U europskoj izbjegličkoj politici pojam dvoličnosti nekako ne dosjeda, jer ne može obuhvatiti cijelu dimenziju onoga što je nekad značio.
Tko je mislio da je to moguće? Da se ikada složimo s Viktorom Orbánom. Baš s njim, onim Caudillom nacionalističkog režima po briselskoj milosti, koji hajku protiv Židova, Roma i beskućnika nekad otvoreno, a nekad potajno podupire, koji nasilje prema njima u najmanju ruku ne kažnjava i koji naređuje da se ratne izbjeglice zatvaraju u logore, da ih treba tući i pri kupnji vozne karte bacati na pod.
Mnogo toga bi Orbán kao bad cop mogao o tome čavrljati; zna on da mračni karakter dobro pristaje poslovnom profilu zločestog murjaka, ali jednako zna da je dobroćudni osmijeh dobrog policajca dio istog murjačkog posla. Ukratko: Viktor Orbán je nekoliko vlada Europe optužio za dvoličnost i nikada nije toliko bio u pravu: Oni koji su odlučivali o Dublinu I do III sada ga kritiziraju za revnu primjenu; oni, za koje on obavlja prljave poslove, odjednom se gade njegovih blatnih ruku. Zaustaviti izbjeglice i spriječiti njihov nastavak putovanja, zatvoriti ih u sabirne logore, zapisati njihove osobne podatke, prisiliti ih na predaju prve molbe za azil ili – bolje – spriječiti njihov ulaz u schengenski teritorij, dio je zakonskih obaveza onih država koje imaju nesreću da su Cordon insanitaire jezgre Europe.
Iako su sve zemlje EU potpisnici Ženevske konvencije o izbjeglicama i time su obvezne prihvatiti ratne izbjeglice, nijedna od ovih država nije za njih otvorila svoja diplomatska predstavništva na Bliskom istoku.
Još je odvratniji način na koji se njemački i austrijski političari kite humanitarnim buđenjem civilnog stanovništva koje ne samo da kompenzira njihove nedostatke nego im se i otvoreno suprotstavlja štiteći izbjeglice od njihove politike koja višestruku svotu njihovog socijalnog budžeta troši na oružje, logistiku, birokraciju, bodljikave žice, dezinformacije i vreće za mrtve, da bi sebe zaštitila od izbjeglica. Majčinski je osmijeh njemačke kancelarke čija je vlada do sad blokirala svaku inicijativu Europske unije za pravednu raspodjelu izbjeglica i koja se sada, kada je Cordon pun rupa, najglasnije zalaže za njih. Ili austrijska ministrica unutarnjih poslova koja je htjela ograničiti politiku azila na protjerivanje dublinskih slučajeva i koja sada u kamuflažnoj odjeći civil societyja (ili u onome što ona kao takvo zamišlja), koja se, dakle, u uskom traper odijelu zaletjela na granicu Nickelsdorf na jedan Meet & Greet s izbjeglicama. Prva južnjačka ruka, koje se mogla dohvatiti, doduše, bila je ta austrijske aktivistice za ljudska prava Anahite Tashrofi. I kada je ona krenula Mikl-Leitner upitati što ona ima tamo da traži – apsolutno ništa! – ministričnina tjelesna garda ju je brutalno bacila na pod. Neprocjenjiva minijatura koja razotkriva čemu služe šake državne moći kad na trenutak ne miluju pozirajući za medijske fotografije.
Ukor Mađarskoj i velikodušno otvorenje granica glavnih inicijatora dublinskog propisa dobar je primjer stanja unutareuropske demokracije: Kao što Cezar može izdati zločeste zakone, tako ih može po doslovnoj volji i suspendirati. Jednako brzo su se u medijima sumnjivi muslimani pretvorili u žrtve islamizma, zlonamjerno zureći mračni tipovi u obrazovane nježne očeve, možda baš u one koji fale središnjem europskom tržištu. Mora da izbjeglicama djeluje cinično, nakon tih dana otvorenih vrata, kako se toplo srce Berlina opet hladi, kako ograde ponovno rastu, da unutar njih ni ljudskost ni njezina suprotnost ne nađu plodnoga tla.
Moraju se, štoviše, poništiti strukturalni uzroci bijega u zemljama porijekla, pozvao je i Jean-Claude Juncker jučer na odgovornost i najavio pomoćne fondove od 1,5 milijardi za Afriku. S kojim faktorom se ta smiješna brojka treba pomnožiti da bi dostigla profite europskih dostavljača oružja Africi ili iznose s kojima europski terms of trade uništavaju afričke proizvođače, to se može najbolje eruirati u dotičnim statistikama. Ljudskosti se možemo diviti ili rugati, ali jao onome kojemu do srca stiže kritično razmišljanje i koji onda nezaustavljivo dođe do sistemskog pitanja – kao što za izbjeglice postoji Frontex i mađarski policijski pendrek, postoji i u svakoj redakciji jedan koji je plaćen da svakog muškog i ženskog mislioca uz iznervirani uzdah tuče sistemskim pendrekom.
Good Cop – Bad Cop
U europskoj izbjegličkoj politici pojam dvoličnosti nekako ne dosjeda, jer ne može obuhvatiti cijelu dimenziju onoga što je nekad značio.
Tko je mislio da je to moguće? Da se ikada složimo s Viktorom Orbánom. Baš s njim, onim Caudillom nacionalističkog režima po briselskoj milosti, koji hajku protiv Židova, Roma i beskućnika nekad otvoreno, a nekad potajno podupire, koji nasilje prema njima u najmanju ruku ne kažnjava i koji naređuje da se ratne izbjeglice zatvaraju u logore, da ih treba tući i pri kupnji vozne karte bacati na pod.
Mnogo toga bi Orbán kao bad cop mogao o tome čavrljati; zna on da mračni karakter dobro pristaje poslovnom profilu zločestog murjaka, ali jednako zna da je dobroćudni osmijeh dobrog policajca dio istog murjačkog posla. Ukratko: Viktor Orbán je nekoliko vlada Europe optužio za dvoličnost i nikada nije toliko bio u pravu: Oni koji su odlučivali o Dublinu I do III sada ga kritiziraju za revnu primjenu; oni, za koje on obavlja prljave poslove, odjednom se gade njegovih blatnih ruku. Zaustaviti izbjeglice i spriječiti njihov nastavak putovanja, zatvoriti ih u sabirne logore, zapisati njihove osobne podatke, prisiliti ih na predaju prve molbe za azil ili – bolje – spriječiti njihov ulaz u schengenski teritorij, dio je zakonskih obaveza onih država koje imaju nesreću da su Cordon insanitaire jezgre Europe.
Iako su sve zemlje EU potpisnici Ženevske konvencije o izbjeglicama i time su obvezne prihvatiti ratne izbjeglice, nijedna od ovih država nije za njih otvorila svoja diplomatska predstavništva na Bliskom istoku.
Još je odvratniji način na koji se njemački i austrijski političari kite humanitarnim buđenjem civilnog stanovništva koje ne samo da kompenzira njihove nedostatke nego im se i otvoreno suprotstavlja štiteći izbjeglice od njihove politike koja višestruku svotu njihovog socijalnog budžeta troši na oružje, logistiku, birokraciju, bodljikave žice, dezinformacije i vreće za mrtve, da bi sebe zaštitila od izbjeglica. Majčinski je osmijeh njemačke kancelarke čija je vlada do sad blokirala svaku inicijativu Europske unije za pravednu raspodjelu izbjeglica i koja se sada, kada je Cordon pun rupa, najglasnije zalaže za njih. Ili austrijska ministrica unutarnjih poslova koja je htjela ograničiti politiku azila na protjerivanje dublinskih slučajeva i koja sada u kamuflažnoj odjeći civil societyja (ili u onome što ona kao takvo zamišlja), koja se, dakle, u uskom traper odijelu zaletjela na granicu Nickelsdorf na jedan Meet & Greet s izbjeglicama. Prva južnjačka ruka, koje se mogla dohvatiti, doduše, bila je ta austrijske aktivistice za ljudska prava Anahite Tashrofi. I kada je ona krenula Mikl-Leitner upitati što ona ima tamo da traži – apsolutno ništa! – ministričnina tjelesna garda ju je brutalno bacila na pod. Neprocjenjiva minijatura koja razotkriva čemu služe šake državne moći kad na trenutak ne miluju pozirajući za medijske fotografije.
Ukor Mađarskoj i velikodušno otvorenje granica glavnih inicijatora dublinskog propisa dobar je primjer stanja unutareuropske demokracije: Kao što Cezar može izdati zločeste zakone, tako ih može po doslovnoj volji i suspendirati. Jednako brzo su se u medijima sumnjivi muslimani pretvorili u žrtve islamizma, zlonamjerno zureći mračni tipovi u obrazovane nježne očeve, možda baš u one koji fale središnjem europskom tržištu. Mora da izbjeglicama djeluje cinično, nakon tih dana otvorenih vrata, kako se toplo srce Berlina opet hladi, kako ograde ponovno rastu, da unutar njih ni ljudskost ni njezina suprotnost ne nađu plodnoga tla.
Moraju se, štoviše, poništiti strukturalni uzroci bijega u zemljama porijekla, pozvao je i Jean-Claude Juncker jučer na odgovornost i najavio pomoćne fondove od 1,5 milijardi za Afriku. S kojim faktorom se ta smiješna brojka treba pomnožiti da bi dostigla profite europskih dostavljača oružja Africi ili iznose s kojima europski terms of trade uništavaju afričke proizvođače, to se može najbolje eruirati u dotičnim statistikama. Ljudskosti se možemo diviti ili rugati, ali jao onome kojemu do srca stiže kritično razmišljanje i koji onda nezaustavljivo dođe do sistemskog pitanja – kao što za izbjeglice postoji Frontex i mađarski policijski pendrek, postoji i u svakoj redakciji jedan koji je plaćen da svakog muškog i ženskog mislioca uz iznervirani uzdah tuče sistemskim pendrekom.
*
Prevela Anne-Kathrin Godec