Vaclav Čižinsky, Sarajlija, “Tapetar vagonskih sjedišta” na Željeznici.
Žena domaćica. Ime se ne navodi.
Sin Vladislav radi kao pomoćnik mašinovođe.
Godine 1919. sin Josip uhapšen je zbog rasturanja antivladinih letaka. Petnaest mu je godina. Član je SKOJ-a i Partije. Izbačen iz gimnazije pa s trgovačke akademije.
Sin Bohumil rađa se 1920, šesnaest godina nakon Josipa, dvadeset nakon Vladislava. Sarajeva se ne sjeća. Sa roditeljima seli se u Čehoslovačku. Projektant, gradi radničke novogradnje, umire 1986.
Josip se posvećuje djelovanju za dobro svjetskog proletarijata. Njegov život noćna je varka na površini mirne vode: konspiracija, desetak pasoša s lažnim identitetima, s imenima koja ne zna nitko osim njega, i onim jednim imenom po kojem ga pamti povijest – Gorkić.
Nije Josip, tesar, otac Jošuin, nego Milan, ime bez lica i priče.
Biografija mu se osipa u pijesak i u prašinu, koju će 1937. raznijeti vjetar.
Prije toga proći će:
Godine u Čehoslovačkoj, Njemačkoj, Austriji.
Članstvo u Međunarodnoj kontrolnoj komisiji Komunističke internacionale.
Predstavništvo Kominterne pri Komunističkoj partiji Velike Britanije.
I 1932: Generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije.
Drugovi ga ne vole, jer je sve njegovo tajna. Šutljiv, tmuran, mučaljiv, ne nosi lijepa odijela, ne odaje se nikome i ničemu.
Voli sevdalinke.
Nemuzikalan. Kada netko pjeva, šuti da ne kvari pjesmu.
U novembru 1925. ženi Beti Nikolajevnu Glan.
Malo vremena provode skupa. Dvaput odlaze zajedno na odmor, u partijska odmarališta: augusta 1927. i oktobra 1930.
Kći Jelena rađa se 1928.
Slučajno je u Moskvi. Vozi Beti u rodilište na Molčanovki, i svakoga dana dolazi pod prozore, maše joj, šalje ljubavna pisma. Kratak insert običnoga života. Jedini.
Zovu je Lenočka.
Četiri su joj godine. Zamolila je kućnu pomoćnicu da joj očisti cipele pred izlazak.
On to čuje:
– Lenočka, budi dobra, uzmi moje cipele iz ormara pa ih očisti.
– Ali ja to ne znam.
– Neka, naučit ćeš. Trebat će ti.
Lenočka ne može podići veliku očevu cipelu. Ljulja joj se u rukama kao indijanski čun. Ali svejedno čisti.
Josip Čižinsky ima duga i široka stopala.
Sportaš je, plivač, skače u bazen s desetmetarskog tornja. U tome je najbolji među konspirativcima Kominterne.
Godina je 1933. Traži dvodnevno privatno odsustvo, da se u Pragu vidi s ocem i mlađim bratom. Bohumil ima trinaest godina. Toliko da dobro upamti brata.
Početkom 1937. Josip je u Parizu, posljednji put javlja se ženi u Moskvu.
Nekoliko dana kasnije iz Kominterne stiže direktiva da se hitno vrati u centralu, radi referisanja.
Sluti zašto ga zovu, ali ide.
Dočekuje ga prijava, sedamdeset gusto kucanih stranica, optužen zbog trockizma. Brani se kako zna. Malo zatim, optužba se mijenja: agent Gestapoa.
U novembru dolaze dvojica, iz ćelije ga vode u podrum Lubjanke. Prije metka u zatiljak vidi: čiste bijele pločice, a između fuge zamrljane krvlju.
Gorkić
Vaclav Čižinsky, Sarajlija, “Tapetar vagonskih sjedišta” na Željeznici.
Žena domaćica. Ime se ne navodi.
Sin Vladislav radi kao pomoćnik mašinovođe.
Godine 1919. sin Josip uhapšen je zbog rasturanja antivladinih letaka. Petnaest mu je godina. Član je SKOJ-a i Partije. Izbačen iz gimnazije pa s trgovačke akademije.
Sin Bohumil rađa se 1920, šesnaest godina nakon Josipa, dvadeset nakon Vladislava. Sarajeva se ne sjeća. Sa roditeljima seli se u Čehoslovačku. Projektant, gradi radničke novogradnje, umire 1986.
Josip se posvećuje djelovanju za dobro svjetskog proletarijata. Njegov život noćna je varka na površini mirne vode: konspiracija, desetak pasoša s lažnim identitetima, s imenima koja ne zna nitko osim njega, i onim jednim imenom po kojem ga pamti povijest – Gorkić.
Nije Josip, tesar, otac Jošuin, nego Milan, ime bez lica i priče.
Biografija mu se osipa u pijesak i u prašinu, koju će 1937. raznijeti vjetar.
Prije toga proći će:
Godine u Čehoslovačkoj, Njemačkoj, Austriji.
Članstvo u Međunarodnoj kontrolnoj komisiji Komunističke internacionale.
Predstavništvo Kominterne pri Komunističkoj partiji Velike Britanije.
I 1932: Generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije.
Drugovi ga ne vole, jer je sve njegovo tajna. Šutljiv, tmuran, mučaljiv, ne nosi lijepa odijela, ne odaje se nikome i ničemu.
Voli sevdalinke.
Nemuzikalan. Kada netko pjeva, šuti da ne kvari pjesmu.
U novembru 1925. ženi Beti Nikolajevnu Glan.
Malo vremena provode skupa. Dvaput odlaze zajedno na odmor, u partijska odmarališta: augusta 1927. i oktobra 1930.
Kći Jelena rađa se 1928.
Slučajno je u Moskvi. Vozi Beti u rodilište na Molčanovki, i svakoga dana dolazi pod prozore, maše joj, šalje ljubavna pisma. Kratak insert običnoga života. Jedini.
Zovu je Lenočka.
Četiri su joj godine. Zamolila je kućnu pomoćnicu da joj očisti cipele pred izlazak.
On to čuje:
– Lenočka, budi dobra, uzmi moje cipele iz ormara pa ih očisti.
– Ali ja to ne znam.
– Neka, naučit ćeš. Trebat će ti.
Lenočka ne može podići veliku očevu cipelu. Ljulja joj se u rukama kao indijanski čun. Ali svejedno čisti.
Josip Čižinsky ima duga i široka stopala.
Sportaš je, plivač, skače u bazen s desetmetarskog tornja. U tome je najbolji među konspirativcima Kominterne.
Godina je 1933. Traži dvodnevno privatno odsustvo, da se u Pragu vidi s ocem i mlađim bratom. Bohumil ima trinaest godina. Toliko da dobro upamti brata.
Početkom 1937. Josip je u Parizu, posljednji put javlja se ženi u Moskvu.
Nekoliko dana kasnije iz Kominterne stiže direktiva da se hitno vrati u centralu, radi referisanja.
Sluti zašto ga zovu, ali ide.
Dočekuje ga prijava, sedamdeset gusto kucanih stranica, optužen zbog trockizma. Brani se kako zna. Malo zatim, optužba se mijenja: agent Gestapoa.
U novembru dolaze dvojica, iz ćelije ga vode u podrum Lubjanke. Prije metka u zatiljak vidi: čiste bijele pločice, a između fuge zamrljane krvlju.