Postoji jedan slikovnički i književni žanr koji nikada nije do kraja opisan. Njime bi bile obuhvaćene slikovnice i ilustrirane knjige za koje bi se po formi i sadržaju reklo da su nacrtane i napisane za djecu, ali su u stvari za odrasle. Najčuvenija takva knjiga je “Mali princ”, Antoinea de Saint-Exupéryija, naravno s originalnim autorovim ilustracijama koje s tekstom čine cjelinu djela. Ovom žanru pripadaju slikovnice Shela Silversteina, među kojima je najpoznatija “Dobro stablo”, ali, recimo, i “Bajke za Lidusju”, šekspirologa naših mladosti Jana Kotta. Svaku od knjiga i slikovnica koja bi pripadala ovom žanru mogu čitati i razumjeti djeca određenog uzrasta. Dakle, one nisu pisane ni crtane kao odrasla persiflaža ili reinterpretacija dječjih žanrova. Ali u svakoj od njih postoji, iznad ili ispod glavnog formalnog i sadržinskog sloja, cijeli jedan vrlo raskošni i bogati referentni svijet, koji može biti obuhvaćen i shvaćen samo nekom krajnje specifičnom odraslom sviješću. Ovakve knjige i slikovnice ili se referiraju na povijest epohe, usred koje su negdje zaglavljena ostala i naša djetinjstva, ili izlažu cijelu jednu filozofiju života – što je došlo na zao glas u ovoj poplavi literature za samopomoć – ili u formi bajke, ili improvizirane dječje priče za pred spavanje, kroz alegoriju ispovijedaju povijest piščeva života. Ove knjige i slikovnice, pisane i risane za djecu i odrasle, katkad se učine posljednjim ozbiljnim i svakog cinizma lišenim čovjekovim tekstovima. Istina, neke od njih, recimo “Mali princ”, dožive tu zlu sudbinu da pretjeranom upotrebom, nevještim, nedarovitim i nepouzdanim citiranjem i parafraziranjem, s vremenom budu potrošene ili ozbiljno oštećene. Radi se, naime, o vrlo osjetljivim i krhkim artefaktima: djela iz ovoga odraslog dječjeg žanra izložena su nesmiljenom kopiranju i krivotvorenju, dječje edicije prepune su očajno loših lokalnih imitacija “Maloga princa”, a prividna jednostavnost i otvorenost crteža i teksta u ovakvim knjigama i slikovnicama, njihov formalno-stilski minimalizam i sažetost, doprinose tom fatalnom trošenju smisla i značenja. Jednostavno rečeno: svaka budala barem jednom za rođendan dobila je “Malog princa” ili “Dobro stablo”, pa svaka budala i danas o tim djelima ima što reći. Maloumni korporativni menadžeri telekomunikacijskih tvrtki, bankari i činovnici Coca-cole na korporativnim zabavama i fašistoidnim bildanjima kolektivnog duha svu raskoš svojih znanja iskazuju citirajući, u pravilu krivo, neumjesno i u pogrešnom trenutku, “Maloga princa”. Može li im to netko zabraniti?
Slikovnica Tisje Kljaković Braić, koja zapravo i nije jedna, nego je jedanaest standardnih slikovnica objavljenih unutar jednih korica, pripada tom fluidnom narativno-vizualnom dječjem žanru za odrasle. Već vam sam naslov to kazuje: slatka mala djevojčica, pretpostavimo da je to Nastja, stoji vam ispred vrata – koja nisu nacrtana, nego se podrazumijevaju – i izgovara: “Pita moja mama imate li jedno jaje”. U dječjem svijetu to je doista to: mala djevojčica kuca kod susjeda, ili zvoni, ukoliko može da dohvati zvono, i kaže: “Pita moja mama imate li jedno jaje”. Zanimljiva situacija, avantura, pogotovo ako su te prvi put samu tako pustili da tumaraš po stubištu. U odraslom svijetu, u kojem uza sva upamćena životna iskustva postoji i kontingent zaboravljenih, da ne kažemo potisnutih doživljaja, rečenica iz naslova ima čarobno djelovanje. Ona priziva nešto što nam se nekad, vrlo davno, i samima događalo, i priziva sintaksu i leksik unutar kojih se to događalo. Stilski kobajagi korektno i ispravno trebalo bi se reći: “Mama pita imate li jaje”, ali tako se to u djetinjstvu ne kaže, i te riječi neće prizvati ništa. Pita moja, a ne bilo čija mama, imate li jedno, a ne ne znam koliko jaja. Tako se govori, a dobar pisac, pjesnik i čeljade neoštećenog sjećanja na materinji jezik, znaju da je sadržaj uvijek više u načinu na koji je nešto rečeno, nego u onome što je rečeno. Upravo način na koji su stvari izrečene u naslovu sugerira da je ovo slikovnica za odrasle, koju djeca mogu (i hoće) slobodno čitati i gledati.
Prethodnim dvjema slikovnicama (striktno za odrasle) Tisja Kljaković Braić stekla je zastrašujuće (ili ohrabrujuće) brojnu publiku, koja je u značajnoj mjeri sastavljena od onih koji inače niti što čitaju, niti što gledaju. Te dvije zbirke bračnih skečeva, koji se, kao u tradicionalnim, na žalost u današnjoj Hrvatskoj uglavnom izumrlim novinskim karikaturama odigraju u jednoj sličici ili jednom kadru, začete su na autoričinom Facebook profilu. Crtati je počela od duga vremena, da zabavi virtualne prijatelje, a onda je stvar postala jako popularna, pa je, zahvaljujući Frakturi, Tisja postala slikovničarka. Njezini skečevi zatim su aplicirani na majicama, boršama i traveršama, na ukrasnim tanjurima i tanjurima za jest. Premda je već bila akademska slikarica i premda je prethodno već objavila tada slabije zapaženu proznu knjigu “U malu je uša đava”, nije pogrešno reći da je Tisja ponikla na Facebooku (kao, recimo, i Lidija Deduš, premda je i Lidija prethodno već objavljivala poeziju), i da je u načinu na koji je postala slavna i poznata trajno ostalo nešto fejsbučko i društvenomrežno. Tu stvar nije mogla promijeniti ni vrlo ozbiljna slikarska izložba u Klovićevim dvorima.
Ali mijenja je megaslikovnica “Pita moja mama imate li jedno jaje”. Otvara je priča o značenju vlaško-dalmatinske uzrečice: Nu! Na početku vidimo Nastju, raspetu između očeve desne i materine lijeve ruke, idu u luna park. Teče rečenica: “Jednog lipog dana, na Malu gospu u Solinu, Nastja je dobila svoj prvi balun.” Lijep, crveni balon, ne baš tako rijedak motiv u nekoj tradicionalnoj dječjoj sliko-književnosti. I onda je, o jada!, o nevolje!, Nastji balon pobjegao, pa se ona rasplakala, jer gubitak je golem i nenadoknadiv, pa su tata i mama zvali policiju. “Stiga je najbolji policajac, inspektor Mile Gnu, iz Solina. I samo šta su izašli u potragu, Mile Gnu reka je: Nu!” A balon bio je zakačen za granu stabla.
I to je, zapravo, sve. Nema dalje u toj prvoj, na prvi pogled najtradicionalnijoj priči u slikovnici. Neki naivni stari pedagog i metodolog dječje književnosti rekao bi da priča poučava djecu da imaju povjerenja u policiju. Može biti, samo što djeca nikada nisu baš toliko djeca da vjeruju u ono u što vjeruju stari pedagozi. Ozbiljniji njegov kolega, možda neostvareni književni kritičar, reći će da je ovo arhetipska i formativna pripovijest o izgubljenom i nađenom. Doista, tko je ne bi poželio ponijeti iz djetinjstva. Odrasli, pak, čitatelj kroz priču će ući u lokalnu dalmatinsku poetiku nadijevanja pogrdnih imena, tojest nadimaka. Djedovi i babe sjetit će se albuma samoljepljivih sličica Flora i fauna, i čudne, na prvu dobrodušne životinje, koja se tamo zvala “gnu, indijsko goveče”. Susretnu se tako dva udaljena djetinjstva. A ono glavno ipak je u semantičkoj analizi riječice nu! (Uskličnik je tu dio riječi, a ne rečenice kojom ta riječ završava.)
Slijedi zatim priča o Malom Mirku. “On jadan nije razumija matematiku pa bi prid svaki kontrolni o’ straja gurnija glavu u pijesak ili u pitar, ako je bija doma…” Mali Mirko je, naravno, noj, tojest ima glavu kao u noja. Koja nije glava kao u noja, nego ga to što gura glavu u pijesak čini nojem. Ili nas navodi da ga vidimo kao noja. U svijetu ove slikovnice svaki čovjek ima glavu neke životinje. Ali ovo nisu basne, jer to su ljudi, a ne životinje. Glave su im kao u životinja, jer je to proizašlo iz neke riječi, rečenice, metafore, uzrečice. Ili iz igre riječi, kao u jednoj od najboljih priča u slikovnici, naslova “Straj od frizera”. Počinje ovako: “Gospođa Tapir silno se plaši frizera, od 1987, kad ju je jedna frizerka Ankica upropastila. Od tada ona sama sebi tapira kosu. I muž Tapir joj je reka: slušaj maco, moraš u frizera, kosa ti je malo demode…” Neočekivana bliskost dvaju međusobno udaljenih značenja, proizašla iz istovjetnog rasporeda suglasnika i samoglasnika, jedno je od izvorišta poezije, ali i humora, ulične i kavanske zajebancije, kao i onog gorkog i ustrajnog verbalnog zlostavljanja, po kojemu su čuvena mala i nešto veća dalmatinska mjesta, kojim su se u književnosti inspirirali, pa su ga i opisivali Ranko Marinković, Momčilo Popadić, Miljenko Smoje… Doista, ima li išla logičnije, a istovremeno i okrutnije, nego ženu natapirane kose prozvati Tapir. Priča “Straj od frizera” nagovještaj je jednog dalmatinskog amarkorda, položenog u vremenu između 1987. i danas, kada su se u onoj velikoj povijesti preobrazili svjetovi, padala su carstva i izrastala nova, mijenjali su se u nas politički sistemi, čitavi su narodi prestali ispovijedati jednu vjeru i predavali su se drugoj vjeri, usporedo je tekla neka mala društvena povijest, u kojoj su se mijenjale mode po frizerajima, a s modama i sami frizeraji, te je u onom valjda i najvažnijem vremenskom toku potekao život Tisje Kljaković Braić. Sve je to, zapravo, u priči “Straj od frizera”, u tom filmu koji je preskup da bi bio snimljen. A ruku na srce, nedostajao bi nam Fellini, čak i ako bismo imali novca.
I u toj Tisjinoj naslućenoj priči velikoga, širokog zahvata, koja je u svakom pogledu priča za odrasle, posve slobodno i prirodno razvije se i pažnju preuzme dječja priča: ona o Nastji, koja se iz nekoga svog djetinjeg razloga, ali baš kao i gospođa Tapir, plaši frizera.
I tako od priče do priče, od slikovnice do slikovnice, u ovoj megaslikovnici Tisje Kljaković Braić rađa se djelo. Crtež je složeniji i bogatiji nego što je bio u prethodnim slikovnicama, priče poteku u više sličica, kadrova i scena. Neke su vrlo složene, kompleksne naracije, koje skoro prerastaju u strip, dok su druge jednostavnije. Samo izdanje, na sto dvadeset stranica, velikog formata i tvrdih korica, u luksuznoj, hiperdizajniranoj Bodonijevoj ediciji, koja stremi idealu unikatnih ili ručno rađenih knjiških izdanja, ili barem njihovoj dizajnerskoj reinterpretaciji, otprilike onako kako Smeg bijela tehnika reinterpretira neku bolju dizajnersku povijest kuhanja i kuhinje, pomalo kao da zaziva paraknjiški žanr iz salona namještaja, koji se pomalo ironično na engleskom nazvao “Coffee table books”. To su one knjige koje po luksuznijim “stan na dan” apartmanima služe za ukras, i koje viđamo na fotografijama iz lajfstajl reportaža na temu kako i gdje stanuju poznati. Dobro bi, zapravo, bilo da ovu Tisjinu slikovnicu počnu kupovati mahom nečitajući uglednici sa zagrebačke špice, njome da ukrase svoje odvjetničke, liječničke ili konzultantske čekaonice. U zemlji čiji se premijer hvali da upravo čita Johna Grishama, trenutak u kojem on ili netko od njegovih slučajno otvara slikovnicu “Pita moja mama inate li jedno jaje” imao bi potencijalno veći prosvjetni i civilizacijski značaj od trenutka u kojem Bartol Kašić završava svoj prijevod Svetoga pisma.
Ali pustimo sad nečitajuće. Čitanje, gledanje i ponovljeno listanje ove slikovnice predstavljat će duhovnu i emocionalnu gozbu onoj publici koja se još uvijek čiste glave sjeća ranih vremena “Malog princa”, koja voli Shela Silversteina i Jana Kotta, ali, recimo, i slikovnice Tomislava Torjanca i Zdenka Bašića, i koja djetinjstvo ima ugrađeno u svoju odraslost i svoje obrazovanje. Čovjekovo djetinjstvo možda je i najvažniji element njegova obrazovanja i njegove moralne osobe. U djetinjstvu je imaginacija. O tome govori slikovnica Tisje Kljaković Braić.
Gospođa Tapir plašila se frizera pa je sama tapirala kosu
Postoji jedan slikovnički i književni žanr koji nikada nije do kraja opisan. Njime bi bile obuhvaćene slikovnice i ilustrirane knjige za koje bi se po formi i sadržaju reklo da su nacrtane i napisane za djecu, ali su u stvari za odrasle. Najčuvenija takva knjiga je “Mali princ”, Antoinea de Saint-Exupéryija, naravno s originalnim autorovim ilustracijama koje s tekstom čine cjelinu djela. Ovom žanru pripadaju slikovnice Shela Silversteina, među kojima je najpoznatija “Dobro stablo”, ali, recimo, i “Bajke za Lidusju”, šekspirologa naših mladosti Jana Kotta. Svaku od knjiga i slikovnica koja bi pripadala ovom žanru mogu čitati i razumjeti djeca određenog uzrasta. Dakle, one nisu pisane ni crtane kao odrasla persiflaža ili reinterpretacija dječjih žanrova. Ali u svakoj od njih postoji, iznad ili ispod glavnog formalnog i sadržinskog sloja, cijeli jedan vrlo raskošni i bogati referentni svijet, koji može biti obuhvaćen i shvaćen samo nekom krajnje specifičnom odraslom sviješću. Ovakve knjige i slikovnice ili se referiraju na povijest epohe, usred koje su negdje zaglavljena ostala i naša djetinjstva, ili izlažu cijelu jednu filozofiju života – što je došlo na zao glas u ovoj poplavi literature za samopomoć – ili u formi bajke, ili improvizirane dječje priče za pred spavanje, kroz alegoriju ispovijedaju povijest piščeva života. Ove knjige i slikovnice, pisane i risane za djecu i odrasle, katkad se učine posljednjim ozbiljnim i svakog cinizma lišenim čovjekovim tekstovima. Istina, neke od njih, recimo “Mali princ”, dožive tu zlu sudbinu da pretjeranom upotrebom, nevještim, nedarovitim i nepouzdanim citiranjem i parafraziranjem, s vremenom budu potrošene ili ozbiljno oštećene. Radi se, naime, o vrlo osjetljivim i krhkim artefaktima: djela iz ovoga odraslog dječjeg žanra izložena su nesmiljenom kopiranju i krivotvorenju, dječje edicije prepune su očajno loših lokalnih imitacija “Maloga princa”, a prividna jednostavnost i otvorenost crteža i teksta u ovakvim knjigama i slikovnicama, njihov formalno-stilski minimalizam i sažetost, doprinose tom fatalnom trošenju smisla i značenja. Jednostavno rečeno: svaka budala barem jednom za rođendan dobila je “Malog princa” ili “Dobro stablo”, pa svaka budala i danas o tim djelima ima što reći. Maloumni korporativni menadžeri telekomunikacijskih tvrtki, bankari i činovnici Coca-cole na korporativnim zabavama i fašistoidnim bildanjima kolektivnog duha svu raskoš svojih znanja iskazuju citirajući, u pravilu krivo, neumjesno i u pogrešnom trenutku, “Maloga princa”. Može li im to netko zabraniti?
Slikovnica Tisje Kljaković Braić, koja zapravo i nije jedna, nego je jedanaest standardnih slikovnica objavljenih unutar jednih korica, pripada tom fluidnom narativno-vizualnom dječjem žanru za odrasle. Već vam sam naslov to kazuje: slatka mala djevojčica, pretpostavimo da je to Nastja, stoji vam ispred vrata – koja nisu nacrtana, nego se podrazumijevaju – i izgovara: “Pita moja mama imate li jedno jaje”. U dječjem svijetu to je doista to: mala djevojčica kuca kod susjeda, ili zvoni, ukoliko može da dohvati zvono, i kaže: “Pita moja mama imate li jedno jaje”. Zanimljiva situacija, avantura, pogotovo ako su te prvi put samu tako pustili da tumaraš po stubištu. U odraslom svijetu, u kojem uza sva upamćena životna iskustva postoji i kontingent zaboravljenih, da ne kažemo potisnutih doživljaja, rečenica iz naslova ima čarobno djelovanje. Ona priziva nešto što nam se nekad, vrlo davno, i samima događalo, i priziva sintaksu i leksik unutar kojih se to događalo. Stilski kobajagi korektno i ispravno trebalo bi se reći: “Mama pita imate li jaje”, ali tako se to u djetinjstvu ne kaže, i te riječi neće prizvati ništa. Pita moja, a ne bilo čija mama, imate li jedno, a ne ne znam koliko jaja. Tako se govori, a dobar pisac, pjesnik i čeljade neoštećenog sjećanja na materinji jezik, znaju da je sadržaj uvijek više u načinu na koji je nešto rečeno, nego u onome što je rečeno. Upravo način na koji su stvari izrečene u naslovu sugerira da je ovo slikovnica za odrasle, koju djeca mogu (i hoće) slobodno čitati i gledati.
Prethodnim dvjema slikovnicama (striktno za odrasle) Tisja Kljaković Braić stekla je zastrašujuće (ili ohrabrujuće) brojnu publiku, koja je u značajnoj mjeri sastavljena od onih koji inače niti što čitaju, niti što gledaju. Te dvije zbirke bračnih skečeva, koji se, kao u tradicionalnim, na žalost u današnjoj Hrvatskoj uglavnom izumrlim novinskim karikaturama odigraju u jednoj sličici ili jednom kadru, začete su na autoričinom Facebook profilu. Crtati je počela od duga vremena, da zabavi virtualne prijatelje, a onda je stvar postala jako popularna, pa je, zahvaljujući Frakturi, Tisja postala slikovničarka. Njezini skečevi zatim su aplicirani na majicama, boršama i traveršama, na ukrasnim tanjurima i tanjurima za jest. Premda je već bila akademska slikarica i premda je prethodno već objavila tada slabije zapaženu proznu knjigu “U malu je uša đava”, nije pogrešno reći da je Tisja ponikla na Facebooku (kao, recimo, i Lidija Deduš, premda je i Lidija prethodno već objavljivala poeziju), i da je u načinu na koji je postala slavna i poznata trajno ostalo nešto fejsbučko i društvenomrežno. Tu stvar nije mogla promijeniti ni vrlo ozbiljna slikarska izložba u Klovićevim dvorima.
Ali mijenja je megaslikovnica “Pita moja mama imate li jedno jaje”. Otvara je priča o značenju vlaško-dalmatinske uzrečice: Nu! Na početku vidimo Nastju, raspetu između očeve desne i materine lijeve ruke, idu u luna park. Teče rečenica: “Jednog lipog dana, na Malu gospu u Solinu, Nastja je dobila svoj prvi balun.” Lijep, crveni balon, ne baš tako rijedak motiv u nekoj tradicionalnoj dječjoj sliko-književnosti. I onda je, o jada!, o nevolje!, Nastji balon pobjegao, pa se ona rasplakala, jer gubitak je golem i nenadoknadiv, pa su tata i mama zvali policiju. “Stiga je najbolji policajac, inspektor Mile Gnu, iz Solina. I samo šta su izašli u potragu, Mile Gnu reka je: Nu!” A balon bio je zakačen za granu stabla.
I to je, zapravo, sve. Nema dalje u toj prvoj, na prvi pogled najtradicionalnijoj priči u slikovnici. Neki naivni stari pedagog i metodolog dječje književnosti rekao bi da priča poučava djecu da imaju povjerenja u policiju. Može biti, samo što djeca nikada nisu baš toliko djeca da vjeruju u ono u što vjeruju stari pedagozi. Ozbiljniji njegov kolega, možda neostvareni književni kritičar, reći će da je ovo arhetipska i formativna pripovijest o izgubljenom i nađenom. Doista, tko je ne bi poželio ponijeti iz djetinjstva. Odrasli, pak, čitatelj kroz priču će ući u lokalnu dalmatinsku poetiku nadijevanja pogrdnih imena, tojest nadimaka. Djedovi i babe sjetit će se albuma samoljepljivih sličica Flora i fauna, i čudne, na prvu dobrodušne životinje, koja se tamo zvala “gnu, indijsko goveče”. Susretnu se tako dva udaljena djetinjstva. A ono glavno ipak je u semantičkoj analizi riječice nu! (Uskličnik je tu dio riječi, a ne rečenice kojom ta riječ završava.)
Slijedi zatim priča o Malom Mirku. “On jadan nije razumija matematiku pa bi prid svaki kontrolni o’ straja gurnija glavu u pijesak ili u pitar, ako je bija doma…” Mali Mirko je, naravno, noj, tojest ima glavu kao u noja. Koja nije glava kao u noja, nego ga to što gura glavu u pijesak čini nojem. Ili nas navodi da ga vidimo kao noja. U svijetu ove slikovnice svaki čovjek ima glavu neke životinje. Ali ovo nisu basne, jer to su ljudi, a ne životinje. Glave su im kao u životinja, jer je to proizašlo iz neke riječi, rečenice, metafore, uzrečice. Ili iz igre riječi, kao u jednoj od najboljih priča u slikovnici, naslova “Straj od frizera”. Počinje ovako: “Gospođa Tapir silno se plaši frizera, od 1987, kad ju je jedna frizerka Ankica upropastila. Od tada ona sama sebi tapira kosu. I muž Tapir joj je reka: slušaj maco, moraš u frizera, kosa ti je malo demode…” Neočekivana bliskost dvaju međusobno udaljenih značenja, proizašla iz istovjetnog rasporeda suglasnika i samoglasnika, jedno je od izvorišta poezije, ali i humora, ulične i kavanske zajebancije, kao i onog gorkog i ustrajnog verbalnog zlostavljanja, po kojemu su čuvena mala i nešto veća dalmatinska mjesta, kojim su se u književnosti inspirirali, pa su ga i opisivali Ranko Marinković, Momčilo Popadić, Miljenko Smoje… Doista, ima li išla logičnije, a istovremeno i okrutnije, nego ženu natapirane kose prozvati Tapir. Priča “Straj od frizera” nagovještaj je jednog dalmatinskog amarkorda, položenog u vremenu između 1987. i danas, kada su se u onoj velikoj povijesti preobrazili svjetovi, padala su carstva i izrastala nova, mijenjali su se u nas politički sistemi, čitavi su narodi prestali ispovijedati jednu vjeru i predavali su se drugoj vjeri, usporedo je tekla neka mala društvena povijest, u kojoj su se mijenjale mode po frizerajima, a s modama i sami frizeraji, te je u onom valjda i najvažnijem vremenskom toku potekao život Tisje Kljaković Braić. Sve je to, zapravo, u priči “Straj od frizera”, u tom filmu koji je preskup da bi bio snimljen. A ruku na srce, nedostajao bi nam Fellini, čak i ako bismo imali novca.
I u toj Tisjinoj naslućenoj priči velikoga, širokog zahvata, koja je u svakom pogledu priča za odrasle, posve slobodno i prirodno razvije se i pažnju preuzme dječja priča: ona o Nastji, koja se iz nekoga svog djetinjeg razloga, ali baš kao i gospođa Tapir, plaši frizera.
I tako od priče do priče, od slikovnice do slikovnice, u ovoj megaslikovnici Tisje Kljaković Braić rađa se djelo. Crtež je složeniji i bogatiji nego što je bio u prethodnim slikovnicama, priče poteku u više sličica, kadrova i scena. Neke su vrlo složene, kompleksne naracije, koje skoro prerastaju u strip, dok su druge jednostavnije. Samo izdanje, na sto dvadeset stranica, velikog formata i tvrdih korica, u luksuznoj, hiperdizajniranoj Bodonijevoj ediciji, koja stremi idealu unikatnih ili ručno rađenih knjiških izdanja, ili barem njihovoj dizajnerskoj reinterpretaciji, otprilike onako kako Smeg bijela tehnika reinterpretira neku bolju dizajnersku povijest kuhanja i kuhinje, pomalo kao da zaziva paraknjiški žanr iz salona namještaja, koji se pomalo ironično na engleskom nazvao “Coffee table books”. To su one knjige koje po luksuznijim “stan na dan” apartmanima služe za ukras, i koje viđamo na fotografijama iz lajfstajl reportaža na temu kako i gdje stanuju poznati. Dobro bi, zapravo, bilo da ovu Tisjinu slikovnicu počnu kupovati mahom nečitajući uglednici sa zagrebačke špice, njome da ukrase svoje odvjetničke, liječničke ili konzultantske čekaonice. U zemlji čiji se premijer hvali da upravo čita Johna Grishama, trenutak u kojem on ili netko od njegovih slučajno otvara slikovnicu “Pita moja mama inate li jedno jaje” imao bi potencijalno veći prosvjetni i civilizacijski značaj od trenutka u kojem Bartol Kašić završava svoj prijevod Svetoga pisma.
Ali pustimo sad nečitajuće. Čitanje, gledanje i ponovljeno listanje ove slikovnice predstavljat će duhovnu i emocionalnu gozbu onoj publici koja se još uvijek čiste glave sjeća ranih vremena “Malog princa”, koja voli Shela Silversteina i Jana Kotta, ali, recimo, i slikovnice Tomislava Torjanca i Zdenka Bašića, i koja djetinjstvo ima ugrađeno u svoju odraslost i svoje obrazovanje. Čovjekovo djetinjstvo možda je i najvažniji element njegova obrazovanja i njegove moralne osobe. U djetinjstvu je imaginacija. O tome govori slikovnica Tisje Kljaković Braić.