Gotovo svi mi smo Ivan Aralica

S prosudbenim odborima, vijećima i komisijama, ili narodski rečeno sa žirijima državnih nagrada, Hrvatska je odvajkada imala problema. U herojska Tuđmanova doba, za članove su birani uglednici iz njegova serkla, u sljedeće Račanove četiri godine balansiralo se između friških ljevičara i bajatih desničara, sve da se famozni Vlasi ne dosjete, a u drugoj eri Bože Biškupića žiristima su postajali oni koji su se u međuvremenu dobro izbirikali po raznim komisijama, i izučili temeljno načelo svake hrvatske kulturne politike: kako biti jednako prihvatljiv lijevima i desnima. Ali valjda nikada, u posljednjih dvadeset godina, neki državni žiri nije bio toliko uravnoteženo odabran, kao ovogodišnja “Komisija za književnost”, pri “Odboru Nagrade Vladimir Nazor”, koju svake godine dodjeljuje Ministarstvo kulture, i zasigurno je najreprezentativnije priznanje i zrcalo stanja u hrvatskim uljudbenim disciplinama. Imena članova dotične komisije pokrivaju cjelokupni poetički, estetski, ideološki, politički i svjetonazorski prostor žive književnosti, od krajnje lijevih do krajnje desnih, od avangardista do tradicionalista, od naprednjaka do natražnjaka, od domoljuba do Europejaca. Skoro da i nema živoga hrvatskog pisca, koji među ovim imenima ne bi našao svoj najbliži rod: Krešimir Nemec, Tonko Maroević, Andrea Zlatar, Jakša Fiamengo, Dubravka Oraić-Tolić, Julijana Matanović i Borben Vladović. I sva ta imena stoje u ravnoteži savršene apotekarske vage. Nema ni truna koji bi vukao na jednu ili na drugu stranu. Ako može postojati objektivna odluka pri prosuđivanju književnih dijela i cjelokupnih stvaralačkih opusa (u drugih nikako ne može, ali kod Hrvata i to može), onda je to ona odluka koju će donijeti ovako raspoređeni i priređeni odličnici našega književnog života.

Odluka je pala: dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, iz oblasti književnosti, za 2010. akademik je Ivan Aralica. Kada bismo osluškivali glasove iz vlastitih glava, ili sporedni i nepotpisani romor po još sporednijim medijima, te komentare onih novinskih analitičara koji inače ne pokazuju interesa za književnost, moglo bi nam se učiniti da se radi o skandaloznoj odluci. Ako bismo, pak, čitali i slušali samo ono što potpisuju ili izgovaraju ovjereni hrvatski pisci, uočili bismo nešto posve suprotno: nikoga tko bi išta prigovorio ovakvoj odluci! I s lijeve, i s desne strane hrvatske književne pozornice, odluka je dočekana s aklamacijskim odobravanjem. Jedni odobravaju glasno, a drugi šutnjom. Kada je o nagrađenima u Hrvatskoj riječ, na čije se čašćavanje šuti, toga se podržava i slavi. Protiv onih oko kojih ne postoji suglasnost, diže se strašna dreka. Pa iako bi bilo pretjerano ustvrditi kako svi oni, lijevi i desni, vole Aralicu kao Krležu najrođenijega, činjenica jest da im je on, ipak, toliko blizak da ne bi osporavali odluku onih koji su mu nagradu dodijelili. Pa tako, recimo, ni Zarez – list u kojemu inače ne begenišu Araličino djelo – o Nagradi Vladimir Nazor neće objaviti nijedne ružne riječi, jer ako je profesorica Andrea Zlatar bila dio “Komisije za književnost”, tada taj Aralica, je l’ te, ne može biti ni loš.

No, ipak, Andrea Zlatar je javno reagirala na one sporedne glasove, postojeće ili nepostojeće, koji pri vlastitim podnevnim pomračenjima nalaze nešto sporno u ovoj nagradi. Osim što je branila donesenu odluku, nazivala je “logičnom”, jer je ponuđeni izbor, eto, bio takav kakav je bio, profesorica Zlatar ustvrdila je kako u ovakvoj odluci nije bilo nikakve politike. Dakle, ukoliko smo, možda, kratkoumno pomislili da bi nagrađivanje Aralice moglo biti politički čin, kojim se upućuje rukoljub radikalnoj desnici i njezinom stolnom književniku, ona lijeva, najljevija članica komisije nas je vrlo pristojno demantirala.

Kako laureat – kojemu ovom prigodom bez imalo ironije čestitamo, jer je nagrada njemu još više nagrada nama – nije počašćen za svoje rane radove, one iz sedamdesetih i osamdesetih, za radove, dakle, s kojima je stekao naklonost onih koji će se, tobože, zgražati nad njegovom zrelom fazom, nego je riječ o nagradi za cjelokupno književno djelo, jasno je da “Komisija za književnost”, kao ni svaki njezin član poimence, nisu imali nikakvih problema s Araličinim romanima s ključem, s ljubavnim feljtonom o Gojku Šušku ili s onim programatskim tekstovima, docnije udjenutim u njegove prozne ili esejističke naslove, u kojima naglašava sve narodne blagodeti koje proističu iz etničkoga čišćenja bosanskohercegovačkih muslimana i podjele susjedne republike. Ako im se ti radovi baš i nisu sviđali, Aralica im se učinio tolikom gromadom hrvatske književnosti da su ga odlučili nagraditi.

Nagrada Vladimir Nazor, uručena Ivanu Aralici za sva njegova životna djela, vrlo jasno je ocrtala granice književnosti koja je takvoga pisca počastila. Događa se to kad god nagrađenim biva istinski nacionalni bard, svejedno je li dobar ili rđav pisac. Sve što se nađe u njegovoj sjeni, ili – da popravimo metaforu – pod njegovom svjetlošću i blagorodnom inkubatorskom toplinom njegova uma, pripada okosnici rečene književnosti, onome njezinom dijelu koji je važan za proučavanje i reprezentativan pri susretu s drugim kulturama. Sve što ostaje izvan toga, autsajdersko je, izvanjsko, da ne kažemo – tuđe. Hrvatsku književnu većinu je, dakle, ugledna “Komisija za književnost” skupa s Aralicom nagradila za pripadanje, dok je manjinu, jedva jednocifrenu, nagradila za nepripadanje. I jedno i drugo golema je čast. Nije lako takve časti biti vazda dostojan. Zato treba pamtiti i zapisivati, da ne bude zaboravljeno.

(Arterija, Slobodna Dalmacija, lipnja 2011)

Miljenko Jergović 19. 06. 2011.