitnes, joga, džoging i šetnja kraj jezera, umesto teškog topljenog sira, i namesto jakih pića onaj suvi roze, „oko jarebice”. Umesto tirkiznih apsintskih snova, pogled preko plave vode i san postojan, švajcarski čust.
Odmaranje očiju
Grad ima središte, trg i glavnu ulicu, pijacu i gostionice, zvuke i mirise. Ima ponajviše duh i akord govora onih što tu žive. Nešatel je miran grad, neko će reći: pretih, učmao čak. Miran i odmeren, jer tako mi volimo – kažu u Nešatelu – kome je do velikog grada, nije daleko do Ženeve, eno i Pariza. – Švajcarci vole svoj, lokalni svet, ali zna se, veliki su putnici, nije ih strah avanture i novog grada. Mnogi čim stupe u punoletstvo, odlaze na veliki put, vuče ih Afrika, Vijetnam, Latinska Amerika.
Živeći u trojezičnoj zemlji, bogatoj i stolećima bez rata, u Nešatelu vole komfor, ali više još trajnost materijala i posebnost proizvoda, ne žale za kašmirski džemper niti za vrhunsko vino, ali sve s merom. Stranci vele: važu u gram. Oni pak što su ovde spustili sidro kažu da je druženja manje nego drugde – istočnije. Cene što se ovde poštuje i ono što je drugde odavno već iščezlo: reč data usmeno uz stisak ruke, kazana vredi kao sveto slovo. U Nešatelu su se mnogi imigranti odomaćili, ima tu radnika, zanatlija, konobara i molera kakvi su dvojica gitarista, braća što sviraju uglas.
Ima Nešatel sve što gradu treba, rasporedio se između brdâ taman kao čovek koji zna koliko da se pruži. Ili valjano izvajan lik u romanu, onoliko koliko mu je dato, kako je zapisano, dokle je piscu milo. Nije slučajno Ruso zastao ovde na svome proputovanju, našavši stan i mesto za rad. Da li je fasade uporedio sa maslacem, to ne možemo znati, a da čitamo, nemamo vremena. Čini se samo da bi filozof racionalizma, ljubitelj britke rasprave, smislio kakvu duhovitiju metaforu. I ko zna da li su blagožute boje tad bile u modi. Nešatel čuva stare srednjovekovne zgrade, mada čim se odmakne iz centra, ima puno onih kakve su sredinom prošlog veka građene svuda u svetu, ne bi li ispunile potrebe bejbi bum generacije. Ima supermarkete, prodavnice galanterije dobro znanih brendova, zlatare i prodavnice satova, na plišanim jastučićima su roleks, tag hauer, omega.
Ima, eto, Nešatel i urbane legende, kao što je ona o Rusou, ili zagonetne, vijugave priče o apsintu. Da je filozof bio u ovom kraju i radio, to se zna, eno muzej-kuće. Egzili su većinom nevoljni, nekad i dobrovoljni, kad se pisac skloni od vreve grada, ne bi li završio započeti rukopis i napravio skice za novi. Ima li za pisanje ičeg boljeg od blagog ocijuma, dokolice stvaralačke i kontemplativne, znane piscima antike? Naći će je ovde ko piše, u Nešatelu, najviše u šetnji pored jezera, u pogledu koji odmara oči zagledane u sitno.
Grad stvaralačke dokolice
Nešatel, Švajcarska, januar 2024.
Da je Žan Žak Ruso bio ovde tri godine, nakon što je pao u nemilost u Francuskoj zbog pisane reči – to ovde, u Nešatelu, svako pomene u razgovoru. Pomene, pa švajcarski precizno doda da nije baš u Nešatelu, već malo podalje, u Motjeu, ali isti je to, njihov, nešatelski kanton. Nešatel je grad blizu granice, Francuska je na sat vožnje, kroz Nešatel prolaze vozovi za Lozanu i Ženevu i dalje za Pariz. Grad je nevelik, na razmeđi puteva, nazvan je po dvorcu, kaštelu.
Sa vidikovca, iz kula osmatračnica, pruža se pogled na grad. Nešatel nema prostornost metropole, pogled na naselja, zvonike crkava i mostove na reci. Ima međutim pogled na liniju grada koja prati kotlinu između brda i sliva se dalje, ka jezeru. Ovde, na uzvisini, Nešatel je pravi švajcarski fićir-bajir, „breg za razmišljanje”. Umesto orijentalnog ima alpski šarm kristalnog vazduha i jezerske vode. Tu su ulice i trgovi, fontane i kej uz jezero. Ima ponajviše ono što putniku na proputovanju, piscu, treba, to je dragoceno vreme između dva putovanja, kad karavan zastane, pa i priča načas utihne. Došao je Ruso u ove krajeve, vole još reći u Nešatelu, ne samo zbog prejake reči, već i zbog grada samog.
O tom, da je Ruso boravio i ovde pisao „Predlog za ustav Korzike” – u to nema sumnje, u Motjeu je muzej-kuća filozofa, a istorija ozbiljna nauka. No u Nešatelu, na pomen Rusoa i njegovog voljnog i nevoljnog egzila, kažu još: „Nešatelske su fasade boje putera – tako je rekao, tako je zapisao Ruso.” Možda je filozof i rekao, iz kurtoazije prema domaćinima, da su fasade kuća takve, jer maslac je mlečne, blage boje, slastan i mek, osobito ovaj, švajcarski, rastopljen na tamnom hlebu sa zrnevljem, posut alpskom solju. Prineli su mu, možebiti, i vino iz ovog kraja, suvi roze, imenom „oko jarebice”. Ali o tom već ne možemo znati. Bitno je da i ovde, u gradu koji je na razmeđi puteva, ima pričâ, ima ljudi koji govore.
Dve gitare
Prvi su dani s početka godine i grad se polako budi. Popodne je i ljudi silaze niz ulice koje od zamka vode u centar gde su još Božićna pijaca i jelka, iznad su ukrasi razapeti kao ribarske mreže. Pred fontanom, kod časovničarske radnje (Nešatel je centar švajcarske satne industrije), sviraju dvojica gitarista, iz malog pojačala zvuk je baždaren precizno, kao sat, da ne pređu decibeli dozvoljenu granicu. Švajcarci, zna se, u svemu vole meru.
– Ima li šta bolje od jedne gitare? Ima, dve gitare. – I to, pripisuju kompozitorima i slavnim instrumentalistima, pesnicima-boemima. Ali isto bi, između gutljaja, mogao kazati i kakav usmeni književnik, redovni kafanski gost, kad otpije i počne priču, uvek istu a blago začinjenu novom dosetkom. Sedi na istom mestu, govor i lik mu se stopi sa ambijentom kafane. Kazuje sokratovski, ne zapisuje, na hartiju ima ko će.
Slušam nešatelski duo sa stepenica, gitare zvuče skladno. Jedan svira trzalicom, treperavo, njegova je gitara akustična, vestern stila, zataknuo je za čivije cigaretu – tako čine svirači u klubovima. Drugi prstima prepliće arpeđa na najlonskim žicama, nazire se klasična gitarska škola, satima vežbane španske etide. Sviraju hitove Bitlsa i Abe, pokoji džez standard, zatim novije hitove, čiji su se refreni svakom upleli u uho. Gitaristi staju, kupe koji franak ubačen u kofer od gitare. Poneko prilazi da pazari disk, pitajući odakle su. – Iz Nešatela – kaže jedan. Drugi: – Braća smo. I nismo baš iz Nešatela. – I u to malo reči oseti se strani naglasak, malo ali jasno rezi ka istoku. Stariji, što je svirao na klasičnu, veli još: – Osim muzike, i moleri smo, na disku je telefon, zovite ako treba muzika, zovite i za molerske radove.
Priče o apsintu
Osim o Rusou, u Nešatelu vole reći i da je apsint, „zelena voda” koja je opijala Lotreka, Van Goga i Verlena, nastao ovde, u njihovom gradu. Ne zna se receptu za halucinogeno piće tačno poreklo. Bilo je i pre Pjera Ordinera, doktora iz nešatelske oblasti kome se pripisuje izvorni recept, raznih eliksira, smeša od trava čije je vrenje mutilo snove, čineći da boje budu jarke a velike razdaljine premašive, gonilo u priviđenja i ekstazu. U pričama su apsintu dodavani i oduzimani sastojci, a delići recepta traženi u manastirskim spisima, vojničkim dnevnicima, apotekarskim beležnicama i herbarijumima. Promicali su kroz te priče monasi alhemičari, planinski druidi i pokoji samotni, jurodivi travar.
U Nešatelu će ipak svi uvek pomenuti najviše „našeg doktora Pjera”, koji je doduše napravio piće da bude melem i leči boljke tela – žarenje u grudima i stomaku, blaži kao sepet suva tuberanska pluća i smiri grlo crveno od kašlja. Recepti, jednako i priče, nezaustavljivo putuju. Kad su velike destilerije počele praviti apsint, već se vatreno piće beše uvuklo u bordele i kazina, u mnogi slikarski atelje i mondeni salon, u boemska potkrovlja, a odatle u svet, u potpalublja prekoatlantskih teretnjaka. Odagnalo bi, pisano je, strah vojnicima u saharskim kolonijalnim osvajanjima. Točilo se, pilo i prepijalo, sve dok apsint ne zabraniše i s ove i one strane morske vode.
Sad, ima u gradu jedan kafe u tirkiznoj boji apsinta: tu će znatiželjnik popiti čašu pića koje ima tek trag originala, jednako se razmućuje s vodom pa dobije mlečni sjaj od komorača. Služeno u visokoj čaši, čuva draž čarobnog, zabranjenog napitka. Otmeno, gospodsko, ima nečeg zavodljivo dekadentnog, ali lišeno jedinjenja izvučenog iz alpskog pelina, ne daje lažnu kuraž, ne izaziva halucinogene snove.
Prošlo je uostalom vreme dekadentne boemije, a opijanje nije u modi. U Nešatelu, bistrom i kraj jezera, ko zna da li je ikad i bilo. Iz grada ljudi odlaze u brda, planinare, vraćaju se razdisani i rumeni, nose stručak bilja za čaj, koprivu i pečurke za variva puna minerala. Fitnes, joga, džoging i šetnja kraj jezera, umesto teškog topljenog sira, i namesto jakih pića onaj suvi roze, „oko jarebice”. Umesto tirkiznih apsintskih snova, pogled preko plave vode i san postojan, švajcarski čust.
Odmaranje očiju
Grad ima središte, trg i glavnu ulicu, pijacu i gostionice, zvuke i mirise. Ima ponajviše duh i akord govora onih što tu žive. Nešatel je miran grad, neko će reći: pretih, učmao čak. Miran i odmeren, jer tako mi volimo – kažu u Nešatelu – kome je do velikog grada, nije daleko do Ženeve, eno i Pariza. – Švajcarci vole svoj, lokalni svet, ali zna se, veliki su putnici, nije ih strah avanture i novog grada. Mnogi čim stupe u punoletstvo, odlaze na veliki put, vuče ih Afrika, Vijetnam, Latinska Amerika.
Živeći u trojezičnoj zemlji, bogatoj i stolećima bez rata, u Nešatelu vole komfor, ali više još trajnost materijala i posebnost proizvoda, ne žale za kašmirski džemper niti za vrhunsko vino, ali sve s merom. Stranci vele: važu u gram. Oni pak što su ovde spustili sidro kažu da je druženja manje nego drugde – istočnije. Cene što se ovde poštuje i ono što je drugde odavno već iščezlo: reč data usmeno uz stisak ruke, kazana vredi kao sveto slovo. U Nešatelu su se mnogi imigranti odomaćili, ima tu radnika, zanatlija, konobara i molera kakvi su dvojica gitarista, braća što sviraju uglas.
Ima Nešatel sve što gradu treba, rasporedio se između brdâ taman kao čovek koji zna koliko da se pruži. Ili valjano izvajan lik u romanu, onoliko koliko mu je dato, kako je zapisano, dokle je piscu milo. Nije slučajno Ruso zastao ovde na svome proputovanju, našavši stan i mesto za rad. Da li je fasade uporedio sa maslacem, to ne možemo znati, a da čitamo, nemamo vremena. Čini se samo da bi filozof racionalizma, ljubitelj britke rasprave, smislio kakvu duhovitiju metaforu. I ko zna da li su blagožute boje tad bile u modi. Nešatel čuva stare srednjovekovne zgrade, mada čim se odmakne iz centra, ima puno onih kakve su sredinom prošlog veka građene svuda u svetu, ne bi li ispunile potrebe bejbi bum generacije. Ima supermarkete, prodavnice galanterije dobro znanih brendova, zlatare i prodavnice satova, na plišanim jastučićima su roleks, tag hauer, omega.
Ima, eto, Nešatel i urbane legende, kao što je ona o Rusou, ili zagonetne, vijugave priče o apsintu. Da je filozof bio u ovom kraju i radio, to se zna, eno muzej-kuće. Egzili su većinom nevoljni, nekad i dobrovoljni, kad se pisac skloni od vreve grada, ne bi li završio započeti rukopis i napravio skice za novi. Ima li za pisanje ičeg boljeg od blagog ocijuma, dokolice stvaralačke i kontemplativne, znane piscima antike? Naći će je ovde ko piše, u Nešatelu, najviše u šetnji pored jezera, u pogledu koji odmara oči zagledane u sitno.