Vani je bila magla gusta kao palenta. Obavivši mužnju, u kuhinji sam se latio posla oko kamina. Dok je žerava pomalo bujala, zarezivao sam koru kestena, stavljajući ih kasnije na nju. Na pećnici je ključala juha.
* * *
Da se one noći Rođenja na zemlju spustila ova magla, zalutala bi i zvijezda repatica. No, postoje propisane noći pa se moraju pojaviti baš tako, bistre i pucketajuće od leda te zvijezde.
Mrmljao sam tako dok sam za se prostirao mjesto za sofrom.
* * *
Zamišljen, iz kredenca sam uzeo dva umjesto jednog tanjura. Pa šta? Eto, kad si poželio izaći i ti, stoj tamo, pravi mi društvo. Događa mi se da čavrljam sa samim sobom, tek da čujem neki glas. Drago mi je s večera reći ponešto samome sebi.
* * *
Nemam električnu struju, prestao sam je plaćati, pa su mi ju isključili. Snalazim se sa svijećama i vatrom u kaminu. Bio je Božić, znao sam to po kalendaru, bila je čak i nedjelja, dva svetka u jednom, na što se ne treba osvrtati.
* * *
Vani je svijet umuknuo. Nije dopirao nikakav zvuk motora sa državne autoceste. Stavivši kestene na žar, zasjekao sam poveću glavicu luka pri vrhu čuperka, ispraznio je pa u nju stavio jaje, ono posljednje. Sve to pokrio odrezanim dijelom te stavio u kamin, okruženo žeravicom. Ispadne poslastica. I meni je Božić.
* * *
Naslonio sam se na prozor. Lijep je osjećaj biti zaklonjen u kući i u magli. Protrljao sam ruke, eda bih vidio dolazi li mi malo veselja.
Međutim, pojavila su se dva fara: sa državne autoceste zaputili su se mojom stazom. Napredovali su polako.
* * *
U moje dvorište stiže furgon i gasi motor. Ništa se drugo ne događa. Nitko ne izlazi. Ogrnem jaknu i stavim šešir, užežem petrolejku te otiđoh pogledati.
Kucam na prozorčić.
* * *
Muškarac u pedesetima, više manje moje dobi, spušta staklo: „S ovom maglom ne mogu dalje. Smetam li ako ostanem ovdje dok ne prođe?“. Izgledao je srdačno, rekoh da da.
„Da? Dakle smetam?“
* * *
Tada rekoh ne. „Ne želite ući unutra? Tu je hladno a magla bi se mogla zadržati do sutra ujutro“. „Ne želim smetati, možda pripremate obilnu večeru“.
„Naprotiv, sâm sam.“ Osvjedočio se. Izlazi iz furgona. Podiže torbu te kreće za mnom. „Tu nema struje, isključili su je.“
* * *
Dok smo sjedili pred vatrom, rekoh mu da sam te večeri greškom iz kredenca izvadio dva tanjura. On iz torbe vadi čohu u koju je umotana cijela salama. Zatim se iz torbe pojavljuje i boca vina. „To mi je večera, kad već zbog magle nisam uspio stići kući.“
***
Reže nožem, jednim od onih s više oštrica, otvara vino. Nedostajala je druga čaša, za se uzeh zdjelu. „U zdravlje“, te natoči.
S juhom u tanjuru počinje pripovijedati.
* * *
„Stižem ravno iz Bosne. Bio sam na putovanju s ostalim furgonima, vozeći nešto robe koja je potrebnija njima nego nama.“ Gratis? – pitam. „Da, kao volonteri, o svom trošku. Krenuli smo 19., a vraćamo se danas.“
* * *
Divan potez, kažem mu. „Moram paziti na životinje, inače bih jednom došao i ja. Nisu moje, čak ni ova kuća, ni ovaj stol, staja, ništa nije moje. Nadničar sam.“ Jedemo juhu, salamu, nudim mu jaje kuhano na žaru u luku. Nastavljamo čavrljati, priupitah ga o ratu.
* * *
„To je specijalnost ljudskoga roda. Drevna je kao i mi, ne možemo bez nje. Nije drugo do ovlaštenje za ubijanje. Čini se da izbija u svakom naraštaju. I Božić je plod jednoga rata, rimska vojska koja usred zime pokorenom narodu nameće – popis. I tako se Marija porađa daleko od doma. Božić je noć mira usred rata.“
* * *
„Mene pak“ – odgovorih – „smiruje priroda. Čak i kada pada tuča ili je magla da ne vidiš noge, mene smiruje. Gledam planine pa otkrivam da sam njihov vršnjak, od vremena kada ih je zemlja gurala prema gore. Bliži sam životinjama u staji nego ljudima u gradu.“ Osmjehnu se pa reče: „Čak i ono djetešce je došlo na svijet bliže životinjama nego ljudima“.
* * *
Ljuštimo pripravljene kestene. Išli smo za mislima, kao vjetar za oblacima. Ispod riječi ćutio se bruj kamina i šuštanje kestenova što su oljuštili prsti.
* * *
On još reče: „Trebalo bi mi da imam malo vjere, da nekome zahvalim. Nije ovaj svijet naše djelo, pa ni oganj koji nas grije. Tko je stvorio drvo prikladno za ogrjev? I maglu koja čini da se osobe sretnu? Trebalo bi mi malo vjere, poput špage da drži sve na okupu“.
* * *
Čekao sam sedam udisaja prije nego ću odgovoriti. Koliko je riječi, došlih sve zajedno, svečano plesalo u mojim nenaviklim ušima. Zglobove prstiju držao sam u krilu i smiješio se: „Do vjere ne dospijevam, vjerujem u mir, u dobrohotnost ljudskih bića, vjerujem da postoji pravo na večer kao što je ova u svakoj sobi na svijetu.“
* * *
Rekoh sebi potiho: sretan Božić. Ne kao čestitku, nego kao ishod: bio je sretan Božić to što mi se događa, doneseno na sanjkama magle. Započelo je s tanjurom više, iznesenim iz kredenca.
* * *
Od tada svakog Božića ponavljam istu kretnju – postavljam stol za dvoje.
Gost Badnje večeri
Vani je bila magla gusta kao palenta. Obavivši mužnju, u kuhinji sam se latio posla oko kamina. Dok je žerava pomalo bujala, zarezivao sam koru kestena, stavljajući ih kasnije na nju. Na pećnici je ključala juha.
* * *
Da se one noći Rođenja na zemlju spustila ova magla, zalutala bi i zvijezda repatica. No, postoje propisane noći pa se moraju pojaviti baš tako, bistre i pucketajuće od leda te zvijezde.
Mrmljao sam tako dok sam za se prostirao mjesto za sofrom.
* * *
Zamišljen, iz kredenca sam uzeo dva umjesto jednog tanjura. Pa šta? Eto, kad si poželio izaći i ti, stoj tamo, pravi mi društvo. Događa mi se da čavrljam sa samim sobom, tek da čujem neki glas. Drago mi je s večera reći ponešto samome sebi.
* * *
Nemam električnu struju, prestao sam je plaćati, pa su mi ju isključili. Snalazim se sa svijećama i vatrom u kaminu. Bio je Božić, znao sam to po kalendaru, bila je čak i nedjelja, dva svetka u jednom, na što se ne treba osvrtati.
* * *
Vani je svijet umuknuo. Nije dopirao nikakav zvuk motora sa državne autoceste. Stavivši kestene na žar, zasjekao sam poveću glavicu luka pri vrhu čuperka, ispraznio je pa u nju stavio jaje, ono posljednje. Sve to pokrio odrezanim dijelom te stavio u kamin, okruženo žeravicom. Ispadne poslastica. I meni je Božić.
* * *
Naslonio sam se na prozor. Lijep je osjećaj biti zaklonjen u kući i u magli. Protrljao sam ruke, eda bih vidio dolazi li mi malo veselja.
Međutim, pojavila su se dva fara: sa državne autoceste zaputili su se mojom stazom. Napredovali su polako.
* * *
U moje dvorište stiže furgon i gasi motor. Ništa se drugo ne događa. Nitko ne izlazi. Ogrnem jaknu i stavim šešir, užežem petrolejku te otiđoh pogledati.
Kucam na prozorčić.
* * *
Muškarac u pedesetima, više manje moje dobi, spušta staklo: „S ovom maglom ne mogu dalje. Smetam li ako ostanem ovdje dok ne prođe?“. Izgledao je srdačno, rekoh da da.
„Da? Dakle smetam?“
* * *
Tada rekoh ne. „Ne želite ući unutra? Tu je hladno a magla bi se mogla zadržati do sutra ujutro“. „Ne želim smetati, možda pripremate obilnu večeru“.
„Naprotiv, sâm sam.“ Osvjedočio se. Izlazi iz furgona. Podiže torbu te kreće za mnom. „Tu nema struje, isključili su je.“
* * *
Dok smo sjedili pred vatrom, rekoh mu da sam te večeri greškom iz kredenca izvadio dva tanjura. On iz torbe vadi čohu u koju je umotana cijela salama. Zatim se iz torbe pojavljuje i boca vina. „To mi je večera, kad već zbog magle nisam uspio stići kući.“
* * *
Reže nožem, jednim od onih s više oštrica, otvara vino. Nedostajala je druga čaša, za se uzeh zdjelu. „U zdravlje“, te natoči.
S juhom u tanjuru počinje pripovijedati.
* * *
„Stižem ravno iz Bosne. Bio sam na putovanju s ostalim furgonima, vozeći nešto robe koja je potrebnija njima nego nama.“ Gratis? – pitam. „Da, kao volonteri, o svom trošku. Krenuli smo 19., a vraćamo se danas.“
* * *
Divan potez, kažem mu. „Moram paziti na životinje, inače bih jednom došao i ja. Nisu moje, čak ni ova kuća, ni ovaj stol, staja, ništa nije moje. Nadničar sam.“ Jedemo juhu, salamu, nudim mu jaje kuhano na žaru u luku. Nastavljamo čavrljati, priupitah ga o ratu.
* * *
„To je specijalnost ljudskoga roda. Drevna je kao i mi, ne možemo bez nje. Nije drugo do ovlaštenje za ubijanje. Čini se da izbija u svakom naraštaju. I Božić je plod jednoga rata, rimska vojska koja usred zime pokorenom narodu nameće – popis. I tako se Marija porađa daleko od doma. Božić je noć mira usred rata.“
* * *
„Mene pak“ – odgovorih – „smiruje priroda. Čak i kada pada tuča ili je magla da ne vidiš noge, mene smiruje. Gledam planine pa otkrivam da sam njihov vršnjak, od vremena kada ih je zemlja gurala prema gore. Bliži sam životinjama u staji nego ljudima u gradu.“ Osmjehnu se pa reče: „Čak i ono djetešce je došlo na svijet bliže životinjama nego ljudima“.
* * *
Ljuštimo pripravljene kestene. Išli smo za mislima, kao vjetar za oblacima. Ispod riječi ćutio se bruj kamina i šuštanje kestenova što su oljuštili prsti.
* * *
On još reče: „Trebalo bi mi da imam malo vjere, da nekome zahvalim. Nije ovaj svijet naše djelo, pa ni oganj koji nas grije. Tko je stvorio drvo prikladno za ogrjev? I maglu koja čini da se osobe sretnu? Trebalo bi mi malo vjere, poput špage da drži sve na okupu“.
* * *
Čekao sam sedam udisaja prije nego ću odgovoriti. Koliko je riječi, došlih sve zajedno, svečano plesalo u mojim nenaviklim ušima. Zglobove prstiju držao sam u krilu i smiješio se: „Do vjere ne dospijevam, vjerujem u mir, u dobrohotnost ljudskih bića, vjerujem da postoji pravo na večer kao što je ova u svakoj sobi na svijetu.“
* * *
Rekoh sebi potiho: sretan Božić. Ne kao čestitku, nego kao ishod: bio je sretan Božić to što mi se događa, doneseno na sanjkama magle. Započelo je s tanjurom više, iznesenim iz kredenca.
* * *
Od tada svakog Božića ponavljam istu kretnju – postavljam stol za dvoje.
S talijanskog preveo Tvrtko Klarić