Stanovništvo Vitgeštama ne poznaje smjenu godišnjih doba. Pravdaju se zemljopisnom greškom, industrijskom zonom na Abergu – na stotine dimnjaka, gospodo!, koji rade svakodnevno, ekološkim i ostalim zahvatima oko sliva Aje i Terona, itd., itd., a prave uzroke vješto prešutkuju.
Nekoliko puta, bez ikakvog razloga, i naše su aktivnosti teško osudili. Sad se, istina, kaju zbog toga i čine sve kako bi nam se opet dodvorili. Premda nas ova promjena raduje, nemamo im rašta hvalom uzvratiti. Čast i hvala i ovoga puta pripadaju nama – preciznije našem glavnom intendantu, gospodinu C. F. Šlamu i njegovoj kolekciji novih radnih uniformi.
Uoči prvog proljećnog dana, odmah nakon truba ponoćnica, u savršenom redu i tišini, napuštamo spavaone i postrojavamo se na rezervnom platou logora. Natopljene gusto biljnim mirisima, tu nas čekaju nove uniforme.
Šivene su od lakog i otpornog materijala, proizvedenog u odgojnim pogonima na Ano Lendželu. Ogrtači, bluze i košulje bojene su veselim bojama. Čarkadžije, straže i hajkači ukrašavaju crtežima cvijeća, leptira i ptica svoje maskirne odore.
Kad ulični budilnici stanu odbijati peti sat jutarnji, širimo se lepezasto, forsiramo rijeku Aju i u 5.30 osvajamo prve gradske petlje i trgove.
Ali onaj najbitniji, onaj sveti, trg Ka’asa krotitelja, vitgeštamska djeca već su davno osvojila. Dovode ih iz svih škola i Zavoda i ređaju ispred slavljeničke bine. Na binu se penje g. Šlam i lično im dijeli raznobojne maskirne kostime: mlađi uzrasti dobijaju ruho ptica pjevačica, a veći uzrasti, zbog težine krila, dobijaju ruho selidbenih ptica. Njihovoj sreći nema kraja, niti ima kraja našeme strpljenju.
Ptice selice
Evo vam pšenice,
I naša srdašca,
Za topla gnjezdašca!..”,
odliježe sa trga iz hiljadu grla.
Sve do sedam sati vri na trgu kao u košnici. Onda počinju radne obaveze, gomila se rijedi i skončava pjesma. Na trgu ostaju samo sretni: mi i djeca.
Ljeto je toplo i dugačko. Solarna ogledala i sijači svjetla mijenjaju se dva put u sedmici. Odjeća je laka, navoštena plavim, žutim i zelenim. Sem dežurnih straža i odgojnih četa, vučemo se skoro nagi – u kratkim šortsevima i majicama. Na grudnoj strani majice sija sunce (Šlamov crtež), a na leđnoj trepti i mami jezero. 21. juni ima i status praznika. Ne može se reći kako se slavi baš poletno. Vrijeme je odmora i haraju užasne vrućine, te su sobe pune, a ulice pretvorene u tunele. Uz to, mi smo udaljeni; do avgusta u pustinji, od avgusta do septembra na Ano Lendželu, tako da i nema drugih slavljenika, osim vitgeštamskih izbjeglica. Skupljaju se oko rijeka, pljuskaju se i plivaju; veličajući neka svoja mutna pređašnja vremena. Naše službe, na obali, dokono drijemaju. Nema mnogo davljenika, izbjeglički nakot još uvijek je spretan u plivanju, a njihova koža, ko koža pacova, na sve je otrove imuna. Ali naša omladina koja im se, privučena vonjem pohotljivih, ženskih tjelesina, pridružuje u tom “svetom pranju” i razvratu, tone u jatima, ili, u jatima, truhne ivicom obale. I tu se ne da ništa učiniti. I to će se ponavljati svakog ljeta, sve dok se grad ne liši svoje omladine ili svojih izbjeglica.
Sjeseni zrela, rujna boja. Naše bluze i mantili rastužuju blijedim prelivima.
Zemljani radovi, brane i opkopi; obrušavanje podignutih normi i ciljeva; ilovača na licima, pjege i plikovi na rukama, raspadnuto meso u čizmama. Dok slazimo sa padina, hvataju se prve slane, prve magle i studeni i gusta se jata vrana (naši zvači i čarkari) uvelike stane po zamrlim krovovima.
Započinju sitni, “dvorišni” radovi. Zatvara se gradska luka, prazne izbjeglički deponiji, građanstvo odvlači u toplije i veće kvartove. Zatim se čiste piste i trgovi, šatorima od čivasa pokriva kipovlje, skida zelen sa betona, navlače folije na izloge trogivnskih radnji, apoteka i pivnica; skupljaju se odbačene stvari, odbačene duše i spaljuju sa drugim korovom. I zatim se alat i ostala pomagala zabravljuju u podrume.
Kao što je poznato, zima je najsurovije godišnje doba. U skladu sa tim, šiju se i naše uniforme. Dijele se uoči Dana mrtvih. Bijeli i teški kaputi-gumaši, bijele bluze i košulje; bijele kapuljače, oprtači, maske i oružje: ono hladno, kao što su kame, stege, probadaci i špelice – specijalna vlakna za davljenje. Oni koji stoje na rampama oko grada, pod udarom ciče zime i užasnih vjetrova s rijeke Aje, posjeduju (i čuvaju) vatre; mi ostali grijemo se tako što puhamo jedni drugim vreli dah u ruke i trupamo tabanima o lednu podlogu.
U dubini, iza naših leđa, navlačeći kao jorgan prvi snijeg preko glave, Vitgeštam se sprema za zimsko spavanje.
Godišnja doba
Stanovništvo Vitgeštama ne poznaje smjenu godišnjih doba. Pravdaju se zemljopisnom greškom, industrijskom zonom na Abergu – na stotine dimnjaka, gospodo!, koji rade svakodnevno, ekološkim i ostalim zahvatima oko sliva Aje i Terona, itd., itd., a prave uzroke vješto prešutkuju.
Nekoliko puta, bez ikakvog razloga, i naše su aktivnosti teško osudili. Sad se, istina, kaju zbog toga i čine sve kako bi nam se opet dodvorili. Premda nas ova promjena raduje, nemamo im rašta hvalom uzvratiti. Čast i hvala i ovoga puta pripadaju nama – preciznije našem glavnom intendantu, gospodinu C. F. Šlamu i njegovoj kolekciji novih radnih uniformi.
Uoči prvog proljećnog dana, odmah nakon truba ponoćnica, u savršenom redu i tišini, napuštamo spavaone i postrojavamo se na rezervnom platou logora. Natopljene gusto biljnim mirisima, tu nas čekaju nove uniforme.
Šivene su od lakog i otpornog materijala, proizvedenog u odgojnim pogonima na Ano Lendželu. Ogrtači, bluze i košulje bojene su veselim bojama. Čarkadžije, straže i hajkači ukrašavaju crtežima cvijeća, leptira i ptica svoje maskirne odore.
Kad ulični budilnici stanu odbijati peti sat jutarnji, širimo se lepezasto, forsiramo rijeku Aju i u 5.30 osvajamo prve gradske petlje i trgove.
Ali onaj najbitniji, onaj sveti, trg Ka’asa krotitelja, vitgeštamska djeca već su davno osvojila. Dovode ih iz svih škola i Zavoda i ređaju ispred slavljeničke bine. Na binu se penje g. Šlam i lično im dijeli raznobojne maskirne kostime: mlađi uzrasti dobijaju ruho ptica pjevačica, a veći uzrasti, zbog težine krila, dobijaju ruho selidbenih ptica. Njihovoj sreći nema kraja, niti ima kraja našeme strpljenju.
Ptice selice
Evo vam pšenice,
I naša srdašca,
Za topla gnjezdašca!..”,
odliježe sa trga iz hiljadu grla.
Sve do sedam sati vri na trgu kao u košnici. Onda počinju radne obaveze, gomila se rijedi i skončava pjesma. Na trgu ostaju samo sretni: mi i djeca.
Ljeto je toplo i dugačko. Solarna ogledala i sijači svjetla mijenjaju se dva put u sedmici. Odjeća je laka, navoštena plavim, žutim i zelenim. Sem dežurnih straža i odgojnih četa, vučemo se skoro nagi – u kratkim šortsevima i majicama. Na grudnoj strani majice sija sunce (Šlamov crtež), a na leđnoj trepti i mami jezero. 21. juni ima i status praznika. Ne može se reći kako se slavi baš poletno. Vrijeme je odmora i haraju užasne vrućine, te su sobe pune, a ulice pretvorene u tunele. Uz to, mi smo udaljeni; do avgusta u pustinji, od avgusta do septembra na Ano Lendželu, tako da i nema drugih slavljenika, osim vitgeštamskih izbjeglica. Skupljaju se oko rijeka, pljuskaju se i plivaju; veličajući neka svoja mutna pređašnja vremena. Naše službe, na obali, dokono drijemaju. Nema mnogo davljenika, izbjeglički nakot još uvijek je spretan u plivanju, a njihova koža, ko koža pacova, na sve je otrove imuna. Ali naša omladina koja im se, privučena vonjem pohotljivih, ženskih tjelesina, pridružuje u tom “svetom pranju” i razvratu, tone u jatima, ili, u jatima, truhne ivicom obale. I tu se ne da ništa učiniti. I to će se ponavljati svakog ljeta, sve dok se grad ne liši svoje omladine ili svojih izbjeglica.
Sjeseni zrela, rujna boja. Naše bluze i mantili rastužuju blijedim prelivima.
Zemljani radovi, brane i opkopi; obrušavanje podignutih normi i ciljeva; ilovača na licima, pjege i plikovi na rukama, raspadnuto meso u čizmama. Dok slazimo sa padina, hvataju se prve slane, prve magle i studeni i gusta se jata vrana (naši zvači i čarkari) uvelike stane po zamrlim krovovima.
Započinju sitni, “dvorišni” radovi. Zatvara se gradska luka, prazne izbjeglički deponiji, građanstvo odvlači u toplije i veće kvartove. Zatim se čiste piste i trgovi, šatorima od čivasa pokriva kipovlje, skida zelen sa betona, navlače folije na izloge trogivnskih radnji, apoteka i pivnica; skupljaju se odbačene stvari, odbačene duše i spaljuju sa drugim korovom. I zatim se alat i ostala pomagala zabravljuju u podrume.
Kao što je poznato, zima je najsurovije godišnje doba. U skladu sa tim, šiju se i naše uniforme. Dijele se uoči Dana mrtvih. Bijeli i teški kaputi-gumaši, bijele bluze i košulje; bijele kapuljače, oprtači, maske i oružje: ono hladno, kao što su kame, stege, probadaci i špelice – specijalna vlakna za davljenje. Oni koji stoje na rampama oko grada, pod udarom ciče zime i užasnih vjetrova s rijeke Aje, posjeduju (i čuvaju) vatre; mi ostali grijemo se tako što puhamo jedni drugim vreli dah u ruke i trupamo tabanima o lednu podlogu.
U dubini, iza naših leđa, navlačeći kao jorgan prvi snijeg preko glave, Vitgeštam se sprema za zimsko spavanje.