Čovjeku je nadimak Binac, bavi se informatikom, ima ono prekrasno radno vrijeme kada ne moraš ići na posao, nego po telefonskom pozivu djeluješ na terenu. Za vrijeme studija radio je za nekog poduzetnika; bilo je to u vrijeme prvih digitalnih koraka Lijepe naše; ventrao se po krovovima i stavljao ljudima satelitske antene koje su hvatale bezbroj ubitačno dosadnih njemačkih kanala plus tada neobično popularni MTV te Eurosport i DSF na kojemu se u večernjim satima emitirao bejzbol. Proveli smo doslovno dane pokušavajući proniknuti pravila ove čudne igre. Kako je Binac petljao s antenama i telefonima, mogli smo besplatno, što smo i činili, konzultirati stručne savjetnike iz inozemstva, pa smo sjedili na telefonu satima biglišući s tetkama iz Kanade. Sjećam se da nitko od nas jadnika nije imao rodbine ni znanaca u onoj pravoj Americi iz filmova i rock’n’rolla. Bili smo živa bijeda. Binčev posao bio je, na primjer, vrhunski, san snova, muvaš se a radiš, spavaš do dvanaest a plaća kaplje. Samo što nije bilo plaće, nego je gazda često stvari kompenzirao kablovima, antenama, daljinskim upravljačima koji ne rade i sličnim tehnikalijama. No jedna od pogodnosti koju si poslije nikako nisam uspio objasniti, a kad god sretnem Binca zaboravim ga pitati, nego zaglavimo u nekim petnaestim temama, tiče se tog besplatnog telefoniranja. Sjećam se da sam tada mislio da je čovjek jednostavno preljubazan i da vjerojatno razmišlja unaprijed: daje nam da telefoniramo s riječima da je besplatno možda samo stoga da nam ne bude neugodno, htijući izbjeći ono slinavljenje i balavljenje – a tekli bismo po njemu u potocima – supijanih zahvala što možemo razgovarati preko bare. Ovako, budući da se očito radilo o prevari, mogli smo na ovog dobrotvora gledati nekako svisoka, u stilu, dobar je Binac, ali je lopov, ipak. Uglavnom, nismo uspjeli skužiti u čemu je kvaka s bejzbolom, no jednu alatku ovoga tajanstvenog sporta poznavali smo “iznutra”. Bejzbol palica je naime tada bila na vrhuncu popularnosti u Hrvata. Svaki ugostitelj koji je držao do sebe imao je barem jedan primjerak, a oni opasniji poduzetnici razbili su njome barem jednu glavu. Najčešće zapravo dosta, jer se glasine vrlo brzo šire, i kad jednom nekoga spucaš palicom, kada dođeš na glas da si u stanju podići taj tvrdi predmet na ljudsko biće, uglavnom nema potrebe da je ponovno vadiš – čak si je mogao odnijeti doma. Palica je u slučaju racije priličan problem, iako su se tada, ranih devedesetih, svi znali. Svi koji su ostali. Ulicama su kružile policijske pričuvne ophodnje počesto sastavljene od ekipa zavrbovanih iz gardijskih postrojbi. Kafići u Slavoniji su radili po principu dragstora – non stop, i većina je ljudi tada pila na teku. Bila su to slavna vremena prvobitne akumulacije kapitala, i svijetom biznisa su hodili pleistocenski stvorovi kojima je sila bila svetinja. Binac se nije mogao više razlikovati od ovih primata s batinom u ruci. Povremeno bismo na ulicama ugledali neku njihovu žrtvu, zbog duga u jednom, naglo prognanu iz većine kafića, kod kojega nije bio utučen samo pogled, kako hoda ulicom vukući nogu – efektan dokaz da je nedavno zamijenio lopticu u slavonskoj inačici bejzbola kojemu smo svi, za razliku od onoga pravoga, pravila znali naizust. Neka zvijezda krimi miljea u usponu, netko tko se mogao nadati transferu u onu prvu, čepinsku bejzbolsku ligu, gdje se, navodno, okretala prava lova, po kratkom je postupku utjerao dug, što bi fiskalnim bankarskim rječnikom značilo da je šepavi jadničak sada osuđen mjesecima prvo otplaćivati kamate, dok će za glavnicu morati podmjestiti leđa u nekom od svinjaca – što su ih pripadnici krimi miljea tih blistavih dana otvarali na klafre: imaš li svinjac krcat bravovima bio je jasan znak konkurenciji da nisi čovjek s kojim se dopušteno nekažnjeno šaliti. Preuzimanje lokalnih nogometnih klubova bio je tek sljedeći korak: tko zna sa svinjama, zna i s ljudima, valjda. Jednostavna je to logika, i za nju, eto, nije potrebna osobita pamet. Ali Binac, taj je lik tada izgledao kao da je s drugoga planeta: sresti ga za rata bio je za tankoćutnije duše pravi mali blagoslov: savršeno miran, uvijek nasmijan, staložen, i, koliko god ta riječ negativnih konotacija mogla probuditi, užasno pozitivan. Binac me se doimao kao da nema roditelje. I u nekom čudnom smislu on jest djelo nekakve evolucijske devijacije. Bilo bi pogrešno pomisliti da je bio pitom: njegova je osobnost bila sastavljena od čitavoga niza malih pobuna, a on sam bio je figa u lice cijelome tadašnjem društvenom ustroju. Što zapravo i nije tako čudno kako na prvi pogled može izgledati. Kada ste zadnji put sreli doista smirenoga čovjeka? Ono što me znalo kod Binca fascinirati je činjenica – u koju sam se dosta puta uvjerio svojim očima – da je u stanju pripitomiti i najžešće likove, čak i one koji su uhodavali svinjogojski biznis. Stjecajem okolnosti većina je njih u to vrijeme posjedovanje satelitske antene smatrala najnormalnijom stvari, nečim što se moralo imati, tako da je Binac, htio ne htio, upoznao cvijeće slavonske bejzbolske lige. Nekoliko sam ga puta vidio tijekom pregovora s nekim od tih tvrdih momaka. U društvu s Bincem kao da je na njih prelazilo nešto od mira što se gnijezdio negdje u Binčevoj svijesti, odnosno ne samo gnijezdio nego i rascvjetavao na sve oko sebe. Svi bi počeli govoriti šapatom, jer je njihov dugokosi sugovornik mrmljao u najtišoj čujnoj rezonanci i ovi su se opaki, glasni likovi pretvarali u čisto podnošljive momke. U to je vrijeme Binac stanovao na kraju Gundulićeve ulice, u kućici koja je bila upisana na vlasnika obrta u kojemu je radio ili na neku njegovu nekoliko godina prije preminulu tetku: pretpostavljam da je stanovanje bilo jedna od isplatnih stavaka njegova poduzetna šefa. Namještaj je bio iz one kockaste, oštre, masivne ponude kasnih šezdesetih godina prošloga stoljeća: svi koji su noćili kod Binca imali su noge prošarane modricama: o te stolove i regale bilo se lako ozlijediti. Prozori i vrata su bili mali, pa pretpostavljam da je namještaj sklapan unutra, jer nijedan komad nije bio unosivih dimenzija. Mala kuća bila je krcata velikim namještajem. Kao i brojne kuće tog perioda, kada je sve izgledalo veće nego što je bilo, od vanjske politike tadašnje zemlje, njena doživotnog vođe, pa sve do bratstva i jedinstva koje nam se tih mjeseci bizarno obijalo o glavu. Baš kod Binca jedan je meni nepoznat lik izjavio kako bi valjalo oteti posmrtne ostatke (baš tako se izrazio: oteti) tog vođe svih naroda i narodnosti te ih katapultirati u svemir, jer je on jamačno morao znati što će uslijediti nakon njegove smrti. Miran za izludjeti, domaćin je od strane zlih jezika bio optuživan da je stalno naduvan. Osobno ga nikada nisam vidio s jointom u ruci, i iako je izgledao kao protohipik, stavovi koje je na svoj tihi način iznosio nisu imali veze s ideologijom, nego s biologijom: on se kretao s najmanjom mogućom količinom pokreta, i u narednim godinama samo je potvrdio ovu usporenu, smirenu verziju življenja: mislim da i danas, unatoč neprijepornoj inteligenciji, neambiciozno radi neki posao u kojemu zaradi tek 50 posto onoga što bi mogao, s obzirom na znanje i stručnu spremu, ali je kvaka u tome da ulaže oko 5 posto napora, gotovo uvijek slobodan kao ptica, što je za njega čisti psihološko-ekonomski plus. Činjenica da izgleda kao da ga pokreće i nadahnjuje biološki ustroj, odnosno ono što obično nazivamo karakterom, a ne nizovi dobro ulančanih spoznaja, nije umanjivala intelektualni nivo na kojemu se kretao – shvaćao je i znao sve što je trebalo znati, i još se nije nervirao zbog toga, nego je situaciju dobro podnosio. Mislim prije svega na rat i mir koji su nas okruživali. Bio sam kod njega u toj kući nekoliko puta, a jednom sam stigao baš s njime, koji mi je, mrtav hladan, saopćio kako nema ključeve ulaznih vrata. Radilo se o metalnim vratima visokima preko dva metra, i sad ih je valjalo preskočiti, na horizontu su se prema nama valjali tamni kumulusi, propirivao je vjetar i prevrtao smeće po ulici koja je duga i nigdje se nije naziralo nikakvog potencijalnog skloništa. Ključevi su bili kod nekog njegovog prijatelja, Binac je rano ujutro išao nešto obaviti u grad, i ovaj je lik očito negdje izašao, jedino pitanje je kad će se vratiti. Binac je imao ruksak, u ruksaku su bile dvije, tri boce vina, i s time na leđima on se vješto prebacio na drugu stranu, a ja sam to uspio učiniti iz drugog, trećeg pokušaja. Ulazna vrata u kuću su bila otključana, zapravo ni nisu imala brave, što je znalo podstaći brojne diskusije iza Binčevih leđa, tako da smo se mrtvi hladni sklonili ispred nadolazeće kiše. Mom je domaćinu bilo svejedno, ali meni nije: činjenica da sve do dolaska njegova kolege nitko neće moći upasti unutra, da ću u miru provesti možda i nekoliko sati, da se osjećam kao ptić u gnijezdu, pojačavala je onaj mir koji je izbijao iz Binčevih poteza i emanirao u atmosferu: on se upravo prihvatio otvaranja boce vina i petljao je oko nekakve riblje konzerve, a vani su na prašnjavo dvorište udarale prve kišne kapi koje će pokrete trupa svih očajnika ovoga grada znatno limitirati. Bojao sam se samo najžilavijih: Fileta, Cenera, tipova koji su mobilni i kad, što’no kažu, gusto padaju sjekire. Čovjek se može okrijepiti, preokrenuti sliku situacije i za trajanja vrlo šture vremenske dionice, tada je samo važno prepustiti se toj obnovi bića, hranjenju mentalnih ćelija, ubrizgavanju kolora u život koji se tih dana opetovano preokretao u crno bijeli film.
Gnijezdo
Čovjeku je nadimak Binac, bavi se informatikom, ima ono prekrasno radno vrijeme kada ne moraš ići na posao, nego po telefonskom pozivu djeluješ na terenu. Za vrijeme studija radio je za nekog poduzetnika; bilo je to u vrijeme prvih digitalnih koraka Lijepe naše; ventrao se po krovovima i stavljao ljudima satelitske antene koje su hvatale bezbroj ubitačno dosadnih njemačkih kanala plus tada neobično popularni MTV te Eurosport i DSF na kojemu se u večernjim satima emitirao bejzbol. Proveli smo doslovno dane pokušavajući proniknuti pravila ove čudne igre. Kako je Binac petljao s antenama i telefonima, mogli smo besplatno, što smo i činili, konzultirati stručne savjetnike iz inozemstva, pa smo sjedili na telefonu satima biglišući s tetkama iz Kanade. Sjećam se da nitko od nas jadnika nije imao rodbine ni znanaca u onoj pravoj Americi iz filmova i rock’n’rolla. Bili smo živa bijeda. Binčev posao bio je, na primjer, vrhunski, san snova, muvaš se a radiš, spavaš do dvanaest a plaća kaplje. Samo što nije bilo plaće, nego je gazda često stvari kompenzirao kablovima, antenama, daljinskim upravljačima koji ne rade i sličnim tehnikalijama. No jedna od pogodnosti koju si poslije nikako nisam uspio objasniti, a kad god sretnem Binca zaboravim ga pitati, nego zaglavimo u nekim petnaestim temama, tiče se tog besplatnog telefoniranja. Sjećam se da sam tada mislio da je čovjek jednostavno preljubazan i da vjerojatno razmišlja unaprijed: daje nam da telefoniramo s riječima da je besplatno možda samo stoga da nam ne bude neugodno, htijući izbjeći ono slinavljenje i balavljenje – a tekli bismo po njemu u potocima – supijanih zahvala što možemo razgovarati preko bare. Ovako, budući da se očito radilo o prevari, mogli smo na ovog dobrotvora gledati nekako svisoka, u stilu, dobar je Binac, ali je lopov, ipak. Uglavnom, nismo uspjeli skužiti u čemu je kvaka s bejzbolom, no jednu alatku ovoga tajanstvenog sporta poznavali smo “iznutra”. Bejzbol palica je naime tada bila na vrhuncu popularnosti u Hrvata. Svaki ugostitelj koji je držao do sebe imao je barem jedan primjerak, a oni opasniji poduzetnici razbili su njome barem jednu glavu. Najčešće zapravo dosta, jer se glasine vrlo brzo šire, i kad jednom nekoga spucaš palicom, kada dođeš na glas da si u stanju podići taj tvrdi predmet na ljudsko biće, uglavnom nema potrebe da je ponovno vadiš – čak si je mogao odnijeti doma. Palica je u slučaju racije priličan problem, iako su se tada, ranih devedesetih, svi znali. Svi koji su ostali. Ulicama su kružile policijske pričuvne ophodnje počesto sastavljene od ekipa zavrbovanih iz gardijskih postrojbi. Kafići u Slavoniji su radili po principu dragstora – non stop, i većina je ljudi tada pila na teku. Bila su to slavna vremena prvobitne akumulacije kapitala, i svijetom biznisa su hodili pleistocenski stvorovi kojima je sila bila svetinja. Binac se nije mogao više razlikovati od ovih primata s batinom u ruci. Povremeno bismo na ulicama ugledali neku njihovu žrtvu, zbog duga u jednom, naglo prognanu iz većine kafića, kod kojega nije bio utučen samo pogled, kako hoda ulicom vukući nogu – efektan dokaz da je nedavno zamijenio lopticu u slavonskoj inačici bejzbola kojemu smo svi, za razliku od onoga pravoga, pravila znali naizust. Neka zvijezda krimi miljea u usponu, netko tko se mogao nadati transferu u onu prvu, čepinsku bejzbolsku ligu, gdje se, navodno, okretala prava lova, po kratkom je postupku utjerao dug, što bi fiskalnim bankarskim rječnikom značilo da je šepavi jadničak sada osuđen mjesecima prvo otplaćivati kamate, dok će za glavnicu morati podmjestiti leđa u nekom od svinjaca – što su ih pripadnici krimi miljea tih blistavih dana otvarali na klafre: imaš li svinjac krcat bravovima bio je jasan znak konkurenciji da nisi čovjek s kojim se dopušteno nekažnjeno šaliti. Preuzimanje lokalnih nogometnih klubova bio je tek sljedeći korak: tko zna sa svinjama, zna i s ljudima, valjda. Jednostavna je to logika, i za nju, eto, nije potrebna osobita pamet. Ali Binac, taj je lik tada izgledao kao da je s drugoga planeta: sresti ga za rata bio je za tankoćutnije duše pravi mali blagoslov: savršeno miran, uvijek nasmijan, staložen, i, koliko god ta riječ negativnih konotacija mogla probuditi, užasno pozitivan. Binac me se doimao kao da nema roditelje. I u nekom čudnom smislu on jest djelo nekakve evolucijske devijacije. Bilo bi pogrešno pomisliti da je bio pitom: njegova je osobnost bila sastavljena od čitavoga niza malih pobuna, a on sam bio je figa u lice cijelome tadašnjem društvenom ustroju. Što zapravo i nije tako čudno kako na prvi pogled može izgledati. Kada ste zadnji put sreli doista smirenoga čovjeka? Ono što me znalo kod Binca fascinirati je činjenica – u koju sam se dosta puta uvjerio svojim očima – da je u stanju pripitomiti i najžešće likove, čak i one koji su uhodavali svinjogojski biznis. Stjecajem okolnosti većina je njih u to vrijeme posjedovanje satelitske antene smatrala najnormalnijom stvari, nečim što se moralo imati, tako da je Binac, htio ne htio, upoznao cvijeće slavonske bejzbolske lige. Nekoliko sam ga puta vidio tijekom pregovora s nekim od tih tvrdih momaka. U društvu s Bincem kao da je na njih prelazilo nešto od mira što se gnijezdio negdje u Binčevoj svijesti, odnosno ne samo gnijezdio nego i rascvjetavao na sve oko sebe. Svi bi počeli govoriti šapatom, jer je njihov dugokosi sugovornik mrmljao u najtišoj čujnoj rezonanci i ovi su se opaki, glasni likovi pretvarali u čisto podnošljive momke. U to je vrijeme Binac stanovao na kraju Gundulićeve ulice, u kućici koja je bila upisana na vlasnika obrta u kojemu je radio ili na neku njegovu nekoliko godina prije preminulu tetku: pretpostavljam da je stanovanje bilo jedna od isplatnih stavaka njegova poduzetna šefa. Namještaj je bio iz one kockaste, oštre, masivne ponude kasnih šezdesetih godina prošloga stoljeća: svi koji su noćili kod Binca imali su noge prošarane modricama: o te stolove i regale bilo se lako ozlijediti. Prozori i vrata su bili mali, pa pretpostavljam da je namještaj sklapan unutra, jer nijedan komad nije bio unosivih dimenzija. Mala kuća bila je krcata velikim namještajem. Kao i brojne kuće tog perioda, kada je sve izgledalo veće nego što je bilo, od vanjske politike tadašnje zemlje, njena doživotnog vođe, pa sve do bratstva i jedinstva koje nam se tih mjeseci bizarno obijalo o glavu. Baš kod Binca jedan je meni nepoznat lik izjavio kako bi valjalo oteti posmrtne ostatke (baš tako se izrazio: oteti) tog vođe svih naroda i narodnosti te ih katapultirati u svemir, jer je on jamačno morao znati što će uslijediti nakon njegove smrti. Miran za izludjeti, domaćin je od strane zlih jezika bio optuživan da je stalno naduvan. Osobno ga nikada nisam vidio s jointom u ruci, i iako je izgledao kao protohipik, stavovi koje je na svoj tihi način iznosio nisu imali veze s ideologijom, nego s biologijom: on se kretao s najmanjom mogućom količinom pokreta, i u narednim godinama samo je potvrdio ovu usporenu, smirenu verziju življenja: mislim da i danas, unatoč neprijepornoj inteligenciji, neambiciozno radi neki posao u kojemu zaradi tek 50 posto onoga što bi mogao, s obzirom na znanje i stručnu spremu, ali je kvaka u tome da ulaže oko 5 posto napora, gotovo uvijek slobodan kao ptica, što je za njega čisti psihološko-ekonomski plus. Činjenica da izgleda kao da ga pokreće i nadahnjuje biološki ustroj, odnosno ono što obično nazivamo karakterom, a ne nizovi dobro ulančanih spoznaja, nije umanjivala intelektualni nivo na kojemu se kretao – shvaćao je i znao sve što je trebalo znati, i još se nije nervirao zbog toga, nego je situaciju dobro podnosio. Mislim prije svega na rat i mir koji su nas okruživali. Bio sam kod njega u toj kući nekoliko puta, a jednom sam stigao baš s njime, koji mi je, mrtav hladan, saopćio kako nema ključeve ulaznih vrata. Radilo se o metalnim vratima visokima preko dva metra, i sad ih je valjalo preskočiti, na horizontu su se prema nama valjali tamni kumulusi, propirivao je vjetar i prevrtao smeće po ulici koja je duga i nigdje se nije naziralo nikakvog potencijalnog skloništa. Ključevi su bili kod nekog njegovog prijatelja, Binac je rano ujutro išao nešto obaviti u grad, i ovaj je lik očito negdje izašao, jedino pitanje je kad će se vratiti. Binac je imao ruksak, u ruksaku su bile dvije, tri boce vina, i s time na leđima on se vješto prebacio na drugu stranu, a ja sam to uspio učiniti iz drugog, trećeg pokušaja. Ulazna vrata u kuću su bila otključana, zapravo ni nisu imala brave, što je znalo podstaći brojne diskusije iza Binčevih leđa, tako da smo se mrtvi hladni sklonili ispred nadolazeće kiše. Mom je domaćinu bilo svejedno, ali meni nije: činjenica da sve do dolaska njegova kolege nitko neće moći upasti unutra, da ću u miru provesti možda i nekoliko sati, da se osjećam kao ptić u gnijezdu, pojačavala je onaj mir koji je izbijao iz Binčevih poteza i emanirao u atmosferu: on se upravo prihvatio otvaranja boce vina i petljao je oko nekakve riblje konzerve, a vani su na prašnjavo dvorište udarale prve kišne kapi koje će pokrete trupa svih očajnika ovoga grada znatno limitirati. Bojao sam se samo najžilavijih: Fileta, Cenera, tipova koji su mobilni i kad, što’no kažu, gusto padaju sjekire. Čovjek se može okrijepiti, preokrenuti sliku situacije i za trajanja vrlo šture vremenske dionice, tada je samo važno prepustiti se toj obnovi bića, hranjenju mentalnih ćelija, ubrizgavanju kolora u život koji se tih dana opetovano preokretao u crno bijeli film.