Kada je neprijatelj stavio grad pod opsadu, gospodar je kupio šest željezničkih karata. Za ženu, za četiri svoja sina i za sebe.
Spakirao je kofere, u njih je stavio sve stvari koje su potrebne čovjeku kad zauvijek napušta svoj dom. A onda je svakog od četvorice sinova naučio kako se pakira kofer za takav put. U njega se stavlja svaka stvar za koju čovjek zna da je do kraja života neće zaboraviti, bez obzira na to služili ta stvar ičemu. One zaboravljive stvari, koje su čovjeku potrebne da pomoću njih održava život, ne nose se sa sobom, jer je njih moguće nabaviti u tuđini. Nabavljene, neće se razlikovati od onih koje su ostavljene.
Zatim je tješio ženu koja je bez prestanka plakala. Nastaviš li, ti ćeš nas svu petoricu isplakati, rekao joj je kada utjehe nisu pomagale.
Zaključao je kuću. Ključ je gurnuo u lončanicu s petunijama. Tu će ga svatko neći. A onda je posljednji put zalio biljku. Tko zna kakvi će ljudi naići i hoće li je zalijevati.
A onda su svi zajedno krenuli prema kolodvoru.
Njih petorica potezali su za sobom teške kofere.
Žena je išla neutješna. I plakala.
A pas je sabrano i mirno kaskao pokraj njih. Sretan jer ga nisu ostavili.
Kada su stigli na peron, posljednji vlak koji će napustiti opsađeni grad već je uplovio u svoj kolosijek.
Ljudi su pognutih glava odlazili. Samo djeca su zvjerala naokolo. Bilo ih je i koji su pogledavali prema nebu. Po toj djeci ćemo znati da je tog dana nad gradom bilo neba.
Na ulazu ih je dočekao kondukter u uniformi.
Pas ne može u vlak!
Zašto?, pobunio se ljutito.
Zato što pas nema kartu.
Kupit ću kartu za psa, koliko košta?
Ne može karta za psa.
Zašto?
Zato što pas nema dušu.
Pogledao je psa. Pa četvoricu svojih sinova, jednog po jednog, pogledao je u oči. Pogledao je ženu, koja je bila toliko užasnuta da je prestala plakati.
Znao je da se moraju vratiti i da od bijega iz opsađenog grada neće biti ništa.
Na povratku pas je kaskao pokraj gospodara. Čuvao ga je od zla koje se spremalo svijetu, znajući da gospodar čuva njih četvoricu i ženu.
Jedan za drugim poginuli su, u rovovima oko grada, sva četvorica sinova.
Žena je prestala plakati. Majka četvorice palih junaka. Gledali su je kao da je već izlivena u bronci.
Gospodar bi ponekad, ako se granatiranje prekopodne smiri, izvodio psa u park, u kojem su prošle zime bila posječena sva stabla. Da nisu, ljudi bi se smrzli. I tu bi pas dizao lijevu nogu i puštao mlaz niz mjesto na kojem je nekad bilo stablo. Svaki dan piškio je uz drugo stablo, dok u nekoliko mjeseci ne bi obilježio cijeli park. Mlaz se spuštao nepravilno, protivno sili zemljine teže, jer je tekao niz stablo koga više nije bilo.
On meni pas da nema dušu, šaptao je čim bi znao da ga nitko ne može čuti. On meni pas da nema dušu.
Gospodar
Gospodar je imao psa, ali pas nije imao dušu.
Kada je neprijatelj stavio grad pod opsadu, gospodar je kupio šest željezničkih karata. Za ženu, za četiri svoja sina i za sebe.
Spakirao je kofere, u njih je stavio sve stvari koje su potrebne čovjeku kad zauvijek napušta svoj dom. A onda je svakog od četvorice sinova naučio kako se pakira kofer za takav put. U njega se stavlja svaka stvar za koju čovjek zna da je do kraja života neće zaboraviti, bez obzira na to služili ta stvar ičemu. One zaboravljive stvari, koje su čovjeku potrebne da pomoću njih održava život, ne nose se sa sobom, jer je njih moguće nabaviti u tuđini. Nabavljene, neće se razlikovati od onih koje su ostavljene.
Zatim je tješio ženu koja je bez prestanka plakala. Nastaviš li, ti ćeš nas svu petoricu isplakati, rekao joj je kada utjehe nisu pomagale.
Zaključao je kuću. Ključ je gurnuo u lončanicu s petunijama. Tu će ga svatko neći. A onda je posljednji put zalio biljku. Tko zna kakvi će ljudi naići i hoće li je zalijevati.
A onda su svi zajedno krenuli prema kolodvoru.
Njih petorica potezali su za sobom teške kofere.
Žena je išla neutješna. I plakala.
A pas je sabrano i mirno kaskao pokraj njih. Sretan jer ga nisu ostavili.
Kada su stigli na peron, posljednji vlak koji će napustiti opsađeni grad već je uplovio u svoj kolosijek.
Ljudi su pognutih glava odlazili. Samo djeca su zvjerala naokolo. Bilo ih je i koji su pogledavali prema nebu. Po toj djeci ćemo znati da je tog dana nad gradom bilo neba.
Na ulazu ih je dočekao kondukter u uniformi.
Pas ne može u vlak!
Zašto?, pobunio se ljutito.
Zato što pas nema kartu.
Kupit ću kartu za psa, koliko košta?
Ne može karta za psa.
Zašto?
Zato što pas nema dušu.
Pogledao je psa. Pa četvoricu svojih sinova, jednog po jednog, pogledao je u oči. Pogledao je ženu, koja je bila toliko užasnuta da je prestala plakati.
Znao je da se moraju vratiti i da od bijega iz opsađenog grada neće biti ništa.
Na povratku pas je kaskao pokraj gospodara. Čuvao ga je od zla koje se spremalo svijetu, znajući da gospodar čuva njih četvoricu i ženu.
Jedan za drugim poginuli su, u rovovima oko grada, sva četvorica sinova.
Žena je prestala plakati. Majka četvorice palih junaka. Gledali su je kao da je već izlivena u bronci.
Gospodar bi ponekad, ako se granatiranje prekopodne smiri, izvodio psa u park, u kojem su prošle zime bila posječena sva stabla. Da nisu, ljudi bi se smrzli. I tu bi pas dizao lijevu nogu i puštao mlaz niz mjesto na kojem je nekad bilo stablo. Svaki dan piškio je uz drugo stablo, dok u nekoliko mjeseci ne bi obilježio cijeli park. Mlaz se spuštao nepravilno, protivno sili zemljine teže, jer je tekao niz stablo koga više nije bilo.
On meni pas da nema dušu, šaptao je čim bi znao da ga nitko ne može čuti. On meni pas da nema dušu.