Gluhi gospodin

U našem je neboderu živio gluhi gospodin.

Dugo ga već ne srećem, ne znam je li možda umro, ali i ranije se događalo da ga dugo ne vidim, i onda bi se pojavio.

Oniži, proćelav, sive odjeće, siv u licu, svaki put kao da je samo sišao da provjeri ima li šta novo u poštanskom sandučiću, nikad ga nisam sreo izvan nebodera.

Gleda me mrko, istovremeno s prezirom i s gađenjem, ustvari gleda me kao da je, izlazeći iz stana, već znao da će upravo mene sresti.

Pozdravim ga, on odzdravlja mrmljanjem u kojem se negdje vrlo daleko čuje dobar dan ili dobra večer, kao da je izgovoreno prije dvadeset i koju godinu, ali tek sad se čuje.

Ulazi u neparni lift, ja ulazim u parni, i odahnem jer smo se razišli, kao što i on, pretpostavljam, odahne jer smo se razišli.

Ali svih ovih godina, ja pogrešno shvaćam njegove razloge.

Prije godinu ili dvije, vrijeme u neboderu, na haustoru, drukčije prolazi nego vrijeme u stanu, obično brže prođe, zatekli smo se ispred liftova gluhi gospodin za kojeg nisam još znao da je gluh, susjed sa četrnaestog kata koji je nosio neku veliku metalnu ploču pod rukom, i još dvije borše s tržnice u rukama, i ja koji sam se upravo izmicao da gluhi gospodin uđe u svoj lift, kad li je susjedu sa četrnaestog kata ispala ona ploča i tresnula na pod, proizvevši tako glasan prasak da nam je obojici šumilo u ušima dok smo se vozili liftom. On se smijao i ispričavao se.

A ja sam mislio o nečemu drugom: gluhi gospodin nije se ni trgnuo, mirno je otvorio vrata neparnog lifta i otišao.

On je gluh?

Ko top, oduvijek, rekao je susjed.

Otad mi je drag taj neobični čovjek, pa se nadam da je živ i da će se opet pojaviti, i da će me gledati isto onako, samo da sakrije to što je gluh.

Nas dvojica smo bliski. 

Slični su i moji razlozi zbog kojih pišem upravo ovako kako pišem.

 

Miljenko Jergović 05. 08. 2020.